- 1 -              Rev 3447/2019-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3447/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. G. iz Z., OIB:..., koju zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu A. H. & G. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB:..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gž-835/18-2 od 4. travnja 2019., kojom je potvrđena međupresuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. Pn-1942/15-19 od 27. travnja 2018., u sjednici održanoj 21. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana revizija tuženice.

 

 

Obrazloženje

 

1. Međupresudom suda prvoga stupnja utvrđeno je da je tuženica odgovorna za štetu tužiteljici zbog povrede njezinih legitimnih očekivanja zasnovanih na valjanim pravnim aktima države i na povjerenju pojedinaca u državne institucije i pravo koje one stvaraju (toč. I.), da će se do pravomoćnosti međupresude zastati s raspravljanjem o iznosu tužbenog zahtjeva (toč. II.), te da se odluka o troškovima ostavlja za kasniju presudu (toč. III.).

 

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice i potvrđena je međupresuda suda prvog stupnja.

 

3. Protiv presude suda drugoga stupnja tuženica je pravodobno podnijela reviziju prema čl. 382. st. 1. toč. 1.  Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, pobijanu odluku preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na reviziju tužiteljica predlaže reviziju tuženice odbaciti kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu.

 

5. Revizija tuženice je neosnovana.

 

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete i to imovinske u vidu obične štete i izmakle koristi i neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

 

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica odlukom ministra pravosuđa imenovana javnim ovršiteljem, sukladno uvjetima koji su objavljeni u natječaju za javne ovršitelje,

 

- da je u svezi s obavljanjem navedene službe i pripreme za nju tužiteljica imala materijalne troškove, jer je bila dužna urediti poslovni prostor, koji je pregledan i prihvaćen od strane komisije Ministarstva pravosuđa,

 

- da je tužiteljici rješenjem Ministarstva pravosuđa određene početak rada kao javnom ovršitelju 1. siječnja 2012.,

 

- da je nakon navedenog, zakonodavac donio Zakon o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima kojim je odgodio početak rada te službe za dan 1. srpnja 2012., a potom i Zakon o izmjeni Zakona o javnim ovršiteljima kojim je početak rada odgodio za 15. listopada 2012.,

 

- da je zakonodavac zatim donio Zakon o prestanku važenja Zakona o javnim ovršiteljima ("Narodne novine" broj 112/12) kojim je služba javnih ovršitelja ukinuta,

 

- da je rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-5612/11 (U-I-6274/11, U-I-178/12 i U-I-480/12) određeno plaćanje zadovoljštine u iznosu od 18.000,00 kuna svakom imenovanom javnom ovršitelju, te ujedno određeno da ta zadovoljština ne utječe na opće pravo svake osobe tj. imenovanog javnog ovršitelja da i u redovnom sudskom postupku potražuje naknadu pretrpljene štete.

 

9. Nižestupanjski sudovi zaključili su da su u konkretnom slučaju među subjektima ovog odštetnopravnog odnosa ispunjene sve pretpostavke iz čl. 1045. i 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/03 i 41/08 - dalje: ZOO) za utvrđenje odštetne odgovornosti tuženice. Naime, nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je tužiteljica nedvojbeno pretrpjela štetu navedenim postupanjem tuženice, kada je tuženica propustila riješiti status imenovanih javnih ovršitelja tj. nakon što su isti postupili po njezinom nalogu te snosili materijalne izdatke i imali zakonita i legitimna očekivanja da će obavljati posao koji će im omogućavati ostvarivanje prihoda. Nadalje nižestupanjski sudovi ocjenjuju da je tužiteljica u navedenim okolnostima, pouzdajući se u pravnu sigurnost, nakon što je udovoljila svim propisanim uvjetima da bi mogla vršiti zakonom propisanu javnu dužnost javnog ovršitelja, neočekivanim ukidanjem instituta javnih ovršitelja i u situaciji u kojoj su se nadležni državni dužnosnici i tijela oglušili o potrebu rješenja njezine osobne situacije, pretrpjela štetu za koju je odgovorna tužena i prema odredbi čl. 145. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14) koji propis se temelji na stečevini Europske unije, a u kojem smislu država, zbog kršenja određenih obveza tj. prava pojedinca, odgovara neovisno o tome radi li se o kršenju obveza od strane zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti.

 

10. Odluku nižestupanjskih sudova ocjenjuje pravilnom i ovaj sud.

 

11. Revizijski sud je u odluci broj Rev-1532/14 od 23. siječnja 2018. zauzeo pravno shvaćanje vezano uz revizijske navode tuženice temeljene na tvrdnji o nepostojanju općih pretpostavki odgovornosti za štetu, obzirom tuženica smatra da nema štetne radnje, a niti protupravnosti u njenom postupanju.

 

12. Prema pravnom shvaćanju u navedenoj odluci nedosljedno postupanje tuženice kao zakonodavca u odabiru modela javne ovrhe u odnosu na individualna prava imenovanih javnih ovršitelja, koji su ostvarili sve pretpostavke za početak svog rada, ali nisu započeli s tom službom, što je u konačnici stvorilo za njih štetne posljedice, predstavlja štetnu radnju kao jednu od pretpostavki odgovornosti za štetu.

 

13. Nadalje iskazano je i shvaćanje vezano uz konkretnu situaciju u kojoj izostanak protupravnosti ne otklanja odgovornost tuženice za štetu pa tako:

 

„Odgađanje početka rada javnih ovršitelja te konačno prestanak važenja Zakona o javnim ovršiteljima (čl. 1. ZIZJO/11, čl. 1. ZIZJO/12 i čl. 2. ZPVZJO, kako to navodi i Ustavni sud RH u citiranom rješenju od 23. siječnja 2013., proizveli su izravne i neposredne posljedice na individualne situacije imenovanih javnih ovršitelja (djelovanje po sili zakona ex lege), pa tako i tužitelja, koja je prije za svakog od njih bila uređena pravomoćnim upravnim aktom, Zakonom o javnim ovršiteljima, kao osnovom iz koje su izvirala njihova legitimna očekivanja zaštićena Ustavom i Konvencijom.

 

Prema pravnom shvaćanju Europskog suda imovinom pod zaštitom članka 1. Protokola br. 1. Konvencije, između ostaloga mogu se smatrati budući prihodi i to samo oni koji su već zarađeni ili definitivno naplativi (presuda Anheuser-Busch Inc. protiv Portugala). I legitimna očekivanja stranka pod određenim pretpostavkama mogu se smatrati "imovinom" pod zaštitom članka 1. Protokola br. 1. Konvencije. Legitimno očekivanje nema bitnu komponentu vlasničkog prava ako se "ne može utvrditi da podnositelji zahtjeva imaju aktualan ovršni pravni zahtjev" (presuda Kopecky protiv Slovačke). Po ocjeni ovog suda, nametanjem tužitelju financijskih obveza vezano na edukaciju za javnog ovršitelja, osiguranje opreme i prostora, pa i napuštanje naplatnog zaposlenja, a posljedično tome i na gubitak zarade koju bi po redovnom tijeku stvari u okviru dotadašnjeg zaposlenja mogao ostvarivati u određenom razdoblju, došlo je do miješanja javne vlasti u mirno uživanje vlasništva.

 

Nasuprot tome, u situaciji kad je tuženica postupajući u okviru svojih legitimnih ovlaštenja odustala od reforme ovršnog sustava uvođenjem službe javnih ovršitelja, dakle, kad se po redovnom tijeku stvari takva zarada ne bi ni mogla ostvarivati, legitimno očekivanje tužitelja u ostvarenje zarade kao javnog ovršitelja, nema vlasničku komponentu i ne podliježe zaštiti u smislu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju... Stoga, radi uspostavljanja pravedne podjele postojećeg tereta reforme ovršnog sustava, postoji obveza tuženice za naknadu štete koja je tužitelju nastala miješanjem javne vlasti u mirno uživanje vlasništva, i to imovinske u visini koja je potrebna da bi se tužitelja vratilo u poziciju u kojoj bi se on nalazio da takvog miješanja nije bilo i neimovinske razmjerno težini povrede prava osobnosti.“

 

14. Identično pravno shvaćanje revizijski sud je ponovio i u odluci Rev-2321/18-2 od 9. svibnja 2020., te odluci Rev-51/2022-2 od 4. listopada 2022.

 

15. Prema tome, tuženica kao zakonodavac nije nakon ukidanja instituta javnih ovršitelja riješila problem već imenovanih javnih ovršitelja, čime je poremećena ravnoteža između cilja koji je zakonodavac želio postići ukidanjem tog instituta u općem ili javnom interesu i zaštite interesa osoba imenovanih za javne ovršitelje. Time je tužiteljici nametnut prekomjeran individualan teret zakonske reforme ovršnog sustava države.

 

16. Slijedom iznesenog nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da postoji odgovornost tuženice za štetu nastalu tužiteljici radi čega je reviziju tuženice na temelju odredbe članka 393. ZPP valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 21. veljače 2023.

 

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.