- 1 -              Rev 1234/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1234/2020-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića, predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca, Gordane Jalšovečki i mr. sc. Dražena Jakovine, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. F. iz Ž., OIB: ... , koju zastupa punomoćnik P. K., odvjetnik u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ... , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-921/2018-2 od 14. siječnja 2020., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj 5 Pr-76/18-7 od 5. listopada 2018., u sjednici održanoj 21. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija i ukida se presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-921/2018-2 od 14. siječnja 2020. i predmet se vraća sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

              II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženoj isplatiti tužitelju 7.893,08 kn i naknaditi trošak postupka u visini 5.175,00 kn, sve sa određenim zateznim kamatama.

 

2. Drugostupanjskom je presudom preinačena prvostupanjska pa je odbijen tužbeni zahtjev (kao u toč. 1.) koji je zahtjev kvalificiran tom presudom kao „prvi eventualno kumulirani“, ukinuta je prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na trošak postupka te je odlučeno da će odluku o trošku postupka sud prvoga stupnja donijeti u dopunskoj presudi kojom će odlučiti o „drugom eventualno kumuliranom zahtjevu“.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije, a povodom kojeg prijedloga je ovaj sud, rješenjem poslovnog broja Revd-1552/2020 od 8. srpnja 2020., dopustio podnošenje revizije protiv te presude, zbog slijedećih pravnih pitanja:

 

              „1. Obzirom na odredbe Pravilnika o naknadi troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji (NN 141/04, 22/05) prema kojem su definirana samo dva načina isplate troškova prijevoza (prema cijeni mjesečne karte i pojedinačne karte javnog prijevoza), da li je zakonita i dopuštena isplata predmetne naknade od strane poslodavca u umanjenom iznosu na način da poslodavac isplatu vrši prema fiktivnom jediničnom iznosu cijene karte javnog prijevoza, dočim u odluci o isplati predmetne naknade koju je sam donio isplatu regulira prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte?

 

              2. U slučaju da je radniku odlukom poslodavca priznato pravo na trošak prijevoza prema cijeni mjesečne karte javnog prijevoza, a poslodavac je navedenu naknadu isplaćivao u umanjenom iznosu, ima li radnik pravo na isplatu razlike troškova prijevoza prema cijeni mjesečne ili prema cijeni pojedinačne karte javnog prijevoza?“.

 

4. Slijedom toga rješenja, tužitelj je protiv navedene drugostupanjske presude podnio reviziju zbog navedenih dopuštenih pravnih pitanja, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovome predmetu temeljem čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/2022). Predložio je preinačiti pobijanu odluku, a, podredno, ukinuti ju i predmet vratiti na ponovno suđenje. Potražio je trošak revizije.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe, za isplatu troška međumjesnog prijevoza te su (za odlučivanje u ovom stadiju postupka bitna) činjenična utvrđenja nižestupanjskog suda:

              - da je tužitelj zaposlen u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske na dužnosti vojnog policajca sa mjestom službe u V.;

              - da je tužitelju rješenjem Ministarstva obrane Republike Hrvatske priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla na relaciji B.-Ž. i obratno u visini cijene najjeftinije mjesečne karte prijevoznika P. d.o.o. V., Ž.-V. i obratno u visini cijene najjeftinije mjesečne karte prijevoznika H. P. P. d.o.o.

 

8. Prvostupanjski je sud, prihvaćajući tužbeni zahtjev obrazložio da: 

„(…) Obzirom da je tužitelj sukladno cijeni željezničke mjesečne radničke karte na relaciji B. (Ž.)-V. (…), izvršio obračun na način da je od gore navedene cijene mjesečne radničke željezničke karte na relaciji B.-Ž.-V. i natrag, oduzeo iznos koji mu je za taj mjesec isplatio tuženik na ime međumjesnog prijevoza, radi čega tako dobiveni iznos predstavlja pojedinačni mjesečni iznos razlike međumjesnog prijevoza kako se potražuje uređenim tužbenim zahtjevom. Dakle, kako je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev na iznos od 7.893,08 kuna prema podacima koje je dostavio tuženik u spis, a koji obračun i specifikacija je sačinjena temeljem 59. st. 8. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne Novine“ broj 93/08) i odredbom članka 59. st. 5. Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike („Narodne Novine“ broj 89/12), stoga je uređen tužbeni zahtjev tužitelja ocijenjen osnovanim i odlučeno je kao u izreci presude. Naime, prema tumačenju br. 87/59 Komisije za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike proizlazi, da službenik koji radi u turnusima i dolazi na posao sve radne dane u mjesecu prema redovnom rasporedu radnog vremena odnosno nije imao izostanke s posla iz razloga navedenih u članku 59. st. 14 Kolektivnog ugovora ima pravo na puni iznos mjesečne naknade troškova prijevoza koji mu pripada sukladno članku 59. Kolektivnog ugovora.) (…)“.

 

9. Proizlazi iz obrazloženog da je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev prihvatio uzimajući kao referentnu vrijednost – temeljem koje je dalje određivao konačnu visinu troška prijevoza – cijenu mjesečnih voznih karata određenih upravnim aktima navedenim u toč. 7. ovoga obrazloženja.

 

10. No, drugostupanjski sud (preinačujući prvostupanjsku odluku i odbijajući tužbeni zahtjev) je ocijenio da je naknadu troška prijevoza prvostupanjski sud utvrđivao prema visini cijene pojedinačne karte pa da je prvostupanjski sud zanemario tako pravno obvezujuće akte, čime da je pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

11. U pogledu problematike potencirane postavljenim pravnim pitanjima, za uputiti je da je revizijski sud u odluci poslovnog broja Revr 669/2017 od 20. veljače 2018. (u bitnom reafirmirano i u odluci broj Rev 3694/2019 od 17. rujna 2019.) izrazio sljedeće pravno shvaćanje:

 

„Iz citiranih odredbi proizlazi da odlučivanje o pravu tužitelja – djelatne vojne osobe na naknadu troškova prijevoza, predstavlja upravnu stvar o kojoj u upravnom postupku odlučuje nadležno tijelo tuženika te tako doneseni pravomoćni i izvršni akt (u konkretnom slučaju rješenje o naknadi troška prijevoza u visini mjesečne cijene karte) obvezuje upravno tijelo koje ga je donijelo.

 

Stoga su u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su, određujući naknadu troška prijevoza tužitelja prema cijeni pojedinačne vozne karte, u potpunosti zanemarili pravomoćan, izvršni upravni akt kojim je tužitelju priznato pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza na posao i s posla autobusom u visini mjesečne cijene karte, dakle, pravno obvezujući akt koji kao osnovicu za obračun naknade za prijevoz uzima mjesečnu cijenu karte.

 

Pri tome je za naglasiti da prethodno shvaćanje revizijskog suda ne isključuje mogućnost umanjenja rješenjem određene naknade za prijevoz zbog okolnosti predviđenih odredbom čl. 2. st. 5. Pravilnika, dakle, izostanaka tužitelja za vrijeme bolovanja, godišnjeg odmora, korištenja slobodnih dana i drugih slučajeva kada ne putuje i nema trošak prijevoza na posao i s posla.“.

 

12. Iz citiranog bi proizlazio pravilan načelni pravni pristup prvostupanjskog suda u pogledu određivanja troška prijevoza počevši od cijene mjesečnih karata određenih upravim aktima (v. toč. 9.).

 

12.1. U tom se smislu nejasnim ukazuje shvaćanje drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud naknadu troška prijevoza utvrđivao prema cijeni pojedinačne karte.

 

13. U spisu nema konstatacije o nespornosti visine tužbenog zahtjeva, kao ni ostalih elemenata o formiranju cijene te podataka o prisutnosti na poslu (a revizijski sud takve činjenice nema ovlasti utvrđivati), a žalbom je i osporeno činjenično stanje, slijedom čega činjenično stanje ostaje nedostatno utvrđeno, slijedom čega je, temeljem čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci, pod toč. I.

 

14. U ponovljenom će odlučivanju drugostupanjski sud dati sveobuhvatniju ocjenu pravnog pristupa prvostupanjskog suda, kao i potpunije razloge svog pristupa, dati jasnije razloge (između ostalog) o viđenju da je prvostupanjski sud određivao naknadu troška prijevoza prema visini cijene pojedinačne karte (u kojem slučaju bi prvostupanjski sud doista pogrešno primijenio materijalno pravo), očitovati se o svim žalbenim navodima i donijeti novu, zakonitu odluku.

 

15. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije (toč. II. izreke) utemeljena je na  čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 21. veljače 2023.

 

                                                                                                  Predsjednik vijeća:

                                                                                                  Branko Medančić, v.r.