Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj 25 Gž-3263/2022-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 25 Gž-3263/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. O., sina B. OIB: …, B. D., zastupanog po punomoćniku A. Š., odvjetniku u T., protiv tuženika Republika Hrvatska, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u S. Građansko upravni odjel, OIB: …, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-6243/2019-22 od 10. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 21. veljače 2023.,
r i j e š i o j e
I. Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-6243/2019-22 od 10. lipnja 2022. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka nastalih u povodu žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
I Utvrđuje se spram tužene Republike Hrvatske da je tužitelj vlasnik točno određenog realnog dijela č.zem. 4540/24 k.o. B. u površini od 1000 m2, u vještvu „G.“ d.o.o. br. … od 12.08.2021.g. označeno slovima „A-B-C-DEF-A“ , kao i točno određenog realnog dijela č.zem. 4419/14 k.o. B. u površini od 5114 m2 u vještvu „G.“ d.o.o. br. … od 12.08.2021.g. označeno slovima „G-H-I-J-K-L-M-N-O-P-R-S-G“, a koja skica se smatra sastavnim dijelom ove presude.
III Ovlašćuje se tužitelj da temeljem ove presude i prijavnog lista temeljem kojeg će se provesti parcelacija č.zem. 4540/24 i č.zem. 4419/14 sve k.o. B. , opisana u točki 1 i 2 izreke ove presude, u zemljišnim knjigama izvrši uknjižba prava vlasništva na novoformiranim česticama zemljišta koje će nastati tim prijavnim listom na ime tužitelja za cijelo.
IV Dužna je tužena pod u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju trošak ovog spora u iznosu od 13.422,80 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, a u slučaju promjene stope zakonske prema stopi zatezne kamate koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanjem eskontne stope HNB-a za 2 postotna poena koje na navedeni iznos teku od presuđenja, pa do isplate.
2. Protiv navedene presude se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.
3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška odgovora na žalbu
4. Žalba tuženika je osnovana.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je dosjelošću stekao pravo vlasništva realnog točno određenog dijela nekretnina označenim kao čest.zem. 4540/24 k.o. B. u površini od 1000 m2 i čest.zem. 4419/14 k.o. B. u površini od 5114 m2 k.o. B. uz ovlaštenje za parcelaciju na način da se iz navedenih nekretnina izdvoje fizički i geometrijski točno određeni realni dijelovi u posjedu tužitelja kao i ovlaštenje da se tužitelj na temelju presude i prijavnog lista uknjiži za cijelo kao vlasnik na novooznačenim nekretninama koje će nastati parcelacijom navedenih nekretnina.
6. Polazeći od utvrđenja:
- da iz Izvatka iz zemljišne knjige kao i povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je čest. zem. 4540/24 k.o. B. uknjižena na ime Republike Hrvatske za cijelo, a čest. zem. 4419/14 k.o. B. kao općenarodna imovina, sa organom upravljanja N. o. Općine T.
- da iz posjedovnog lista broj 1584 od 7.1.2019.g. proizlazi da je kao posjednik na predmetnim nekretninama i to čest. zem. 4419/14 u površini od 51885 m2 i na čest. Zem. 4540/24 k.o. B. u površini od 14594 m2 upisana Skupština općine T. (list 50 spisa), a navedeno proizlazi i iz Povijesti promjena na katastarskim česticama od 10. siječnja 2019.g. Ispostave za katastar nekretnina T.
- da je očevidom na licu mjesta utvrđeno da se radi o dvije odvojene nekretnine nepravilnog oblika od kojih je jedna položena južno od lokalne asfaltirane ceste, koju je vještak geodet identificirao kao dio kat. čest. 4540/24 k.o. B., na kojoj se nalazi gospodarski objekt starije izgradnje izgrađen od betona, koji tužitelj danas koristi kao kokošinjac a nekad je bila štala za ovce, a južno od ovog objekta nalazi obrađeni vrt u kojem tužitelj sadi različite poljoprivredne kulture a na kojem se nalazi i pet starih smokava, koji vrt je u cijeloj svojoj površini omeđena betonskim podzidom, a sama nekretnina je sa svih strana omeđena dijelom betonskim zidom, a dijelom starim kamenim suhozidima,,
- da se sjeverno od asfaltiranog puta nalazi druga nekretnina koju je vještak geodet identificirao kao dio kat. čest. 4419/14 k.o. B., koja je sa svih strana omeđena starim kamenim suhozidima, kamenim međašima osim dijelom sa zapadne strane gdje je tužitelj pokazao granicu nekretnina cca 2 metra od susjednih suhozida, koji je tužitelj ostavio za put do susjedne nekretnine, a koji dio nije predmet ovog postupka. Na sjevernom dijelu ove nekretnine nalazi se uređeni zemljani plato sa pet stabala mladih maslina dok je ostatak nekretnine u trenutku očevida bio neobrađen,
- da je stalni sudski vještak geometar D. B. u svom nalazu i mišljenju na priloženoj geodetskoj skici lica mjesta prvu nekretninu koja odgovara dijelu kat. čest. 4540/24, K.O. B., prikazanu na fotografijama br. 1, 2 i 3 (poglavlje 4. Prilozi) označio točkama A-B-C-D-E-F-A i ispunio plavom točkastom šrafurom, ukupne površine 1000 m2 dok je drugu predmetnu nekretninu koja odgovara dijelu kat. čest. 4419/14, K.O. B., prikazanu na fotografijama br. 4, 5 i 6 (poglavlje 4. Prilozi) na geodetskoj skici lica mjesta prikazao točkama G-H-I-J-K-L-M-N-O-P-R-S-G i ispunio crvenom točkastom šrafurom, ukupne površine 5114 m2,
- da iz Uvjerenja upravnog odjela za graditeljstvo i prostorno uređenje Ispostava T. od 5.7.2019. proizlazi da se predmetni određeni dio čest. zem. 4419/14 i dio čest. zem. 4540/24 sve k.o. B. na dan 23.7.1991. nalaze izvan građevinskog područja,
- da je iz Potvrde H. š. od 10.1.2019. dostavljene uz podnesak tužitelja od 17.1.2020. vidljivo da su dijelovi čest. zem. 4419/14 u površini od 34041 m2 i čest. zem. 4540/24 k.o. B. u površini od 13865 m2 obuhvaćeni Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem, što potvrđuje da predmetne nekretnine nisu za cijelo pod upravom H. š., jer je iz posjedovnih listova proizlazi da čest. zem.4419/14 ima površinu od 51888 m2, a čest.zem. 4540/24 ima površinu od 14594 m2,
te ocjenom izvedenih dokaza, posebno iskaza tužitelja kao i saslušanih svjedoka koji su vlasnici susjednih nekretnina u odnosu na predmetne, kojima je u cijelosti poklonio vjeru, prvostupanjski je sud zaključio da je upravo pradjed tužitelja L. O. bio vlasnik i posjednik nekretnine D. u B. D., na kojoj je obrađivao vinograd, a nakon njegove smrti ga je nastavio obrađivati njegov sin T. koji je imao sinove B., M. i S., da je T. predmetnu parcelu D. oporučno ostavio sinu M., a diobom između braće ta parcela je pripala ocu tužitelja, B. koji je sa tužiteljem na dijelu parcele gdje je bio vinograd prije 10-ak godina zasadio masline koje nesmetano obrađuju, kao i vrt na donjem dijelu parcele gdje postoji tor koji služi kao njihova ostava i za držanje kokoši dok su se ranije tu držale ovce i koze, koji posjed tužitelja je ograđen suhozidima odnosno betonskim zidom sa zapadne strane koji je podigao otac tužitelja na mjestu ranijeg suhozida, pri čemu pradjeda L., djeda T., oca B. i njega nitko nikada nije ometao u posjedu s time da je njegov otac njemu darovao ove nekretninu koje se nalaze pored njegove obiteljske kuće u B. D., zaključio da je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrđen pravni slijed posjedovanja tužitelja i njihovih prednika kroz zakonom određeno propisano vrijeme, kao osnove za stjecanja prava vlasništva dosjelošću i to upravo realnih točno određenih dijelova predmetnih nekretnina i to znatno duže od zakonom određenog vremena pa s obzirom da se savjesnost pretpostavlja, a tuženik nije dokazao suprotno, kao i jer je nesporno da je posjed tužitelja u čitavoj površini ograđen suhozidima odnosno betonskim zidom podignutom na mjestu ranijeg suhozida, pri čemu ih nitko nikada nije smetao, ocijenio je da su prednici tužitelja posjedovali predmetne nekretnine za vrijeme važenja Općeg građanskog zakonika (OGZ) koji se primjenjivao na temelju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije, sve do rujna 1. rujna 1980., kada je stupio na snagu Zakon o osnovnim vlasničko pravnim odnosima (Službeni list SFRJ 6/1980, 36/1990, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/96 - dalje: ZOVO), koji je bio na snazi do 1. siječnja 1997., kada je stupio na snagu Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09-dalje: ZV) te su prednici tužitelja cijelo to vrijeme neprekidno posjedovali predmetne nekretnine, koje na terenu nedvojbeno čine jednu cjelinu i jedinstveni posjed tužitelja, pa tako i nakon 1. siječnja 1997. od kada je na snazi ZV koji u svojoj odredbi 159. propisuje pretpostavke za stjecanje oprava vlasništva dosjelošću, koje su u cijelosti ispunjene u ovom slučaju. Isto tako, prvostupanjski je sud prihvatio i zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je zatraženo donošenje odluke koja će ga ovlastiti da izvrši parcelaciju naveden nekretnine na način da se iz iste izdvoji fizički i geometrijski točno određeni dio iste u njegovom posjedu i da se formira samostalna čestica zemljišta te da se na temelju presude i prijavnog lista izvršiti parcelacija i uknjižba prava vlasništva na novoformiranoj čestici zemljišta na ime tužitelja za cijelo, uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženika u ovom postupku.
7. Odluka suda prvog stupnja ne može se, barem za sada prihvatiti.
8. Naime, u konkretnom slučaju taj je sud u postupku proveo dokaze koje nabraja u obrazloženju presude. Međutim, prvostupanjska presuda nije sastavljena u skladu s odredbom članka 338. stavak. 4 ZPP, a posebice njeni razlozi, jer ocjena dokaza nije dana u skladu s odredbom članka 8. ZPP. A ocjena dokaza dana je valjano i u skladu s odredbom članka 8. ZPP samo onda kada prvostupanjski sud navede uvjerljive i logične razloge koji se mogu kontrolirati:
- na osnovu točno kojih određenih dokaza sud uzima za utvrđenu i koju činjenicu, a koju ne i zašto,
- kojim od provedenih dokaza vjeruje, a kojim ne i zašto,
- da li je koji od provedenih dokaza nevažan i zašto.
9. Suprotno zaključcima prvostupanjskog suda, iz dostavljenih i izvedenih dokaza, barem za sada, ne proizlazi da je u konkretnom slučaju nedvojbeno utvrđen pravni slijed između tužitelja i njegovih pravnih prednika, na što osnovano u žalbi upire tuženik. S tim u svezi valja reći da rješenje o nasljeđivanju iz pok. T. O. na listovima 38-40 spisa nije u pretežitom dijelu uopće čitljivo, a iz oporuke pok. T. O., pok. L. proizlazi da nekretninu pod nazivom D., koja bi se mogla dovesti u vezu s predmetnim nekretninama u jednom dijelu ostavlja sinu M., a u drugom dijelu unuku T., sinu pok. sina S. O.
10. Navedenim je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati.
11. Slijedom izloženog, da bi se uopće moglo raspravljati o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, potrebno je definirati ne samo o kojoj se točno nekretnini odnosno njezinom dijelu radi, nego i tko je osoba koja je ispunila uvjete za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, kada je te uvjete ispunila, prema kojim propisima i vezu te osobe s tužiteljem, budući opseg posjeda određuje opseg dosjelosti (vidi: Rev-260/82 i Rev-3064/15), a osim toga, potrebno je utvrditi i predstavljaju li predmetni realni točno određeni dijelovi nekretnina označeni kao čest.zem. 4540/24 k.o. B. u površini od 1000 m2 i čest.zem. 4419/14 k.o. B. u površini od 5114 m2 k.o. B. uopće šumu i šumsko zemljište.
12. S tim u svezi valja reći da je prema pravnim pravilima OGZ-a bilo dopušteno dosjelošću steći pravo vlasništva i na šumskom zemljištu, dok je pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu izvršena 16. listopada 1990., stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine broj 41/90 - dalje ZID ZOŠ), te su od toga dana šume i šumsko zemljište koje su do tada bile u društvenom vlasništvu, postale vlasništvo Republike Hrvatske, s time da se prema odredbi čl. 4. ZOŠ-a, šumom prema tom Zakonu smatralo zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari, a da se šumom nisu smatrale odvojene skupine šumskog drveća na površini do 10 ari, šumski rasadnici, vjetrobrani, pojasevi, drvoredi, ni parkovi u naseljenim mjestima, dok se šumskim zemljištem, prema tom Zakonu, smatralo zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma.
13. U tom smislu potrebno je ukazati i na odluku Ustavnog suda RH od 12. siječnja 2000. broj U-I-374/1998, kojom je pokrenut postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbe čl. 55. st. 2. Zakona o šumama (»Narodne novine«, br. 52/90 - pročišćeni tekst, 5/91, 9/91, 61/91, 26/93 i 76/93), kojom odlukom je ista odredba i ukinuta. Ustavni sud je imao u vidu „da je odredbom čl. 159. ZV-a, propisano dvostruko vrijeme trajanja posjeda za stjecanje vlasništva dosjelošću na stvari (između ostalih) u vlasništvu Republike Hrvatske, te da je institut dosjelosti vezan uz potrebu da se određena faktična stanja, faktična vlast, nakon izvjesnog vremena uskladi s pravom, pretvori u subjektivno pravo (što nalaže kako načelo pravičnosti tako i načelo sigurnosti u pravnom prometu jer treba omogućiti onom tko je neku stvar ili pravo stekao u posjed na način koji zaslužuje zaštitu, da nakon proteka određenog vremena postane i pravno nositeljem stečenog prava)“, temeljem čega je Ustavni sud utvrdio, „imajući u vidu da je gospodarenje šumama od interesa za Republiku Hrvatsku (zbog čega su propisana faktična ograničenja vlasništva, koja se realiziraju kroz uvjete i načine gospodarenja šumama i šumskim zemljištem), da je protivno temeljnim ustavnim načelima demokratske države, apsolutno isključivanje mogućnosti stjecanja prava vlasništva dosjelošću, posjedniku propisane kakvoće koji šumom, odnosno šumskim zemljištem u vlasništvu Republike Hrvatske, gospodari na način uređen zakonom i kroz zakonom propisano vremensko razdoblje“. Stoga je Ustavni sud utvrdio da „osporena odredba nije u suglasju s načelom ustavnosti i zakonitosti, koje je utvrđeno odredbom članka 5. Ustava, a također i s odredbom članka 3. Ustava, koja nepovredivost vlasništva, a time i mogućnost stjecanja vlasništva, svrstava u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske“. Ustavni sud je također utvrdio da „osporena odredba nije u suglasju s odredbom članka 48. Ustava, napose odredbom stavka 2. tog članka, koja propisuje da vlasništvo obvezuje, iz razloga što se štiti vlasništvo države u slučaju kada je očigledno da država kao vlasnik šumom, odnosno šumskim zemljištem ne gospodari kroz značajno vremensko razdoblje, unatoč izričitim odredbama Zakona o šumama“.
14. S obzirom na konkretne okolnosti i način korištenja predmetnih realnih točno određenih dijelova predmetnih nekretnina, nije od odlučnog značaja činjenica kada i na temelju čega je navedeno zemljište u zemljišnu knjigu upisano kao vlasništvo tuženice (ex lege temeljem čl. 4. i 16. Zakona o šumama (pročišćeni tekst Narodne novine broj 52/90).
15. Pri tome je važno imati u vidu praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj se, ako su za to ispunjeni uvjeti, razdoblje prije 8. listopada 1991. uračunava u vrijeme dosjelosti glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu, ukoliko se sporne nekretnine mogu okarakterizirati kao imovina zaštićena čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje Konvencija), i ako nitko treći na istim nekretninama nema nikakvih prava, niti je to na bilo koji način iskazano ( praksa Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske, u kojem je izraženo shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnine u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od četrdeset godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997., postao vlasnik posjedovane nekretnine), koji sud je upravo imao u vidu praksu sudova u Republici Hrvatskoj između 1. siječnja 1997., kao dana stupanja na snagu ZV-a i 17. studenog 1999., kao dana ukidanja čl. 388. st. 4. ZV-a (od strane Ustavnog suda), da bi novim odlukama iz 2016. i dalje (u predmetima Radomilja i drugi protiv Republike Hrvatske i Jakeljić protiv Republike Hrvatske), zauzeo stav da za ocjenu stjecanja prava vlasništva u smislu odredbe čl. 388. st. 4. ZV-a, za primjenu stajališta iz presude Trgo protiv Republike Hrvatske, nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe.
16. O ovom pravnom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio u odluci broj Rev-291/14 od 17. travnja 2018. i Rev-1711/2016-2 od 8.rujna 2020 pri čemu je navedeno shvaćanje:
„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.“ ( dana 17. studenog 1999. godine, Ustavni sud RH je ukinuo članak 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. godine (odluke broj U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999., „Narodne novine“ broj 137/99 od 4. prosinca 1999.), a od 1. siječnja 1997. nitko treći osim države nije stekao bilo kakvo pravo na predmetnim realnim dijelovima.
17. Navedeno shvaćanje doneseno je na temelju shvaćanja zauzetog u presudama Europskog suda za ljudska prava u presudama (Trgo protiv H., Jakeljić protiv H., Radomilja i drugi protiv H. i Gashi. protiv H.) vezano uz propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredbi, a to je:
„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“
18. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 369. st. 1. ZPP u svezi čl. 369. st. 5. ZPP je odlučeno kao u izreci ove presude.
19. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će otkloniti ukazano te ponovo u smislu odredbe čl. 8. ZPP ocijeniti sve izvedenih dokaze kao i sve žalbene navode tuženika te uz jasne i valjane razloge donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku.
20. Budući je ukinuta odluka u pogledu merituma spora, valjalo je ukinuti i odluku o parničnim troškovima, te će se novom odlukom o glavnoj stvari odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka uključujući i troškove žalbenog postupka (čl. 166. st. 3. ZPP).
U Zagrebu, 21. veljače 2023.
Predsjednica vijeća:
Ines Smoljan, v.r.