- 1 -              Rev-x 741/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 741/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari prvotužitelja B. B. iz Republike Srbije, B., drugotužiteljice M. N. iz P., i trećetužiteljice J. Š. iz P., koje zastupaju punomoćnici M. R. i drugi odvjetnici u odvjetničkom društvu H. & P. iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko – upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-94/2018-2 od 24. travnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1080/07-12 od 9. studenog 2017., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija prvotužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-94/2018-2 od 24. travnja 2018. kojom je potvrđena točka I. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1080/07-12 od 9. studenog 2017. odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Revizija drugotužiteljice i trećetužiteljice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-94/2018-2 od 24. travnja 2018. te revizija prvotužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi poslovni broj Gž-94/2018-2 od 24. travnja 2018. kojom je potvrđena točka II. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1080/07-12 od 9. studenog 2017. odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

 

Obrazloženje

 

1.              Općinski građanski sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pn-1080/07-12 od 9. studenog 2017. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev kojim je prvotužitelj tražio da mu tuženica na ime naknade štete isplati iznos od 300.000,00 kuna, a drugotužiteljica i trećetužiteljica iznos od po 200.000,00 kuna svakoj, sve sa zateznim kamatama tekućim od 19. veljače 2007. do isplate, dok je pod točkom II. izreke naložio tužiteljima naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 4.500,00 kuna u roku od 15 dana.

 

2.              Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi presudom poslovni broj: Gž-94/2018-2 od 24. travnja 2018. odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu.

 

3.              Protiv drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud reviziju prihvati i preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

4.              Tuženica nije podnijela odgovor na reviziju.

 

5.              Revizija prvotužitelja djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana, dok revizija drugotužiteljice i trećetužiteljice nije dopuštena.

 

6.              Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/2019) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn,

 

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

 

7.              S obzirom na to da se u ovom slučaju ne radi o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. (jer nije riječ o sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili utvrđenja postojanja radnog odnosa nego o naknadi štete) i toč. 3. ZPP (jer je drugostupanjska presuda donesena pozivom na čl. 368. st. 1. ZPP, a ne po čl. 373.a ili b ZPP), dopustivost revizije ispitana je prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

8.              Prema odredbi čl. 37. st. 2. ZPP ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakoga pojedinog zahtjeva.

 

9.              U ovom postupku prvotužitelj tužbom traži isplatu iznosa od 300.000,00 kuna pa je u odnosu na njega dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

10.              Drugotužiteljica i trećetužiteljice tužbom traže isplatu iznosa od po 200.000,00 kuna svaka pa kako vrijednost predmeta spora u odnosu na niti jednu od ovih tužiteljica ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna, to nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a.

 

11.              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice navedenih u točkama 1.-3. tog članka.

 

12.              U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

13.              Drugotužiteljica i trećetužiteljica u ovom slučaju nisu postavile pravno pitanje niti su izložile razloge zbog čega bi postavljeno pitanje bilo važno u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP već je revizija sastavljena kao redovna revizija podnesena zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

14.              S obzirom na to da u ovom sporu nije dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, a revizija nema potreban sadržaj za izvanrednu reviziju po čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, radi se o nedopuštenoj reviziji koju je u odnosu na drugotužiteljicu i trećetužiteljicu valjalo odbaciti po čl. 392. st. 1. i čl. 392.b. st. 2. ZPP.

 

15.              Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud je, vezano za reviziju prvotužitelja, ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

16.              Suprotno tvrdnji revidenta u postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na čije počinjenje ukazuje revident. Drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

17.              U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je prednica tužitelja pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Gračacu poslovni broj: R1-20/30 od 13. travnja 2004. proglašena umrlom ... u Z.,

- da se na tom području u razdoblju od 4. kolovoza 1995. do 7. kolovoza 1995. odvijala vojno-redarstvena akcija „Oluja“ i to s ciljem oslobađanja okupiranih područja RH,

- da je utvrđeno da je kuća prednice tužitelja zapaljena te je ona izgorjela u kući.

 

18. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su odbili tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 1., 2. i 3. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata („Narodne novine“ broj 117/03 – u daljnjem tekstu ZORHŠ) jer navedena šteta predstavlja ratnu štetu za koju tuženica ne odgovara.

 

19. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev prvotužitelja.

 

20. Prema odredbi čl. 1. i čl. 2. ZORHŠ Republika Hrvatska odgovara po općim pravilima odgovornosti za štetu koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga i vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s tom službom, osim ako takva šteta nema karakter ratne štete.

 

21. Nadalje, prema čl. 3. st. 2. ZORHŠ propisano je da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećenik može dokazivati suprotno.

 

22. Kada tužitelj dakle, nije niti tvrdio niti dokazao da bi njegovu prednicu I. B. ubili pripadnici Hrvatskih oružanih ili redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u vezi s tom službom, a niti je sukladno odredbi čl. 3. st. 2. ZORHŠ dokazao da šteta nije počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, onda su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 1. i čl. 2. ZORHŠ kada su ocijenili neosnovanim tužbeni zahtjev.

 

23. Tvrdnjom tužitelja da se konkretni događaj ne može povezati s ratnim operacijama tužitelj zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje, a prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

24. Nadalje, prema odredbi čl. 1. st. 1. u vezi čl. 2. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine", broj 117/03, dalje: ZOŠT) Republika Hrvatska odgovara za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima. Prema st. 2. istog Zakona u smislu tog zakona terorističkim aktom smatra se osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.

 

25. Iako je tužitelj tijekom postupka tvrdio da događaj ima obilježja terorističkog akta jer da je djelo izvršeno iz političkih pobuda i da je imalo za cilj izazivanje osjećaja straha, užasa i osobne nesigurnosti građana srpske nacionalnosti koji su ostali na oslobođenom teritoriju nakon akcije „Oluja“, nižestupanjski sudovi nisu utvrdili da je u konkretnom slučaju zapaljenje kuće i posljedično smrt prednice tužitelja izvršeno s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana.

 

26. Kada ubojstvo bliskih osoba tužitelja nije izvršeno s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana, onda su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 1. st. 1. u vezi čl. 2. ZOŠT-a kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev prvotužitelja.

 

27. Naime, akt nasilja da bi imao značaj akta terora iz čl. 1. ZOŠT-a, mora biti poduzet s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana (što u konkretnom slučaju nije dokazano).

 

28. Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju prvotužitelja odbiti kao neosnovanu osim u dijelu koji se odnosi na parnični trošak.

 

29. U odnosu na reviziju prvotužitelja u dijelu u kojem je odlučeno o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

 

30. Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a, podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

 

31. Stoga revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju prvotužitelja.

 

Zagreb, 21. veljače 2023.