- 1 -              Rev 1242/2022-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1242/2022-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića, predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca, Gordane Jalšovečki i mr. sc. Dražena Jakovine, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. M., I., OIB: ... , koju zastupa punomoćnica B. I., odvjetnica u Z., protiv tuženice P., p. i. d.d., K., OIB: ... , koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva R. i p. d.o.o., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2346/2021-2 od 8. prosinca 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3093/2019-148 od 29. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e:

 

              I. Revizija tužene se odbija, kao neosnovana.

 

              II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženoj isplatiti tužiteljici 301.886,15 kn sa zateznim kamatama kako je tamo naznačeno na pojedinačne iznose (točka I. izreke, očitom omaškom numerirana kao toč. „II.“), naloženo joj je plaćati novčanu rentu u mjesečnom iznosu 1.997,05 kn počevši od ožujka 2020. sa dospijećem svakog petnaestog dana u sljedećem mjesecu sa zateznim kamatama od dospijeća, sve dok tužiteljica stekne uvjete za starosnu mirovinu (toč. II. izreke) te je odlučeno o troškovima postupka (toč. III. i IV. izreke).

 

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska u točkama I., II. i III. izreke te je odbijen zahtjev tužene za naknadu troška žalbe.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužena je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije te je rješenjem ovog suda poslovni broj Revd 1092/2022 od 7. rujna 2022. dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog sljedećeg pravnog pitanja:

 

              „Ima li radnik pravo na izgubljenu zaradu i novčanu rentu ako se nije ni pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću?“.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužena je podnijela reviziju prema odredbi čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), koja se primjenjuje  u ovome predmetu temeljem čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/2022), radi gore navedenog pravnog pitanja. Predložila je nižestupanjske odluke preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Potražuje trošak revizijskog postupka.

 

5. Tužiteljica je u odgovoru na reviziju predložila reviziju odbiti i zatražila je trošak sastava toga odgovora.

 

6. Revizija nije osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete (uslijed profesionalne bolesti nastale na radu kod tuženika) u vidu razlike između neto plaće koju bi ostvarivala da je ostala raditi kod tuženika i invalidske mirovine koju ostvaruje zbog profesionalne bolesti nastale na radu za razdoblje od studenoga 2007. do veljače 2020., s pripadajućim zateznim kamatama te zahtjev za rentu zbog izgubljene zarade za razdoblje od ožujka 2020. do odlaska u starosnu mirovinu.

 

8. Činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova (bitna za odluku ovom stadiju postupka) su:

              - da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika od 23. srpnja 1993.;

              - da je rješenjem H. od 9. srpnja 2004. utvrđeno da postoji neposredna opasnost od nastanka invalidnosti ako tužiteljica nastavi raditi na poslovima na koje je raspoređena i koje obavlja te da je rješenjem istoga tijela od 9. svibnja 2005. ponovno utvrđeno da i nadalje postoji opasnost od nastanka invalidnosti ako tužiteljica nastavi raditi na poslovima na koje je raspoređena;

              - da tužena, bez obzira na ta rješenja, tužiteljicu nije rasporedila na druge poslove gdje ne bi bila izložena opasnosti od nastanka invalidnosti odnosno utjecaju alergena zbog kojih je tužiteljica oboljela od bolesti;

              - da je tužiteljici Odlukom o otkazu ugovora o radu od 5. lipnja 2007. otkazan Ugovor o radu zbog osobno uvjetovanih razloga, jer nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina i sposobnosti;

              - da se u obrazloženju Odluke o otkazu ugovora o radu navodi da je rješenjem H., Područna služba u K., klasa 141-02/06-01 ob 03406499616, urudžbeni broj 341/08/05/3-06-014963 od 28. ožujka 2007. utvrđeno da je kod tužiteljice zbog bolesti nastala profesionalna nesposobnost za rad počevši od 12. prosinca 2006. tako da ista zbog trajnih osobina i sposobnosti nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa;

              - da je tužiteljica otišla na bolovanje 24. studenoga 2006. nakon čega se više nije vraćala na posao te joj je nakon odlaska na bolovanje rješenjem H.-a Područne službe u K. od 28. ožujka 2007. počev od 12. prosinca 2006. priznato pravo na invalidsku mirovinu;

              - da je provedenim medicinskim vještačenjem po vještaku specijalistu medicine rada i vještaku specijalistu pulmologu utvrđeno da postoji uzročno-posljedična veza između bolesti koje su se javile kod tužiteljice, bronhalne astme, rinitisa i eritema lica te uvjeta rada kojima je tužiteljica bila izložena na radnom mjestu;

              - da je provedenim medicinskim vještačenjem po vještaku specijalistu pulmologu utvrđeno da se u pogledu bolesti koje su se javile kao posljedice izloženosti uvjetima na radnom mjestu zdravstveno stanje tužiteljice stabiliziralo i ostalo u opsegu koji je poznat s danom prestanka rada tužiteljice kod tuženika;

              - da je provedenim medicinskim vještačenjem po vještaku specijalistu medicine rada utvrđeno da kod tužiteljice postoji preostala radna sposobnost;

              - da je tužiteljica bila u postupku profesionalne rehabilitacije koja nije uspjela budući je stručni tim H.-a utvrdio da su alergeni, koji kod tužiteljice izazivaju astmatske napadaje, prisutni već od ulaznih vrata tvornice;

              - da je na području županije u kojoj tužiteljica živi i gdje je radila u razdoblju od 2007. pa narednih 10 godina bilo nezaposleno više tisuća osoba koje su bile radno sposobne i sa srednjom stručnom spremom kao tužiteljica;

              - da je u istom razdoblju bilo nezaposleno više desetaka osoba (broj varira od godine do godine, ali uvijek se pojavljuje višak nezaposlenih) na radnom mjestu tehničara/tehničarke za kemijsku i prehrambenu tehnologiju i industriju i biotehnologiju, odnosno na radnom mjestu koje je bilo radno mjesto tužiteljice.

 

8.1. Slijedom navedenog, dalje su (u bitnom) nižestupanjski sudovi utvrdili, „polazeći od ograničenja tužiteljice koja su vrlo opsežna i koja onemogućavaju tužiteljicu da radi na radnom mjestu na kojem je bila zaposlena te joj omogućavaju isključivo rad na administrativnim poslovima (kako proizlazi iz očitovanja dr. V.) uz sva ograničenja koja proizlaze iz rješenja H.-a, ali i šira, obzirom na osjetljivost tužiteljice na alergene, ocijenio da se tužiteljica ne bi uspjela zaposliti sukladno preostaloj radnoj sposobnosti u spornom razdoblju na području županije u kojoj je radila i u kojoj prebiva sve i da se javila na Zavod … radi pokušaja zapošljavanja s preostalom radnom sposobnošću.“.

 

9. Utvrđujući tako odgovornost tužene za nastalu bolest uzrokovanu izloženosti agensima na radnom mjestu, što je uzrokovalo daljnjim utvrđenjem profesionalne nesposobnosti za rad, uslijed čega je donesena odluka o redovnom osobnom uvjetovanom otkazu, utvrđujući i uzročno posljedičnu vezu između štete i štetne radnje te utvrđujući (obzirom na utvrđenu profesionalnu bolest tužiteljice i profesionalnu nesposobnost za rad) nemogućnost zaposlenja tužiteljice, kako kod tužene, tako i na tržištu rada u okviru prestale radne sposobnosti, unatoč tome što se tužiteljica nakon utvrđivanja profesionalne nesposobnosti za rad nije niti pokušala zaposliti kod drugog poslodavca niti se prijavila na H. – sud je u pobijanoj odluci prihvatio tužbeni zahtjev pozivom na čl. 1095. st. 2. i 1088. st. 1.  Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 – dalje: ZOO) i tužiteljici dosudio razliku plaće između invalidske mirovine koju prima i neto plaću koju bi primala da je nastavila raditi kod tuženika, sve to, kako u dospjelom uglavničenom iznosu, tako i iznosu buduće mjesečne rente.

 

10. Ovakav pravni pristup, u okviru ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prihvaća i ovaj revizijski sud.

 

11. Za konstatirati je da je revizijski sud ustalio svoju praksu kroz odluke poslovnih brojeva Rev-x 713/2011-2 od 14. prosinca 2011., Rev 1177/2021 od 27. svibnja 2014., Revx 354/2010-2 od 15. listopada 2013., Revr-1726/2014-3 od 15. prosinca 2015. (etc.), a prema kojem pravnom shvaćanju „oštećenik koji se nakon ozljede nije ni pokušao zaposliti u skladu s preostalom radnom sposobnošću nema pravo na naknadu izgubljene zarade u obliku novčane rente“ (tako u Rev-x 713/2011).

 

12. Naglašava se, pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u odluci Rev-x 713/2011 je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovnog broja U-III-3098/2012 ocijenio ustavno prihvatljivim.

 

13. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovnog broja U-III 114/2020 od 16. rujna 2021., primjećujući da se pravno shvaćanje revizijskog suda u pogledu problematike potencirane i ovopredmetnom revizijom, razvojem sudske prakse mijenjalo, a u okviru odlučivanja u konkretnom ustavnosudskom predmetu o povredi prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014), izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

 

„(…) 13. Polazeći od novije sudske prakse na koju se poziva Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude (Rev-x-713/11-2 od 14. prosinca 2011) prema kojoj oštećenik koji se nakon ozljede nije ni pokušao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću nema pravo na naknadu izgubljene zarade u obliku novčane rente, Ustavni sud ocjenjuje da nižestupanjski sudovi nisu naveli relevantne i dostane razloge koji bi mogli opravdati odbijanje dokaznog prijedloga podnositelja za pribavu podataka od H.-a u G. o konkretnoj mogućnosti njegovog zaposlenja s preostalom radnom sposobnošću.

 

Nadalje, Ustavni sud navodi da je i Vrhovni sud osporenu presudu donio polazeći od  utvrđenja nižestupanjskih sudova da se podnositelj nakon završenog liječenja s  preostalom radnom sposobnošću nije prijavio H.-u niti se javljao na oglase posla u nekom razumnom razdoblju nakon završetka liječenja.

 

14. Polazeći od sadržaja mjerodavnog članka 195. stavka 2. ZOO-a, prethodne i novije prakse Vrhovnog suda, kao i razloga za odbijanje dokaznog prijedloga podnositelja za pribavu podataka od H.-a u G. o konkretnoj mogućnosti njegovog zaposlenja s preostalom radnom sposobnosti, Ustavni sud smatra da nadležni sudovi nisu u obrazloženju osporene presude naveli relevantne i dostatne razloge koji bi mogli opravdati njihovu odluku, odnosno svoja stajališta nisu obrazložili na način koji otklanja svaku sumnju u arbitrarnost postupanja i odlučivanja.

 

Drugim riječima, prema ocjeni Ustavnog suda, propuštanjem sudova da uzmu u obzir konkretnu mogućnost zaposlenja podnositelja s preostalom radnom sposobnošću u G., već samo formalistički utvrđivanje činjenice (ne)prijave na H. odnosno (ne)javljanja na oglase radi posla, povrijedili su pravo podnositelja na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.“ (…).

 

14.1. Za primijetiti je da je Ustavni sud Republike Hrvatske svoje pravno shvaćanje izrazio prvenstveno u okviru činjenice da su redovni sudovi zauzeli pravno shvaćanje sukladno gore navedenoj ustaljenoj praksi revizijskog suda (toč. 11.), a da, pri tome „nisu naveli relevantne i dostane razloge koji bi mogli opravdati odbijanje dokaznog prijedloga podnositelja za pribavu podataka od H.-a u G. o konkretnoj mogućnosti njegovog zaposlenja s preostalom radnom sposobnošću“, što je rezultiralo time da nije otklonjena svaka sumnja u „arbitrarnost postupanja i odlučivanja“, dakle, početno se time Ustavni sud Republike Hrvatske orijentirao na ocjenu ustavnopravne prihvatljivosti postupovnopravnog pristupa sudova.

 

15. Međutim, jasno je (osobito iz zadnjeg citiranog odlomka ustavnosudske odluke) da je Ustavni sud Republike Hrvatske pravnog shvaćanja, da se sa ustavnopravnog aspekta smatra neprihvatljivim (kako se ocjenjuje) očito suviše formalistički pristup kojim bi se – uz sve tamo utvrđene okolnosti (a u bitnom podudarne onima iz toč. 8. do 9.) te osobito uz činjenično utvrđenje potpune faktičke nemogućnosti zapošljavanja na tržištu rada u okviru preostale radne sposobnosti – za ostvarivanje prava koja su predmet ovoga spora inzistiralo na formalnom prijavljivanju na H. radi traženja zaposlenja te da u tim okolnostima na utjecaj u sporu nema ni činjenica da se tužiteljica nije niti pokušala zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću.

 

16. S obzirom na takvu, recentnu ustavnosudsku praksu i revizijski sud ovom odlukom dodatno profilira svoje pravno shvaćanje, pri čemu ostaje kod onog primarnog, da je na tužitelju (a u smislu pretpostavki za ostvarenje ovdje spornih prava) načelna obveza (aktivnog pokušaja) zapošljavanja u okviru preostale radne sposobnosti, što po ustaljenom i očekivanom redovnom toku djelovanja sasvim sigurno podrazumijeva i prijavu na H. kao jednu od osnovnih radnji usmjerenih na traženje posla kroz (i) u tu svrhu ustrojeno institucionalno tijelo.

 

16.1. No, također se ne može unaprijed ne ostaviti mogućnost da činjenica neprijavljivanja na H. i netraženje poslova na tržištu rada sama po sebi, u određenim, ograničenim slučajevima (a u tom se smislu usmjerava na restriktivniji pristup), ipak ne dovede do gubitka ovdje spornih prava, a to primjerice u okolnostima gore navedenih specifičnih činjeničnih utvrđenja, a osobito uz činjenično utvrđenje potpune faktičke nemogućnosti zapošljavanja na tržištu rada.

 

16.2. Pritom, revizijski sud izrazito naglašava da ovom odlukom nikako ne izražava shvaćanje da se a priori tužitelja stavlja u poziciju da se za ostvarivanje ovdje spornih prava ne treba prijavljivati na H. radi traženja zaposlenja niti aktivno, u okviru svoje radne sposobnosti, tražiti zaposlenje na tržištu rada. Naprotiv, takva bi se (proaktivna) angažiranost upravo mogla smatrati kao očekivan, primaran i logičan način djelovanja, koji se od oštećenika po redovnom toku stvari i očekuje te su (i dalje) itekako zamislivi (možda čak i izgledniji – no, što ipak ulazi u ocjenu stanja svakog konkretnog slučaja) slučajevi u kojima će izostanak takvog djelovanja ukazivati na nedovoljnu angažiranost tužitelja koja bi u određenim okolnostima itekako mogla rezultirati zaključkom o neprihvatljivom suzdržavanju od realno mogućeg otklona štetnih posljedica i, posljedično, odbijanjem tužbenog zahtjeva.

 

16.3. Hoće li u određenom slučaju propust takvih aktivnosti imati utjecaja na odluku u pravnoj stvari ovisit će o okolnostima svakog konkretnog slučaja, pri čemu je, dakle, osnovna polazišna točka (ali ne nužno i krajnja) uistinu očekivana spominjana aktivnost tužitelja u smislu prijave i aktivnog traženja posla. No, ipak, kada bi se u specifičnom predmetu ocijenilo da konkretne specifične okolnosti slučaja to ne opravdavaju, inzistiranje na tom preduvjetu (obvezi prijave) kao apsolutnom, bi moglo dovesti do suviše formalističkog, u ustavnopravnom smislu neprihvatljivog pristupa suđenju (sve u smislu gore navedenom). Upravo je u smislu potonjeg za zaključiti da je odluka u ovoj, konkretnoj pravnoj stvari donesena isključivo u okviru činjeničnog nesumnjivog utvrđenja dokazane, potpune i eklatantne nemogućnosti zaposlenja tužiteljice na tržištu rada.

 

17. Uzimajući u obzir sve gore navedeno, preostaje za zaključiti da je sud u pobijanoj odluci pravilno primijenio gore navedene odredbe materijalnog prava i da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, sukladno čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci, pod toč. I.

 

18. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju je odbijen na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenjeno, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona, da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije.

 

Zagreb, 21. veljače 2023.