- 1 -              Rev 4736/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4736/2019-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza KOMPA ZAGREB d.o.o. OIB 81236463236, Zagreb, Savska cesta 141,  kojeg zastupa punomoćnica Albina Dlačić, odvjetnica u Zagrebu, Kneza Mislava 10, protiv tuženika ALLIANZ HRVATSKA dioničko društvo za osiguranje, OIB  23759810849, Zagreb, Heinzelova 70, kojeg zastupaju punomoćnici Sanja Porobija i Boris Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija i Porobija j.t.d.  Zagreb, Iblerov trg 10 i Sanja Tambić, odvjetnica u Zagrebu, Heinzelova 70, radi isplate iznosa od 46.277.581,39 kn, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6432/2015-2 od 28. rujna 2016., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1079/13 od 20. srpnja 2015., u sjednici održanoj dana 21. veljače 2023.

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6432/2015-2 od 28. rujna 2016. se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1.Trgovački sud u Zagrebu presudom poslovni broj P-1079/13 od 20. srpnja 2015. sudio je:

 

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja KOMPA ZAGREB d.o.o. koji glasi:

„Nalaže se tuženiku – trgovačkom društvu ALLIANZ ZAGREB dioničko društvo za osiguranje, sa sjedištem u Zagrebu (Grad Zagreb), Heinzelova 70, OIB: 23759810849, isplatiti tužitelju – trgovačkom društvu KOMPA ZAGREB d.o.o. za konzultacije u informacijsko-tehnološkom razvoju, sa sjedištem u Zagrebu (Grad Zagreb), Savska cesta 141, OIB: 36253772383, novčani iznos od 37.143.930,22 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, koje na navedeni novčani iznos teku od dne 10.02.1997. pa do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. pa do isplate po kamatnoj stopi određenoj čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za osam (8) postotnih poena, kao i novčani iznos od 9.133.651,17 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi određenoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za osam (8) postotnih poena, a koje kamate teku na navedene iznose od dana presuđenja pa do isplate.

 

              II. Odbija se kao neosnovan eventualno postavljeni tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tuženik je dužan platiti tužitelju iznos od 6.620.967,52 eura u protuvrijednosti kuna na dan isplate po srednjem tečaju HNB-a, sa kamatama koje Zagrebačka banka priznaje na devizne štedne uloge po viđenju na DEM i to na iznos od 12.949.486,91 DEM od dana 10. veljače 1997. godine pa do 31. 12. 2001. godine, a na iznos od 6.620.967,52 eura od 01. 01. 2002. godine do 31. 12. 2007. godine sa zakonskim zateznim kamatama, te od 01. 01. 2008. godine do isplate po eskontnoj stopi HNB uvećanoj za 8%.“

 

1.1. Odlukom o parničnim troškovima odbijen je u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 6.110.132,75 kn, kao neosnovan (toč. III. izreke). Tužitelju KOMPA ZAGREB d.o.o. naloženo je naknaditi tuženiku ALLIANZ ZAGREB d.d. parnične troškove u iznosu od 4.079.616,66 kn u roku od 8 dana (toč. IV. izreke). Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova za iznos od 1.332.223,00 kn, kao neosnovan (toč. V. izreke).

 

2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6432/2015-2 od 28. rujna 2016. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III. i IV. njene izreke.

 

2.1.Odbačena je žalba tužitelja protiv prvostupanjske presude u toč. V. izreke kao nedopuštena.

 

3.Tako je suđeno u sporu po tužbi od 24. srpnja 1997., povodom Ugovora o razvoju informacijskog sustava „Adriatic“ sklopljenog dana 3. listopada 1994. i Anexa tom ugovoru od dana 9. srpnja 1996., sklopljenih između naručitelja ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Zagreb (dalje u tekstu: naručitelj) i izvoditelja Kom-PA d.o.o. Zagreb (dalje u tekstu: izvoditelj) kojim je ugovoren razvoj informacijskog sustava „Adriatic“ za potrebe naručitelja, s ugovorenim zajedničkim vlasništvom nad izrađenim sustavom.

 

3.1. Ugovor je raskinut nakon izvedbe pretežitog dijela računalnog programa, a među ugovornim stranama su ostali nerazjašnjeni odnosi glede autorskih prava na stvorenom računalnom programu i neovlaštenog preinačenja informatičkih programa i njihovog korištenja bez suglasnosti tužitelja.

 

4. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine broj  70/19, dalje; ZID ZPP/19) i čl. 107. st. 5. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine broj  80/22, dalje: ZID ZPP/22). Tužitelj revizijom pobija presudu zbog revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te ukine drugostupanjsku presudu u cijelosti i prvostupanjsku presudu u točkama I., II., III. i IV. izreke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5. Tuženik je odgovorio na reviziju i predložio odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

6. Revizija je neosnovana.

 

7. Presuda je ispitana po čl. 392. a. st. 1. ZPP, u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora po tužbi od 24. srpnja 1997., podnesenoj nakon raskida Ugovora, je naknada stvarne cijene razvoja programskih alata i za neovlašteno korištenje programskih rješenja IS Adriatic, naknada za neovlašteno korištenje razvojnog alata KOM i naknada za neovlaštenu preinaku programskih rješenja IS Adriatic i KOM.

 

8.1. Tijekom postupka tužba je preinačena pa je predmet spora, prema konačno preinačenoj tužbi, zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu stvarne cijene razvoja programskih alata KOM u iznosu od 37.143.930,22 kn sa zateznim kamatama od 10. veljače 1997. do isplate, naknada za neovlašteno korištenje i preinaku razvojnog alata KOM u iznosu od 6.998.466,66 kn i naknada za neovlaštenu preinaku i korištenje programskih rješenja IS Adriatic u iznosu od 2.135.184,51 kn, sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

9. Postavljajući konačan tužbeni zahtjev tužitelj je, uz pristanak tuženika,  povukao tužbu u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 8.474.315,74 kn s pripadajućim zateznim kamatama i isplatu zateznih kamata na iznos od 9.133.651,17 kn za razdoblje od 10. veljače 1997. do presuđenja.

 

10. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka pravo tužitelja na naknadu koju tužitelj potražuje u iznosima navedenim u toč. 8.1. ovog obrazloženja, a tim u vezi je sporna i pravna priroda Ugovora koji je bio sklopljen između stranaka, kao i eventualna autorska prava tužitelja i njihova povreda od strane tuženika. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba čl. 26. st. 4., čl. 27. st. 3. i 4., te čl. 95. Zakona o autorskom pravu ( Narodne novine broj 53/91, 58/93, 9/99, pročišćeni tekst, dalje: ZAP) i odredaba čl. 129. čl. 132., čl. 262. i čl. 600. i dalje Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05).

 

11. U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

 

-parnične stranke sklopile su Ugovor o razvoju informacijskog sustava „Adriatic“ 3. listopada 1994., čije je sastavni dio Idejni projekt informacijskog sustava „Adriatic“, te Anex tom Ugovoru od 9. srpnja 1996., kojim je tuženik naručio od tužitelja, a tužitelj se obvezao izvršiti poslove razvoja informacijskog sustava „Adriatic“;

 

-tužitelj se kao izvođač obvezao izvesti poslove razvoja informacijskog sustava „Adriatic“ prema dinamici ugovorenoj člankom 3. Ugovora. Člankom 5. Ugovora stranke su ugovorile da su tužitelj i tuženik zajednički vlasnici cjelokupnog software-skog materijala koji Kom-PA proizvede na osnovi ugovora (stavak 1). Nastup bilo kojeg partnera prema trećim zainteresiranim strankama mora biti zajednički (stavak 2). Tuženik ima neograničeno pravo korištenja software-a za potrebe svog poduzeća, kako za postojeće filijale/ zastupstva/poslovnice, tako i za svoje buduće organizacijske jedinice (stavak 3). Kom-PA će cjelokupan software i prateću dokumentaciju razvijenu po ovom ugovoru isporučiti u magnetskom zapisu na disku centralnog (host) računala (stavak 4);

 

-odredbom čl. 7. Anexa od 9. srpnja 1996. dopunjen je članak 5. Osnovnog Ugovora, te je na kraju trećeg stavka (točke) dodano da prateću dokumentaciju čini: 1. Standardni za Informacijski Sistem, Sistemska dokumentacija, ALT funkcije, 4. Popis programa, 5. Opis KOM, 6. DB/2 tabele;

-odredbom čl. 1. st. 2. Ugovora od 3. listopada 1994. s Anexsom od 9. srpnja 1996., ugovoreno je da je sastavni dio Ugovora i Idejni projekt informacijskog sustava „Adriatic“ od srpnja 1994. (na listu 48. do 71. spisa) u kojem je  izričito navedeno da „…izvođač garantira standardizaciju razvoja aplikacije kako bi u slučaju potrebe ADRIATIC mogao sam nastaviti započeti posao ili predao daljnji razvoj drugom izvođaču ili drugim riječima ADRIATIC mora imati na raspolaganju izvorni programski kod i ažurnu dokumentaciju. U svrhu standardizacije informatičkog sustava najvažnija je organizacija baze podataka.“ (stranica D-I na listu 66. spisa);

 

-tužitelj je pozvao tuženika na potpisivanje primopredajnog zapisnika dopisom od 13. prosinca 1996. navodeći da je izvršio sve preuzete obveze ali tuženik nije potpisao taj primopredajni zapisnik već je dopisom od 10. veljače 1997. obavijestio tužitelja da raskida Ugovor s danom 10. veljače 1997. navodeći da tužitelj nije izvršio svoju obvezu u rokovima predviđenim osnovnim ugovorom, ni u dodatnom roku predviđenim anexom, a dio posla je ostao nedovršen;

- tuženik je tužitelju platio iznos od 129.175,00 DEM na ime ugovorene naknade, dok je ukupno ugovorena naknada po osnovnom Ugovoru iznosila 77.000,00 DEM, a po Anexu 90.100,00 DEM, odnosno ukupno u iznosu od 167.100,00 DEM;

- tuženik je predmetne računalne programe koristio nakon raskida Ugovora, ali  isključivo za svoje potrebe i to u cilju u kojem je i ušao u pravni posao s tužiteljem, a nije ga koristio u odnosima s trećim osobama;

- iz odredaba Ugovora, odnosno iz  samog sadržaja Ugovora od 3. listopada 1994. s Anexsom od 9. srpnja 1996., čiji je sastavni dio i  Idejni projekt informacijskog sustava „Adriatic“ od srpnja 1994., proizlazi da je tužitelj raspolagao svojim pravom i osnovao za tuženika pravo raspolaganja na cijelom softverskom materijalu u opsegu određenom ugovorom, te je tuženik stekao pravo korištenja kako na predmetnim računalnim programima tako i alatima u svrhu samog posla, ne samo u strojnom obliku već i u obliku izvornog koda, a tužitelj je bio svjestan činjenice da se ugovorom obvezao dati tuženiku na raspolaganje izvorni programski kod i ažurnu dokumentaciju kako bi u slučaju potrebe IS ADRIATIC  mogao sam nastaviti započeti posao ili predati daljnji razvoj drugom izvođaču. Dakle, tuženik je kao naručitelj stekao prava koja su mu ugovorom prenesena, pa tako i korištenja programskog alata KOM u obliku izvornog programskog koda, jer mu je tužitelj dao dozvolu da se njime koristi na način da sam nastavi započeti posao ili preda daljnji razvoj drugom izvođaču.

 

12. Nižestupanjski  sudovi su našli tužbeni zahtjev neosnovanim imajući na umu navedena utvrđenja, kao i okolnost što tužitelj temelji zahtjev za naknadu imovinske štete u vidu stvarne cijene razvoja programskih alata KOM na činjenici da je tuženik nakon raskida ugovora o razvoju informacijskog sustava „IS Adriatic“ neovlašteno koristio i preinačio tužiteljev računalni program – razvojni alat KOM u svrhu preinake IS Adriatic pozivajući se na čl. 95 tada važećeg ZAP, a potražuje i posebnu naknadu (licenciju) za neovlašteno iskorištavanje autorskog djela u smislu odredbe čl. 27. st. 3. i 4. ZAP-a i to razvojnog alata KOM i programskog rješenja IS Adriatic.

 

13. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 95. ZAP o zaštiti autorskih prava i odredbe čl. 155. ZOO-a o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, nižestupanjski sudovi su ocijenili da je  tužitelj prije svega trebao dokazati u građanskopravnoj parnici za zaštitu autorskih prava da je predmet zaštite autorsko djelo kao originalna i individualna intelektualna nematerijalna tvorevina izražena jezikom kao pisano djelo u smislu odredbe čl. 3. st. 1.  ZAP-a, kao i da je tuženik povrijedio to autorsko djelo neovlašteno se koristeći njime.

 

14. Po shvaćanju nižestupanjskih sudova tužitelj nije dokazao potrebne pretpostavke za naknadu štete. U obrazloženju drugostupanjske presude je posebno navedeno da je, prema nalazu i mišljenju vještaka (list 625. spisa), tužitelj za razvoj ugovorenog softverskog materijala koristio kako tuđi, odnosno inozemni (američki) softverski materijal tako i vlastiti razvojni softverski alat KOM, pa je sud ocijenio bitnim identificirati tu „razliku“ u softverskom materijalu za kojeg tužitelj traži autorskopravnu zaštitu. Po shvaćanju na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude, u opisanim okolnostima, tužitelj pogrešno smatra da je „svaki softver“, pa samim tim i onaj koji je bio predmetom Ugovora od 9. srpnja 1996., takvo djelo koje uživa autorskopravnu zaštitu na temelju samog ZAP, pa  tijekom postupka nije iznio činjenice vezane za autorstvo i identifikaciju njegove intelektualne tvorevine za koju zahtjeva autorskopravnu zaštitu. Sporno je imaju li ta dva predmetna računalna programa (KOM i IS ADRIATIC) , ili dio (aplikacije) ili baze podatka ili  pojedini moduli ili njihova cjelina u pogledu koje se u ovom postupku traži autorskopravna zaštita, zakonom traženu subjektivnu novost u smislu da je djelo nastalo neovisno od drugih djela, te imaju li i izvornost (originalnost) djela. To stoga, što u slučaju da je djelo nastalo samo primjenom pravila struke i tehničkih pravila radi izrade računalnih  podataka kojim se iskazuju činjenice i informacije u obliku pogodnom za obradu u računalnom sustavu, onda se ono ne može smatrati ni relativno izvornim djelom, pa stoga niti ne podliježe pod autorskopravnu zaštitu. Stoga je tužitelj prije svega trebao jasno i nedvosmisleno identificirati  autorsko djelo čiju autorskopravnu zaštitu zahtjeva što u ovoj parnici nije učinio (pa je u pravu tuženik kada tvrdi da je to pokušao učiniti vještak).

 

15. Odlučno pitanje u ovom predmetu svodilo se na to je li ovdje riječ o računalnom programu koji je izvoran u smislu da predstavlja autorovu vlastitu intelektualnu tvorevinu  ili se radi o primjeni već poznatih pravila,  sustava i metoda kojim se iskazuju činjenice, informacije i određene tehničke stvari koje su stranke definirale predmetnim ugovorom o djelu. Kako zbog  propusta  tužitelja da tijekom postupka  jasno i nedvosmisleno iznese činjenice vezane za "softver", treba se uzeti da navedene činjenice nije niti dokazao te da na strani tuženika nema protupravnosti u činjenici da je nakon raskida ugovora s uzastopnim obvezama nastavio s osobnim korištenjem svih ispunjenih činidbi do opravdanog raskida ugovora i to u svrhu zbog kojeg je upravo i zaključio pravni posao s tužiteljem.

 

16. Pravnom kvalifikacijom sklopljenog ugovora ocijenjeno je kako tužitelj s tuženikom nije sklopio autorskopravni ugovor u smislu odredbe čl. 55. do 61. ZAP-a, jer Ugovor od 3. listopada 1994. zajedno s Anexsom od 9. srpnja 1996. i Idejnim projektom informacijskog sustava „Adriatic“, ne sadrži bitne dijelove propisane ZAP-om, nego ugovor o djelu u smislu odredbe čl. 620. i dr. ZOO.

 

16.1. Ovo shvaćanje plazi od toga da autorskopravni ugovor predstavlja tzv. „sui generis“ ugovor, međutim, u konkretnom slučaju predmetni ugovor po svojem sadržaju ne upućuje da se radi o  takvom autorskopravnom ugovoru već da se radi o ugovoru o djelu. To samo po sebi ipak ne utječe na pravovaljanost autorskog prava, pa je odluka drugostupanjskog suda o osnovanosti zahtjeva donesena imajući na umu da su stranke slobodnom voljom svoje međusobne obveze u pogledu razvoja IS ADRIATIC uredile Ugovorom upravo onako kako je i ugovoreno, pa se u konkretnom slučaju imaju primijeniti najprije odredbe tog Ugovora, a tek u slučaju izostanka ugovorne regulacije imaju se primijeniti odredbe Zakona. Analizom Ugovora  zaključeno je kako on ima  isključivo sadržaj ugovora o djelu kojim se tužitelj kao izvođač obvezao za tuženika kao naručitelja posla izraditi djelo, a naručitelj platiti mu ugovorenu cijenu. Nema govora ni u naslovu niti u sadržaju o tome da se radi o autorskom djelu, ugovor ne sadrži naziv autorskog djela koje je predmet ugovora, način korištenja autorskog djela, nije precizirano koja se prava prenose na naručitelja djela, a koja prava zadržava nositelj prava, ne sadrži podatke o visini, načinu i rokovima plaćanja posebne  naknade niti da se djelo koristi uz naknadu (licencija). Upravo suprotno, odredbom čl. 5. Ugovora pod nazivom: „Vlasništvo aplikacija“ određeno je I) da su Adriatic osiguranje i Kom-PA zajednički vlasnici cjelokupnog software-skog materijalna koji Kom-PA proizvede na osnovi ovog ugovora, II) da nastup bilo kojeg partnera prema trećim zainteresiranim strankama mora biti zajednički, III) da Adriatic osiguranje ima neograničeno pravo korištenja software-a za potrebe svog poduzeća kako za postojeće filijale/zastupstva/poslovnice, tako i za sve buduće organizacijske jedinice, IV) da će Kom-PA cjelokupni software i prateću dokumentaciju razvijenu po ovom ugovoru isporučiti u magnetskom zapisu na disku centralnog (host) računala. Odredbom čl. 7. Anexa od 9. srpnja 1996. dopunjen je članak 5. Osnovnog Ugovora te je na kraju treće točke dodano da prateću dokumentaciju čini: 1. Standardni za informacijski Sistem, Sistemska dokumentacija, ALT funkcije, 4. Popis programa, 5. Opis KOM, 6. DB/2 tabele.

 

16.2 Nadalje, u obrazloženju je navedeno kako tužitelj nije iznio tvrdnju niti predložio dokaze o tome da bi mu kao nositelju autorskih prava bila isplaćivana autorska naknada ili naknada za licenciju, niti da bi prema ugovoru imao takva prava. Jedina naknada koja pripada tužitelju jest ona za izvršenje posla po ugovoru o djelu.

 

16.3. Stoga su ocijenjene neosnovanim tvrdnje tužitelja iznesene tijekom postupka i u žalbi prema kojima predmetni razvojni alati KOM  nisu bili predmetom prijenosa ili „zajedničkog vlasništva“ ugovornih strana. Te tvrdnje u suprotnosti s citiranom odredbom čl. 5. Ugovora od 3. listopada 1994. i čl. 7. Anexsa od 9. srpnja 1996., čiji je sastavni dio i Idejni projekt informacijskog sustava „Adriatic“, iz kojih proizlazi da slovom ugovora - upravo jesu bili predmetom prijenosa.

 

17. Sukladno odredbi čl. 24. st. 2. ZAP-a na računarskom programu stvorenom u okviru ugovora o djelu tuženik je postao nositeljem imovinskog prava kao naručitelj djela, pa nema protupravnosti u činjenici da je tuženik koristio predmetne računalne programe sukladno ugovoru. Sam tužitelj je naveo da tuženik može na temelju ugovora koristiti IS Adriatic. Iz samog sadržaja Ugovora 3. listopada 1994.,, s Anexsom od 9. srpnja 1996., čiji je sastavni dio i  Idejni projekt informacijskog sustava "Adriatic" od srpnja 1994. tuženik je, po shvaćanju suda, stekao pravo korištenja nad predmetnim računalnim programima i alatima ne samo u strojnom obliku već i u obliku izvornog koda, a tužitelj je bio svjestan činjenice da se ugovorom obvezao dati  tuženiku  na raspolaganje izvorni programski kod i ažurnu dokumentaciju kako bi u slučaju potrebe ADRIATIC  mogao sam nastaviti započeti posao ili predati daljnji razvoj drugom izvođaču.

 

18. U odnosu na revizijske tvrdnje o bitnim povredama odredaba parničnog postupka:

 

19. Tužitelj revizijom određeno i obrazloženo pobija drugostupanjsku presudu zbog revizijskog razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 365. ZPP, učinjenih pred drugostupanjskim sudom.

 

20. Bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP revident vidi u tome što, po njegovom shvaćanju, drugostupanjski sud u obrazloženju presude pogrešno kvalificira predmet spora navodeći kako predmetni spor nije spor radi naknade štete zbog raskida ugovora nego zbog povrede autorskih prava, pri čemu nije sporno da je ugovor raskinut.

 

20.1. U odnosu na ovaj revizijski navod je za odgovoriti da je u obrazloženju drugostupanjske presude jasno navedeno što je predmet spora. Naime, time što je sud u navodima o činjeničnim utvrđenjima analizirao ugovorne odnose između tužitelja i tuženika samo po sebi ne znači da je propustio pravno kvalificirati predmet spora. Polazeći od sadržaja tužbe sud je ocijenio odlučnim je li tuženik postao nositeljem autorskoga imovinskog prava informacijskog sustava „Adriatic“ kao naručitelj djela, sukladno odredbi čl. 24. st. 2. ZAP-a. Što se pak tiče tužiteljevih prava po osnovi razvoja programskih alata KOM i korištenja tih alata od strane tuženika drugostupanjski sud je sveobuhvatno obrazložio kakva su prava tužitelja po osnovi alata KOM, zašto smatra da program IS ADRIATIC nije novo autorsko djelo, te kakva je prava stekao tuženik po osnovi Ugovora u pogledu iskorištavanja programa IS ADRIATIC za svoje potrebe, uz nužno korištenje alata KOM.

 

20.2. U obrazloženju je također navedeno da je tužitelj i prije uspostave poslovnog odnosa s tuženikom imao razvijen programski alat KOM kojeg je koristio za izradu programa za druge pravne osobe, i to baš za izradu računalnih programa za osiguratelje, odnosno da nije razvijao taj program specijalno za potrebe izrade programa IS ADRIATIC po ugovoru sklopljenim s tuženikom. Ne sporeći izvornost programa KOM, sud je u obrazloženju presude naveo zašto smatra da tuženik ima ovlaštenja koristiti taj alat koji je nužan za iskorištavanje programa IS ADRIATIC. Prema navodima obrazloženja „…iz jasnih odredaba Ugovora, odnosno iz  samog sadržaja Ugovora od 3. listopada 1994. s Anexsom od 9. srpnja 1996., čiji je sastavni dio i Idejni projekt informacijskog sustava „Adriatic“ od srpnja 1994., jasno proizlazi da je tužitelj raspolagao svojim pravom i osnovao za tuženika pravo raspolaganja na cijelom softverskom materijalu u opsegu određenom ugovorom, te je tuženik stekao pravo korištenja kako na predmetnim računalnim programima tako i alatima u svrhu samog posla, ne samo u strojnom obliku već i u obliku izvornog koda, te da je tužitelj bio svjestan činjenice da se ugovorom obvezao dati tuženiku na raspolaganje izvorni programski kod i ažurnu dokumentaciju kako bi u slučaju potrebe IS ADRIATIC  mogao sam nastaviti započeti posao ili predati daljnji razvoj drugom izvođaču. Dakle, tuženik je kao naručitelj stekao prava koja su mu ugovorom prenesena pa tako i programskog alata KOM u obliku izvornog programskog koda te mu je tužitelj dao dozvolu da se njime koristi na način da sam nastavi započeti posao ili preda daljnji razvoj drugom izvođaču.“.

 

20.3. Stoga u donošenju drugostupanjske presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

21. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 365. ZPP tužitelj vidi u tome što je drugostupanjski sud, kako smatra tužitelj, prekoračio ovlasti koje ima u drugostupanjskom postupku, time što je ispitao presudu izvan ovlasti iz čl. 365. ZPP. Prema tvrdnji tužitelja drugostupanjski sud je sam utvrđivao odlučne činjenice, pri čemu se nije pozvao na odredbe čl. 373.a. ZPP, te je odlučne činjenice utvrdio suprotno sadržaju izvedenih dokaza.

 

22. Valja poći od toga da prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

22.1. Postupajući u okviru ovlaštenja iz navedene odredbe drugostupanjski sud je prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti, ali je djelomično iz tih utvrđenja izveo drugačije zaključke i pravnu kvalifikaciju u odnosu na prvostupanjski sud, što se poglavito odnosi na zaključak i pravnu  kvalifikaciju programa IS ADRIATIC, za kojeg je sud zaključio kako nije riječ o izvornom autorskom djelu u smislu odredbe čl. 3. ZAP. Što se pak tiče programskog alata KOM sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, te je obrazložio zašto tužitelj nema pravo na naknadu za korištenje tog alata u iskorištavanju programa IS ADRIATIC.

 

23. Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 356. st. 2. ZPP pred drugostupanjskim sudom.

 

24. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koja postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a.).

 

25. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka pravo tužitelja na naknadu štete u vidu stvarne cijene razvoja programskih alata KOM u iznosu od 37.143.930,22 kn sa zateznim kamatama od 10. veljače 1997. do isplate, naknada za neovlašteno korištenje i preinaku razvojnog alata KOM u iznosu od 6.998.466,66 kn i naknada za neovlaštenu preinaku i korištenje programskog rješenja IS Adriatic u iznosu od 2.135.184,51 kn. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba čl. 26. st. 4., čl. 27. st. 3. i 4., te čl. 95. ZAP i odredaba čl. 129. čl. 132., čl. 262. i čl. 600. ZOO.

 

26. Pravno shvaćanje o navedenim spornim pitanjima, na kojemu se temelji pobijana drugostupanjska presuda, prihvaća i ovaj sud.

 

27. Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud se može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske odnosno drugostupanjske presude suda ako ih prihvaća.

 

28. Na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP u slučaju iz st. 1. istog članka revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluke na koju se poziva. 

 

29. S obzirom na to da ovaj revizijski sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude, glede primjene materijalnog prava, revident se umjesto posebnog obrazloženja u ovoj odluci, u kojem bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP,  upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koja će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

30. Stoga je presuda donesena u postupku u kojemu nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje se pozvao tuženik, a nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava, pa je valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

 

31. Neovisno o gore navedenim razlozima, ovaj sud primjećuje da je tužitelj, koji je sebe u tužbi naznačio kao pod nazivom Kom-PA d.o.o. Informatički inženjering, Draškovićeva 54, u tužbi tvrdio da je nositelj autorskih prava na programu razvijenom po ugovoru sklopljenom između Kom-PA d.o.o., Draškovićeva 54 kao izvoditelja i ADRIATIC OSIGURANJE d.d. kao naručitelja. Tijekom postupka je utvrđeno da pravna osoba pod nazivom Kom-PA nije upisana u sudski registar, a tužitelj je „ispravio“ naziv tako da je umjesto ranijeg naziva na strani tužitelja naznačeno društvo KOMPA ZAGREB d.o.o. Zagreb, što po ocjeni prvostupanjskog suda nije subjektivno preinačene tužbe nego ispravak netočno navedenog naziva tužitelja, uz obrazloženje da pravna osoba pod nazivom Kom-PA nije ni bila upisana u sudski registar.

 

31.1. Prema podacima iz sudskog registra društvo KOMPA ZAGREB d.o.o., osnovano po Ugovoru o osnivanju 14. srpnja 1989., i usklađeno s odredbama Zakona o trgovačkim društvima 1995., imalo je sjedište u Zagrebu, Savska cesta 41, te potom u Zagrebu, Draškovićeva 54.

 

31.2. Međutim, osim ovog trgovačkog društva u sudski registar je bilo upisano i trgovačko društvo KOM-PA d.o.o., Informatičko savjetovanje, Zagreb, Savska cesta 141 (što je ujedno i adresa tužitelja iz pobijane presude), kasnije sa sjedištem na adresi Zagreb, Savska cesta 41, te potom Zagreb, Dorđićeva 21, koje je osnovano 6. travnja 1994. godine.

 

31.3. Iz trenutno dostupnih podataka sudskog registra trgovačkih sudova nije vidljivo je li osim navedenih društava postojalo i društvo Kom-PA d.o.o na adresi Zagreb, Draškovićeva 54, koje je navedeno kao stranka u Ugovoru od 3. listopada 1994. (list 5 spisa), odnosno je li riječ o pravnoj osobi koja je dosita postojala.

 

31.4. Podaci o članovima društava i osobama ovlaštenim za zastupanje kod gore navedenih dvaju društava se djelomično podudaraju. S obzirom na to da iz tvrdnji iznesenih u tužbi proizlazi da je društvo Kom-PA d.o.o. nositelj autorskih prava čiji se zaštita traži u ovom postupku, a tijekom postupka nisu iznesene tvrdnje o tome na koji način je društvo KOMPA ZAGREB d.o.o. postalo nositelj autorskih prava stvaranjem izvornog autorskog djela, čini se da i zbog ovih razloga tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, iz sadržaja spisa nije vidljivo da bi KOMPA ZAGREB d.o.o. iznio konkretne tvrdnje o tome da je on razvio informatičke programe kao autorsko djelo, nego je je tvrdio da je nositelj autorskih prava druga pravna osoba sličnog naziva. Međutim, s obzirom na razloge odbijanja tužbenog zahtjeva, navedene okolnosti ne utječu ishod postupka i na zakonitost pobijane presude.

 

32. Tuženik je u reviziji naveo da pobija drugostupanjsku presudu u cijelosti iz čega bi slijedilo da pobija i odluku o parničnim troškovima, ali nije iznio nikakve razloge zbog kojih pobija tu odluku.

 

32.1. Stoga ovaj sud nije ispitivao dopuštenost niti osnovanost  revizije protiv odluke o parničnim troškovima.

Zagreb, 21. veljače 2023.

                            Predsjednik vijeća:

                                                                                                                                            Ivan Vučemil