- 1 -              Rev 81/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 81/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Jasenke Žabčić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. D. iz O., OIB: …, koju zastupa punomoćnik R. Z., odvjetnik iz O., protiv tuženice A. b. d.d. Z., OIB … , koju zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3931/2021-3 od 24. svibnja 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1613/2019-34 od 5. srpnja 2021., u sjednici održanoj 21. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija tuženice te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-3931/2021-3 od 24. svibnja 2022., i presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1613/2019-34 od 5. srpnja 2021., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

1. 1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnim odredbe čl. 3. i 4. Ugovora o kreditu br. … sklopljenog 2006. između tužitelja kao korisnice kredita i tuženice (pravni slijednik S. b. d.d. O.) kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke.

 

1. 2. U točki II. izreke tuženica je obvezana tužiteljici isplati iznos od 37.998,65 kn zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate kredita za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 01.08.2015. a od 1. kolovoza 2015. za 3 postotna poena, te nastavnim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama, na pojedinačne iznose sve preciznije navedene u toj presudi, u roku od 15 dana.

 

1. 3. U točki III. izreke naloženo tuženici tužiteljici naknaditi troškove postupka u iznosu od 11.950,00 kuna sa zateznim kamatama od 5. srpnja 2021. pa do isplate, po stopi preciznije navedenoj u toj presudi, u roku od 15 dana, a s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva vezanim za naknadu parničnog troška tužiteljica je u točki IV. izreke odbijena.

 

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je navedena presuda suda prvog stupnja, te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška žalbe.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj poslovni broj Revd 3968/2022-2 od 5. listopada 2022. tuženici dopustio podnošenje revizije protiv presude, u odnosu na pitanje:

 

              ''Može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica?''.

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane odluke tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da ovaj sud ukine u cijelosti odluke nižestupanjskih sudova  te predmet vrati na ponovno suđenje.

 

5. Odgovoru na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja-potrošača za utvrđenjem ništetnim odredbi čl. čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 2006. kao i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

8. 1. U postupku koji je prethodio reviziji u dokaznom postupku je prvostupanjski sud proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđivanja visine preplate u odnosu na početno ugovorenu kamatu i tečaj na dan isplate kredita, ali je odbio po tuženikovom prijedlogu saslušati svjedoka B. P., tuženikovog djelatnika koji je sudjelovao u postupku prije i prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a kojeg je tuženik predložio radi dokazivanja tvrdnji da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutna klauzula te na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu.

 

8. 2. Prvostupanjski sud je, obrazlažući razloge zbog kojih navedeni dokaz nije proveo obrazložio navodeći sadržaj sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, donesene u kolektivnom sporu "Potrošač", (poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.), koji se odnosi na tuženicu, smatrajući da nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, "jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača", te je u smislu tih utvrđenja odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem predloženog svjedoka, a pri tome se pozvao i na odluku ovoga suda broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.

 

8. 3. Drugostupanjski sud je prihvatio navedeno obrazloženje prvostupanjskog suda te je naveo "imajući u vidu sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u pravomoćnim odlukama za zaštitu kolektivnih interesa utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

 

9. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

 

10. 1. Tuženica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 81. st. 4. ZZP-a, pri donošenje zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdila da je odgovorno pristupila tužiteljici i istu potpuno informirala o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, te je na navedenu okolnost predložila saslušati radnika revidentice B. P., tuženikovog djelatnika koji je sudjelovao u postupku prije i prilikom sklapanja predmetnog ugovora.

 

10. 2. Tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost, te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP-a i čl. 81. st. 4. ZZP-a.

 

11. 1. Članak 81. ZZP- a glasi:

 

(1). Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

11. 2. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je kako se u pojedinačnim parnicama tužitelji mogu pozivati na pravno utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite.

 

13. 1. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

 

13. 2. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.'' ''Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…''

 

14. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

 

15. U ovom postupku, tuženica je predlagala dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja Ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

 

16. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja se u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je  prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te da joj je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

 

17. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda Broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

 

"...banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

...

Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

...

U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)".

 

17.1. Europski sud za ljudska prava u predmetu OTP banka d.d. i drugi protiv Hrvatske (zahtjev broj 38541/21) i u spojenim zahtjevima, i to zahtjevu broj 38541/21 - OTP banka d.d. protiv Hrvatske, zahtjev broj 39015/21 – Raiffeisenbank Austria d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39063/21 Erste&Steiermärkische banka d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39167/21 - Privredna banka Zagreb d.d. protiv Hrvatske i zahtjevu broj 41145/21 - Addiko Bank d.d., protiv Hrvatske iznio je shvaćanje o navodnoj nepoštenosti postupka pred trgovačkim sudovima u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava korisnika kredita koji su kredite podigli u navedenim bankama u švicarskim francima, u kojem su domaći sudovi presudili protiv banaka-podnositelja zahtjeva, vezano za prigovore o povredi čl. 6. st. 1. Konvencije, te je iste također ocijenio nedopuštenima prema čl. 35. st. 3. (a) Konvencije kao očito neosnovane.

 

17. 2. U odnosu na prigovor o povredi načela jednakosti stranaka, Europski sud za ljudska prava smatra da su domaći sudovi naveli razloge zašto je saslušanje svjedočenja bankovnih službenika bilo nepotrebno jer su Visoki trgovački sud i Ustavni sud obrazložili su da se u predmetnom postupku radi o kolektivnom potrošačkom sporu u kojem je važno utvrditi jesu li osporene ugovorne odredbe bile razumljive prosječnom potrošaču, a ne svakom pojedinom potrošaču, a te su okolnosti utvrđene pisanim dokazima i nisu se mogle utvrditi saslušanjem bankovnih službenika. Ustavni sud također je naveo da iskazi klijenata banaka podnositeljica nisu bili odlučujući niti se osporena presuda temeljila samo na tim dokazima. Sukladno tomu, ESLJP je ocijenio da banke podnositeljice nisu stavljene u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Također smatra da ništa ne ukazuje na to da banke podnositeljice nisu imale kontradiktorni postupak, da nisu mogle iznijeti argumente i dokaze koje su smatrale relevantnima za svoj slučaj ili da nisu imale priliku učinkovito osporavanje argumenata i dokaza koje je iznijela druga strana. Sve njihove argumente, koji su bili relevantni za rješenje predmeta, propisno su saslušali i ispitali domaći sudovi koji su opširno iznijeli činjenične i pravne razloge za svoje odluke, koje se ne čine proizvoljnim ili očito nerazumnim. Isto tako, ne postoji ništa što bi upućivalo na to da domaći sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak na neki drugi način bio nepošten.

 

18. Prema shvaćanju ovoga suda naprijed navedeno shvaćanje EU suda nije primjenjivo na konkretni slučaj jer se ono odnosi na odluke donesene u sporu za kolektivnu zaštitu, te stoga izneseno shvaćanje toga suda nije u suprotnosti s  naprijed iznesenim pravnim shvaćanjem revizijskog suda i Ustavnog suda RH.

 

19. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502.c ZPP-a i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnik revidenta koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta, a to i stoga što je člankom 502.c ZPP-a propisano da se u pojedinačnim parnicama tužitelji mogu pozivati na pravno utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite, ali nije određeno da tuženik ne bi bio ovlašten dokazivati različito činjenično stanje.

 

20. Iz navedenih razloga ovaj sud, uvažavajući shvaćanje iz navedene odluke Ustavnog suda odstupa od ranije prakse ovoga suda (Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.), slijedom čega odgovor na postavljeno pitanje glasi :

 

Sud ne može u pojedinačnom postupku potrošača protiv banke donijeti zakonitu odluku samo primjenjujući utvrđenja iz kolektivnog spora bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženik predložio provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica.

 

21. U ovom konkretnom slučaju tuženica je na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložila saslušati radnika revidentice B. P. upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdila da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i parametrima koji utječu na visinu kamatne stop, a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, te su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

 

22. Na temelju svega naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP-a.

 

 

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 21. veljače 2023.