Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU
Pn-149/2017
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj
stvari tužitelja A. Š. iz T., OIB: ….,
kojeg zastupaju punomoćnici V. L. i Ž. V., odvjetnici u S.,
protiv tuženika E. O. d.d., Z., OIB: …, kojeg zastupa OD G. i p, radi naknade
štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 19. prosinca 2023.g.
u nazočnosti punomoćnika stranaka, a na ročištu od 21. veljače 2023.g. zakazanom
radi donošenja i objave presude,
p r e s u d i o j e:
Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
»I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade za
razdoblje od ožujka 2000.godine do siječnja 2011.godine neto iznos od 481.238,20
kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je
prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počam od dospijeća svakog
pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
- 4.520,16 kn počev od 15.04.2000.godine do isplate,
- 3.138,82 kn počev od 15.05.2000.godine do isplate,
- 3.433,90 kn počev od 15.06.2000.godine do isplate - 3.379,14 kn počev od 15.07.2000.godine do isplate - 3.214,13 kn počev od 15.08.2000.godine do isplate - 3.754,59 kn počev od 15.09.2000.godine do isplate - 3.272,57 kn počev od 15.10.2000.godine do isplate - 4.037,72 kn počev od 15.11.2000.godine do isplate - 3.276,12 kn počev od 15.12.2000.godine do isplate - 7.467,71 kn počev od 15.01.2001.godine do isplate - 4.280,18 kn počev od 15.02.2001.godine do isplate - 3.779,96 kn počev od 15.03.2001.godine do isplate - 3.086,44 kn počev od 15.04.2001.godine do isplate - 3.050,04 kn počev od 15.05.2001.godine do isplate - 3.366,23 kn počev od 15.06.2001.godine do isplate - 4.207,03 kn počev od 15.07.2001.godine do isplate - 4.429,37 kn počev od 15.08.2001.godine do isplate - 4.832,63 kn počev od 15.09.2001.godine do isplate - 5.165,12 kn počev od 15.10.2001.godine do isplate - 3.468,59 kn počev od 15.11.2001.godine do isplate - 4.122,56 kn počev od 15.12.2001.godine do isplate
Pn-149/2017
- 2.486,25 kn počev od 15.01.2002.godine do isplate
- 967,13 kn počev od 15.02.2002.godine do isplate
- 1.187,08 kn počev od 15.03.2002.godine do isplate
- 3.218,51 kn počev od 15.04.2002.godine do isplate
- 3.971,22 kn počev od 15.05.2002.godine do isplate
- 3.912,86 kn počev od 15.06.2002.godine do isplate
- 4.946,00 kn počev od 15.07.2002.godine do isplate
- 3.514,10 kn počev od 15.08.2002.godine do isplate
- 3.490,68 kn počev od 15.09.2002.godine do isplate
- 5.083,51 kn počev od 15.10.2002.godine do isplate
- 3.166,78 kn počev od 15.11.2002.godine do isplate
- 4.377,61 kn počev od 15.12.2002.godine do isplate
- 7.842,95 kn počev od 15.01.2003.godine do isplate
- 1.863,24 kn počev od 15.02.2003.godine do isplate
- 1.387,35 kn počev od 15.03.2003.godine do isplate
- 2.081,35 kn počev od 15.04.2003.godine do isplate
- 2.487,51 kn počev od 15.05.2003.godine do isplate
- 3.291,04 kn počev od 15.06.2003.godine do isplate
- 2.238,41 kn počev od 15.07.2003.godine do isplate
- 2.065,74 kn počev od 15.08.2003.godine do isplate
- 2.500,09 kn počev od 15.09.2003.godine do isplate
- 1.859,85 kn počev od 15.10.2003.godine do isplate
- 2.328,84 kn počev od 15.11.2003.godine do isplate
- 3.514,20 kn počev od 15.12.2003.godine do isplate
- 2.724,07 kn počev od 15.01.2004.godine do isplate
- 2.336,65 kn počev od 15.02.2004.godine do isplate
- 2.030,27 kn počev od 15.03.2004.godine do isplate
- 2.437,96 kn počev od 15.04.2004.godine do isplate
- 2.773,42 kn počev od 15.05.2004.godine do isplate
- 2.826,28 kn počev od 15.06.2004.godine do isplate
- 1.912,91 kn počev od 15.07.2004.godine do isplate
- 3.051,99 kn počev od 15.08.2004.godine do isplate
- 3.050,41 kn počev od 15.09.2004.godine do isplate
- 1.952,65 kn počev od 15.10.2004.godine do isplate
- 2.576,21 kn počev od 15.11.2004.godine do isplate
- 3.341,51 kn počev od 15.12.2004.godine do isplate
- 2.545,52 kn počev od 15.01.2005.godine do isplate
- 1.190,29 kn počev od 15.02.2005.godine do isplate
- 1.563,28 kn počev od 15.03.2005.godine do isplate
- 1.839,78 kn počev od 15.04.2005.godine do isplate
- 1.690,24 kn počev od 15.05.2005.godine do isplate
- 1.197,66 kn počev od 15.06.2005.godine do isplate
- 1.035,28 kn počev od 15.07.2005.godine do isplate
- 2.545,50 kn počev od 15.08.2005.godine do isplate
- 3.464,46 kn počev od 15.09.2005.godine do isplate
- 3.793,42 kn počev od 15.10.2005.godine do isplate
- 4.664,20 kn počev od 15.11.2005.godine do isplate
- 5.187,16 kn počev od 15.12.2005.godine do isplate
- 3.112,82 kn počev od 15.01.2006.godine do isplate
- 2.941,23 kn počev od 15.02.2006.godine do isplate
Pn-149/2017
- 3.334,72 kn počev od 15.03.2006.godine do isplate
- 4.357,38 kn počev od 15.04.2006.godine do isplate
- 4.189,67 kn počev od 15.05.2006.godine do isplate
- 3.950,17 kn počev od 15.06.2006.godine do isplate
- 3.686,40 kn počev od 15.07.2006.godine do isplate
- 3.754,76 kn počev od 15.08.2006.godine do isplate
- 3.969,82 kn počev od 15.09.2006.godine do isplate
- 4.062,62 kn počev od 15.10.2006.godine do isplate
- 3.992,55 kn počev od 15.11.2006.godine do isplate
- 4.891,68 kn počev od 15.12.2006.godine do isplate
- 3.567,35 kn počev od 15.01.2007.godine do isplate
- 3.771,99 kn počev od 15.02.2007.godine do isplate
- 4.026,79 kn počev od 15.03.2007.godine do isplate
- 4.574,37 kn počev od 15.04.2007.godine do isplate
- 4.471,18 kn počev od 15.05.2007.godine do isplate
- 4.363,26 kn počev od 15.06.2007.godine do isplate
- 4.873,37 kn počev od 15.07.2007.godine do isplate
- 4.143,94 kn počev od 15.08.2007.godine do isplate
- 4.583,79 kn počev od 15.09.2007.godine do isplate
- 4.316,50 kn počev od 15.10.2007.godine do isplate
- 3.676,55 kn počev od 15.11.2007.godine do isplate
- 4.933,67 kn počev od 15.12.2007.godine do isplate
- 3.639,31 kn počev od 15.01.2008.godine do isplate
- 3.843,53 kn počev od 15.02.2008.godine do isplate
- 4.177,74 kn počev od 15.03.2008.godine do isplate
- 3.907,08 kn počev od 15.04.2008.godine do isplate
- 4.641,79 kn počev od 15.05.2008.godine do isplate
- 5.083,72 kn počev od 15.06.2008.godine do isplate
- 4.089,57 kn počev od 15.07.2008.godine do isplate
- 4.781,81 kn počev od 15.08.2008.godine do isplate
- 4.706,77 kn počev od 15.09.2008.godine do isplate
- 4.802,12 kn počev od 15.10.2008.godine do isplate
- 5.043,41 kn počev od 15.11.2008.godine do isplate
- 5.878,56 kn počev od 15.12.2008.godine do isplate
- 4.630,57 kn počev od 15.01.2009.godine do isplate
- 4.682,56 kn počev od 15.02.2009.godine do isplate
- 4.544,50 kn počev od 15.03.2009.godine do isplate
- 4.851,24 kn počev od 15.04.2009.godine do isplate
- 4.827,53 kn počev od 15.05.2009.godine do isplate
- 5.217,55 kn počev od 15.06.2009.godine do isplate
- 4.810,20 kn počev od 15.07.2009.godine do isplate
- 4.715,14 kn počev od 15.08.2009.godine do isplate
- 3.583,42 kn počev od 15.09.2009.godine do isplate
- 4.394,39 kn počev od 15.10.2009.godine do isplate
- 5.464,25 kn počev od 15.11.2009.godine do isplate
- 4.932,09 kn počev od 15.12.2009.godine do isplate
- 5.469,22 kn počev od 15.01.2010.godine do isplate
- 5.124,13 kn počev od 15.02.2010.godine do isplate
- 5.250,86 kn počev od 15.03.2010.godine do isplate
- 4.946,62 kn počev od 15.04.2010.godine do isplate
Pn-149/2017
- 4.312,38 kn počev od 15.05.2010.godine do isplate - 4.446,73 kn počev od 15.06.2010.godine do isplate - 4.947,94 kn počev od 15.07.2010.godine do isplate - 4.483,17 kn počev od 15.08.2010.godine do isplate - 3.133,72 kn počev od 15.09.2010.godine do isplate - 4.042,74 kn počev od 15.10.2010.godine do isplate - 1.790,15 kn počev od 15.11.2010.godine do isplate - 1.667,35 kn počev od 15.12.2010.godine do isplate - 2.518,87 kn počev od 15.01.2011.godine do isplate
- 1.782,44 kn počev od - 15.02.2011.godine do isplate.
II.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime izgubljene zarade za
razdoblje od veljače 2011. godine do lipnja 2014. godine neto iznos od 169.793,20
kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je
prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, počam od dospijeća svakog
pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:
- 4.738,56 kn počev od 15.03.2011.godine do isplate
- 4.906,81 kn počev od 15.04.2011.godine do isplate
- 5.036,56 kn počev od 15.05.2011.godine do isplate
- 4.251,58 kn počev od 15.06.2011.godine do isplate
- 5.081,42 kn počev od 15.07.2011.godine do isplate
- 4.643,30 kn počev od 15.08.2011.godine do isplate
- 4.917,16 kn počev od 15.09.2011.godine do isplate
- 4.994,20 kn počev od 15.10.2011.godine do isplate
- 4.585,25 kn počev od 15.11.2011.godine do isplate
- 4.892,88 kn počev od 15.12.2011.godine do isplate
- 4.957,58 kn počev od 15.01.2011.godine do isplate
- 4.050,09 kn počev od 15.02.2012.godine do isplate
- 4.146,79 kn počev od 15.03.2012.godine do isplate
- 3.544,84 kn počev od 15.04.2012.godine do isplate
- 3.387,38 kn počev od 15.05.2012.godine do isplate
- 3.442,66 kn počev od 15.06.2012.godine do isplate
- 4.038,91 kn počev od 15.07.2012.godine do isplate
- 3.694,42 kn počev od 15.08.2012.godine do isplate
- 3.687,54 kn počev od 15.09.2012.godine do isplate
- 4.336,15 kn počev od 15.10.2012.godine do isplate
- 3.511,07 kn počev od 15.11.2012.godine do isplate
- 3.688,20 kn počev od 15.12.2012.godine do isplate
- 3.299,28 kn počev od 15.01.2013.godine do isplate
- 3.327,65 kn počev od 15.02.2013.godine do isplate
- 5.059,30 kn počev od 15.03.2013.godine do isplate
- 4.082,74 kn počev od 15.04.2013.godine do isplate
- 4.449,68 kn počev od 15.05.2013.godine do isplate
- 4.559,28 kn počev od 15.06.2013.godine do isplate
- 4.505,31 kn počev od 15.07.2013.godine do isplate
- 4.428,74 kn počev od 15.08.2013.godine do isplate
- 4.566,90 kn počev od 15.09.2013.godine do isplate
- 4.513,71 kn počev od 15.10.2013.godine do isplate
- 4.351,99 kn počev od 15.11.2013.godine do isplate
- 4.665,61 kn počev od 15.12.2013.godine do isplate
Pn-149/2017
- 3.759,58 kn počev od 15.01.2014.godine do isplate - 3.797,71 kn počev od 15.02.2014.godine do isplate - 3.844,56 kn počev od 15.03.2014.godine do isplate - 3.964,63 kn počev od 15.04.2014.godine do isplate - 4.161,01 kn počev od 15.05.2014.godine do isplate - 4.366,31 kn počev od 15.06.2014.godine do isplate
- 4.294,48 kn počev od 15.07.2014.godine do isplate.
III.Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa
zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate.«
II Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku
parnični trošak u iznosu od 20.784,39 € / 156.600,00 kn1 sa zakonskim zateznim
kamatama tekućim na taj iznos teče od 21. veljače 2023.g. pa do konačne isplate po
stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je
ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za
tri postotna poena.
Obrazloženje
1. Dana 29.5.2008. kod ovog suda zaprimljena je tužba tužitelja radi naknade štete
(izgubljene zarade) kojom je tužitelj zatražio isplatu mjesečnog iznosa od 3.000,00
kuna za razdoblje od 5.3.2000. pa ubuduće. Tužbeni zahtjev se činjenično temelji na
tome: da je tužitelj ozlijeđen 5.3.2000. u prometnoj nezgodi kao suvozač u vozilu koje
je bilo osigurano kod tuženika; da je tužitelju isplaćena neimovinska šteta; da je
tužitelj po zanimanju elektromehaničar i zbog posljedica predmetne nezgode ne
može obavljati poslove za koje je osposobljen. Podneskom predanim na ročištu
14.7.2014. i podneskom od 12.2.2015. tužitelj je postavio konačni tužbeni zahtjev.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao pasivnu legitimaciju i odgovornost
tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja, ali je prigovorio suodgovornosti
tužitelja, prigovorio je nastupu zastare te je osporio visinu tužbenog zahtjeva.
3. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te su
izvedeni dokazi pregledom spisa Općinskog suda u Trogiru br. P-368/00, spisa ovog
suda br. Kml-166/00, radne knjižice, svjedodžbe od 26.8.1998., svjedodžbe o
završnom ispitu od 29.1.1999., platnih podataka za usporedne radnike D.
R., A. K. i Š. M., dopisa H. od 21.2.2011., dopisa
D.-a od 14.5.2012., dopisa UDU u SDŽ
od 26.9.2012., medicinske dokumentacije, dopisa CZSS T. od
12.2.2013., financijskim vještačenjem po pravnoj osobi JUT d.o.o., saslušanjem
tužitelja i vještačenjem po vještakinji medicine rada M. M. D..
4. Presudom ovog suda poslovni broj IP-842/08 od 04. svibnja 2015.g. odbijen je u
cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, a tužitelju je naloženol da tuženiku
naknadi parnični trošak u iznosu od 24.612,50 kuna sa pripadajućim kamatama.
1 Fiksni tečaj konverzije 1€=7,53450 kn
Pn-149/2017
5. Rješavajući po žalbi tužitelja, Županijski sud u Splitu je svojim rješenjem Gž-
1615/2015 od 08. ožujka 2017.g. ukinuo gore citiranu presudu i predmet je vratio
ovom sudu na ponovni postupak. Iz obrazloženja Rješenja Županijskog suda u Splitu
proizlazi da je sporan zahtjev tužitelja za naknadu štete, izmaklu zaradu spram
osiguratelja za štetu koju je skrivio osiguranik tuženika V. R.. Iz rezultata
provedenog dokaznog postupka može se nedvojbeno zaključiti da je sud prvog
stupnja odbio tužbeni zahtjev zbog :
- tužitelj nije iskazao značajniji angažman u pronalaženju posla; - zastare.
Međutim, da se ni jedan ova dva razloga ne mogu prihvatiti kao pravilna jer nemaju
uporišta u rezultatima provedenog dokaznog postupka. Prvi razlog bi trebao imati
uporište u općem načelu obveznog prava da je oštećenik u obvezi poduzeti sve da
smanji opseg nastale štete. U pravnoj teoriji i praksi bilo je dvojbeno do kojih granica
se može tražiti od oštećenika da ulaže napore, radnje da bi se smanjio opseg nastale
štete. U odgovoru na to pitanje nužno je tu granicu postaviti do razumne mjere, što je
potrebno prosuđivati od slučaja do slučaja. U okolnostima konkretnog slučaja sud
prvog stupnja propustio je cijeniti da tužitelj prije nezgode nije imao radno iskustvo,
da s obzirom na specifičnost stečenog zanimanja rad na visini gotovo je nužnost, da
postoji jako velika nezaposlenost i da je stupanj nezaposlenosti u R. H.
jedan od većih u EU, zbog čega jako veliki broj mladih ljudi iseljava iz
R. H.. U takvim okolnostima, kad su poslodavci u prilici da biraju
između osobe s invaliditetom i potpuno radno sposobnih, gotovo u pravilu se
odlučuju za osobe koje su potpuno radno sposobne. Polazeći od ove gotovo notorne
činjenice, zakonodavac je i donio Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju
("NN" broj 157/13), te Pravilnik o utvrđivanju kvota zapošljavanja osoba
s invaliditetom ("NN" broj 44/14). Iz sadržaja obrazloženja ovog zakona
i pravilnika je razvidno da upravo izbjegavanje poslodavaca za zapošljavanje
invalida, bio je temeljni motiv donošenja ovog zakona i pravilnika. Eventualni propust
tužitelja da ostvari pravo na novčanu naknadu na što je imao pravo kao osoba s
invaliditetom, a na što ukazuje vještakinja dr. M. M. D. (list 32 spisa),
mora se umanjiti iznos utvrđenog iznosa moguće zarade. U odnosu na prigovor
zastare da je nužno kazati da je prilikom odlučivanja o osnovanosti ovog prigovora
nužno praviti razliku između zastare samog prava i zastare pojedinih iznosa. Iz
rezultata provedenog dokaznog postupka može se nedvojbeno zaključiti da je tužba
podnesena unutar roka od 5 godina, u smislu članka 373. Zakona o obveznim
odnosima ("NN", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 -
dalje: ZOO). Jednom realizirano pravo ne može više rezultirati zastarom prava već
mogu zastariti samo pojedini obroci, što će sud prvog stupnja cijeniti u nastavku
postupka. Stoga je valjalo odlučiti kao u izreci temeljem članka 369. stavak 1. ZPP-a.
6. U nastavku postupka, sud je je strankama pružio mogućnost za izjašnjavanjem, te
su pored dokaza koji su provedeni u postupku koji je prethodio ukidnom rješenju
Županijskog suda u Splitu, a koji se vodio pod posl. brojem IP 842/08, sud je proveo
dokaze pregledom dopisa HZMO-a, PS S., od 14. prosinca 2018.g.,
pregledom dopisa HEP-a Operator distribucijskog sustava d.o.o. od 23.04.2019.g.,
pregledom Potvrde HZZO-a od 23.04.2019.g., pregledom dopisa HZMO-a od
30.04.2019.g., pregledom dopisa HZMO-a od 23.05.2019.g., pregledom nalaza i
mišljenja o težini i vrsti invaliditeta – oštećenu funkcionalnih sposobnosti PU S od 04.09.17.g. broj vještačenja 15356, pregledom dopune nalaza i
mišljenja sačinjenog od JUT d.o.o. zaprimljenog kod ovog suda dana 09.10.2019.g.,
Pn-149/2017
pregledom pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za medicinu rada dr
M. M. – D. od 14. kolovoza 2020.g., zaprimljenog kod ovog suda dana
18.08.2020.g., pregledom dopisa H.-a od 21.12.2020.g., potvrde H.-a od
03.12.2020.g., pregledom platnih podataka dostavljenih od D. U. za
zapošljavanje, rad i profesionalnu rehabilitaciju osoba sa invaliditetom zaprimljenih
kod ovog suda dana 21.01.2021.g., dopune vještva sačinjenog od J. d.o.o. „D.
R., 26.04.2021.“ zaprimljenog kod ovog suda dana 26.04.2021.g., pregledom
O. vještaka sačinjenog od J. d.o.o. „D. R., 07.01.2022.g.“ zaprimljenog
kod ovog suda dana 07.01.2022.g., pregledom priloženih fotografija, saslušanjem
vještaka A. B. na ročištu od 10 .ožujka 2022.g., izveden je dokaz
kombiniranim vještačenjem po stalnim sudskim sudskim vještacima prometne struke
J. Š., dipl. ing. i vještaku za sudsku medicinu prof. dr. M. D.,
pregledom pisanog kombiniranog prometno – tehničkog i sudsko – medicinskog
vještva zaprimljenog kod ovog suda dana 18.07.2022.g., te je izveden dokaz
pregledom ostale priložene dokumentacije.
7. Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.
8. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete (izgubljene zarade)
za razdoblje od ožujka 2000.g. do lipnja 2014.g.
10. Prema odredbi čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("NN“
broj 53/91 - dalje: ZOO), a koji Zakon se u ovom slučaju primjenjuje na temelju
odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("NN“ broj 35/05 i
41/08), ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad
gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg
razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati
povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
11. Pregledom spisa Općinskog suda u Trogiru br. P-368/00 sud je utvrdio:
- da je tužitelj sudjelovao u predmetnoj prometnoj nezgodi koja se dogodila 5.3.2000.
u 1,30 sati kao suvozač u vozilu koji je upravljao V. R.,
- da tužitelj nije bio vezan sigurnosnim pojasom (zapisnik o uviđaju od 5.3.2000.); da
je tužitelj u tom postupku priznao da nije bio vezan (podnesak od 13.12.2000.);
- da je V. R. u iskazu kazao da je tužitelj s njim bio u društvu te večeri te su
počevši od 22 sata popili 3-4 piva (zapisnik od 24.11.2003.).
12. Pregledom spisa ovog suda br. Kml-166/00 sud je utvrdio:
- da je V. R. imao u krvi 0,81 g/kg alkohola (zapisnik o ispitivanju alkoholiziranosti od 11.4.2000.);
- da je V. R. u kaznenom postupku iskazao otprilike jednako kao i u
parničnom postupku, a tužitelj je izjavio da je zbog 20-dnevne kome izgubio
pamćenje te da se ne sjeća događaja tog dana (zapisnik od 26.5.2003.);
- da je V. R. presudom od 26.5.2003., koja je istog dana postala
pravomoćna odricanjem od prava na žalbu, osuđen za kazneno djelo izazivanje
prometne nesreće iz nehaja (zapisnik i presuda od 26.5.2003.).
Pn-149/2017
13. Pregledom radne knjižice tužitelja sud je utvrdio da je tužitelj od 1.7.1998. do
30.9.1998. radio u I. d.d. i nakon tog razdoblja nema podataka o zaposlenju i
stažu,
14. Pregledom svjedodžbe od 26.8.1998. i svjedodžbe o završnom ispitu od
29.1.1999. sud je utvrdio da je tužitelj završio srednju strukovnu školu i osposobio se
za zanimanje elektromehaničara,
15. U svom iskazu tužitelj je naveo: da u trenutku stradavanja u prometnoj nezgodi
nije bio zaposlen; da se nakon toga nije zapošljavao iako su ga 2-3 mjeseca prije
davanja iskaza zvali sa zavoda za zapošljavanje i nudili mu posao montera; da taj
posao nije mogao prihvatiti jer uključuje penjanje po ljestvama, a njemu je
poremećen centar za ravnotežu; da od czss prima mjesečnu
naknadu od 500,00 kuna; da je nakon prometne nezgode probao raditi i kao
prodavač karata u kinu, ali zbog zaboravljivosti obavljanje tog posla nije dolazilo u
obzir; da je prije nezgode za Ilova d.d. radio kao dostavljač pića; da posjeduje važeću
vozačku dozvolu.
16. Pregledom dopisa HZMO-a od 21.2.2011. sud je utvrdio da tužitelj nije od tog tijela zatražio ocjenu radne sposobnosti.
17. Pregledom mišljenja vještakinje M. M. D. od 27.3.2012. sud je utvrdio:
- da je za vrijeme liječenja tužitelja tj. od ozljeđivanja pa do svibnja 2003. trajala
privremena radna nesposobnost za sve poslove; da nakon svibnja 2003. kod tužitelja
postoji trajna radna nesposobnost za poslove elektromehaničara i sve druge poslove
s posebnim uvjetima na radu; da je kod tužitelja preostala radna sposobnost za
poslove koji ne zahtijevaju uredno neuropsihologijsko funkcioniranje i dodatno
školovanje s ciljem prekvalifikacije i koji ne zahtijevaju urednu motoriku lijeve ruke i
noge te je sposoban raditi poslove koji nisu poslovi s posebnim uvjetima na radu, za
koje nije potreban pregled specijalista medicine rada i koji ne zahtijevaju veću fizičku
aktivnost od umjerene.
17.1 U svojim iskazima na ročištima od 21.11.2012. i 5.2.2013. vještakinja M.
M. D. je navela: da je tužitelj po zanimanju elektromonter koji bi trebao raditi
na poslovima montaže, održavanja i ispitivanja električnih instalacija, uređaja i
postrojenja pa se radi o poslovima s posebnim uvjetima na radu i to poslovima po
točci 10. i 17. Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima na radu u kojem su
navedene opće zdravstvene i psihičke kontraindikacije za tu vrstu posla; da se kod
tužitelja radi o trajnim posljedicama ozljeđivanja mozga; da kod tužitelja postoji iz
područja psihičkih kontraindikacija emocionalna stabilnost ispod donje granice
prosjeka, složena specijalna funkcija je granična i postoji značajno zatajenje u
testovima učenja i kratkotrajnog pamćenja sa blago oštećenim mišljenjem što sve
zajedno pokazuje da se radi o organskom kognitivnom oštećenju blažeg do
umjerenog stupnja koje predstavlja kontraindikaciju za rad prema točci 10.
spomenutog pravilnika; da je većina poslova kod elektromontera vezana i za rad na
visini, a tužitelj ima lijevu hemiparezu i smanjenu funkciju oba vestibularna živca koja
klinički proizvode smetnje u ravnoteži te je i za taj dio poslova tužitelj nesposoban; da
bi tužitelj s obzirom na svoje zdravstveno stanje i trajne posljedice ozljeđivanja
mogao obavljati poslove elektromehaničara koji ne traže rad sa visokim naponom i
Pn-149/2017
rad na visini; da bi tužitelj mogao proći pregled za vozača B kategorije ako mu to nije
zanimanje, amaterska vožnja bi bila moguća uz kontinuirano praćenje; da se u
nalazu i mišljenju CZSS od 30.12.2002.g., kad je kod tužitelja
utvrđena potreba tuđe pomoći i njege, navodi da je test ravnoteže nesiguran i da
hoda na širokoj osnovi što bi indirektno impliciralo oštećenje centra za ravnotežu; da
u zdravstvenom kartonu od 1980.g. nema dokaza ni zapisa o ozljedi glave i bolesti ili
poremećaja centra za ravnotežu pa se dijagnoza centralnog poremećaja ravnoteže
sa smanjenom funkcijom oba vestibularna živca, a što je objektivizirano pretragom,
može smatrati posljedicom teškog ozljeđivanja glave tužitelja u predmetnoj prometnoj
nesreći; da je ona 5.12.2011.g. prva uputila tužitelja na pregled kod specijalista ORL
sa testovima ravnoteže; da do spomenutog ORL pregleda nije bilo nalaza specijalista
uha, grla i nosa o poremećaju centra za ravnotežu niti je uočila da se zbog tog
razloga davala terapija; da s obzirom da u zdravstvenom kartonu nema dokaza o
eventualnim drugim mogućim uzrocima oštećenja centra za ravnotežu zaključuje da
je ono, iako ne prepoznato, u uzročnoj posljedičnoj vezi za ozljedom mozga jer
poremećaj centra za ravnotežu najčešće nastaje nakon jakog udarca u glavu, kao
posljedica upalnih bolesti uha koji i najčešće imaju jaku simptomatologiju pa bi takvi
podaci morali biti upisani u zdravstveni karton; da je kontraindiciran rad na visini
većoj od 3 metra koja nije zaštićena; da je tužitelj u okviru svog zanimanja
elektromontera sposoban za radna mjesta npr. vršenje kontrole mjernih mjesta i
uređaja, izmjenu brojila, ugradnju limitatora, plombiranje i ugradnju priključaka i druge
poslove koji ne traže direktan kontakt sa naponom od 220 volti i više te rad na visini
većoj od 3 metra.
Pregledom dopisa DES-a od 14.5.2012. sud je utvrdio da tužitelj nije nikada bio zaposlen u toj ustanovi koja zapošljava osobe s invaliditetom.
17.2 U svom pisanom dopunskom nalazu i mišljenju u podnesku zaprimljenom kod ovog suda dana 18.08.2020.g., stalni sudski vještak M. M. – D. istakla je:
- da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 20. ožujka 2012. i
usmeno datog dopunskog nalaza i mišljenja iz veljače 2013., pa da bi rezimirila
ocjenu radne sposobnosti za tužitelja nakon predmetne prometne nesreće:
- da je tužitelj trajno izgubio radnu sposobnost za poslove s posebnim uvjetima na
radu, koji uključuju rad na visini i potpuno uredan psihologijski status, pa tako i za
poslove elektromehaničara za koje je školovan, a sve sukladno Pravilniku o
poslovima s posebnim uvjetima na radu (NN 5/84) (dalje Pravilnik), koji propisuje
kontraindikacije za poslove s posebnim uvjetima na radu (točka 10 i točka 17
Pravilnika),
- da kod tužitelja postoji preostala radna sposobnost za druge poslove u struci, u
uslužnim djelatnostima i privatnim obrtima (servisiranje kućanskih aparata (termičkih,
rashladnih, strojeve za pranje i drugih manjih kućanskih aparata, nadzor mjernih
mjesta i uređaja, izmjene brojila, ugradnju limitatora), gdje ne dolazi u otvoreni
kontakt sa naponom od 220 volti i većim i s obvezom rada na visini većoj od 3 m,
koja nije zaštićena,
- da kod tužitelja postoji preostala radna sposobnost i za niz drugih poslova, koji nisu
poslovi s posebnim uvjetima na radu, a koji ne traže teški fizički rad, i niz pomoćnih
poslova u različitim obrtima (grafičkom, elektroničkom, ugostiteljskom i sl.), a sve
ovisno o motivaciji tužitelja.
- da je iz navedenog jasno da tužitelj, da ima druge potrebite uvjete (radni staž), bi prema pravilima struke, u sustavu mirovinskog osiguranja, pri vještačenju radne
Pn-149/2017
sposobnosti, bio ocjenjen institutom smanjene radne sposobnosti s preostalom
radnom sposobnošću, uz kontraindikacije, sukladno čl. 39 st 1, 2. Zakona o
mirovinskom osiguranju (dalje ZOMO-e).
- da prema potvrdnici HZMO-e, iz svibnja 2019., tužitelj nije pokretao postupak ocjene radne sposobnosti.
- da je prema potvrdnici HZZ iz travnja 2019., tužitelj bio u evidenciji prijavljenih do svibnja 2016.,
- da u spisu ne postoji preslika radne knjižice o mogućoj zaposlenosti nakon tog perioda,
- da je tužitelj nalazom i mišljenjem Zavoda za vještačenje osoba s invaliditetom o
težini i vrsti invaliditeta (dalje: ZOSI) iz rujna 2019., utvrđen 80% tjelesni invaliditet, i
status osobe s invaliditetom,
- da tužitelj nije proveo obradu u centru za profesionalnu rehabilitaciju osoba s
invaliditetom u S., sukladno Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju
osoba s invaliditetom, Pravilniku o profesionalnoj rehabilitaciji i centrima za
profesionalnu rehabilitaciju osoba s invaliditetom i Pravilniku o utvrđivanju kvote za
zapošljavanje osoba s invaliditetom (NN75/18), kojoj je cilj, nakon detaljne timske
obrade (specijalist medicine rada, psiholog, defektolog, rehabilitator i socijalni radnik),
osposobiti osobu s invaliditetom za prikladan posao, zaposliti je, omogućiti joj da taj
posao dugo radi, u njemu napreduje i profesionalno se razvija.
- da temeljem nalaza i mišljenja o provedenoj procjeni u centru za profesionalnu
rehabilitaciju, ZOSI izdaje uvjerenje o utvrđenom invaliditetu u odnosu na rad,
neovisno o već utvrđenom postotku tjelesnog invaliditeta.
- da su po njenom mišljenju, nemotiviranost za rad i primanje doplatka za tuđu pomoć
i njegu, vjerojatni razlozi, zašto se tužitelj do sada nije zaposlio na slobodnom tržištu
rada, ili u zaštitnim radionicama,
- da je zaključak vještaka da kod tužitelja nisu ispunjeni kriteriji struke za utvrđivanje
potpune nesposobnosti za rad u sustavu HZMO-e, sukladno čl. 39 st. 4 ZOMO-u.
- da postoje kriteriji struke medicine rada (ali ne i pravni) za utvrđivanje instituta
smanjene radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, sukladno čl. 39 st. 1, 2
ZOMO-u, s gubitkom radne sposobnosti za više od polovice u odnosu na zdravu
osobu iste ili slične razine obrazovanja, i životne dobi.
18. Pregledom dopisa UDU u SDŽ od
26.9.2012. sud je utvrdio da tužitelj nije podnosio nikakav zahtjev za priznavanje
prava osobe s invaliditetom.
19. Pregledom dopisa CZSS T od 12.2.2013. sud je utvrdio da
je tužitelju isplaćivana naknada i to u vidu doplatka za pomoć i njegu u iznosima od
400,00 te kasnije 500,00 kuna, te pomoć za uzdržavanje u različitim iznosima koji se
kreću između 400,00 i 600,00 kuna mjesečno.
20. Pregledom dopisa HZMO PS U S od 30.04.2019.g. sud je
utvrdio da tužitelj nije evidentiran kod te službe kao korisnik prava na mirovinu, dok je
dopisom iste službe od 23.05.2019.g. utvrđeno da tužitelj nije postavio zahtjev za
priznavanje prava na mirovinu kod te službe.
21. Pregledom nalaza i mišljenja Zavoda za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i
zapošljavanje osoba sa invaliditetom o težini i vrsti invaliditeta – oštećenju
Pn-149/2017
funkcionalnih sposobnosti od 04.09.2017.g., sud je utvrdio da je rečenim
vještačenjem utvrđeno da kod tužitelja postoji:
- tjelesno oštećenje,
- teži invaliditet (III stupanj),
- trajne promjene u zdravstvenom stanju,
- sposobnost za osposobavljanje za samozbrinjavanje,
- potpune nesposobnosti za rad,
- trajne potrebe u punom opsegu,
- djelomična motorna uzetost jedne strane tijela – 80% invaliditeta,
22. Pregledom Potvrde HZZO-a od 03.12.2020.g sud je utvrdio da se tužitelj u
evidenciji nezaposlenih osoba vodio u razdoblju do 05.02.1999.g. do 05.10.2015.g. i
06.04.15.g. do 05.05.2016.g.,
23. Pregledom mišljenja stalnih sudskih vještaka prof. dr M. D., stalni sudski
vještak za sudsku medicinu i dipl. ing. J. Š., stalni sudski vještak za cestovni
promet i vozila proizlazi:
- da je tužitelj kritične prigode zadobio teške i po život opasne tjelesne ozljede glave
u vidu krvarenja u meke moždane opne i nagnječenje mozga uz posljedični razvoj
jakog edema mozga, kao i čitav niz lakih tjelesnih ozljeda u vidu razderno – gnječnih
rana lica i i ogulljotina kože te ozljeda prsnog koša i udova (kontuzije i ogrebotine)
- da uspoređujući zadobivene ozljede tužitelja s oštećenjima na vozilu sa sigurnošću
se može zaključiti da tužitelj nije bio vezan sigurnosnim pojasom u vrijeme nastanka
prometne nezgode, te da time zadobivene ozljede stoje u neposrednoj uzročno-
posljedičnoj vezi s prometnom nezgodom,
- da uzimajući u obzir dinamiku prometne nezgode i utvrđene brzine kretanja vozila,
sa sigurnošću se može reći da bi sigurnosni pojas prevenirao nastanak teških ozljeda
glave koje je tužitelj zadobio upravo zbog nekorištenja pojasa
- da je u slučaju korištenja sigurnosnog pojasa, u konkretnoj dinamici predmetne
nezgode moguć nastanak lakih tjelesnih ozljeda u vidu oguljotina/krvnih
podlijeva/razderno-gnječnih rana udova.
24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka M. M. – D., kao i
dopune tom vještvu, kao stručna, logična i uvjerljiva, te je analizirajući gore
provedena medicinska vještačenja zajedno sa ostalom priloženom dokumentacijom
pribavljenom od strane HZMO-a, HZZO-a, te ostalom citiranom dokumentacijom,
ovaj sud zaključio da je tužitelj u prometnoj nezgodi od 05. ožujka 2000.g. zadobio
ozljede koje su dovele do umanjenja tužiteljeve radne sposobnosti i nemogućnosti
obavljanja poslova za koje se tužitelj školovao. Naime, iz provedenih vještačenja
razvidno je kako u zdravstvenom kartonu od 1980.g. nema dokaza ni zapisa o ozljedi
glave i bolesti ili poremećaju centra za ravnotežu, pa se dijagnoza centralnog
poremećaja ravnoteže sa smanjenom funkcijom oba vestibularna živca, a što je
objektivizirano EMG pretragom može smatrati posljedicom teškog ozljeđivanja glave
tužitelja u predmetnoj prometnoj nesreći iz 2000.g., zbog čega je tužitelj trajno
izgubio radnu sposobnost za poslove s posebnim uvjetima na radu, koji uključuju rad
na visini i potpuno uredan psihologijski status, pa tako i za poslove
elektromehaničara za koje je školovan, a sve sukladno Pravilniku o poslovima s
posebnim uvjetima na radu (NN 5/84) (dalje Pravilnik), koji propisuje kontraindikacije
za poslove s posebnim uvjetima na radu (točka 10 i točka 17 Pravilnika),
Pn-149/2017
25. Po ocjeni ovog suda nije od značaja činjenica što je kod tužitelja preostala radna
sposobnost prema kojoj bi mogao obavljati poslove u uslužnim djelatnostima i
privatnim obrtima (servisiranje kućanskih aparata (termičkih, rashladnih, strojeve za
pranje i drugih manjih kućanskih aparata, nadzor mjernih mjesta i uređaja, izmjene
brojila, ugradnju limitatora), gdje ne dolazi u otvoreni kontakt sa naponom od 220
volti i većim i s obvezom rada na visini većoj od 3 m, koja nije zaštićena, te za niz
drugih poslova koji nisu poslovi s posebnim uvjetima na radu, a koji ne traže teški
fizički rad, i niz pomoćnih poslova u različitim obrtima (grafičkom, elektroničkom,
ugostiteljskom i sl.).
26. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja ovaj sud je cijenio da tužitelj prije
nezgode nije imao radno iskustvo u zanimanjima koja bi mogao obavljati sa
preostalom radnom sposobnosti, zatim da s obzirom na specifičnost stečenog
zanimanja rad na visini gotovo je nužnost, da postoji jako velika nezaposlenost u
R. H., zbog čega jako veliki broj mladih ljudi iseljava iz R.
H.. U takvim okolnostima, kad su poslodavci u prilici da biraju između osobe s
invaliditetom i potpuno radno sposobnih, gotovo sigurno se neće opredijeliti za osobu
koja ima 80% invaliditeta i velik broj ograničenja u obavljanju poslova. Polazeći od
ove gotovo notorne činjenice, zakonodavac je i donio Zakon o profesionalnoj
rehabilitaciji i zapošljavanju (N. N. broj 157/13), te Pravilnik o utvrđivanju
kvota zapošljavanja osoba s invaliditetom (N. N. broj 44/14). Iz sadržaja
obrazloženja ovog zakona i pravilnika je razvidno da upravo izbjegavanje
poslodavaca za zapošljavanje invalida, bio je temeljni motiv donošenja ovog zakona i
pravilnika.
27. Pored toga, djelokrug poslova koje bi tužitelj mogao obavljati prema preostaloj
radnoj sposobnosti, s obzirom na zanimanje tužitelja, nedvojbeno iziskivao potrebu
prekvalifikacije odnosno dodatne izobrazbe. Po ocjeni ovog suda to bi predstavljalo
prekomjeran teret na strani oštećenika, tužitelja, i time u znatnoj mjeri narušilo
ravnotežu u pravima i obvezama oštećenika i osiguravajućih društava čija se
odgovornost ravna prema krivnji osiguranika kao sudionika u prometnoj nezgodi.
Naime, u smislu Direktive 2009/103/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 16. rujna
2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe
motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti, stavljanjem na
teret oštećeniku dodatnih obveza kako bi vlastitim angažmanom umanjio štetu koju
potražuje te time zapravo i ostvario pravo na naknadu pripadajuće štete, predstavlja
znatnu neravnotežu u pravim i obvezama osiguratelja i oštećenika u prometnim
nezgodama nastalim uporabom motornih vozila. Naime, načelo usklađenog
tumačenja europskog prava zahtjeva, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i
primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje, ukoliko je potrebno ustaljenu
praksu izmijene ako se ona temelji na temelju nacionalnog prava koje nije u skladu s
ciljevima direktive.
28. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da na strani tuženika, neovisno od
preostale radne sposobnosti koju posjeduje tužitelj, te neovisno od činjenice da u
spisu nema dokaza da je tužitelj tražio posao, postoji obveza tužitelju naknaditi
materijalnu štetu - izgubljenu zaradu koju je tužitelj pretrpio uslijed nemogućnosti
zaposlenja zbog zadobivenih ozljeda u prometnoj nezgodi od 05. ožujka 2000.g.
Pn-149/2017
29. Kao sporno trebalo je nadalje ocijeniti prigovor suodgovornosti na strani tužitelja
istaknut od strane tuženika. Tuženik je istakao prigovor suodgovornosti po dva
osnova i to iz razloga jer je tužitelj znao da je vozač V. R. u alkoholiziranom
stanju i što je tužitelj neovisno o tom saznanju pristao na vožnju sa istim, te iz razloga
jer tužitelj kritične prigode nije bio vezan sa sigurnosnim pojasom.
30. Po ocjeni ovog suda prigovor suodgovornosti je osnovan. Naime, kod činjenice
da tužitelj kritične prigode nije bio vezan sigurnosnim pojasom zbog čega je i zadobio
ozljede glave, a da je bio vezan, ne bi zadobio ozljede glave, a što proizlazi iz
kombiniranog prometno-tehničkog i sudsko medicinskog vještačenja, zaključak je
ovog suda da je tužitelj nevezivanjem sigurnosnog pojasa doprinio da tužitelju šteta
nastane i da ta šteta bude veća nego što bi bila da je tužitelj bio vezan sigurnosnim
pojasom.
31. Isto tako, kod činjenice da su tužitelj i vozač automobila V. R.
neposredno prije nezgode zajedno pili alkoholna pića, to je zaključak ovog suda da je
tužitelj imao saznanja da je vozač V. R. u alkoholiziranom stanju.
32. Kod činjenice da je predmetna prometna nezgoda nastala na način da nije bilo
drugog sudionika prometne nezgode, već da je jedini sudionik prometne nezgode bilo
vozilo u kojem se nalazio tužitelj, a kojim je upravljao V. R., te da je
predmetna prometna nezgoda nastala na način da je vozač V. R. kritične
prigode izgubio kontrolu nad automobilom u horizontalnom zavoju ulijevo te izletio
izvan južnog desnog ruba kolnika i udario u betonski zid koji se nalazio u blizini
južnog ruba ceste, te da je uslijed udara u zid došlo do rotacije težišta vozila oko
točke udara u smjeru kazaljke na satu za oko 97 stupnjeva i zanošenja prema
sjevernom rubu kolnika, ovaj sud zaključuje da je upravo alkoholiziranost vozača
V. R. uzrok nastanka predmetne prometne nezgode.
33. Naime, cijeneći način nastanka predmetne prometne nezgode, te činjenicu da
nije bilo drugog sudionika prometne nezgode, kao i kod činjenice da je vozač V.
R. upravljao vozilom u alkoholiziranom stanju od 0,81 promila, a što je sud utvrdio
pregledom spisa KML-166/00 u kojem prileži zapisnik o analizi krvi kod V.
R., zaključak je ovog suda da je predmetna prometne nezgoda nastala isključivo
zbog činjenice da je vozač V. R. kritične prigode upravljao vozilom pod
utjecajem alkohola, te da je alkoholiziranost vozača utjecala na gubitak kontrole nad
vozilom i izlijetanjem izvan ceste. Pri tome je za navesti da osobe koje imaju 0,7 do
0,9 promila alkohola osjećaju lagane smetnje u ravnoteži, govoru, vidu, vremenu
reakcije i sluhu, da je smanjenja mogućnost procjene i samokontrole, smetnje u
razboritosti i sjećanju. Pripita osoba vjeruje kako funkcionira bolje nego što je to
stvarno slučaj.
34. Iz svega gore navedenog zaključak je ovog suda da je isključivi razlog za
nastanak predmetne prometne nezgode alkoholiziranost vozača V. R.
uslijed koje je isti izgubio kontrolu nad vozilom, a što je u konačnici dovelo do
ozljeđivanja tužitelja.
35. U odnosu na sporno pitanje je li tužitelju bilo poznato da je vozač V. R.
pod utjecajem alkohola prilikom ulaska u automobil i započinjanje vožnje, nakon
provedenog postupka ovaj sud je zaključio da je tužitelju bilo poznato da je V.
Pn-149/2017
R. u alkoholiziranom stanju, a što je sud utvrdio pregledom spisa KML-166/00 u
kojem su sadržani iskazi V. R. i tužitelja. Tako V. R. u svom
iskazu navodi da je te večeri izašao sa tužiteljem, da su se družili i da je on popio tri
piva otprilike, dok tužitelj navodi da se ne sjeća što se događalo prije nezgode jer da
je zadobio teške ozljede i da je bio 20 dana u komi. Dakle, V. R. je potvrdio
da su on i tužitelj bili u društvu i da je upravo on, V. R., vozač, neposredno
prije nezgode pio alkoholna pića, najmanje tri pive, koliko je priznao, pa kod činjenice
da je V. R., sa kojim je tužitelj bio u društvu pio alkoholna pića, tada je
tužitelj zasigurno vidio da V. R. pije alkoholna pića, pa je imao saznanja da
je V. R. pod utjecajem alkohola, međutim, usprkos takvim saznanjima tužitelj
je kritične prigode sjeo u automobil i pristao da V. R. upravlja istim.
36. Na temelju kombiniranog prometno tehničkog vještva i sudsko medicinskog
vještva, i analizom provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP ovaj sud
utvrđuje da bi tužitelj izbjegao ozljede glave da je bio vezan sigurnosnim pojasom, jer
bi sigurnosni pojas spriječio udaranje glave u automobil, te sigurno ne bi zadobio
ozljede glave koje su ozljede bile odlučne za nemogućnosti obavljanja poslova i
djelatnosti tužitelja za koje se školovao, kao i onih djelatnosti za koje je vještak
medicine rada utvrdio da ih tužitelj nije u mogućnosti obavljati zbog zadobivenih
ozljeda, slijedom čega je ovaj sud našao prigovor suodgovornosti zbog nevezivanja
sigurnosnim pojasom osnovan. Pri tome je za navesti da je tužitelj, kada nije bio
vezan sigurnosnim pojasom, postupio protivno odredbi čl. 138. Zakona o sigurnosti
prometa na cestama (NN 59/1996, pročišćeni tekst) koji je bio na
pravnoj snazi u vrijeme predmetne prometne nezgode, a prema kojem su vozač i
putnici tijekom vožnje u motornom vozilu na sjedalima na kojima su ugrađeni
sigurnosni pojasevi, dužni su koristiti pojas na način koji je odredio proizvođač
sigurnosnog pojasa.
37. Isto tako, u odnosu na prigovor suodgovornosti zbog pristanka na vožnju s
alkoholiziranim vozačem ovaj sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je i taj prigovor
osnovan jer je tužitelj morao opaziti i znati da je vozač V. R. alkoholiziran jer
su više sati skupa pili alkoholna pića, a što proizlazi iz iskaza svjedoka V.
R.. Pri tome je za istaći da nije potrebno da vozač pokazuje stanje
alkoholiziranosti koja ugrožava sigurnost vožnje, da bi se suputniku koji pristaje na
vožnju sa takvim vozačem pripisao pristanak na rizik vožnje, pa dakle i na štetne
posljedice, da bi ta okolnost imala utjecaj na podjelu odgovornosti za štetu, već je
dovoljno da je oštećeni, zajedno sa takovim vozačem konzumirao alkohol i bio u
zajedno sa osobom koja je konzumirala alkohol (što se dogodilo u ovom slučaju) ili
na drugi način saznao da je vozač konzumirao alkohol.
38. Cijeneći sve gore navedeno, zaključak je ovog suda da doprinos tužitelja zbog
nevezivanja sigurnosnog pojasa iznosi 30%, a to s obzirom jer je tužitelj kritične
prigode zadobio ozljede glave, koje ozljede su dovele do toga da tužitelj ne može
obavljati poslove i djelatnosti za koje je tužitelj školovan, a da je bio vezan
sigurnosnim pojasom, ne bi tužitelj zadobio ozljede glave, iz čega slijedi da bi tužitelj,
da je bio vezan sigurnosnim pojasom, usprkos predmetnoj prometnoj nezgodi bio
radno sposoban. Doprinos tužitelja po osnovu pristanka na vožnju sa osobom u
alkoholiziranom stanju po ocjeni ovog suda iznosi 20%, pa sveukupan doprinos
tužitelja za njegovo ozljeđivanje iznosi po 50%. S obzirom na navedeno, tužitelju je
trebalo umanjiti za 50% iznos štete koju je pretrpio kritične prigode, a to sve sukladno
Pn-149/2017
odredbi čl. 192 st. 1 ZOO prema kojem „oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili
da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno smanjenu
naknadu“.
39. U odnosu na visinu izgubljene zarade, sud je proveo dokaze financijsko -
knjigovodstvenim vještačenjem po tvrtki J. d.o.o., kao i dopune tom vještačenju. Pri
tome je ovaj sud kao odlučne činjenice za utvrđenje izgubljene zarade uzeo primanja
tri uporedna radnika koji imaju istu stručnu spremu kao i tužitelj. To iz razloga jer se
upravo iz plaće uporednih radnika koji su radili na radnom mjestu koje je bilo jednako
vrednovano kao i radno mjesto na kojem bi tužitelj, s obzirom na završenu stručnu
spremu, bio zaposlen da nije bilo predmetnog štetnog događaja, može utvrditi visinu
plaće koju bi tužitelj imao da nije bilo predmetnog štetnog događaja. Za razliku od
toga, kada bi se uzela u obzir plaća uporednih radnika sa srednjom stručnom
spremom, tada podaci do kojih bi došli ne bi pokazivali pravo stanje stvari s obzirom
da se radi o uporednim radnicima sa srednjom stručnom spremom ali sa različitim
zanimanjima, pa takvi podaci ne bi odražavali pravo stanje stvari.
40. Slijedom gore navedenog i obrazloženog, ovaj sud je prilikom utvrđivanja visine
izgubljene zarade uzeo kao mjerodavne platne podatke za tri uporedna radnika, i to
D. R., Š. M. i A. K., a ne platne podatke uporednih
radnika sa završenom srednjom školom. Pregledom vještva sačinjenog od J. d.o.o.
zaprimljenog kod ovog suda dana 12.05.2014.g., te dopune tog vještva zaprimljenog
kod ovog suda dana 29.01.2015.g., sud je utvrdio da srednja vrijednost između neto
plaća D. R., Š. M. i A. K. iznosi 733.463,56 kn, koji bi
iznos, po ocjeni ovog suda predstavljao tužiteljevu izgubljenu zaradu uslijed
nemogućnosti obavljanja poslova zbog ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj
nezgodi.
41. Međutim, od tog iznosa trebalo je odbiti iznos od 55.533,00 kn na ime tužitelju
isplaćenog doplatka za tuđu njegu i pomoć, te 40.407,00 kn na ime tužitelju isplaćene
pomoći za uzdržavanje, koje je tužitelj primio u utuženom razdoblju, slijedom čega bi
tužitelju pripadao iznos od 637.523,56 kn.
42. S obzirom na utvrđeni doprinos tužitelja od 50% za nastanak ozljeda koje je
tužitelj zadobio kritične prigode, to je iznos gore utvrđene izgubljene zarade,
sukladno odredbi čl. 192 st. 1 ZOO-a valjalo umanjiti za 50%. Kada se iznos od
637.523,56 kn umanji za 50%, koliko iznosi suodgovornost tužitelja, to proizlazi da bi
tužitelju po osnovu izgubljene zarade pripadao iznos od 318.761,78 kn.
43. Konačno, tako dobiveni iznos valjalo je umanjiti i za iznos kojeg je tužitelj imao
mogućnost ostvariti, a svojim pasivnim ponašanjem nije ostvario. Naime, tužitelj je,
prema vještaku M. M. D. imao mogućnost zatražiti priznavanje prava
osobe sa invaliditetom pri Županijskom uredu za rad, zdravstvo i socijalnu skrb, te na
ime invalidske mirovine primati određene mjesečne naknade, te time smanjiti štetu.
Po ocjeni ovog suda, a cijeneći vještvo dr M. M. D., tužitelj je, da je
zatražio priznanje prava osobe sa invaliditetom pri Županijskom uredu za rad,
zdravstvo i socijalnu skrb, mogao ostvariti najmanje prosječnu minimalnu invalidsku
mirovinu, a koja je, prema vještvu J. d.o.o. u razdoblju od ožujka 2003.g. pa do
zaključno s lipnjem 2014.g. sveukupno iznosila 298.797,92 kn. Dakle, radi se o
iznosu kojeg je tužitelj mogao ostvariti, međutim, zbog svog pasivnog ponašanja nije
Pn-149/2017
ostvario, a takvo tužiteljevo pasivno ponašanje ne bi trebalo ići na štetu tuženika.
Slijedom navedenog, od preostalog iznosa od 318.761,78 kn valjalo je odbiti iznos od
298.797,92 kn koje je tužitelj mogao ostvariti temeljem minimalne invalidske
mirovine, a zbog svog pasivnog ponašanja nije, pa bi tužitelju, slijedom svega
naprijed navedenog i obrazloženog, po osnovu izgubljene zarade trebao pripasti
iznos od 19.963,86 kn. Visinu minimalne invalidske mirovine koju bi tužitelj mogao
ostvariti da se prijavio kod Županijskog ureda za rad sud je utvrdio iz vještva JUT
d.o.o. Pri tome je za navesti da je sud kao mjerodavnu uzeo minimalnu invalidsku
mirovinu s obzirom da je tužitelju citiranim vještvom pu s od
04.09.17.g. utvrđena invalidnost od 80%, te s obzirom da tužitelj ima minimalni radni
staž i godine života, pa bi tužitelju slijedom svega naprijed navedenog pripadala
minimalna mirovina.
44. Kao sporno ostalo je raspraviti prigovor zastare.
44.1 Člankom 376. st 1 i 2 ZOO-a propisano je
(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je
oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta
nastala.
44.2 Člankom 377. ZOO-a propisano je:
(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji
rok zastare zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne
vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja
zahtjeva za naknadu štete. (3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
45. Po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju zastara zahtjeva za naknadu štete
cijeni se prema propisu iz čl. 376. i čl. 377. ZOO bez obzira na to da li se naknada
zahtijeva za već nastalu štetu ili za štetu za koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno
da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada
buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Naknada
štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljeno uzdržavanje, izgubljena
zarada, naknada za tuđu pomoć i njegu i u drugim slučajevima kad se po zakonu
može tražiti naknada buduće materijalne štete) oštećeni može ostvarivati i
sukcesivnim utuživanjem naknada za proteklo razdoblje, a ne samo u vidu rente. U
tom slučaju rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju se po odredbama
čl. 376. i čl. 377. ZOO, a za svako sljedeće utuženo potraživanje (utuženje) teče novi
rok zastare od dana kad je prethodni spor okončan (čl. 392. st. 3. ZOO).
46. Takav stav zauzeo je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-x 558/15-2 od 7. rujna
2016.. Pored toga, u navedenoj odluci Vrhovnog suda Vrhovni sud se pozvao i na niz
drugih odluka gdje je zauzet isti stav i to Rev-842/07-2 od 29. listopada 2008.,
br. Rev-714/03-2 od 23. rujna 2003., br. Rev-1273/99 od 4. lipnja 2002., br. Rev-x-
969/11-2 od 29. veljače 2012. i druge.
47. U konkretnom slučaju radi se o prvom utuženom potraživanju, a najstarije
dospjelo potraživanje s naslova izgubljene zarade je od 15.04.2000.g., kako je to
postavljeno tužbenim zahtjevom. Naime, tužitelj je doživio prometnu nezgodu dana
Pn-149/2017
05.03.2000.g., pa je dospijeće prvog manje isplaćenog obroka koji bi predstavljao izgubljenu zaradu na dan 15.04.2000.g.
48. Dakle, tužitelj je već 15.04.2000.g. zasigurno znao da trpi štetu u vidu izgubljene
zarade jer se liječio i nije mogao raditi, a sa preostalom radnom sposobnošću nije
mogao naći posao, zbog čega nije primao plaću, a s obzirom da je tijekom 2000.g.
podnio tužbu radi naknadne štete protiv tuženika u predmetu naknade nematerijalne
štete, to je tužitelj tijekom 2000.g. znao i za štetnika.
49. Slijedi da je u konkretnom slučaju zastara počela teći 15.04.2000.g., jer je
najstarije potraživanje po osnovu izgubljene zarade dospjelo 15.04.2000.g., pa je s
obzirom na navedeno, objektivni rok od 5 godina istekao s 15.04.2005.g., i zastara je
nastupila s 16.04.2005.g. S obzirom da je ova tužba podnesena 29.05.2008.g., to je
razvidno da je tužba podnesena nakon što je nastupio objektivni rok zastare, pa je
zaključak ovog suda da je prigovor zastare osnovan.
50.U odnosu na subjektivni rok, kao što je već navedeno, tužitelj je već tijekom
2000.g. podnio tužbu protiv tuženika radi naknade nematerijalne štete, čime je
tuženik tijekom 2000.g. znao osobu štetnika,. a saznanje o manje isplaćenoj ili
neisplaćenoj plaći mogao je imati već 15.04.2000.g. kada je tužitelju trebala biti
isplaćena plaća za 03. mjesec 2000.g., u kojem je mjesecu doživio predmetnu
nezgodu nakon čega nije mogao raditi. Dakle, sukladno navedenom, tužitelj je već
tijekom 2000.g. godine imao saznanja o štetniku i šteti, pa je subjektivni zastarni rok
od 3 godine nastupio je najkasnije 01.01.2003.g.
51. Pri tome je potrebno istaći da iz rezultata provedenog postupka nije utvrđeno da
bi tužitelju bio isplaćen od strane tuženika bilo kakav iznos po osnovu izgubljene
zarade, slijedom čega nije došlo do prekida zastarijevanja.
52. Isto tako, zastara je nastupila i po čl. 377 st 1 ZOO-a. Naime, prema čl. 377. st. 1.
ZOO kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen
dulji rok zastare, zahtjev za zaštitu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad
istekne vrijeme za zastaru krivičnog gonjenja. Početak tijeka roka zastare iz čl. 377.
st. 1. ZOO ne određuje se prema saznanju oštećenika za štetu štetnika već prema
danu kad je kazneno djelo učinjeno.
53. Pregledom kaznene osuđujuće presude sud je utvrdio da je počinitelj kaznenog
djela Vedran Radić osuđen za djelo kažnjivo po čl. 272 st. 2 u svezi sa čl. 1 KZ, a
kojim čl. je propisano:
(1) Tko kršenjem propisa o sigurnosti prometa tako ugrozi promet da izazove
nesreću u kojoj je neka druga osoba teško tjelesno ozlijeđena, ili je drugome
prouzročena imovinska šteta velikih razmjera,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počinjeno iz nehaja,
počinitelj će se kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
54. Člankom 19. KZ propisano je:
(1) Kazneni postupak radi primjene kaznenog zakonodavstva R. H., osim u slučajevima kad se radi o kaznenim djelima navedenim u članku 18. stavka 2.
Pn-149/2017
ovoga Zakona, ne može se pokrenuti kad protekne određeno vrijeme od počinjenja kaznenog djela, i to:
- dvadeset i pet godina za kazneno djelo s propisanom kaznom dugotrajnog zatvora,
- petnaest godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od deset godina
zatvora,
- deset godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od pet godina zatvora,
- pet godina za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od tri godine zatvora,
- tri godine za kazneno djelo s propisanom kaznom težom od jedne godine zatvora,
- dvije godine za kazneno djelo s propisanom kaznom zatvora do jedne godine ili
samo s novčanom kaznom.
(2) Ako je za kazneno djelo propisano više kazni, zastara se određuje prema najtežoj od propisanih kazni za to djelo.
55. U konkretnom slučaju odredbom čl. 272 st 2 KZ prema kojoj je V. R.
osuđen, propisana je kazna do tri godine zatvora, pa sukladno navedenom te odredbi
čl. 19. KZ st 1 zastara iznosi tri godine jer se radi o kaznenom djelu za koje je
propisana kazna teža od jedne godine, a manja od tri godine.
56. Kako je kazneno djelo učinjeno dana 05.03.2000.g., a zastara kaznenog gonjenja
za navedeno kazneno djelo je tri godine to je zastara za naknadu štete temeljem
odredbe čl. 377. st. 1. nastupila dana 06.03.2003.g., pa s obzirom da je tužba
podnesena dana 29.05.2008.g., to je zaključak ovog suda da je zastara i po ovom
osnovu nastupila i da je prigovor zastare osnovan.
57. Nadalje, sud je utvrdio da se na konkretan slučaj ne može primijeniti ni odredba
čl. 390. st. 2. ZOO, prema kojoj se odredbi smatra da je zastarijevanje prekinuto u
slučaju kada je između ostalog sud ili drugi organ uputio vjerovnika da svoje
prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku. U konkretnom slučaju nije
došlo do prekida zastare tražbine budući oštećenik - tužitelj u kaznenom postupku
nije ni podnio imovinskopravni zahtjev u pogledu imovinske štete – izgubljene
zarade. Tužitelj tijekom postupka nije ni tvrdio da bi u kaznenom postupku postavio
zahtjev za naknadom štete, a to ne proizlazi ni iz rezultata provedenog postupka.
58. Vođenje kaznenog postupka samo po sebi ne dovodi do prekida zastare tražbine
naknade štete, već je potrebno da oštećenik u kaznenom postupku postavi
imovinskopravni zahtjev i zatim, kada je upućen da taj zahtjev ostvari u parnici, da je
oštećenik u roku od tri mjeseca od odluke podnio tužbu za naknadu štete, a to zbog
toga što kazneni postupak sam po sebi, pa niti njegovo pravomoćno okončanje
donošenjem osuđujuće presude protiv štetnika, ne dovodi do prekida zastare
tražbine s naslova naknade štete jer se kazneni postupak ne vodi radi utvrđivanja
osiguranja ili ostvarivanja te tražbine, osim ako je oštećenik u kaznenom postupku
prijavio tražbinu odnosno postavio imovinskopravni zahtjev. Kako to oštećenik –
tužitelj u konkretnom slučaju nije učinio to nije došlo do prekida zastare tražbine.
59. Slijedom svega naprijed navedenog, ocjena je ovog suda da je prigovor zastare
osnovan, zbog čega je valjalo u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, radi čega je
odlučeno kao u toč. I izreke presude.
60. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i čl. 155.
ZPP-a, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN
Pn-149/2017
59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22), te sukladno kretanju
vrijednosti predmeta spora.
61. Tuženiku zastupanom po punomoćniku priznat je trošak sastava tužbe, pristupa
na ročište od 22.12.2009., 18.03.2011., 21.12.2012., 05.02.2013., po 250 bodova, za
pristup na ročište 09.09.2009., 27.10.2009., 22.04.2010., 16.09.2010., 04.05.2012.,
16.10.2013.,14.02.2014., 14.07.2014., 08.05.2015., 28.06.2015., 08.03.2019.,
21.02.2022., i za sastav podneska od 07.03.2022. po 50 bodova, za pristup na
ročište od 18.03.2015. i 07.09. 2017. po 319 bodova ( 50%), za sastav podneska od
09.04.2019., 07.04.2020., za pristupe na ročišta od 23.11.2020., 08.12.2021.,
10.03.2022. i 28.09.2022.g. po 652 boda, za pristupe na ročište od 10.04.2019.,
14.06.2019., 22.03.2022., 19.12.2022., te za sastav podneska od 18.02.2022. po 326
bodova (50%) što sveukupno zbrojeno iznosi 8.080 bodova koji iznos pomnožen sa
15,00 kn koliko iznosi vrijednost jednog boda iznosi 121.200,00 kn. Ovom iznosu
dodan je daljnji iznos od 30.300,00 kn na ime 25% PDV-a , zatim 1.500,00 kn na ime
financijskog vještačenja, zatim 1.000,00 kn na ime medicinskog vještačenja, zatim
600,00 kn na ime financijskog vještačenja, te 2.000,00 kn na ime kombiniranog
prometno-tehničkog i sudsko- medicinskog vještačenja što sveukupno zbrojeno
iznosi 156.600,00 kn. Na dosuđeni iznos tuženiku pripada kamata počev od
presuđenja, dakle od 21. veljače 2023.g. pa do konačne isplate.
62. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u toč. II izreke presude.
U Splitu, 21. veljače 2023.g.
S U D A C: Miro Maslać,v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna strana može izjaviti
žalbu. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove
odluke. Žalba se podnosi Županijskom sudu, putem ovog suda, u tri primjerka.