- 1 -              I Kž-Us 3/2022-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 3/2022-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof., Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. S. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 291. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog T. S. i optužene S. Z. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. prosinca 2020. broj K-Us-8/2019., u sjednici održanoj 21. veljače 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenika glavnog državnog odvjetnika E. K., branitelja optuženog T. S., odvjetnika D. M., optužene S. Z. i njezinog branitelja, odvjetnika R. B.,

 

p r e s u d i o j e:

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, optuženog T. S. i optužene S. Z. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod točkom 1) izreke optuženi T. S. proglašen je krivim za kazneno djelo protiv službene dužnosti – zlouporabu položaja i ovlasti, opisano u članku 291. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i u vezi s člankom 52. KZ/11., a kažnjivo po članku 291. stavku 2. KZ/11. u vezi s člankom 52. KZ/11. te za kazneno djelo krivotvorenja – krivotvorenje službene ili poslovne isprave, opisano i kažnjivo po članku 279. stavku 1. KZ/11. u vezi s člankom 52. KZ/11. Pod točkom 3) proglašen je krivim za kazneno djelo protiv službene dužnosti – zlouporabu položaja i ovlasti, opisanu i kažnjivu po članku 291. stavku 1. KZ/11. te kazneno djelo krivotvorenja – krivotvorenje službene ili poslovne isprave, opisano i kažnjivo po članku 279. stavku 1. KZ/11., a sve kažnjivo u vezi s člankom 51. KZ/11.

 

1.1. Na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11., za to kazneno djelo opisano pod točkom 1.), optuženom T. S. utvrđena je kazna zatvora jedna godina i osam mjeseci. Na temelju članka 279. stavak 1. KZ/11., za to kazneno djelo opisano pod točkom 1.), optuženom T. S. utvrđena je kazna zatvora osam mjeseci. Na temelju članka 291. stavka 1. KZ/11., za to kazneno djelo opisano pod točkom 3.), optuženom T. S. utvrđena je kazna zatvora sedam mjeseci. Na temelju članka 279. stavka 1. KZ/11., za to kazneno djelo opisano pod točkom 3.), optuženom T. S. utvrđena je kazna zatvora šest mjeseci. Na temelju članka 51. KZ/11. optuženi T. S. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora tri godine. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom T. S. u jedinstvenu kaznu zatvora na koju je osuđen uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 10. do 17. veljače 2017. Na temelju članka 71. KZ/11. opruženom T. S. izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti državnog dužnosnika pet godina dulja od izrečene kazne zatvora.

 

1.2. Istom je presudom optužena S. Z. proglašena je krivom pod točkom 1) za kazneno djelo protiv službene dužnosti - pomaganje u zlouporabi položaja i ovlasti, opisano u članku 291. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te u vezi s člankom 38. i člankom 52. KZ/11., a kažnjivo po članku 291. stavku 2. KZ/11. u vezi s člankom 38. i člankom 52. KZ/11. te kazneno djelo krivotvorenja – krivotvorenje službene ili poslovne isprave, opisano i kažnjivo po članku 279. stavku 1. KZ/11. u vezi s člankom 52. KZ/11. Pod točkom 2) optužena S. Z. proglašena je krivom za kazneno djelo protiv službene dužnosti – zlouporabu položaja i ovlasti, opisano u članku 291. stavku 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i u vezi s člankom 52. KZ/11., a kažnjivo po članku 291. stavku 2. KZ/11. u vezi s člankom  52. KZ/11. te kazneno djelo krivotvorenja - krivotvorenje isprave, opisano i kažnjivo po članku 278. stavku 1. KZ/11. u vezi s člankom 52. KZ/11. Pod točkom 3) optužena S. Z. proglašena je za kazneno djelo protiv službene dužnosti - pomaganje u zlouporabi položaja i ovlasti, opisano i kažnjivo po članku 291. stavku 1. KZ/11. u vezi s člankom 38. KZ/11. te kazneno djelo krivotvorenja – krivotvorenje službene ili poslovne isprave, opisano i kažnjivo po članku 279. stavku 1. KZ/11., a sve kažnjivo u vezi s člankom 51. KZ/11.

 

1.3. Na temelju članka 291. stavak 2. KZ/11, za to kazneno djelo opisano pod točkom 1.), optuženoj S. Z. utvrđena je kazna zatvora jedna godina i sedam mjeseci. Na temelju članka 279. stavka 1. KZ/11., za to kazneno djelo opisano pod točkom 1.), optuženoj S. Z. utvrđena je kazna zatvora osam mjeseci. Na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11., za to kazneno djelo opisano pod točkom 2.), optuženoj S. Z. utvrđena je kazna zatvora jedna godina i sedam mjeseci. Na temelju članka 278. stavka 1. KZ/11., za to kazneno djelo opisano pod točkom 2.), optuženoj S. Z. utvrđena je kazna zatvora osam mjeseci. Na temelju članka 291. stavka 1. KZ/11., za to kazneno djelo opisano pod točkom 3.), optuženoj S. Z. utvrđena je kazna zatvora sedam mjeseci. Na temelju članka 279. stavka 1. KZ/11., za to kazneno djelo opisano pod točkom 3.), optuženoj S. Z. utvrđena je kazna zatvora šest mjeseci. Na temelju članka 51. KZ/11. optužena S. Z. osuđena je na kaznu zatvora četiri godine i šest mjeseci. Na temelju članka 71. KZ/11. optuženoj S. Z. izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti državnog službenika pet godina dulje od izrečene kazne zatvora.

 

1.4. Na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'', broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19. i 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZKP/08.) oštećenoj Republici Hrvatskoj djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev postavljen prema optuženom T. S. i optuženoj S. Z. za djela opisana pod točkama 1. i 3., i to 590.098,55 kuna te im je naloženo da na ime imovinskopravnog zahtjeva solidarno isplate oštećenoj Republici Hrvatskoj na račun državnog proračuna 590.098,55 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2020. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku jedne godine od pravomoćnosti presude. S preostalim iznosom imovinskopravnog zahtjeva od 8.615,24 kuna Republika Hrvatska upućena je u parnicu.

 

1.5. Na temelju članka 158. stavak 2. ZKP/08., oštećenoj Republici Hrvatskoj dosuđen je u cijelosti imovinskopravni zahtjev postavljen prema optuženoj S. Z. za djelo opisano pod točkom 2. i to 349.257,50 kuna. Optuženoj S. Z. naloženo je  da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati oštećenoj Republici Hrvatskoj 349.257,50 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. svibnja 2020. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na račun državnog proračuna, u roku jedne godine od pravomoćnosti presude.

 

1.6. Na temelju članka 560. stavak 1. i 2. ZKP/08. u vezi s člankom 77. stavkom 1. KZ/11. utvrđeno je da 4.300,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optužena S. Z. ostvarila kaznenim djelom opisanim pod točkom 3. izreke. Utvrđeno je da taj iznos postaje imovina Republike Hrvatske. Optuženoj S. Z. naloženo je da 4.300,00 kuna uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

1.7. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6. i 8. ZKP/08., određeno je da su optuženi T. S. i optužena S. Z. dužni naknaditi troškove kaznenog postupka i to troškove vještačenja rukopisa i potpisa ukupno 51.130,00 kuna te paušalnu svotu po 3.000,00 kuna svaki. Optuženom T. S. naloženo je platiti 28.565,00 kuna, a optuženoj 28.565,00 kuna u roku 30 dana od pravomoćnosti presude: optužena S. Z. dužna je naknaditi i troškove branitelja po službenoj dužnosti u visini koja će biti određena posebnim rješenjem.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, optuženi T. S. po branitelju, odvjetniku D. M. te optužena S. Z. po branitelju po službenoj dužnosti, odvjetniku R. B.

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i optuženike osudi na kazne zatvora u dužem trajanju.

 

2.2. Optuženi T. S. žali se protiv dijela presude koji se odnosi kaznena djela pod točkama 1. i 3., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda ukine, a ''podredno'' predlaže preinaku odluke o kazni. U žalbi je zatraženo da se optuženika i branitelja pozove na sjednicu drugostupanjskog vijeća.

 

2.3. Optužena S. Z. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi i imovinskopravnom zahtjevu te troškova kaznenog postupka. Predlaže da se prvostupanjska presuda u cijelosti ukine. U žalbi je zatraženo da se optuženicu i branitelja pozove na sjednicu drugostupanjskog vijeća.

 

2.4. Optuženi T. S. i optužena S. Z. podnijeli su odgovore na žalbu državnog odvjetnika. Predložili su da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

3. Spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (članak 474. stavak 1. ZKP/08.).

 

4. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika glavnog državnog odvjetnika E. K., branitelja optuženog T. S., odvjetnika D. M., optužene S. Z. i njezinog branitelja po službenoj dužnosti, odvjetnika R. B.

 

5. Na sjednicu nije pristupio uredno pozvani optuženi T. S. pa je sjednica održana u njegovoj odsutnosti (članak  475. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., 130/20. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22. - dalje u tekstu: ZKP/08-22).

 

 

6. Žalbe državnog odvjetnika. optuženog T. S. i optužene S. Z. nisu osnovane.

 

U odnosu na točku 1) izreke pobijane presude

 

7. Nije u pravu optuženi T. S. kada tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer da postoji "proturječnost izvedenih dokaza u odnosu na osuđujuću izreku presude". Ispitivanjem presude nije utvrđeno da je izreka presude proturječna razlozima presude, niti da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju izvedenih dokaza i samih tih dokaza. Naime, iz žalbenih se navoda može zaključiti da žalitelj osporava vjerodostojnost dokaza, ocjenu dokaza i zaključke koje je na temelju izvedenih dokaza donio prvostupanjski sud. Riječ je, dakle, o prigovorima koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te će oni biti ispitani u dijelu ove odluke u kojem se ispituju žalbeni navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

7.1. Ne pozivajući se na konkretnu žalbenu osnovu, optuženi T. S. iznosi tvrdnje o povredi nepristranosti grafološkog vještaka Z. Ć. Riječ je, u biti, o žalbenoj osnovi povrede prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

7.2. Prigovore u odnosu na navodnu pristranost sudskog vještaka Z. Ć. obrana optuženog T. S. iznosila je u više navrata tijekom postupka. O tim se prigovorima prvostupanjski sud opsežno, detaljno i pravilno očitovao u obrazloženju pobijane presude (stranice 98. i 99. pobijane presude) pa se žalitelj upućuje na razloge prvostupanjske presude. Treba dodati da je prvostupanjski  sud ispitao sve okolnosti koje su mjerodavne za ocjenu nepristranosti vještaka Z. Ć. Pravilno je proveo subjektivni i objektivni test za ocjenu nepristranosti koji su razvijeni u praksi Europskog suda za ljudska prava. Kod objektivnog testa posebno je ispitao je li, zbog ranijih medijskih istupa vještaka Ć., postojala objektivno opravdana bojazan da vještak nije nepristran. Potom je, raščlanjujući način, okolnosti i sadržaj spornih medijskih istupa, ocijenio da bojazan o pristranosti vještaka nema objektivnog uporišta. Time je prvostupanjski sud cjelovito, temeljito i konkretno odgovorio na prigovore o navodnoj pristranosti vještaka. S obzirom na to da nijednom žalbenom tvrdnjom nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost obrazloženja prvostupanjskog suda, žalbeni navodi kojima se ponavljaju isti prigovori koje je već pomno ispitao i o njima se očitovao prvostupanjski sud nisu osnovani.

 

7.3. Budući da nije dovedena u pitanje nepristranost vještaka Z. Ć., neosnovani su i žalbeni navodi o posljedičnoj "kontaminiranosti" vještaka Đ. Č. Slijedom navedenog, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

7.4. Iako optuženi T. S. izrijekom ne ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., njegove žalbene navode o tome da vještaku kojeg je angažirala obrana nije omogućen uvid u spis, odnosno u originalne sporne potpise treba ispitati u okviru te odredbe.

 

7.5. Naime optuženik tvrdi da zbog uskraćivanja uvida u originalne dokumente nije mogao provesti vještačenje originalnih potpisa. Točno je da je obrana optuženog T. S. tijekom istrage zatražila razgledavanje originalne dokumentacije (9. ožujka 2017., 24. ožujka 2017. i 29. ožujka 2017.). Obrana je 31. ožujka 2017. obaviještena da se spis nalazi na vještačenju u Centru. Iz spisa ne proizlazi da bi vještak, odnosno obrana, poslije tijekom istrage ili postupka pred sudom tražili pregledavanje originalnih spornih potpisa. Stoga nemogućnost uvida u spis u jednom kratkom razdoblju, i to iz očigledno opravdanih razloga, nije ni na koji način utjecala na mogućnosti obrane da osporava nalaz i mišljenje vještaka uz pomoć stručne osobe odnosno da ponovno traži razgledavanje  originalnih potpisa. Slijedom navedenog, nije počinjenja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.

 

7.6. Bitnu povredu iz članka 468. stavka 2. i stavka 3. ZKP/08. ističe u svojoj žalbi i optužena S. Z. Tvrdi da je nakon što su stranke iznijele završne govore bespotrebno preotvorena glavna rasprava da bi se ponovno ispitala svjedokinja K. H. Nakon njezinog ponovnog ispitivanja u kojem nije iskazala ništa novo, državni je odvjetnik izmijenio optužnicu, pri čemu se tom izmjenom optuženoj S. Z. stavilo na teret postupanje u dogovoru s optuženim T. S. Žaliteljica ocjenjuje da je prava svrha preotvaranja postupka bila omogućavanje državnom odvjetniku da izmijeni optužnicu.

 

7.7. Ispitivanjem ovih žalbenih navoda utvrđeno je da je 7. prosinca 2020. vijeće preotvorilo raspravu zbog dopune dokaznog postupka, a radi dodatnog ispitivanja svjedokinje K. H. Nakon njezinog ispitivanja rasprava je prekinuta te je određeno da će se nastaviti 10. prosinca 2020. U međuvremenu, podneskom od 8. prosinca 2020. državni je odvjetnik izmijenio optužnicu. Odmah po primitku tog podneska, taj je podnesak proslijeđen braniteljima optuženika elektroničkom poštom. Na raspravi 10. prosinca 2020. nastavljeno je s dokaznim postupkom. Okrivljenici su pozvani očitovati se o izmijenjenoj optužnici te su izjavili da se ne smatraju krivima. Stranke su pozvane predložiti dokaze, ali daljnjih dokaznih prijedloga nisu imale. Optuženici su potom ispitani, nakon čega je dokazni postupak završen te se prešlo na završne govore stranaka.

 

7.8. Iz navedenog proizlazi da je postupanje prvostupanjskog suda bilo u potpunosti u skladu s odredbama zakona. Mogućnost ponovnog otvaranja rasprave propisana je člankom 448. ZKP/08. Ponovnim otvaranjem rasprave postupak je vraćen u fazu dokaznog postupka. Na temelju članka 441. ZKP/08. državni odvjetnik može izmijeniti optužnicu do završetka dokaznog postupka. Nesporno je, dakle, da je optužnica izmijenjena u fazi dokazanog postupka (koji ponovno teče nakon ponovnog otvaranja rasprave). Nakon izmjene optužnice, optuženici su se očitovali o krivnji. Budući da nije bilo daljnjih dokaznih prijedloga ni nakon što su ponovno ispitani optuženici, dokazni postupak je završen, a stranke su iznijele završne govore. Iz svega navedenog proizlazi da preotvaranjem rasprave i izmjenom optužnice optuženoj S. Z. nije povrijeđeno pravo na obranu na raspravi niti pravo na pošteno suđenje.

 

7.9. Optužbe da su i sud i državno odvjetništvo iskoristili institut ''preotvaranja rasprave'' da bi na štetu optužene S. Z. bila izmijenjena optužnica neutemeljene su i paušalne. U osnovi se svode na ocjenu žaliteljice da je ponovno ispitivanje svjedokinje K. H. bilo nepotrebno i da se iz njenog dopunjenog iskaza nisu saznale nikakve nove činjenice. Međutim, u tom je dijelu riječ o ocjeni iskaza svjedokinje K. H., a ne o povredi prava obrane i prava na pošteno suđenje iz članka 468. stavaka 2. i 3. ZKP/08. Slijedom navedenoga, ovaj žalbeni navod je neosnovan.

 

7.10. Nije u pravu optužena S. Z. kada tvrdi je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08. jer da u obrazloženju pobijene presude nisu navedeni nikakvi razlozi koji se odnose na postojanje dogovora između optužene S. Z. i optuženog T. S., a da takav dogovor ne proizlazi iz izvedenih dokaza. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud vrlo opsežno izložio razloge za zaključak o postojanju zajednički koordiniranih aktivnosti optuženika, a to podrazumijeva da je među njima postojao dogovor o takvom postupanju. Pritom nije odlučno, a suprotno onome što tvrdi žaliteljica, je li taj dogovor bio izrijekom ili prešutan, jer se koordiniranost radnji optuženika usmjerenih na počinjenje inkriminiranih kaznenih djela ne bi ostvarila da među njima nije postojao dogovor.

 

8. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi T. S. najvećim dijelom svoje žalbe u biti osporava nalaz i mišljenje sudskih vještaka grafologa. U odnosu na grafološko vještačenje koje su proveli vještaci Centra ističe niz primjedbi, naglašavajući da optužno vijeće nije prihvatilo to vještačenja, nego je tražena dopuna vještačenja.

 

8.1. Žalitelj posebno ističe da je nemoguće da su vještaci uspjeli vještačiti 300 parafa (skraćenih potpisa) unutar jednog dana, a činjenica da je "fakturirano" samo nekoliko parafa upućuje na to da nisu svi raščlanjeni. Ove je prigovore obrana optuženog T. S. iznosila tijekom prvostupanjskog postupka, a prvostupanjski je sud ispitao vještake o navedenim okolnostima. Vještaci su se očitovali o načinu na koji su proveli vještačenje, navodeći da su u skladu s nalogom USKOK-a postupali žurno, a to uključuje i prekovremeni rad. Istaknuli su da su zaposlenici Centra, pa za svoj rad primaju plaću. Fakture na koje se poziva obrana odnose samo na korištenje uređaja koje su upotrebljavali prilikom vještačenja, a ne na njihove radne sate. Njihove je iskaze prvostupanjski pravilno raščlanio i ocijenio te donio pravilne zaključke u odnosu na ovaj prigovor optuženika.

 

8.2. Među prigovorima na nalaz i mišljenje vještaka iz Centra ističe se i prigovor da su vještaci najprije dali najviši stupanj vjerojatnosti o skriptoru spornih parafa, a da su tek poslije "na inzistiranje USKOK-a" snizili stupanj vjerojatnosti. Vještaci su se i o tim okolnostima očitovali te su obrazložili da su naknadno vještačili dodatne sporne i nesporne potpise. Prema tome, nije riječ o tome da su vještaci za iste potpise jednom izrekli najviši stupanj vjerojatnosti, a poslije ga bez uvjerljivog obrazloženja snizili, nego je riječ o tome da su nakon vještačenja dodatnog spornog i nespornog materijala dali niži stupanj vjerojatnosti.

 

8.3. Žalitelj također tvrdi da vještačenjem nije odgovoreno na pitanje jesu li sporni potpisi ujednačeni ili neujednačeni pri čemu ističe da je notorno da su kod krivotvorenja potpisi ujednačeni. Smatra također da se u odnosu na dio spornih potpisa ta ujednačenost vidi i golim okom.

 

8.4. Ovaj navod nije točan. Naime, vještaci Centra su odgovorili na pitanje ujednačenosti dijela potpisa, navodeći da su uočili da je dio spornih potpisa ujednačen te su upravo iz tog razloga za njih dali niži stupanj vjerojatnosti. Istaknuli su, međutim, da nedostatak varijabilnosti unutar spornih potpisa ne predstavlja isključujuću karakteristiku. Osim toga, objasnili su da je i dio nespornih potpisa također ujednačen. Sve navedeno upućuje na to da su se vještaci jasno očitovali o okolnosti ujednačenosti dijela potpisa, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud prihvatio njihov nalaz i mišljenje.

 

8.5. Treba još navesti da tvrdnje žalitelja da se "laici" mogu "golim okom" uvjeriti u ujednačenost spornih potpisa nisu utemeljene. Da je doista tako, sudu za utvrđivanje autora spornih potpisa ne bi bila potrebna stručna pomoć vještaka. Međutim, kao što su naveli i vještaci, postupak vještačenja zahtijeva korištenje odgovarajućih instrumenata kojima se utvrđuje, između ostaloga, sredstvo kojim je ispitan neki potpis, kvaliteta poteza, ritam pisanja, pritisak sredstva za pisanje na podlogu i koji omogućuju raščlambu potpisa pod različitim osvjetljenjem. Stoga je isključeno da bi se o takvim detaljima s bilo kakvom pouzdanošću moglo zaključivati "laički" i "golim okom".

 

8.6. Žalitelj također ističe da je ostalo nerazjašnjeno, a laicima nejasno i logički neprihvatljivo, iz čega proizlazi stav vještaka da bi T. S., čiji je pravi potpis bio izrazito varijabilan, bio potpisnik ujednačenih potpisa. Međutim, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da su, suprotno žalbenim navodima, vještaci Z. Ć. i Đ. Č., kao i vještaci Centra, za takav svoj zaključak iznijeli jasne razloge. Tako su vještaci Z. Ć. i Đ. Č. naveli da su na temelju općih i posebnih značajki potpisa koje su detaljno obrazložili u nalaza i mišljenju te dodatno objasnili na raspravi donijeli zaključak o optuženom T. S. kao skriptoru sporih potpisa. Pritom su kod spornih potpisa pronađene varijabilnosti koje se nalaze i kod nespornih potpisa. Vještaci Centra su u vezi ujednačenih parafa objasnili da ti parafi nisu toliko varijabilni u svim detaljima, ali da nedostatak varijabilnosti ne predstavlja isključujuću karakteristiku. Pritom su naveli da je i kod dijela nespornih potpisa utvrđena ujednačenost. Uz to, treba navesti da postotak od 70% ujednačenih potpisa koji se navodi u žalbi zapravo predstavlja ocjenu samog žalitelja o postotku ujednačenih potpisa, a na temelju "laičkih" zaključaka obrane u pogledu ujednačenosti potpisa, koji su suprotni stručnim, detaljnim i opsežnim zaključcima vještaka.

 

8.7. Neosnovani su i žalbeni navodi da su vještaci Centra. u grupi spornih analizirali i 23 prava potpisa, time da je "kontaminirana" cijela grupa potpisa. Naime, vještaci su se na taj prigovor obrane već očitovali, navodeći da su nesporni potpisi ispušteni iz konačnog nalaza i mišljenja vještaka od 16. ožujka 2017. Također je objašnjeno da nikakve razlike nisu pronađene između nespornih potpisa optuženika te onih koji su bili stvarno sporni i onih koji su na kraju utvrđeni kao nesporni. Vještaci Đ. Č. i Z. Ć. otklonili su mogućnost utjecaja nespornih parafa koji su se našli među spornima na njihove zaključke. Dakle, ne može biti riječi o tome da su nesporni potpisi pogrešno uvršteni u grupu spornih "kontaminirali" sporne potpise, jer među svima njima nisu pronađene nikakve bitne razlike.

 

8.8. Žalitelj nadalje smatra da prilikom vještačenja nisu uzete u obzir grafomotoričke smetnje koje postoje kod optuženog T. S., odnosno da su one ignorirane. Suprotno tome, u nalazima i mišljenjima vještaka Centra i vještaka Z. Ć. i Đ. Č., jasno je da su vještaci uzeli u obzir postojanje grafomotoričkih smetnji kod optuženog T. S. Treba istaknuti da su vještaci, osim parafa optuženog T. S., raščlanili i njegov rukopis. Međutim, dok su u njegovom rukopisu uočili simptome grafomotoričkih smetnji, kod (nespornih) parafa nisu naišli na takvu vrstu smetnji. Takav nalaz vještaci su obrazložili time da je paraf uvježban i automatiziran zbog čega kod parafne forme nije moguće primijetiti takve smetnje. Budući da su predmet inkriminacije parafni potpisi na spornim putnim nalozima, to nije odlučan utjecaj grafomotoričkih smetnji T. S. na njegov rukopis, a kraj činjenice da nije utvrđen utjecaj takvih grafomotorijčkih smetnji u odnosu na njegove nesporne parafe.

 

8.9. Osporavajući nalaz i mišljenje vještaka Centra, žalitelj naglašava da je njihov nalaz i mišljenje optužno vijeće smatralo nedostatnim za potvrđivanje optužnice. Točno je da optužno vijeće vratilo optužnicu USKOK-u radi boljeg razjašnjenja stvari, a zbog toga što nalaz i mišljenje vještaka Centra nisu bili potpuno i u dovoljnoj mjeri jasni. Slijedom navedenog provedeno je novo vještačenje, po novim vještacima, koji su također došli do zaključaka da je, u najvišem stupnju vjerojatnosti, optuženi T. S. potpisnik parafa na sporim putnim nalozima. Optužnica je nakon toga potvrđena.

 

8.10. Treba istaknuti da se prilikom obrazlaganja presude prvostupanjski sud u prvom redu vodio nalazom i mišljenjem vještaka Z. Ć. i Đ. C. Na nalaz i mišljenje vještaka Centra prvostupanjski se sud pozvao kako bi dodatno potvrdio svoje zaključke utemeljene na nalazu vještaka Z. Ć. i Đ. Č.

 

8.11. Prvostupanjski je sud obrazložio i postojanje razlika u pogledu stupnja vjerojatnosti koji su o skriptoru potpisa na putnim nalozima dali vještaci Centra , u odnosu na vještake Z. Ć. i Đ. Č. Ta razlika proizlazi iz skale koja je uobičajena u vještačenjima u Europi, a koju slijede vještaci Centra, prema kojoj se za parafne potpise ne daje decidirano mišljenje već mišljenje u najvišem stupnju vjerojatnosti. Drugim riječima, jedini razlog utvrđivanja manjeg stupnja vjerojatnosti jest okolnost da je riječ o parafnom potpisu.

 

8.12. Konačno, u vezi grafološkog vještačenja, u žalbi se ističe da je za optuženu S. Z. utvrđeno da ima dobre grafijske sposobnosti, iz čega obrana optuženog T. S. zaključuje da je ona mogla lažirati jednostavni S. paraf. Tijekom postupka vještaci su se već očitovali na istovrsne navode obrane, jasno iskazujući da je utvrđeno da je skriptor spornih parafa optuženi T. S. Pritom treba naglasiti da su vještaci iskazujući o varijabilnom potpisu naveli da bi, s obzirom na varijabilnost parafa optuženog T. S., krivotvoritelj morao savladati sve varijacije tih potpisa.

 

8.13. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski je sud dao jasne i podrobne razloge zbog kojih je prihvatio nalaze i mišljenje vještaka, dopunjene njihovim iskazima, pri čemu je odgovorio i na sve prigovore koje sada u žalbi ponavlja optuženi T. S. Žalbenim navodima nisu dovedene u pitanje činjenice koje je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio prvostupanjski sud, a zaključci prvostupanjskog suda su razložni i pravilni.

 

8.14. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženi T. S. ističe da postoje proturječnosti između iskaza svjedoka Z. M. i K. H., iskaza svjedokinje T. M. s iskazima svjedokinja K. H. i M. J. te proturječnost u iskazima svjedokinje T. M. i svjedoka Z. M. Smatra također da su svjedoci T. M. i svjedok Z. M. bili osobno zainteresirani svjedoci te su u svojim iskazima na svaki način htjeli otkloniti svoju odgovornost zbog propusta u postupanju s lažnim putnim nalozima.

 

8.15. Nije osnovan žalbeni navod da su iskazi svjedoka Z. M. i K. H. proturječni u dijelu koji se odnosi na okolnost je li optuženi T. S. bio upoznat s tim na koji se način troši proračun Ureda de za službena putovanja. Iako svjedok Z. M. navodi da je svjedokinja K. H. upozoravala optuženog T. S. na to da na službena putovanja posebnih savjetnika odlazi puno novca, dok K. H. osporava da bi to rekla, oboje iskazuju da su surađivali s optuženim S. prilikom izrade proračuna za Ured. Postupak izrade, rebalansa ili prenamjene proračuna koji su detaljno opisali svjedoci Z. M. i svjedokinja K. H. provodio se nekoliko puta godišnje. Tijekom tog procesa izrađivali su se dokumenti koji su sadržavali rashode po stavkama i s tim je dokumentima optuženi T. S., koji je po funkciji bio osoba odgovorna za proračun, prema iskazima svjedokinje K. H. i svjedoka Z. M. bio upoznat. Prilikom planiranja troškova K. H. i Z. M. mogli su unijeti samo ono što je njima bilo poznato dok je T. S. po prirodi svoje funkcije znao detalje i drugih planiranih troškova o čemu ih je u postupcima vezanima za planiranje proračuna obavještavao. Neosnovano ističe žalitelj da je svjedokinja K. H. samostalno izrađivala prijedloge proračuna, a da ih je optuženi T. S. samo potvrđivao. Iz njenog iskaza, kao i iskaza Z. M., proizlazi da je ona izrađivala prijedlog proračuna prema potrošnji, a da se sam proračun dogovarao upravo s optuženim T. S. Suprotno žalbenim navodima, ovi svjedoci iskazuju da je optuženi T. S. utjecao na povećanje određenih stavki, uključujući stavke za troškove službenih putovanja, pri čemu se sa svakom pojedinom godinom povećavao i broj lažnih putnih naloga.

 

8.16. Iz navedenog proizlazi da su optuženom T. S. u procesu planiranja, rebalansa ili prenamjene proračuna morali biti poznati iznosi koji se troše i koji se planiraju trošiti na službena putovanja i to iz dokumenata koji su mu dostavljeni tijekom tog postupka ili kada ih je potpisao. Važno je naglasiti da su dnevnice za lažna službena putovanja bile značajna stavka u ukupnim troškovima službenih putovanja Ureda. Međutim, optuženi T. S. o tim troškovima nije nikada postavljao pitanja niti ih je problematizirao. Kraj tako utvrđene činjenice da je optuženi T. S. u potpunosti bio upoznat s iznosima koji se troše na službena putovanja i da ih nije smatrao spornima, a da je u svojoj obrani naveo da je pazio kakve službene naloge potpisuje, nije odlučno je li svjedokinja K. H. izrijekom upozorila optuženog T. S. da se novac za službena putovanja troši na dnevnice posebnih savjetnika.

 

8.17. Osim toga, okolnost da je optuženi T. S. znao, bez obzira na to je li ga na to upozorila K. H., da se novac troši na fiktivna službena putovanja posebnih savjetnika proizlazi i iz izostanka njegove reakcije na upit Z. M. o putovanjima službenih savjetnika za vrijeme tehničke vlade 2016. (žalbeni navodi koji se odnose na tu činjenicu podrobnije su razmotreni pod točkom 8.22. ove odluke).

 

8.18. Neosnovani su i žalbeni navodi o proturječnostima u iskazima svjedokinje T. M. te svjedokinja K. H. i M. J. "i dr.". U žalbi se navodi da je svjedokinja T. M. iskazala da su troškovi dnevnica bili vidljivi u financijskim izvješćima koje je potpisivao optuženi T. S., a svjedokinja K. H. iskazuje da trošak dnevnica nije bio prikazan u izvješćima koje su potpisivali optuženi T. S. i njegov zamjenik D. D.

 

8.19. Navedene razlike u iskazima nisu odlučne, jer je u financijskim izvještajima koje je potpisivao optuženi T. S. bio iskazan trošak za službena putovanja, dok su mu i ostali financijski izvještaji u kojem su bili vidljivi troškovi dnevnica također bili dostavljeni na uvid pa je jasno da su optuženiku morali biti dostupni i poznati. Neodlučni su pritom žalbeni navodi da optuženi T. S. nije bio kompetentan da financijske izvještaje studiozno prouči, jer je upravo on bio odgovorna osoba za proračun Ureda. K tome je upravo on donosio odluku o povećanjima na stavkama za službena putovanja pa nisu prihvatljivi njegovi navodi da ni po čemu nije mogao uočiti da su troškovi za službena putovanja, u kojima su najveći udjel imali troškovi za lažna putovanja, nerazmjerni stvarno obavljenim putovanjima u Uredu.

 

8.20. Proturječnosti u iskazima T. M. i službenica Ureda, koje se odnose na to jesu li službenice izvijestile T. M. o određenim problemima u vezi s putnim nalozima za službena putovanja posebnih savjetnika zapravo i nisu proturječnosti, jer je T. M. navela kako se takvih upozorenja ne sjeća.

 

8.21. Osim toga, treba navesti da i optuženi T. S. i optužena S. Z. u svojim žalbama daju preveliki značaj činjenici da nitko iz Ureda  nije preispitivao službena putovanja posebnih savjetnika. Naime, službenici iz Ureda  bili su zaduženi za tehničku provedbu putnih naloga. Oni nisu imali ovlast propitivati opravdanost službenih putovanja za koje je izdan potpisani i ovjereni putni nalog predstojnika Ureda, a za koji su mogli razumno očekivati da sadrži istinite podatke. Službenice iz računovodstva nisu imale ovlast  preispitivati i dovoditi u pitanje odluke predstojnika Ureda o službenim putovanjima posebnih savjetnika predsjednika V., niti ocjenjivati njihovu "logičnost", "učestalost" ili "skupoću" destinacije. Nadalje, iz iskaza službenica računovodstva proizlazi da one doista nisu tražile popratnu dokumentaciju u vezi službenih putovanja iz Ureda, posebno kad je trošak  puta snosio organizator jer je u to vrijeme takva bila praksa. Za njihov je posao bilo bitno da putni nalozi sadrže sve potrebne podatke i da ih je potpisala ovlaštena osoba, odnosno da im se nakon putovanja vrati putni nalog s potpisom podnositelja računa kako bi ga mogli zatvoriti. U razloge i trajanje putovanja nisu ulazile jer to nije bilo u okviru njihovih poslova i ovlasti. Neosnovane su stoga i tvrdnje da se optuženog T. S. obavještavalo o "sitnicama" poput one da vozač kupuje žvakaće gume, a da ga se o ovako krupnim troškovima nije obavijestilo. Naime, očigledno je da ga se o takvim "sitnicama" obavještavalo onda kada nije postojao temelj za neki trošak (bez obzira na visinu troška), dok su u slučaju posebnih savjetnika postojali putni nalozi s optuženikovim potpisom, za koje u Uredu nisu imali razloga sumnjati da sadrže neistinite podatke. Isto se može zaključiti i u vezi žalbenog navoda da je svjedokinja T. M. provjeravala financijske izvještaje prije nego što su dostavljeni optuženom T. S. i da ga je trebala obavijestiti o nepravilnostima. Naime, provjere T. M. mogle su se sastojati u tome je li financijski izvještaj pravilno sastavljan, a ne u provjeri jesu li službena putovanja bila opravdana. S obzirom na to da su službena putovanja bila popraćena potpisanim i ovjerenim putnim nalozima i putnim računima, nije bilo nikakvog razloga da se ona dovode u pitanje prilikom sastavljanja financijskog izvještaja. S druge strane, optuženi T. S. je u financijskim izvještajima koji su mu dostavljeni mogao i trebao uočiti da su troškovi za službena putovanja višestruko veći od stvarno obavljenih službenih putovanja. S obzirom da to nije problematizirao, pravilno je, uzimajući u obzir sve okolnosti, prvostupanjski sud zaključio da je on znao za troškove fiktivnih službenih putovanja.

 

8.22. Razlike u iskazima svjedoka T. M. i svjedoka Z. M. o tome je li T. M. obavještavala Z. M. o problemima s putnim nalozima posebnih savjetnika ne predstavljaju razlike u odnosu na odlučne činjenice, jer prvostupanjski sud na tim dijelovima iskaza nije zasnovao odluku o osudi T. S. Ono o čemu ovi svjedoci suglasno iskazuju jest činjenica da je T. M. obavijestila Z. M. o putnim nalozima za posebne savjetnike u vrijeme tehničke vlade, nakon čega se Z. M. obratio optuženom T. S. pitajući ga o statusu tih putovanja u vrijeme tehničke Vlade. Međutim, optuženi T. S. navedena putovanja nije smatrao problematičnima. Njegova reakcija (izostanak bilo kakvog iznenađenja da su izdani putni nalozi za posebne savjetnike koji u stvarnosti gotovo uopće nisu putovali) o kojoj suglasno svjedoče i Z. M. i T. M. koja je bila s M. dok je obavljao taj razgovor, bila je bitna činjenica za zaključak prvostupanjskog suda da je T. S. znao da su putovanja lažna.

 

8.23. Imajući na umu da se proturječnosti u iskazima svjedoka na koje upire žalba ne odnose na bitne i odlučne činjenice, a da su u pogledu tih činjenica svjedoci iskazivali suglasno, svaki u okviru svog područja rada i ovlasti, žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost činjeničnog stanja koje je utvrđeno na temelju njihovih iskaza.

 

8.24. Žalbeni navodi optuženog T. S. o tome da su kod optužene S. Z., a ne kod njega, pronađene dvije isplatnice i koverta u kakvoj je devizna blagajna dostavljala akontaciju dnevnica, kao ni žalbeni navodi o tri bilješke iz rokovnika S. Z. o lažnim službenim putovanjima koje su sačinjene nakon mandata T. S., ne dovode u pitanje zaključak prvostupanjskog suda o zajedničkom djelovanju ovih optuženika.

 

8.25. O njihovom zajedničkom djelovanju sud je zaključio na temelju niza dokaza. To je u prvom redu činjenica da je optuženi T. S. grafološkim vještačenjem utvrđen kao skriptor potpisa u rubrikama nalogodavatelj. Osim toga, prvostupanjski je sud detaljno obrazložio zašto smatra da je između optuženika postojao poseban odnos povjerenja. Tako je utvrđeno da je optuženi T. S. donio odluke prema kojima se optuženoj S. Z. svaki mjesec isplaćivao maksimalan broj prekovremenih sati (iako iz njegove obrane proizlazi da nije bilo potrebe za njenom prisutnošću na radu u popodnevnim satima), kao i odluku o pasivnom dežurstvu. Optuženoj S. Z. pomagao je oko rješavanja dugova prema Plinari, tražio je od S. B. da za optuženu S. Z. primi isplatu, a u konačnici je poduzeo i niz formalnih radnji s ciljem da optužena S. Z. prijeđe s njim na novo radno mjesto po njegovom odlasku iz Vlade. U prilog zaključku prvostupanjskog suda o njihovom zajedničkom djelovanju govore i bilješke u rokovniku optužene S. Z. Međutim, za takav zaključak nije ključno postojanje tih bilješki u rokovniku, nego to što je prvostupanjski sud ocijenio da način i dinamika ispisivanja bilješki, pri čemu su  korištene kratice i natuknice, upućuje na to da se radilo o brzom pisanju, odnosno o pisanju po diktatu. Stoga postojanje tri bilješke koje se odnose na fiktivna putovanja nakon mandata T. S. ne dovodi u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da su ranije bilješke rezultat diktiranja optuženog T. S.

 

8.26. U odnosu na bilješke u žalbi se također ističe da nije bilo potrebe za diktiranjem podataka o službenim putovanjima jer su se ti podaci slali elektroničkom poštom. To je točno, ali samo kada je riječ o komunikaciji između optužene S. Z. kao tajnice i službenika Ureda koji su dostavljali redne brojeve putnih naloga. Ni iz čega ne proizlazi da bi optuženi T. S. svojoj tajnici dostavljao podatke za izradu putnih naloga elektroničkom poštom.

 

8.27. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da to što je optužena S. Z. proglašena krivom da je samostalno izrađivala putne naloge i nakon odlaska optuženog S. iz V. dokazuje da joj on nije trebao niti za inkriminirano postupanje pod točkom 1., nego da je sve radila sama. Prvostupanjski je sud na temelju rezultata dokaznog postupka jasno utvrdio činjenice iz kojih proizlazi da su optuženi S. i Z. prilikom počinjenja kaznenih djela iz točke 1) radili dogovorno i zajednički, dok je u odnosu na točku 2) utvrdio one činjenice iz kojih je jasno da je optužena Z. nastavila samostalno lažirati putne naloge. S obzirom na takvu pravilnu raščlambu prvostupanjskog suda, neosnovani su i žalbeni navodi optužene S. Z. koja, s druge strane, tvrdi da je sve radio T. S. sam, pri čemu ona nije znala da bi putni nalozi bili lažni, a da putovanja nisu doista obavljena.

 

9. Pobijajući žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optužena S. Z. tvrdi da su nelogični zaključci prvostupanjskog suda o dogovoru između nje i optuženog S., jer da optužena S. Z. nije imala razloga slutiti da treba sumnjati u postupanje svog nadređenog. Također navodi da je sud pogrešno cijenio izvedene dokaze, slijedom čega da je donosio i pogrešne zaključke. Posebno se navodi da grafološkim vještačenjem nije s dostatnim stupnjem vjerojatnosti utvrđeno da je ona potpisivala podnositelje računa na putnim nalozima, a da bilješke u njezinom rokovniku dokazuju da je sve radila upravo po diktatu optuženog T. S.

 

9.1. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pomno ocijenio dokaze i na temelju njih utvrdio činjenice iz kojih je izveo pravilne zaključke o tome da je optužena S. Z. počinila kaznena djela koja su joj stavljena na teret.

 

9.2. Prema nalazu i mišljenju vještaka, ona je u dostatnom stupnju vjerojatnosti utvrđena kao skriptor potpisa N. B. i S. P. Za neke od tih potpisa optuženica je i iskazala da ih je doista potpisala po nalogu optuženog S., iako tvrdi da nije znala da oni nisu obavili službena putovanja. Unatoč tome što u svojoj obrani ona opravdava potpisivanje tih putnih naloga umjesto B. i P. kao podnositelja računa činjenicom da su bili dislocirani, a da je Ured "požurivao" povrat računa, prvostupanjski sud ovakvu obranu nije prihvatio dovodeći te okolnosti u vezu s fiktivnim putnim nalozima izdanima na ime osam djelatnika Ureda za koje je optužena Z. preuzela dnevnice iz devizne blagajne. Međutim, djelatnike na čije su ime izdani nikad o tome nije obavijestila, nije im predala akontaciju dnevnica koja je dostavljena upravo njoj, niti je u vezi tih putnih naloga komunicirala s njima, iako su joj oni bili svakodnevno dostupni. Zbog toga nije odlučan niti žalbeni navod da optužena S. Z. grafološkim vještačenjem nije potvrđena kao skriptor potpisa ovih djelatnika na putnim računima, jer sama ta okolnost, a pored svih ostalih utvrđenih okolnosti, ne isključuje optuženu S. Z. kao počinitelja predmetnih kaznenih djela. Kad se ove okolnosti povežu s tim da su njezinom stanu pronađeni dokumenti vezani za fiktivna službena putovanja, jasno je da su zaključci prvostupanjskog suda u svemu jasni i logični te žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje.

 

9.3. Iako optužena S. Z. prigovara načinu na koji je provedena pretraga njezinog stana, treba naglasiti da ona ne tvrdi da su dokazi pribavljeni pretragom nezakoniti, niti je tražila njihovo izdvajanje kao nezakonitih. Ona tvrdi da su dokazi nevjerodostojni jer su podmetnuti. Suprotno ovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je potanko ispitao ove prigovore optuženice koje je isticala i tijekom prvostupanjskog postupka. Ispitao je policijske službenike i svjedoke pretrage koji su svojim suglasnim iskazima otklonili mogućnost da bi dokumenti bili podmetnuti. Svjedoci pretrage su također, a suprotno žalbenim navodima, potvrdili da su pratili tijek pretrage iako su za vrijeme pretrage stajali u hodniku stana, obrazlažući to činjenicom da je riječ o malom i izrazito neurednom prostoru kroz koji je bilo otežano kretanje, ali su iz hodnika mogli sve vidjeti. S obzirom na to da je prvostupanjski sud pažljivo ispitao sve okolnosti u kojima je provedena pretraga, a da žalbenim navodima nisu dovedena u pitanje utvrđenja prvostupanjskog suda, žalbene tvrdnje o nevjerodostojnosti dokaza pronađenih prilikom pretrage stana optuženice nisu osnovane.

 

9.4. Žalbeni navodi o tome da su druge tajnice mogle lažirati putne naloge za djelatnike Ureda koji su se pokazali fiktivnima paušalna je i usmjerena na otklanjanje kaznene odgovornosti od optužene S. Z. Ne postoji nijedan dokaz koji bi upućivao na to da je osim optuženih T. S. i optužene S. Z. još neka osoba sudjelovala u počinjenju inkriminiranih kaznenih djela.

 

9.5. Prvostupanjski je sud sve dokaze savjesno i detaljno raščlanio te ocijenio svaki posebno te u njihovoj međusobnoj povezanosti. Potom je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, zaključivši da su se u postupanju optuženika ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenih djela za koja su proglašeni krivima pod točkom 1) izreke pobijane presude. Zato su neosnovane žalbe optuženika podnesene iz osnova navedenih u članku 470. ZKP/08.

 

U odnosu na točku 2) izreke pobijane presude

 

10. Pobijajući odluku zbog povrede kaznenog zakona optužena S. Z. u žalbi navodi da iz činjeničnog opisa kaznenog djela pod točkom 2. izreke stoji da je ona kao tajnica bila ovlaštena postupati samo po nalozima, odnosno uputi svog nadređenog. Stoga zaključuje kako se ne može samostalno teretiti za zlouporabu ili prekoračenja svoje ovlasti kada ona te ovlasti, bez upute, samostalno nema.

 

10.1. Suprotno žalbenim navodima, kazneni zakon nije povrijeđen na štetu optuženice. Naime, optuženica se tereti da je upravo svoju ovlast da sačinjava putne naloge (po uputi) iskoristila da bi sačinjavala i fiktivne putne naloge. Iskoristila je i svoj autoritet dugogodišnje tajnice visokih državnih dužnosnika, pri čemu je sav posao u vezi s putnim nalozima preuzela na sebe kako bi prikrila činjenicu da za dio naloga koje izrađuje nema nikakvu uputu ovlaštene osobe. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio kazneni zakon kada je optuženicu proglasio krivom za kaznena djela iz članka 291. stavak 2. KZ/11. i iz članka 278. KZ/11. jer je ovlast za sačinjavanje putnih naloga koju je imala zloupotrijebila kako bi krivotvorila putne naloge za fiktivna putovanja. Zbog navedenog, nije ostvarena povreda iz članka 469. točka 4. ZKP/08.

 

11. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženica tvrdi da je iskaze svjedokinja S. S., R. Š. i T. M. o tome da je optuženica preuzela svu komunikaciju u vezi putnih naloga na sebe trebalo cijeniti s više kritičnosti jer su sve tajnice koje su radile iste poslove kao optuženica mogle krivotvoriti potpise predstojnika Z. i B. na putnim nalozima, a na isplatnicama imitirati potpis optuženice. Po stavu žalbe kritičnije je trebalo cijeniti i iskaze s. L., P., B. i dr. koji podržavaju svoje osobne tajnice.

 

11.1. Budući da sud nije proveo grafološko vještačenje potpisa na isplatnicama, a da S. Z. grafološkim vještačenjem na putnim nalozima nije utvrđena kao skriptor potpisa D. B. i N. Z., žaliteljica smatra da je očigledno lako bilo imitirati njezin potpis. Zapravo, tvrdi da su upravo to učinile T. M. i M. J. u slučaju putnog naloga broj 966/2016. od 5. listopada 2016. koji se odnosi na storniranje putnog naloga na ime P. P. i izdavanje novog na ime S. K.

 

11.2. Ovi žalbeni navodi su neosnovani. Svi svjedoci koji su ispitani na okolnosti izrađivanja putnih naloga u razdoblju koje je inkriminirano pod točkom 2) pobijane presude suglasno su iskazivali o tome da je optuženica preuzela svu komunikaciju u vezi putnih naloga na sebe. Isto potvrđuju i djelatnice iz Ureda za koje su u vezi putnih naloga komunicirale isključivo s optuženom S. Z. Stoga nema osnove za zaključak da je sud njihove iskaze nekritički cijenio. Takav zaključak nije doveden u pitanje niti žalbenim navodima da predstojnici N. Z. i D. B. nisu imali saznanja da je optužena preuzela poslove u vezi s putnim nalozima za sebe, jer je očigledno da u to vrijeme nitko nije sumnjao da bi optužena te poslove preuzela sa skrivenim namjerama pa nije bilo razloga da tajnice o tome obavještavaju visoke državne dužnosnike.

 

11.3. Kraj činjenice da je na temelju suglasnih iskaza svjedoka utvrđeno da je isključivo S. Z. izrađivala putne naloge te da su isključivo njoj predavane dnevnice kako bih ih proslijedila navodnim putnicima, neuvjerljivi su i neprihvatljivi žalbeni navodi da su neke druge osobe krivotvorile putne naloge, a potom i potpise na isplatnicama.

 

11.4. Neosnovani su i žalbeni navodi o tome da su T. M. i M. J. krivotvorile potpise optuženice prilikom storniranja putnog naloga za P. P. i izdavanje novog na ime S. K. Naime, optuženica je osporila da bi uopće izradila sporni putni nalog za P. P., pa su njezini navodi da bi nju u vezi toga naloga kontaktirala T. M. i pritom joj rekla da je krivotvorila njen potpis, s tim u proturječju, jer je u tom slučaju ne bi imala razloga kontaktirati. Tvrdnje o tome da su T. M. i M. J. krivotvorile potpise na dokumentima u vezi sa storniranjem putnog naloga za P. P. neutemeljeni su i u suprotnosti s iskazima svjedokinja T. M. i M. J., dok je obrazloženje prvostupanjskog suda u vezi s tim putnim nalogom pravilno i utemeljeno na izvedenim dokazima.

 

11.5. Prigovarajući zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optužena S. Z. ističe da je trebalo provesti grafološko vještačenje potpisa na isplatnicama u vezi s nalozima koji su predmet inkriminacije pod točkom 2) jer je prvostupanjski sud neosnovano "povjerovao" da je riječ o njezinim potpisima.

 

11.6. Suprotno tim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud odbio taj dokazni prijedlog obrane, jer je činjenično stanje dovoljno utvrđeno na temelju drugih dokaza koji su izvedeni tijekom postupka. Brojni dokazi koje je detaljno i opsežno raščlanio prvostupanjski sud dostatni su za utvrđenje da je upravo optuženica krivotvorila putne naloge i preuzela dnevnice za fiktivna putovanja. Osim dokaza koji nedvojbeno upućuju na to da je poslove u vezi s izradom putnih naloga, preuzimanja akontacije i komunikacije s računovodstvom obavljala isključivo optuženica, sud je uzeo u obzir i okolnost da nijedan od putnih naloga inkriminiran pod točkom 2) nije zatvoren, o čemu je upravo optužena S. Z. računovodstvu davala različita obrazloženja. Konačno, uzeta je u obzir i činjenica da je pretragom njenog stana pronađen dokument na kojem su prepravljene (smanjene) brojke koje se odnose na iznose isplaćenih dnevnica za službena putovanja. Iz toga proizlazi da je optuženica imala interes prikriti iznose dnevnica u stvarnom izvještaju koje je računovodstvo dostavilo na traženje Ureda.

 

11.7. Slijedom navedenog, nije osnovana žalba optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku 2) izreke presude.

 

U odnosu na točku 3) izreke pobijane presude

 

12. Optuženi T. S. i optužena S. Z. u žalbama tvrde da je ostvarena povreda kaznenog zakona. Navode da je optužena S. Z. prekovremene sate odradila, zbog čega isplatom po spornom ugovoru nije ostvarila nepripadnu imovinsku korist, nego je sklapanje tog ugovora bio samo "modus da se zaobiđe blokada njezinog, privremeno blokiranog računa". Ovim se žalbenim navodima, u biti, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi ono što tvrde žalitelji pa su stoga neosnovani i njihovi prigovori o nepravilnoj primjeni kaznenog zakona.

 

13. Nisu od značaja žalbeni navodi optuženih T. S. i S. Z. u kojima se problematizira to što protiv S. B. nije pokrenut kazneni postupak zbog toga što je potpisala ugovor i primila isplatu koja joj ne pripada, jer utvrđivanje njezine kaznene odgovornost nije predmet ovog postupka.

 

13.1. Netočan je žalbeni navod optuženog T. S. da je sporni ugovor sastavljen u Uredu ove jer ima paraf svjedoka Z. M. Naime, svjedok D. F. je detaljno opisao kako su se u Uredu sastavljali ugovori o djelu, kako ih je sastavljao isključivo on te bi jedan od tri primjerka ugovora parafirao i spremao u arhivu. Sporni ugovor nije nađen u arhivi, ne nosi paraf svjedoka D. F., a ima istu klasu i urbroj kao i drugi ugovor na ime S. B., iako je prema iskazu D. F. svaki ugovor imao svoju klasu i urbroj. Paraf Z. M. na ugovoru ne predstavlja potvrdu da ga je sastavio svjedok Z. M., koji je iskazao da nije sastavljao ugovore, pa niti sporni ugovor za S. B., nego je riječ o parafu kakve je taj svjedok uobičajeno stavljao na dokumente prije prosljeđivanja računovodstvu radi isplate. Stoga se ni iz jednog dokaza, a suprotno žalbenim tvrdnjama, ne može zaključiti da bi ugovor bio sastavljen u Uredu.

 

13.2. Optuženi T. S. i optužena S. Z. u žalbama tvrde da se sporni ugovor odnosi na prekovremene sate koje je S. Z. doista odradila, ali joj nisu mogli biti plaćeni zbog toga što je imala zaštićeni račun (to u žalbi tvrdi optuženi S.), odnosno zbog toga što zakonski maksimum za isplatu prekovremenih sati nije pokrivao sve odrađene sate (to u svojoj žalbi tvrdi optužena S. Z.). Međutim, optuženici ne obrazlažu koliko je dodatnih prekovremenih sati preko zakonskog maksimuma koji joj je isplaćen S. Z. odradila niti koje je poslove pritom obavljala. Iznose samo općenite tvrdnje da je to bilo u vrijeme ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju zbog čega se više radilo i zbog čega su i druge osobe bile angažirane za određene poslove na temelju ugovora o djelu. Istovremeno, nema dokaza iz kojih bi proizlazilo da se bilo kojem drugom službeniku u Vladi na sličan način, zaobilaženjem pravila o najvećem broju prekovremenih sati, honorirao dodatan prekovremeni rad zbog poslova oko ulaska u Europsku uniju. Stoga su ovi žalbeni navodi paušalni i bez ikakvog uporišta u izvedenim dokazima, dok prvostupanjski sud podrobno obrazlaže zbog čega su neuvjerljive obrane optuženika. Pritom upućuje i na okolnost koja je utvrđena tijekom postupka da je optuženi T. S. nekritički optuženoj Z. odobravao prekovremene sate i pasivno dežurstvo, a u svojoj obrani navodi da za prekovremenim radom optužene S. Z. nije postojala stvarna potreba.

 

13.3. Neosnovani su i žalbeni navodi optuženog T. S. da je optužena S. Z. mogla sama dogovoriti spornu isplatu sa S. B., jer S. B., čiji iskaz potvrđuje i svjedokinja V. B. D., uvjerljivo iskazuje da ju je u vezi spornog ugovora kontaktirao T. S. i da je na njegovu molbu pristala zbog stranačke kolegijalnosti i osjetljivosti na imovinsku situaciju optužene S. Z. koju joj je prikazao optuženi S. Slično, neosnovani su navodi optužene S. Z. da ona o ugovoru nije ništa znala dok ga nije pečatirala, a da su sve dogovorili S. i M. Da je sporni ugovor rezultat stvarnih dogovora između optuženog Tomislava S. i Z. M., tada ne bi bilo razloga da se ugovor ne sastavi na uobičajeni način (kod svjedoka D. F.) i da se nju o tome ne obavijesti. Jednako su neutemeljeni žalbeni navodi optuženice da optužena S. Z. ni na koji način nije utjecala na optuženog T. S. da pronađe način da joj se isplate dodatni prekovremeni sate, jer nije uvjerljivo da bi optuženi T. S. samoinicijativno vodio računa o broju prekovremenih sati optužene S. Z. (koji prema njegovoj obrani nisu bili ni potrebni). Životno je i logično da bi ga ona morala o tome izvijestiti, pri čemu joj je kao dugogodišnjoj službenici u Vladi bilo poznato da nema zakonitog načina da joj se ti prekovremeni plate. Stoga je pravilno ovakvu obranu optuženice prvostupanjski sud ocijenio neuvjerljivom.

 

13.4. Kraj utvrđenja da je bila upoznata sa sadržajem spornog ugovora, kao i sa činjenicom da je on neistinit, neosnovani su i žalbeni navode optužene S. Z. da pečatiranje ugovora ne predstavlja pomagačku radnju.

 

13.5. Slijedom navedenog, nisu osnovane žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku 3) izreke presude.

 

U odnosu na ostale odluke iz izreke prvostupanjske presude

 

14. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik ističe da su kazne na koje su osuđeni T. S. i S. Z. preblage. Unatoč brojnim utvrđenim otegotnim okolnostima osuđeni su na zatvorske kazne tek nešto više od zakonskog minimuma. Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud u nedovoljnoj mjeri cijenio da su jedan od najbližih suradnika predsjednika Vlade i tajnica u Uredu, koji su uživali najveću razinu povjerenja, uzeli za pravo dugi niz godina bez posustajanja potkradati državni proračun, pri čemu su narušili ugled najviših državnih institucija. Pritom su iskoristili funkcionalne nedostatke u sustavu isplate dnevnica za službena putovanja, umjesto da su pridonijeli tome da se oni otklone. Svojim postupanjem izložili su propitivanju i niz drugih osoba, od kojih su neke i smijenjene sa svojih pozicija. Državni odvjetnik smatra da su precijenjeni prijašnja neosuđivanost optuženika, kao i prekid trudnoće supruge T. S. jer je do njega došlo pred kraj inkriminiranog razdoblja. Također smatra da je u odnosu na S. Z. precijenjena olakotna okolnost lošeg imovnog stanja, jer je pad njezinog životnog standarda posljedica otkrivanja kaznenih djela.

 

14.1. Na izrečenu kaznu žali se i optuženi T. S. držeći da je ona previsoka jer smatra da su nedovoljno vrednovani njegov doprinos utvrđivanju činjenica, držanje tijekom rasprave, samokritičnost, ukupno zdravstveno stanje, činjenica da mu je uhićenjem završena politička karijera, neosuđivanost, znatan protek vremena i nova okolnost rođenja djeteta.

 

14.2. Optužena S. Z. žali se da je kazna prestroga. te da nije vrednovano da je bila samo pomagač. Smatra da je dan i nedovoljan značaj činjenici da je bila uzoran zaposlenik i radila "od jutra do mraka" te da se nije vodilo računa njenim teškim obiteljskih prilikama i narušenom zdravlju. U pogledu narušenog zdravstvenog stanja, ustraje u prijedlogu da se ono vještači.

 

14.3. Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski je sud obrazlažući odluku o kazni dužnu pažnju posvetio činjenici da su optuženici zloupotrijebili povjerenje koje su uživali kao dužnosnik, odnosno službenica u Vladi Republike Hrvatske, da su zloupotrijebili sustav umjesto da rade na njegovom unaprjeđivanju i da su time naštetili ugledu Vladi Republike Hrvatske i državi u cjelini, srozavajući i povjerenje građana u institucije države. Pravilno je prvostupanjski sud otegotnima cijenio dulje razdoblje protupravnog postupanja, brojnost radnji i ostvarenu materijalnu korist te pobude iz kojih su djela počinjena. U odnosu na optuženog T. S. uvjerljivo je obrazložio zbog čega je otegotnim cijenio njegov prijašnji život koji je ocijenio povlaštenim u odnosu na većinu osoba njegove dobi u Republici Hrvatskoj, ali se unatoč opisanim dobrim osobnim i imovinskim prilikama upustio u počinjenje kaznenih djela koja su mu stavljena na teret.

 

14.4. U odnosu na optuženog T. S. prvostupanjski je sud pravilno ocijenio olakotnim njegovu prijašnju neosuđivanost i okolnost prekida trudnoće njegove supruge. S obzirom na to da T. S. poriče počinjenje kaznenih djela za koja je osuđen, nema mjesta zaključku o njegovom doprinosu u otkrivanju kaznenih djela, niti o njegovoj samokritičnosti koje bi predstavljale olakotne okolnosti. To što je optuženiku završena politička karijera posljedica je njegovog protupravnog postupanja, a ne okolnost koju bi se trebalo cijeniti olakotnom prilikom odmjeravanja kazne.

 

14.5. Niti protek vremena od počinjenja djela ne opravdava blaže kažnjavanje, posebno kad se uzme u obzir da je od otkrivanja kaznenih djela prošlo pet godina. Uz to, s obzirom na sve okolnosti počinjenja kaznenih djela i stupanj povrede optuženikove dužnosti i dalje postoji potreba da se izrazi primjerena društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela i ojača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

14.6. Optuženik nije dokazao da bi njegovo zdravstveno stanje bilo toliko teško narušeno da bi opravdavalo izricanje blaže kazne, dok nova okolnost da je optuženik postao otac djeteta o kojem brine, u ukupnosti svih okolnosti koje su važne za odmjeravanje kazne, nije od takvog značaja da bi utjecala na blaže kažnjavanje.

 

14.7. U odnosu na optuženu S. Z. ne može se olakotnom okolnošću cijeniti činjenica da je bila "dugogodišnji uzorni zaposlenik" jer je tijekom ovog postupka utvrđeno da je svoje vještine, znanja i povjerenje koje je kao dugogodišnji zaposlenik uživala na radnom mjestu korištenje za iskorištavanje slabosti sustava u kojem je radila.

 

14.8. Okolnost da je optužena S. Z. bila pomagač u kaznenim djelima pod točkama 1) i 3) dostatno je vrednovana kroz nižu kaznu koja joj je utvrđena u odnosu na kaznu za ista djela koja je izrečena optuženom T. S. Treba istaknuti da je utvrđeno da je optuženica svojim pomagačkim radnjama ostvarila znatnu imovinsku korist, zbog čega nije opravdano izreći značajnije blažu kaznu za pomaganje.

 

14.9. Pravilno je olakotnim cijenjeno njezino izrazito loše materijalno stanje, dok iz podataka o njenom zdravstvenom stanju ne proizlazi da bi ono bilo toliko ozbiljno narušeno da bi opravdavalo izricanje blaže kazne. Pritom treba istaknuti da, iako ustraje u prijedlogu da se vještači njezino zdravstveno stanje, taj prijedlog nije konkretiziran niti je obrazloženo koje bi se važne činjenice trebale utvrditi takvim vještačenjem.

 

14.10. Stoga su utvrđene pojedinačne kazne i jedinstvene kazne na koje su oboje optuženika osuđeni primjerene svim pravilno utvrđenim okolnostima te stupnju njihove krivnje i svrsi kažnjavanja. Pravilnom ocjenom svih olakotnih i otegotnih okolnosti prvostupanjski je sud za oboje optuženika utvrdio primjerene pojedinačne kazne. Potom je, očito polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja oboje optuženika osudio na primjerene jedinstvene kazne zatvora. Te će kazne moći ostvariti svrhu kažnjavanja. One sadrže dostatnu količinu retribucije zbog zla koje su optuženici nanijeli počinjenjem kaznenih djela za koja su proglašeni krivima te  dostatnu moralnu i društvenu osudu zbog počinjenja djela pa će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

15. Neosnovano u žalbi ističe optužena S. Z. da je odluka kojom se od nje oduzima imovinska korist 4.300,00 kuna ostvarena kaznenim djelom pod točkom 3. proturječna odluci kojom se Republika Hrvatska upućuje u parnicu s imovinskopravnim zahtjevom u iznosu 8.615,24 kune. Smatra da je s Republika Hrvatska trebala biti upućena u parnicu samo s dijelom imovinskopravnog zahtjeva preko 4.300,00 kuna.

 

15.1. Iz imovinskopravnog zahtjeva koji je Republika Hrvatska postavila 29. svibnja 2020. proizlazi da je taj zahtjev u odnosu na točku 3) postavljen solidarno u odnosu na optuženog T. S. i na optuženu S. Z. i to u iznosu 8.615,24 kune. Iz činjeničnog opisa kaznenog djela pod točkom 3) proizlazi da je tim kaznenim djelom optužena S. Z. pribavila nepripadnu imovinsku korist 4.300,00 kuna.

 

15.2. Člankom 77. stavkom 3. KZ/11. propisano je da će sud oduzeti imovinsku korist i ako oštećenika uputi da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici. Smisao je ove odredbe u tome da oduzimanje imovinske koristi ne smije ovisiti o tome hoće li oštećenik pokrenuti parnicu niti smije ovisiti o ishodu parnice. To je u skladu s člankom 5. KZ/11. koji sadrži načelo da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu protupravnom radnju.

 

15.3. Stoga su odluka o imovinskopravnom zahtjevu i odluka o oduzimanju imovinske koristi pravilne i utemeljene na zakonu, a optužena S. Z. može u parnici, ako bude pokrenuta, isticati da je 4.3000,00 kuna od nje već oduzet kao imovinska korist.

 

16. Iako je žalba optužene S. Z. podnesena i protiv odluke o izrečenoj sigurnosnoj mjeri te odluke o troškovima postupka, ti se žalbeni navodi ne obrazlažu. Ispitivanjem odluke o sigurnosnoj mjeri i odluke o troškovima postupka utvrđeno je su  one pravilne i zakonite.

 

17. Budući da žalbe nisu osnovane, a ispitivanjem pobijane presude, prema članku 476. stavku 1. ZKP/08-22., nisu utvrđene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 482. ZKP/08-22., odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 21. veljače 2023.