1                             Broj: 3 P-285/2020-31      

 

                                                                    Poslovni broj: 3 P-285/2020-31

                U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

                                                     P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Nataši Miletić, u pravnoj stvari tužitelja B. J., OIB: …, iz Č., T. U. …, zastupana po ZOU J. V. i P. V. P., odvjetnicima iz Č., protiv tužene R. A. d.d., M. c. …, Z., OIB: …, zastupana po OD G.&G. d.o.o., odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dovršene glavne i javne rasprave dana 11.01.2023. održane u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice P. V. P., odvjetnice iz Č., te zamjenika punomoćnika tuženika J. G., odvjetničkog vježbenika kod OD G.&G. d.o.o., odvjetnicima iz Z., dana 21. veljače 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja J. V., odvjetnika iz Č. objavio je, i

 

p r e s u d i o   j e

 

 

1. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 218-50-4297398 od 02.08.2007. godine, sklopljen između tužiteljice B. J., OIB:  …, iz Č., T. U. … i tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, Z., M. c. …, ovjeren kod javnog bilježnika J. C. pod brojem OV-14618/07 dana 02.08.2007. godine, u čl. 7. koji glasi:

a)     Dio glavnice kredita u iznosu od 15.691,67 CHF otplaćuju se u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku Kredita po isplati kredita"

b)     Preostali dio glavnice kredita u iznosu CHF 6.763,57 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovornog roka otplate kredita zajedno za zadnjim anuitetom otplate kredita iz točke a.), prema otplatnom planu koji će biti uručen Korisniku kredita po isplati kredita."

 

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …, Z., M. c. …, da tužiteljici B. J., OIB: …, iz Č., T. U. …, isplati iznos od 4.191,34 EUR-a / 31.580,80 kn, sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. ZOO po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF, odnosno do uplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta u protuvrijednosti EUR-a prema CHF, pa do 31.07.2015., a od 01.08.2015. pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, i to:

 

-          na iznos od 6,94 kune, odnosno 0,92 EUR-a, od 01. listopada 2007. godine,

-          na iznos od 16,13 kuna, odnosno 2,14 EUR-a, od 01. studenog 2007. godine,

-          na iznos od 20,08 kune, odnosno 2,66 EUR-a, od 01. prosinca 2007. godine,

-          na iznos od 12,57 kuna, odnosno 1,66 EUR-a, od 01. veljače 2008. godine,

-          na iznos od 61,30 kuna, odnosno 8,13 EUR-a, od 01. travnja 2008. godine,

-          na iznos od 25,15 kuna, odnosno 3,33 EUR-a, od 01. svibanj 2008. godine,

-          na iznos od 7,64 kuna, odnosno 1,01 EUR-a, od 01. lipanj 2008. godine,

-          na iznos od 26,08 kuna, odnosno 3,46 EUR-a, od 01. srpanj 2008. godine,

-          na iznos od 24,16 kuna, odnosno 3,20 EUR-a, od 01. rujan 2008. godine,

-          na iznos od 16,08 kuna, odnosno 2,13 EUR-a, od 01. listopada 2008. godine,

-          na iznos od 146,21 kuna, odnosno 19,40 EUR-a, od 01. studenog 2008. godine,

-          na iznos od 76,08 kuna, odnosno 10,09 EUR-a, od 01. prosinac 2008. godine,

-          na iznos od 166,08 kuna, odnosno 22,04 EUR-a, od 01. siječnja 2009. godine,

-          na iznos od 163,53 kuna, odnosno 21,70 EUR-a, od 01. veljače 2009. godine,

-          na iznos od 261,08 kuna, odnosno 34,65 EUR-a, od 01. ožujka 2009. godine,

-          na iznos od 177,64 kuna, odnosno 23,57 EUR-a, od 01. travnja 2009. godine,

-          na iznos od 182,64 kuna, odnosno 24,24 EUR-a, od 01. svibnja 2009. godine,

-          na iznos od 147,64 kuna, odnosno 19,59 EUR-a, od 01. lipnja 2009. godine,

-          na iznos od 122,64 kuna, odnosno 16,27 EUR-a, od 01. srpnja 2009. godine,

-          na iznos od 132,64 kuna, odnosno 17,60 EUR-a, od 01. kolovoza 2009. godine,

-          na iznos od 137,64 kuna, odnosno 18,26 EUR-a, od 01. rujna 2009. godine,

-          na iznos od 147,64 kuna, odnosno 19,59 EUR-a, od 01. listopada 2009. godine,

-          na iznos od 108,76 kune, odnosno 14,43 EUR-a, od 01. srpnja 2010. godine,

-          na iznos od 417,64 kune, odnosno 55,43 EUR-a, od 01. kolovoza 2010. godine,

-          na iznos od 117,64 kune, odnosno 15,61 EUR-a, od 01. rujan 2010. godine,

-          na iznos od 817,64 kune, odnosno 108,51 EUR-a, od 01. listopada 2010. godine,

-          na iznos od 31,95 kune, odnosno 4,24 EUR-a, od 01. studenog 2010. godine,

-          na iznos od 4.000,00 kune, odnosno 530,89 EUR-a, od 05. listopada 2012. godine,

-          na iznos od 12.500,00 kune, odnosno 1.659,03 EUR-a, od 01. studenog 2012. godine,

 

 

 

 

__________________________________

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

-          na iznos od 6.000,00 kuna, odnosno 796,33 EUR-a, od 11. prosinca 2012. godine,

-          na iznos od 1.200,00 kuna, odnosno 159,26 EUR-a, od 09. siječnja 2013. godine,

-          na iznos od 1.200,00 kuna, odnosno 159,26 EUR-a, od 16. siječnja 2013. godine,

-          na iznos od 3.109,58 kuna, odnosno 412,71 EUR-a, od 30. siječnja 2014. godine,

 

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z., OIB: …, Z., M. c. …, da tužiteljici B. J., OIB: …, iz Č., T. U. …, naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.796,95 EUR/13.539,08 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od dana presuđenja tj. od 21.2.2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je kao korisnica kredita dana 02.08.2007. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 218-50-4297398, a kredit je otplatila 31.08.2012. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju potrošački kredit za kupnju motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti od 22.455,24 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovorena je obveza tužitelja kao primatelja kredita vraćanje kredita uz valutnu klauzulu, te redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,49% godišnje.  Čl. 7. Ugovora o kreditu od 2.8.2007. opisan je način otplate kredita i to da se a) dio glavnice kredita u iznosu CHF 15.691,67 otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.12.2007. b) preostali dio glavnice u iznosu CHF 6.763,57 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita, zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz točke a) prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku po isplati kredita. Navodi daje tuženiku u odnosu na tužiteljicu kao potrošača ugovorio nepoštene i ništetne odredbe, na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužiteljicu kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je tuženik time postupao suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 96. i 97., te čl.

 

 

 

__________________________________

1Fiksni tečaj konverzije 7,53450

 

322. i čl. 247. ZOO-a. Navodi da je presudom VTSH broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. utvrđenja ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te tužiteljica ukazuje na primjenu pravnih utvrđenja iz navedene presude, a sve temeljem odredbe čl. 502C ZPP i čl. 118 i čl. 106. ZZP. S obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude VTSH tužiteljice ističe kako je valuta CHF specifična valuta a specifičnost tzv. "valute utočišta" bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik CHF kao valute ne znajući za opisani rizik preuzela je tužiteljica kao potrošač. Navodi kako banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta, pri čemu banka naveden rizik razumije, a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije, te je upravo stoga uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa tužiteljica ovom tužbu traži utvrđenje ništetnim i ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF. Navodi da je izvršila obračun preplaćenog iznosa kredita zbog ugovorene valute uz koju je glavnica vezana za CHF, te je prilikom izračuna uzela u obzir promjenjivu kamatnu, obračunatu u visini koju je obračunavala banka, te je oštećena na iznos od 34.270,87 kuna.

 

2. Tužiteljica je korigirala tužbeni zahtjev podneskom od 29.06.2022. nakon nalaza i mišljenja vještakinje, podneskom od 16.9.2022. s obzirom na obvezu uvođenja eura, te podneskom od 9.1.2023.

 

3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, te smatra da se pravna zaštita u kolektivnom sporu pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini, te smatra da se tek treba provesti dokazivanje, smatra da je odredba o valutnoj klauzuli jasna, razumljiva i jasno uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također navodi da je tuženik tužitelju dao sve informacije na temelju kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, a također i da je predmetni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika. Smatra da je potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja. Također navodi da je tužitelju bilo jasno da se obveza vraćanja kredita veže uz tečaj CHF, i da je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Ujedno navodi da u tom trenu na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi utjecale na tečaj CHF prema kuni, te da konačni iznos obveze niti korisnik niti banka ne mogu unaprijed znati. Navodi da u konkretnom slučaju nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Ujedno ističe i prigovor zastare. Nadalje navodi da tužitelj ne navodi da se ne bi pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora. Navodi da su u konkretnom nastale izvanredne okolnosti koje nitko nije mogao predvidjeti.

 

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještakinji J. D., ispitao je tužiteljicu J. B., svjedoka J. C., te je izvršio uvid u ugovor na listu 8-13, otplatni plan na listu 14, otplatni plan na listu 15, otplatni plan na listu 16,  otplatna tablica na listu 17-19, ugovor o kreditu na listu 39-43, zahtjev za kredit na listu 67-68, promotivne uvjete na listu 69-70, izvršio je uvid u dopis na listu 159, knjigovodstvenu karticu na listu 160-164. Tuženik je odustao od ispitivanje svjedokinje D. P.. Tužiteljica je odustala od korištenja nalaza i mišljenja C. p. a. d.o.o.

 

5. Na ročištu dana 11.01.2023. sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za uvidom u članak A. M. – "slučajan odabir CHF kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade", a obzirom da je uvid u navedeni članak suvišan, budući je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno za donošenje meritorne odluke, a što će biti obrazloženo u nastavku.

 

6. Između parničnih stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj 218-50-4297398 od 2.8.2007., nije sporno da je tuženi plasirao tužitelju kredit od 22.455,24 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, što je ugovoreno člankom 1. ugovora, također je čl. 7. bilo ugovoreno da se a) dio glavnice kredita u iznosu CHF 15.691,67 otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 31.12.2007. b) preostali dio glavnice u iznosu CHF 6.763,57 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita, zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita iz točke a) prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku po isplati kredita.

 

7. Prema odredbi članka  96. Zakona o zaštiti potrošača /07 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

8. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

9. Odredbom članka 99. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

 

              10. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj  35/05., 41/08., 125/11., 78/15.- dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

 

              11. Prema odredbi članka 7. ZOO/05 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

 

              12. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i u odnosu na tuženika gdje je utvrđeno da je u razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama  tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača,/14 propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a spomenuti Zakon u čl. 3. navodi da isti zakon između ostalog sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije, Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

 

14. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu tog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je pogrešno pozivanje tuženika da se presude donesene u kolektivnom sporu ne bi primjenjivale na ovaj slučaj.

              15. Tužitelj se poziva na presudu VTSRH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda, U-III-2521/15, U-III-2536/15, U-III-2547/15, U-III-2565/15, U-III-2603/15, U-III-2604/15, U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016., na koju se tužitelj također poziva, a u kojoj Ustavni sud utvrđuje da je njegov zadatak ispitati "jesu li u pravomoćno okončanim parničnim postupcima, protiv kojih više nije moguće podnijeti, odnosno meritorno odlučivati temeljem izvanrednog pravnog lijeka, povrijeđena podnositelju zajamčena ustavna prava, posebno jednakosti svih pred zakonom i sudom", te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu) kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Predmetna presuda je potvrđena presudom VSRH Rev-2221/2018.

16. Nadalje iz presude Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. proizlazi da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i ok okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te osno te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

17. Tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice "potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj slučaj to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku na koju se i tužitelj poziva (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 -Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.

18. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva  u ovom postupku. Stoga su pogrešni navodi tuženika da sud ne bi bio vezan za presude donijete u kolektivnom sporu. Nadalje, provedenim dokazom saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da je tužiteljica cjelokupnu dokumentaciju vezanu za ugovor o kreditu riješila u auto kući M., nije uopće odlazila u banku, samo joj je iz banke bilo javljeno da je dokumentacija odobrena tj. kredit. Sve je rješavala sa trgovcem u dućanu, nije se pregovaralo niti o jednoj ugovornoj odredbi, niti su se pojašnjavali rizici ugovorene valutne klauzule, niti pojam valutne klauzule, a niti su se detaljno pojašnjavali parametri izračuna obveze, nego samo da se obveza sastoji od glavnice i kamate i da je uključena valuta. Nikad nije bila u kontaktu sa niti jednim službenikom banke. Osim toga nije primila nikakve pravilnike niti uvjete banke gdje bi okolnosti za ugovorenu valutnu klauzulu bile pojašnjene. Ugovor je sklopljen na obrascu banke i nije se pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, sve je bilo napravljeno u auto-kući. Rekla je samo da želi kredit na 5 godina i nakon toga se u trgovini isprintao otplatni plan, bila joj bitna visina rate, nije obilazila druge banke jer je sve bilo riješeno u trgovini, a i prije je imala kredit u CHF tako da nije imala nikakvih sumnji. Obveza joj se povećala od nekih 1.500,00 kuna na nekih 2.300,00 kuna. Kad je bila kod javnog bilježnika nije se pojašnjavalo ništa vezano za valutnu klauzulu niti samu obvezu, u to vrijeme tih godina kad je uzimala taj kredit nije se to pojašnjavalo kod javnog bilježnika, sad u zadnje vrijeme se pojašnjavaju odredbe ugovora, u to vrijeme se ugovor samo potpisao i to je bilo sve. Kredit je uzet radi kupovine automobila za osobne potrebe. Kredit je otplaćen istekom vremena na koji je sklopljen ugovor, s time da je uzela drugi kredit da bi taj kredit otplatila. Pročitala je ugovor prije potpisivanja. Ponuđena joj je kao valuta CHF obzirom da je kamatna stopa bila najniža i pristala je na to, tako da se uopće nije razgovaralo o drugim valutama. Nije tražila kredit u drugoj valuti, obzirom da je već prije imala kredit u CHF i nije bilo nikakvih sumnji niti lošeg iskustva a i taj kredit joj je ponuđen kao najpovoljniji sa najnižom kamatom, pa je radi jednostavnosti pristala na kredit u CHF. Bila je svjesna da je ugovor uzet uz valutnu klauzulu ali nije očekivala da bi se obveza mogla tako povećati kao što se povećala. Poznato joj je da termin valutna klauzula znači da se obveza veže uz tečaj neke valute. Nikakvih nejasnoća u vezi kredita nije bilo ali nije očekivala da bi se obveza mogla tako povećati. Plaćala je rate kredita prema svojim mogućnostima. Nije bila u blokadi radi kredita, ali su ju često zvali radi plaćanja obveze. Po struci je ekonomista, knjigovođa i nema iskustva vezano za oscilacije valuta. Kredit je osobno otplatila nakon isteka važenja kredita drugim kreditom ali prije blokade računa, tako da je uzela drugi kredit. Nakon što su joj predočeni promotivni uvjeti na listu 69 navodi da to nikad nije primila, naprosto je situacija bila takva kad je došla kupiti auto trgovac ju je pitao da li je zainteresirana za kredit u CHF budući je najpovoljniji, i to je bio cijeli razgovor oko kredita, nakon čega je rekla da uzima kredit na 5 godina i trgovac je isprintao otplatni plan. Obzirom da je pristala na CHF o nikakvoj drugoj valuti se nije razgovaralo niti kod popunjavanja zahtjeva za kredit, a na taj kredit je pristala zbog niže kamate kao i svi ostali.

 

19. Iz iznijetog se zaključuje da je tužitelj imao povjerenja u banku te nije morao očekivati drastično povećanje obveze kao što se i desilo.

20. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu:ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su odredbe čl. 7a i b. Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, a uzevši u obzir u utvrđenja iz presude VTSRH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. a što je u gornjem dijelu razloženo protivno navodima tuženika, nije potrebno u ovom postupku utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

22. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

 

23. S obzirom na sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013.g., kao i presude VTSRH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. koja se odnosi na tuženika nije niti potrebno u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a također bi bilo u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a dok drugačije činjenice tuženik nije niti dokazao. Osim toga, iz iskaza tužiteljice slijedi da ona nije niti išla u banku niti je razgovarala sa ijednim zaposlenikom banke pa nema govora o pregovaranju o bilo kojoj ugovornoj odredbi. Činjenica da je na zahtjevu za odobrenje kredita postojala naznaka valuta USD, kuna i CHF nije od značaja budući da je tužiteljica sve riješila u auto-kući bez sudjelovanja bilo kojeg službenika banke a osim toga prezentiran joj je kredit u CHF kao najpovoljniji te je razgovor nastavljen samo u vezi kredita u toj valuti dok promotivne uvjete za koje se tuženik poziva nije niti primila po njezinom navodu a tuženik nije dokazao suprotno.

 

24. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove, zastarni rok iznosi, 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici  od 30. siječnja 2020. koji  glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora" te ga dodatno potvrdio zaključkom od 31.1.2022.g. Naime, u konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, te je podnošenjem kolektive tužbe (kolektivne tužbe korisnika kredita vezanih za valutnu klauzulu uz valutu CHF s istim ugovornim odredbama), nastupio prekid zastare do donošenja presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. a tužba je podnesena u ovom parničnom predmetu 8.10.2020. prije isteka općeg zastarnog roka od 5 godina.

 

25. Radi utvrđenja osnovanosti visine potraživanja sud je u tijeku postupka proveo vještačenje po vještakinji J. D. a iz kojeg slijedi da je došlo do razlike kod isplata plaćenih rata kredita osnovom predmetnog ugovora, a uzevši u obzir početno ugovoreni tečaj za CHF na temelju anuiteta koje je tužitelj isplatio tuženiku, nalazi razliku od 31.580,80 kuna ukoliko se primijeni početno ugovoreni tečaj za CHF na dan isplate kredita 6.8.2007. koji je iznosi 1 CHF - 4,427923 kn time da je vještakinja detaljno izračunala prema dospijećima pojedinih iznosa nastale mjesečne razlike. Stoga su paušalni prigovori tuženika glede osporavanja visine tužbenog zahtjeva.

26. Imajući u vidu rečenu presudu na koje se tužitelj poziva u tužbi, to je i financijski vještak pravilno i po uputi suda izvršio obračun nastale razlike u uplatama anuiteta kredita jer se nedvojbeno tečaj CHF u odnosu na kunu povećao, s time da je konačna otplata kredita izvršena sa 29.1.2013, time da i iz iskaza tužiteljice slijedi da je rata kredita porasla od 1.500,00 do 2.300,00 kuna. Neosnovani su navodi tuženika da je izračun vještaka izrađen kao da je ugovoren kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom međutim izračun vještakinje je iz svih razloga objašnjenih u ovoj presudi jedini ispravan i pravedan. Stoga sud u cijelosti prihvaća nalaz stručnim i objektivnim međutim zbog nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi  a time i njihove ništetnosti izračun vještakinje je jedini ispravan i prihvatljiv. Tu se napominje da činjenica solemnizacije konkretnog ugovora o kreditu ne utječe na nepoštenost a time i ništetnost valutne klauzule obzirom da je primarna obveza tuženika kao banke da se svojim klijentima prezentiraju sve relevantne okolnosti koje utječu na visinu cjelokupne obveze, a što u konkretnom slučaju nije bilo ispunjeno budući da je slijedi ugovor sklopljen u auto kući te tužiteljica nikada nije niti razgovarala sa bilo kojim službenikom banke u vezi kredita. Osim toga, iz iskaza javne bilježnice J. C. slijedi da nije neposredno sudjelovala pri solemnizaciji nego njezina prisjednica te je navela da su se strankama predočavane generalne odredbe ugovora koje su se svodile na to da obveza vezana za valutnu klauzulu može biti veća ili manja što je tehnički razumljivo i tužiteljici međutim niti nije zadatak javnog bilježnika da strankama objašnjava ekonomske posljedice i parametre obveze. Međutim, uzeveši u obzir da iz iskaza tužiteljice slijedi da je kod javnog bilježnika samo potpisala ugovor bez ikakovih pojašnjavanja te da se u to doba tako radilo a danas da se u javnobilježničkim uredima drugačije radi, zaključuje se da tuženik nije dokazao tim svjedokom da bi bilo koje okolnosti vezane za potpunu informiranost tužiteljice bile prezentirane kod javnog bilježnika a što i nije njegova obveza. Iskaz svjedokinje je prihvaćen osim u dijelu gdje tvrdi da se cjelokupan ugovor strankama pojašnjavao jer nije neposredno sudjelovala pri sklapanju konkretnog ugovora. Slijedom iznijetog su neosnovani navodi tuženika da bi se radilo o zabrani manjeg značaja.

27. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica proglašenja čl. 7 a i b. Ugovora o kreditu ništetnim. Nadalje, odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

 

28. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala na konkretni slučaj.

29. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Nadalje nije sporno da je valutna klauzula dozvoljena zakonom ali je ista nepošteno ugovorena a time i ništetna na štetu potrošača pa tako i konkretnog tužitelja. Stoga su neosnovani prigovori tuženika da nije mogao znati konačni iznos obveze te predvidjeti okolnosti na tržištu kapitala obzirom da je isti bankarska institucija koji ima stanovite projekcije financijskih tijekova i u nadmoćnijoj poziciji je u odnosu na tužitelja kao potrošača. Stoga su pogrešni navodi tuženika da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, te nije sporno da odredba o valutnoj klauzulu postoji u zakonu, međutim u konkretnom slučaju je bila ugovorena na način koji je nepošten, a time i ništetan. Također je u tijeku postupka a poglavito iz iskaza tužiteljice razvidno da je ugovor bio sastavljen na obrascu banke, da ga je samo pročitala, što znači da je samo tehnički razumjela da obveza ovisi o valuti ali nije očekivala drastične promjene obveze kao što se desilo tim više što je prije imala kredit u chf i nije bilo nikakovih problema, a nije se pregovaralo niti o jednoj ugovornih odredbi čak štoviše nije uopće razgovarala sa niti jednim službenikom banke a niti bila u banci. Pogrešni su navodi tuženika da tužiteljica nije navela da se nije pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama ugovora budući da je predmetno sama navela tužiteljica u svome iskazu a i u podnesku od 11.11.2020.g. Stoga su pogrešne tvrdnje tuženika da ne bi postupao nepošteno. Osim toga, iz iskaza tužitelja je razvidno da je kredit uzeo za kupovinu automobila, dakle za osobne potrebe, pa se nedvojbeno radi o potrošačkom ugovoru. Zbog sve iznijetog ne potreban je bio uvid u članak u koji je tuženik predložio uvid jer isti ne može imati upiv na sudsku odluku budući da sud nosi presudu na temelju zakona a ne članaka, a sve činjenice potrebne za donošenje odluke su u ovom postupku utvrđene, a također prethodno i u kolektivnom sporu a što je već pojašnjeno. Pogrešno je pozivanje tuženika na Zakon kojim je regulirana konverzija ugovora obzirom da predmetni ugovor nije konvertiran te činjenica vremena otplate kredita nema nikakvog utjecaja.

30. U presudi Francisc Gutiérrez Naranjo i Ana Maria Palacios Martinez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Stoga su pogrešni navodi tuženika da bi odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, lako razumljive i lako uočljive, Tuženik nije dokazao da bi tužiteljici dao jasne i dostatne informacije potrebne za donošenje ispravne odluke o uzimanju kredita, a uopće niti  nije bila u banci.

31. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

 

32. Odredbom čl. 322. ZOO/05 je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

33. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (VTSRH Pž-6632/17 od 14.6.2018. P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu u odnosu na tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, a iste činjenice je utvrdio i ovaj sud u tijeku ovog postupka, a imajući u vidu da tuženik ne osporava da ne bi bio sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, dok iz iskaza tužitelja slijedi da je ugovor sklopljen na formaliziranom obrascu banke, zaključuje se da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl.1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala  šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

 

34. Odredbom čl.55. st.1. ZZP-a/14 određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 102. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07 – dalje u tekstu: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

35. Nadalje, prema čl. 269. st. 2. ZOO/05 činidba mora biti moguća, dopuštena i određena odnosno odrediva dok čl. 270. st. 1. ZOO/05 određuje da je ugovor ništetan ukoliko je suprotan uvjetima iz čl. 269. st. 2. ZOO. U konkretnome slučaju su ništetne pojedine odredbe ugovora što je u gornjem dijelu pojašnjeno a budući da se primjenjuje čl. 55. st. 1. ZPP/14 kao lex specialis a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. ZPP/03  koji je bio na snazi  u vrijeme sklapanja konkretnog ugovora. Stoga su pogrešni navodi tuženika koji tvrdi suprotno (tako i Žs Varaždin Gž-503/20 od 19.5.2020.g., Žs Dubrovnik Gž. 807/20 od 17.2.2021.g., ŽS Bjelovar Gž. 1416/2020 od 28.1.2021.g., Gž. 279/22 od 06.04.2022.g., ŽV Vžd. Gž. 491/21 od 28.4.2021.g., ŽS Zadar Gž. 940/21 od 1.9.2021., ŽS Zagreb Gž. 2771/21 od 17.9.2021.g. Gž 2773/21 od 12.10.2021.g.).

 

36. Sud je saslušao i tužitelja čiji iskaz prihvaća kao okolnosan i cjelovit, te u njemu nisu utvrđene okolnosti koje bi ga dovodile u sumnju te se osnovano zaključuje da je u takvoj situaciji tužitelj imao slabiji položaj u odnosu na tuženika, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio tuženik kao poslovni subjekt, a sve bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj te je u konkretnom slučaju nedvojbeno došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj nije u konkretnoj situaciji mogao imati dovoljno stručnog znanja naspram tuženika u konkretnom ugovornom odnosu a da bi mogao donijeti adekvatnu odluku u svom interesu glede svih parametara ugovora o kreditu. Slijedom iznijetog, tužitelj nije mogao donijeti odluku o sklapanju ugovora na bazi parametara i informacija koje nije niti dobio od tuženika.

 

37. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

38. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

 

39. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP- a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

40. Tužitelju je kao osnovan priznat trošak prema VPS od 4.191,49 EUR/ 31.580,80 kn koji se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 132,72 EUR/1000,00 kn (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), sastav podneska od 11.11.2020., 27.04.2022., 27.06.2022., 15.09.2022. u iznosu od 132,72 EUR/1.000,00 kn za svaku radnju ( Tar. br. 8.1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), zastupanje na ročištu 21.03.2021. u iznosu od 132,72 EUR/ 1.000,00 kuna (Tar. br. 9.1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), zastupanje na ročištu 11.01.2023. u iznosu od 199,08 EUR /1.500,00 kn (Tar. br. 8.1.Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14,107/15, 126/22), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 66,36 EUR/500,00 kn   (Tbr. 9.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 126/22), pripadajući pdv u iznosu od 265,45 EUR/2.000,00 kn, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 45,98eur/ 346,36 kn, sudska pristojba na presudu u iznosu od 91,95 EUR/692,72 kn, predujam za vještačenje u iznosu od 331,81 EUR/2,500,00 kn.

 

41.Tužitelju se ne priznaje sastav podneska od 09.01.2023. obzirom da su mu već priznata 4 obrazložena podneska.

 

42. Dakle, ukupno osnovani trošak tužitelja je u iznosu od 1.796,95 EUR/13.539,08 kn kojeg se obvezuje platiti tuženik jer je izgubio parnicu, a na koji trošak tužitelj ima pravo na zatezne kamate od presuđenja do isplate.

 

              Čakovec, 21. veljače 2023.

 

    Sutkinja:

     Nataša Miletić

 

 

 

 

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno, u 3 primjerka, predaje se ovome sudu neposredno ili se šalje preporučeno putem pošte, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

 

Dostaviti:

1. pun. tužitelja ZOU J. V. i P. V. P., odvjetnici iz Č.
2. pun. tuženika OD G.&G. d.o.o., odvjetnici iz Z.