1

Poslovni broj 21 Gž-2493/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 21 Gž-2493/2022-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberta Jambora člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. L. D. iz R., OIB:…, koju zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u R., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., OIB:…, koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva M. i P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, tužiteljice A. B.-P. iz J., OIB:…, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-530/2021-18 od 25. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-530/2021-18 od 25. svibnja 2022. pod točkom I., II. i III. izreke te pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 4.853,00 kn / 644,1 eura[1]  sa zateznim kamatama.

 

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-530/2021-18 od 25. svibnja 2022. pod točkom V. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova parničnog postupka prihvaćen preko iznosa od 4.853,00 kn /644,1 eura do iznosa od 6.619,00 kn/878,49 eura (u iznosu od 1.766,00 kn/234,39 eura) sa zateznim kamatama i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.766,00 kn/234,39 eura sa zateznim kamatama.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: … sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 12.04.2007.g., potvrđen od strane Javnog bilježnika J. B. i O. S. O. iz R., posl.br. OV-2483/07 dana 12.04.2007.g., kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u dijelu koji glasi: „…promjenjiva, u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d....“ pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužiteljica nije dužna plaćati mjesečnu kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženika od 1. listopada 2007. do 31. kolovoza 2013. Pod točkom II. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 6. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: … sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 12. travnja 2007., potvrđen od strane javnog bilježnika J. B. i O. S. O., posl.br. OV-2483/07 dana 12.04.2007.g., kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati s osnova razlike u tečaju iznos od 17.605,79 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose pobliže označenim u izreci. Pod točkom IV. izreke odbijena je tužiteljica sa tužbenim zahtjevom da se naloži tuženiku da tužiteljici isplati s osnova preplaćene kamate iznos od 5.303,56 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Pod točkom V. izreke nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici prouzročene troškove postupka u iznosu od 6.619,00 kn sa zateznim kamatama.

 

2. Protiv prvostupanjske presude točkom I., II., III. i V. izreke žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22 – dalje u tekstu: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

 

3. Žalba nije osnovana u odnosu na glavnu stvar, a djelomično je osnovana u odnosu na odluku o troškovima.

 

4. Predmet spora u žalbenoj fazi postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu u kojem je obveza iskazana u valuti švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamata sukladno odluci banke, zahtjev za isplatu iznosa od 17.605,79 kn sa zateznim kamatama s osnove preplaćene razlike tečaja i odluka o trošku.

 

5. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev glede utvrđenja ništetnosti odredbi

o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao i zahtjev za isplatu s osnove preplaćene razlike tečaja uz utvrđenja i zaključke:

 

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 12. travnja 2007. ( list 11 do 13 spisa ) kojim je u čl. 1. tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita kunsku protuvrijednost iznosa od 15.533,87 CHF prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita za kupnju vozila (čl. 5.),

- da se čl. 2. tužiteljica obvezala platiti redovnu kamatu u iznosu od 5,20% godišnje koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika kao kreditora,

- da je čl. 6. utvrđeno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 221,03 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja,

- da je čl. 16. utvrđeno da se u slučaju spora, ugovara nadležnost suda prema sjedištu banke, odnosno prema sjedištu njene podružnice, ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice,

- da je tužiteljica u utuženom periodu izvršavala svoju ugovornu obvezu, odnosno otplaćivala predmetni kredit, te je istog u cijelosti otplatila,

- da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope (5,20% godišnje), te da je tijekom trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj za CHF u vrijeme realizacije kredita,

- da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke,

- da je predmetni postupak pravomoćno okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Rev-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine,broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, ZZP/07) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07,

- da je nedvojbeno naprijed citiranim pravomoćnim sudskim odlukama pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF,

- da iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi (list 180 do181 spisa) da je predmetnim kreditom kupila automobil marke … za svoje osobne potrebe, da su je u auto kući R. A. uputili da radi financiranja vozila ode u Z. b. gdje da ju je čekao pripremljen Ugovor o kreditu, pa da na njegov sadržaj nije mogla utjecati, da je ugovor pročitala i nakon toga potpisala i u vrijeme sklapanja ugovorena kamata da je bila najpovoljnija, ali da se ne sjeća da li je bila promjenjiva, da je izjavila da joj je kredit bio u valuti CHF, ali da ne zna što to točno znači, da se sjeća da joj je djelatnica banke nešto objašnjavala, da je Ugovor o kreditu sklopljen u Z. b. u podružnici R. i početna rata da joj je iznosila oko 900,00 kn, a prilikom zaključenja ugovora da joj je bilo važno da može podmirivati mjesečnu ratu, da je početna rata porasla na 1.500,00 kn što da joj je bilo teško otplaćivati, da je kredit otplatila u cijelosti, da se ne sjeća da li je prije zaključenja predmetnog ugovora bila obaviještena od djelatnika banke da je njena obveza povrata kredita u kunama vezana za tečaj CHF, da je bila svjesna da njena rata može biti viša ili niža, ovisno o tečaju CHF, ali da nije bila svjesna da će tečaj toliko narasti, da vjerojatno ne bi ni zaključila predmetni ugovor da je znala da će joj mjesečna rata toliko porasti i da se ne sjeća da li su joj ponuđeni krediti u kunama ili eurima,

- da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa, a da su na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne i odredbe ZZP/07,

- da je odredbom čl. 70. st. 1. ZPP propisano da, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan,

- da je u konkretnom slučaju naprijed citiranom odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu utvrđeno da je u slučaju spora nadležan sud prema sjedištu banke, odnosno prema sjedištu njene podružnice,

- da iz predmetnog ugovora proizlazi da je isti sklopljen 12. travnja 2007. u R., te solemniziran od strane javnog bilježnika u R. (list 60 spisa), iz čega proizlazi da je predmetni ugovor nedvojbeno sklopljen u podružnici tuženika u R., a navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice koja je izjavila da je predmetni ugovor zaključen u podružnici tuženika u R.,

- da je stoga prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan,

- da je odredbom čl. 84. ZZP/07 i čl. 99. ZZP/07 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive,

- da iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 2. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiv, da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna pa je stoga za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužiteljici kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07,

- da cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, ocjena je prvostupanjskog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva,

- da je navedenom odredbom općenito promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega prvostupanjski sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužiteljici kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive,

- da je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno,

- da stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05 i dr, dalje: ZOO),

- da je ugovor o kreditu dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava,

- da s obzirom na iznijeto, po stavu prvostupanjskog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca,

- da je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora (5,20% godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužiteljici u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,20% godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva,

- da stoga predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, a da u takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužiteljica kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja,

- da tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužiteljici prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njoj razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužiteljica kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, pa stoga prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju,

- da nedvojbeno tuženik kao banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kreditu na duže vremensko razdoblje (obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje visine kamatne stope), međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici,

- da navedeno podrazumijeva da su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu i da je upravo zato tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužiteljicu kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nedvojbeno u konkretnom slučaju nije učinjeno,

- da slijedom navedenog, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu od 12. travnja 2007. unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, da stranke međusobno nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač imala utjecaj na sadržaj ugovora, te da je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici kao potrošaču nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede promjene kamatne stope i posljedično tome promjene anuiteta, prvostupanjski sud je ocijenio da predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu savjesnosti i poštenja i dr,

- da je predmetni Ugovor o kreditu nedvojbeno solemniziran od strane javnog bilježnika, pri čemu je sukladno odredbi čl. 57. i čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine, broj 78/93, 29/94, 16/07, 75/09 ) uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postajanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla,

- da tijekom postupka nije utvrđeno da je u konkretnom slučaju javni bilježnik imao razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. navedenog Zakona u smislu upozoravanja tužiteljice kao korisnika kredita na značaj i posljedice ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i isto upozorenje unijeti u javnobilježnički akt pa se ne može govoriti o propustu u radu javnih bilježnika i njihovoj odgovornosti vezano za negativne posljedice koje su proizašle iz predmetnog ovjerenog ugovora o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom,

- da slijedom navedenog, a kako je dakle predmetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 102. ZZP/07 ništetna,

- da je nesporno zakonom dozvoljeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljici skrenuo pozornost na jasne parametre o kojima ta promjena kamatne stope u budućem razdoblju ovisi.,

- stoga prvotno ugovorena kamatna stopa od 5,20 % nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužiteljici bila poznata u vrijeme ugovaranja i na koju je pristala,

- da naprijed citirana presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu,

- da odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl. 138. a ZZP/07 i čl. 118. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 41/14, dalje: ZZP/14),

- da činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja jer je kogentnom odredbom čl. 327. ZOO izričito propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi,

- da tužiteljica koja je isplatila kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora,

- da je odredbom čl. 326. ZOO propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO, niti nagodbom stranaka,

- da je slijedom navedenog odlučeno kao u točci I. izreke prvostupanjske presude,

- da iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da su odredbe čl. 1., čl. 2 i čl. 6. koje se odnose na valutnu klauzulu bile vidno istaknute, odnosno da su te ugovorne odredbe bile lako uočljive, da je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice kredita i otplata anuiteta vezuje uz tečaj švicarskog franka iz čega proizlazi da su bile jasne,

- da međutim tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru,

- da prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe,

- da zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva,

- da su stoga i navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužiteljicu kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužiteljica kao potrošač mogla razumjeti što joj donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku,

- da navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora,

- da slijedom navedenog, a kako i predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste također ništetne,

-da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima,

- da stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužiteljici u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji joj je uručen, te na koji je pristala,

- da naprijed citirana presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu,

- da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru,

- da je slijedom navedenog odlučeno kao u točki II. izreke prvostupanjske presude,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke D. T. B. iz R. (list 145 do 164 spisa) proizlazi da pretplata koju je tužiteljica stvarno platila u utuženom razdoblju u odnosu na početnu visinu kamatne stope u trenutku realizacije kredita iznosi 993,10 CHF, odnosno 5.303,56 kn, dok da razlika koju je tužiteljica stvarno platila po osnovi anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na visinu prvog anuiteta, odnosno tečaja CHF u trenutku realizacije ugovora iznosi 17.382,40 kn, od čega da negativna tečajna razlika (kada je tečaj bio manji od početnog) iznosi 223,39 kn,

- da je nalaz i mišljenje vještakinje prvostupanjski sud prihvatio jer je ocijenio da je isti dan objektivno i u skladu sa pravilima struke, a niti stranke nisu imale primjedbe na matematički izračun istog,

- da nije uloga suda u ovoj pravnoj stvari utvrđivati koja bi kamatna stopa bila dopuštena sukladno odredbama ZOO, već je uloga suda procijeniti da li je ugovorna odredba u sadržaju, kako je ugovoreno između stranaka, valjana odnosno ništetna u cijelosti ili pak djelomično, pri čemu uloga suda nije nadomještavati volju ugovornih strana odnosno utvrđivati dopuštenu kamatnu stopu obzirom da isto mora biti rezultat volje ugovornih strana tako da ugovorena kamatna stopa kao i elementi i parametri promjene iste na valjan način moraju biti naznačeni u ugovoru,

- da se u konkretnom slučaju radi o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to dijela kojim je ugovoren način promjene kamatne stope i dijela kojim je povrat obveze vezan za promjene tečaja CHF, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane,

- da zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope (5,20%) i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja, odnosno razliku između početnog anuiteta (po tečaju u trenutku realizacije ugovora koji je tužitelju bio poznat) i kasnijih nevaljanih povećanja tečaja, a kako je to provedenim vještačenjem i utvrđeno,

- da je u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti,

- da je tužiteljici plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužiteljici pri čemu činjenica, da se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika, nije od značaja jer tužiteljica tu negativnu razliku nije primila, pa stoga utvrđenu pozitivnu novčanu razliku nije potrebno umanjivati za utvrđenu negativnu novčanu razliku,

- da je prigovor zastare djelomično osnovan,

- da je u konkretnom slučaju ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.),

- da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P- 1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO,

- da je Trgovački sud u Zagrebu u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača, dana 4. srpnja 2013. donio presudu pod posl. br. P-1401/12 kojom je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača ugovaranjem nepoštenih odredbi kojima se u konkretnim ugovorima, koji su zaključeni u vremenskom periodu od 2003. do 2008., ugovara promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i da je ta odluka postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. br. Pž-7129/13,

- da je u odnosu na nepoštenost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu CHF odluka postala pravomoćna donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.,

- da kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO, te kako je od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu) do utuženja 1. travnja 2021. protekao rok od 5 godina, to je prvostupanjski sud ocijenio osnovanim prigovor zastare u odnosu na ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi,

- da od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF) do utuženja 1. travnja 2021. nije protekao rok od 5 godina pa je prigovor zastare u odnosu na ništetne odredbe o valutnoj klauzuli prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim,

- da je, uvažavajući izračun iz sačinjenog vještva (iznose i datume plaćanja) glede primjene ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik dužan tužiteljici temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. ZOO vratiti iznose primljene primjenom tih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika.

 

6. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, ovaj nije utvrdio da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a na koju povredu određeno ukazuje tuženik u žalbi, a niti povreda odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP s obzirom  da  je presuda razumljiva, sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a presudi ne proturječi sama sebi niti razlozima presude i ima razloga o odlučnim činjenicama. Jednako tako nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 8. ZPP, na koju povredu određeno ukazuje tuženica u žalbi, jer je sud prvog stupnja pravilno ocijenio sve dokaze i na temelju pravilne ocjene odlučio o (djelomičnoj) osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

7. Nadalje, na žalbene navode o mjesnoj (ne)nadležnosti suda prvog stupnja, valja odgovoriti kako prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba čl. 81. st. 4. ZZP/03 propisuje kako je trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan to dokazati. Prema tumačenju Suda Europske unije, u interpretativnoj presudi od 27. lipnja 2000., Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i dr., spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98, obveza je nacionalnih sudova ex officio ispitivati nepoštenost spornih odredbi ugovora bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Stoga se ex officio ispituje nepoštenost sporne odredbe ugovora kojom je ugovorena nadležnost suda (prorogacijska klauzula). Slijedom navedenog, a budući da tuženica uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti niti tvrdi, a niti dokazuje, da se o ugovornoj odredbi sadržanoj u ugovoru o kreditu, koji je predmet ovog postupka, pojedinačno pregovaralo, dolazi do primjene odredba čl. 82. alineja 19. ZZP/03 koja određuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu. Članak 87. st. 1. ZZP/03, propisuje kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna zbog čega odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom ugovorena mjesna nadležnost suda predstavlja odredbu propisanu u čl. 82. alineja 19. ZZP/03, jer su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 takva se odredba smatra ništavom. Ovo zbog toga što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača – tužitelja, pa je tako tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Stoga je odredba predmetnog ugovora koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti ništetna. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP. Slijedom izloženih razloga, prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan, a imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019. A i neovisno o navedenom, u konkretnom slučaju odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu utvrđeno je da je u slučaju spora nadležan sud prema sjedištu banke, odnosno prema sjedištu njene podružnice, a u postupku je utvrđeno da se poslovnica nalazi u R., gdje je i sklopljen ugovor pa je u svakom slučaju (a i primjenom odredbe čl.59. ZPP), nadležan sud u R.. S obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju dao jasne i argumentirane razloge o prigovoru mjesne nenadležnosti, koje prihvaća i ovaj sud, okolnost da prvostupanjski sud nije o prigovoru mjesne nenadležnosti odlučio posebnim rješenjem nije u smislu odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 344. i 345. ZPP od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke niti je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP na koju određeno ukazuje tuženik.

 

8. Nadalje, sud prvog stupnja pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa između stranaka, pa nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koji ističe tuženik u žalbi (čl. 355. ZPP).

 

9. Nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

10. Tužiteljica se pozvala na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

11. Jednako tako, identične posljedice su u pogledu odluke na koju se poziva tužiteljica iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima. Naime, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke, (i tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/2018 povodom revizije i u odnosu na žalitelja.

 

12. Neosnovano žalitelj problematizira činjeničnopravne zaključke suda prvog stupnja o ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za CHF, jer je sud prvog stupnja svoja utvrđenja o nepoštenosti navedenih ugovornih odredbi, a što za posljedicu ima njihovu ništetnost, temeljio na odlukama sudova donesenih u postupku kolektivne tužbe, na koje se tužiteljica pozvala i to iz razloga koje je i sama navela, a što kao potpuno pravilno prihvaća i ovaj sud.

 

13. Radi toga je pravilan zaključak, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu odredaba čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 102. ZZP/07 te Zakona o obveznim odnosima.

 

14. Nadalje, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako su navedene presude primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tuženik u tom predmetu jedan od tuženika te je istim presudama, i u odnosu na ovdje tuženika, utvrđeno da je upravo ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 (čl. 81., 82. i 90.), u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama strana, a sve na štetu potrošača čime je postupio suprotno zakonskim odredbama čl. 81.,              82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje suprotno čl. 96. i 97. ZZP/07.

 

15. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, sud prvog stupnja pravilno je, a suprotno u tom pogledu žalbenim navodima tuženika, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1.: ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz te odredbe, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kao i odredbe čl. 502.c ZPP, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U istoj je odredbi propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja (Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.).

 

16. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pri čemu će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

 

17. Pravilno je ocijenjen neosnovanim i prigovor zastare tražbine u odnosu na razliku koju je tužiteljica stvarno platila po osnovi anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na visinu prvog anuiteta, odnosno tečaja CHF u trenutku realizacije ugovora, jer se radi o restitucijskom zahtjevu prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, na temelju čl. 323. st. 1. ZOO. Kao posljedica utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, kako je to zaključio Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela 30. siječnja 2020. U konkretnom slučaju postavljen je i kondemnatorni zahtjev za isplatu, a ništetnost nastupa po samom zakonu. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, jest zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO/05. S obzirom na pravomoćnost presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je na temelju presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nastupila 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 1. travnja 2021., to zastara za tražbinu s osnova ništetnosti odredaba ugovora o valutnoj klauzuli nastupa tek 14. lipnja 2023., pa je utoliko zastare neosnovan

 

18. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, odnosno ZZP/07 te odredbe ZOO. Radi toga mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredaba, već platiti i zateznu kamatu, kako je to, pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

 

19. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja pravilnom je primjenom materijalnog prava u smislu odredaba čl. 81.- 88. ZZP/03, prihvatio tužbeni zahtjev te naložio tuženici isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 17.605,79 kn sa zateznim kamatama tekućim od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta od strane tuženice do isplate, a na temelju odredaba čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO. Suprotni žalbeni navodi tuženika nisu doveli u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da tužiteljica ima pravo na zatezne kamate tekuće od trenutka stjecanja svakog pojedinog anuiteta. Pri čemu je neodlučno pozivanje tuženika na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijem trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine, broj 53/20) kojim su bile propisane interventne mjere u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti Covid 19 uzrokovane virusom SARS- CoV-2 (čl. 1.), a trajanje kojih posebnih okolnosti je prestalo (čl. 8).

 

20. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ističe da je prvostupanjski sud trebao umanjiti potraživanje tužitelja jer je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, odnosno po eventualno manjoj kamatnoj stopi od početne potrošač nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njezina obveza vraćanja. Također, odredbom čl.323.st.2. ZOO propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Navedena odredba diskvalificira tuženika u zahtjevu za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz takvog ništetnog ugovora. Stoga se žalbeni navodi tuženika ne mogu prihvatiti kao osnovani.

 

21. Djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o trošku s obzirom da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o trošku trebao primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. ZPP jer je tužiteljica u odnosu na zahtjev pod točkom I. i II. izreke uspjela u osnovi u cijelosti, a u odnosu na novčani zahtjev pod točkom III. i IV. izreke uspjela je i s osnovom i visinom u omjeru od 77 %, znači ukupno je uspjela 88,5 %, pa kada se odbije uspjeh tuženika od 23 %, tužiteljica ima pravo na trošak u omjeru od 65,5% troška zastupanja po odvjetniku, koji trošak je prvostupanjski sud izračunao pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i dr) pa suprotni žalbeni razlozi tuženika nisu od značaja. Stoga tužiteljici s te osnove, sukladno omjeru uspjeha u sporu, pripada iznos od 3.353,00 kn. Pored navedenog iznosa, tužiteljica ima pravo na naknadu predujma za vještačenje u iznosu od 1.500,00 kn, koji trošak je bio nužan za vođenje ovog postupka, bez obzira na omjer uspjeha u sporu. Stoga je tuženik dužan naknaditi parnični trošak tužiteljici u iznosu od 4.853,00 kn.

 

22. Slijedom izloženih razloga, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu, i presudu suda prvog stupnja u pogledu odluke o glavnoj stvari, potvrditi te na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP, žalbu tuženice uvažiti kao djelomično osnovanu, i presudu suda prvog stupnja u pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, preinačiti.

 

23. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer je djelomično uspio samo u odnosu trošak postupka, a sukladno odredbi čl. 35. st. 1. i 2. ZPP  kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju  obzir ako ne čine glavni zahtjev.

 

 

U Zagrebu 21. veljače 2023.

 

 

   Predsjednica vijeća

       Vesna Žulj, v.r.