- 1 -              Rev 1252/2021-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1252/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Lj. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik  N. M., odvjetnica u Š., protiv tuženika I. Š. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik F. K., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-94/2014-2 od 16. kolovoza 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-631/2011 od 3. prosinca 2013., na sjednici održanoj 21. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja kao neosnovana se odbija.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom drugostupanjskog suda potvrđena je prvostupanjska odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 26.450,00 kuna te za iznos od 29.936,25 EUR, sve sa zateznim kamatama, te je odlučeno o troškovima postupka.

 

2. Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju. Naveo je da je pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove u povodu revizije.

 

3. Na reviziju nije odgovoreno.

 

4. Revizija nije osnovana.

 

5. U ovoj pravnoj stvari dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. t. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZPP) s obzirom na to da je pobijana presuda donesena na temelju ovlasti iz odredbe čl. 373.a ZPP.

 

6. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Tužitelj temelji svoj zahtjev za naknadu štete na tvrdnji o postojanju krivnje tuženika za raskid ugovora sklopljenog između stranaka. Potražuje štetu koja da se odnosi na troškove vođenog parničnog postupka u iznosu od 26.450,00 kuna te na izmaklu korist koja da se sastoji u gubitku kamata za razdoblje od 2007. do 2010. na iznos glavnice od 66.525,00 EUR, koje da bi on ostvario da je ugovor ispunjen.

 

8.1. Prvostupanjski sud je utvrdio da su stranke 5. svibnja 2006. sklopile predugovor o prodaji čest. 3320/6, 3320/7 i 3320/9 k.o. D. P. za cijenu od 100 EUR/m2, te da je tuženik kao kupac tada isplatio tužitelju iznos od 30.000,00 EUR, a ostatak cijene je ugovoreno isplatiti kad tužitelj ishoduje vlasništvo 1/1 za te čestice koje su predmetom prodaje. Zatim je utvrđeno da je tužitelj po presudi tog suda broj P-25/06 od 26. lipnja 2006. izvršio uknjižbu prava vlasništva rečenih čestica na tužitelja, njegovog brata za po ¼ dijela te njihova rođaka za 2/4 dijela, o čemu je dostavio dokaz tuženiku 20. srpnja 2006. zajedno s ovjerenim izjavama ostalih suvlasnika o suglasnosti za prodaju i ovlaštenje za zastupanje kod zaključenja konačnog kupoprodajnog ugovora. Potom se između stranaka vodila korespondencija, između ostalog i poziv tužitelja tuženiku na zaključenje konačnog ugovora, uz njegovu napomenu da se istekom rokova neće smatrati vezanim za predugovor, niti imati obvezu vraćanja kapare, na što je tuženik uzvratio dopisom od 6. rujna 2006. kojim obavještava tužitelja da je spreman zaključiti kupoprodajni ugovor i isplatiti kupoprodajnu cijenu ako je tužitelj ishodio samovlasništvo na predmetnim nekretninama, a u protivnom da traži povrat isplaćenog iznosa koji ne predstavlja kaparu, da bi u konačnici tužitelj dopisom od 12. rujna 2006. obavijestio tuženika da se više ne smatra vezanim za predugovor i da mu ne namjerava vratiti ranije isplaćenu kaparu. Pravomoćnom presudom broj P-387/07 od 25. ožujka 2008. po tužbi ovdje tuženika kao tužitelja protiv ovdje tužitelja kao tuženika naloženo je ovdje tužitelju da ovdje tuženiku isplati (vrati) iznos od 30.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 26.450,00 kuna, jer da je u tom postupku utvrđeno da su stranke 5. svibnja 2006. sklopile ugovor, a ne predugovor, te da iznos od 30.000,00 EUR ne predstavlja kaparu nego isplatu dijela cijene, kao i da je ugovor raskinut izjavom ovdašnjeg tužitelja od 12. rujna 2006.

 

8.2. Prvostupanjski sud je u pogledu obične štete zaključio da se ne radi o šteti koja je tužitelju nastala zbog raskida ugovora, jer da se radi o troškovima postupka koje je tužitelj prouzročio, pa da nema ni krivnje tuženika niti adekvatne uzročne veze između štetne radnje i štete, kao pretpostavki za naknadu štete. Takav zaključak prihvaća i drugostupanjski sud.

 

8.3. U pogledu izmakle koristi prvostupanjski sud zaključuje, vezano za razloge  presude P-387/07, da je krivnja za raskid ugovora na tužitelju, ali drugostupanjski sud uz obrazloženje da razlozi presude izneseni u jednom postupku, zbog druge stvarne i pravne osnove zahtjeva, ne mogu predstavljati dokaz kojim bi se utvrđivale odlučne činjenice u drugom postupku povodom zahtjeva temeljenog na drugoj stvarnoj i pravnoj osnovi, ne prihvaća taj zaključak prvostupanjskog suda.

 

8.4. Drugostupanjski sud je pravnog pristupa da ne ulazeći u pitanje krivnje za raskid ugovora u smislu odredbe čl. 1089. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO) u vezi s čl. 445. ZOO i čl. 1046. ZOO, da pravo na naknadu štete zbog izmakle koristi postoji jedino u slučaju da se izmakla korist mogla osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom štetnom radnjom ili propuštanjem, a ovdje radnjom tuženika, da je dokazivanje tih činjenica teret tužitelja, te da nije dovoljno da se radi o mogućnosti ostvarivanja dobitka, već da se mora raditi o dobitku koji bi se prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima mogao osnovano očekivati, a da tužitelj, te odlučne činjenice, nije dokazao, budući da je na te okolnosti samo priložio obračun kamata, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da je zahtjev tužitelja neosnovan i u tom dijelu.

 

9. Podnositelj revizije u bitnome prigovara da budući da je utvrđeno da tužitelj nije kriv za raskid „predugovora“ da su razlozi zbog kojih mu drugostupanjski sud uskraćuje pravo na naknadu štete opterećeni nedostacima iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP te protivni odredbama Zakona o obveznim odnosima o odgovornosti za štetu nastalu uslijed raskida ugovora.

 

10. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda parničnog postupka na koju se podnositelj revizije poziva, budući da su pravilni razlozi zbog čega drugostupanjski sud cijeni tužbeni zahtjev neosnovan. Stoga pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati. Neslaganje tužitelja sa zaključcima drugostupanjskog suda ne čini presudu nerazumljivom, proturječnom ili s drugim neotklonjivim nedostacima. Time nije ostvarena povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer presude nižih sudova bile bi opterećene tom bitnom povredom kada iz presuda ne bi bili razvidni razlozi zbog kojih je sud donio presudu koja se pobija, dakle kada ne bi bilo jasno zašto je donesena osporavana odluka ili kada ti razlozi ne bi korespondirali s dokazima i sadržajem isprava i zapisnika u spisu, a ovdje tome nije slučaj.

 

11.1. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Ona postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

11.2. Pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da štetu zbog raskida ugovora ne mogu predstavljati troškovi parnice koja je vođena protiv ovdje tužitelja kao tuženika u kojoj parnici on nije uspio, a vezano za posljedice raskida ugovora između stranaka, povrata dijela cijene, jer da nisu ni ispunjene pretpostavke za zasnivanje odgovornosti za štetu.

 

11.3. Isto tako pravilan je pravni pristup drugostupanjskog suda da izmaklu korist predstavlja sprječavanje povećanje imovine tužitelja koju bi ostvario kao dobitak koji bi se mogao osnovano očekivati prema redovnom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. To pravo tužitelja ne postoji samo po sebi činjenicom da je ugovor raskinut i da je on očekivao novčanu isplatu kao dio cijene za svoj suvlasnički dio, pa da bi ostvario kamate na taj iznos. Stoga pravilno taj sud zaključuje da osim obračuna kamata na očekivani iznos od prodaje svog suvlasničkog dijela tužitelj nije dokazao da bi po redovnom tijeku stvari mogao osnovano očekivati taj dobitak, jer nije predložio ni izvođenje dokaza niti je naveo činjenice koje bi upućivale na taj zaključak o nastaloj šteti.

 

12. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 21. veljače 2023.

 

                                                                                                  Predsjednik vijeća:

                                                                                                  Branko Medančić, v. r.