1

                            Poslovni broj 33 Gž-2112/2021-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 33 Gž-2112/2021-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Z., protiv tuženika M. Ć. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. B. i D. J. iz N. G., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-546/19. od 5. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 21. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-546/19. od 5. svibnja 2021. u pobijanoj točki I i II izreke.

 

                                                                     

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Zadru citiranom u izreci odlučeno je:

 

„I Nalaže se tuženiku M. Ć., OIB: …, tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti iznos stečen bez osnove u ukupnom iznosu od 296.726,72 kn ( glavnica u iznosu od 211.655,78 kn i zatezna kamata u iznosu od 85.070,74 kn) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 211.655,78 od 12. ožujka 2018. godine, kao dana primitka revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr-565/2017 od 10. listopada 2017. godine do namirenja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 26.250,00 kuna, u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka u iznosu preko određenog iznosa od 26.250,00 kuna, a do zatraženog iznosa od 35.000,00 kuna.“

 

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19 – dalje: ZPP), kojom istu pobija u točki I i II izreke, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, a tuženiku dosudi parnični trošak, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

3. Žalba nije osnovana.

 

4. U predmetnom postupku tužitelj, koji je na temelju pravomoćne presude prvostupanjskog suda isplatio tuženiku iznos od 296.726,72 kune, nakon što je Vrhovni sud RH ukinuo tu presudu (kao i presudu Županijskog suda u Zagrebu kojom je ista bila potvrđena), traži isplatu iznosa od 211.655,78 kn budući da je otpala osnova na temelju koje je izvršena isplata.

 

5. Tuženik je u postupku tvrdio, da je tužba preuranjena te predlagao postupak spojiti s postupkom prvostupanjskog suda poslovni broj Pr-13/18 u kojem tuženik kao tužitelj potražuje dužni iznos bruto plaće i to onaj koji tužitelj u ovom postupku potražuje nazad od tuženika, te isticao da ukidanje pravomoćne odluke donesene u njegovu korist predstavlja povredu načela pravne sigurnosti i mirnog uživanja njegova vlasništva zajamčenu člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te čl. 1. Protokola broj 1., kao i da tuženik nije u cijelosti ni naplatio iznos od 296.726,72 kuna. Predložio je i prekid te zastoj postupka.

 

6. U obrazloženju prvostupanjske presude navodi se, da sud nije spajao predmetni postupak i postupak koji se vodi pod poslovnim brojem Pr-13/18 jer je u tom predmetu, ovdje tuženik, nakon odluke Vrhovnog suda RH, predložio i drugu varijantu izračuna ( dopunu vještačenja) kojom se umanjuje tražbina ovdje tuženika jer tako proizlazi iz stava nekih viših sudova u identičnim predmetima. Osim toga, u tom predmetu je provedeno i treće vještačenje (s nalogom vještaku koji se razlikuje od naloga koje je dano u prva dva vještačenja), stranke se na sve nalaze i mišljenja još nisu očitovale i očito je da će biti potrebno provesti još određeni broj radnji prije zaključenja glavne rasprave što bi sve utjecalo i na ovaj predmet (ukoliko bi se isti spojili) na način da bi došlo do postupanja suprotnom načelima ekonomičnosti postupka te koncentracije postupka i jedinstva glavne rasprave. Iz istog razloga nije trebalo prekidati postupak jer se ne radi o prethodnom pitanju sukladno čl. 213. ZPP, imajući u vidu kako je ovdje tuženik u predmetu Pr-13/18 tužbeni zahtjev barem jednim dijelom drugačije postavio nego ranije (umanjio tražbinu sukladno stavu nekolicine viših sudova, uključujući i Vrhovni sud RH) dok je iznos koji je primio po osnovi presude Pr-14/15 bio određen sukladno stavu koji Vrhovni sud RH ne prihvaća.

Zastoj postupka nije određen jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke.

             

7. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev sud ocijenio osnovanim, na temelju čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO). Navedenom je odredbom propisano da, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

 

Prema čl. 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

8. Nakon što su rješenjem Vrhovnog suda ukinute presude Županijskog suda i Općinskog suda, a na temelju kojih je tužitelj izvršio isplatu spornog iznosa tuženiku, otpala je pravna osnova na temelju koje je tuženik primio sporni iznos, a time i nastupila tuženikova obveza vraćanju tog iznosa tužitelju (Vrhovni sud, Rev-1525/11 od 16. prosinca 2014. i Revr-516/10 od 14. srpnja 2010.).

 

9. Nije sporno da je pravomoćnom presudom (u postupku pod poslovnim brojem Pr-14/15) naloženo ovdje tužitelju isplatiti ovdje tuženiku uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 195.184,15 kuna uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Među strankama je sporno je li tuženik u obvezi vratiti predmetni iznos kao i navedene zatezne kamate.

 

10. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je, budući da je predmetni iznos tuženiku isplaćen na temelju presude kojom je utvrđeno da mu pripada pravo na uvećani dio plaće, odnosno za prekovremeni rad, rad noću, subotama, nedjeljom i blagdanima, a koja presuda je kasnijom odlukom Vrhovnog suda ukinuta, otpala osnova na temelju koje je tuženik primio sporni iznos, a time je nastupila obveza tuženika vratiti taj iznos tužitelju.

 

11. U skladu s čl. 1115. ZOO prvostupanjski sud je odredio datum od kada teče zatezna kamata i to s obzirom da je tuženik 12. ožujka 2018. godine primio revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr-565/2017 od 10. listopada 2017. Stopa zatezne kamate određena je prema čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

12. Nadalje se u obrazloženju prvostupanjske presude navodi, da se odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, Solomun protiv Hrvatske ( Zahtjev br. 679/11) i Čakarević protiv Hrvatske ( Zahtjev broj 48921/13), ne mogu primijeniti u ovom predmetu s obzirom da je tuženik u ovom predmetu (tužitelj u postupku koji se vodi pod poslovnim brojem Pr-13/18) zbog visine vrijednosti predmeta spora znao da se radi o parničnom postupku u kojem je revizija uvijek dopuštena pa kod istog nije moglo nastati legitimno očekivanje (da će se dug platiti) utemeljeno na prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi (sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, U-III/1142/2018 od 13. lipnja 2018.).

 

13. Sve navedeno u ovoj, žalbenoj fazi postupka nije niti sporno, ali tuženik u žalbi prigovara da je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 213. ZPP, kada nije odredio prekid postupka do završetka ponovljenog postupka, koji se vodi po tužbi ovdje tuženika kao tužitelja protiv Republike Hrvatske, radi isplate bruto plaća.

 

Nadalje prigovara, da su pojedini iznosi isplaćeni tužitelju a ne tuženiku, odnosno u korist državnog proračuna Republike Hrvatske što proizlazi iz izviješća Financijske agencije. Sporni iznos isplaćen je naime tuženiku kao radniku i policijskom službeniku po osnovi plaće, a iznos poreza na dohodak, prireza porezu na dohodak, te iznosi doprinosa za mirovinsko osiguranje, sve sa zateznim kamatama, plaćeni su u korist tužitelja.

Poziva se na pravo poštivanja vlasništva i poštovanje načela pravne sigurnosti.

 

14. I po mišljenju ovog suda, ukidanje pravomoćne presude, kada je isto propisano odredbama ZPP o izvanrednim pravnim lijekovima (reviziji) ne predstavlja miješanje u tuženikovo uživanje prava vlasništva (isplaćenog novca), pri čemu je tuženik bio svjestan (isti je zastupan po punomoćniku odvjetniku), s obzirom na vrijednost predmeta spora, da je u postupku iz kojeg potječe ovršna isprava uvijek dopuštena revizija, te da je odredbama ZPP propisana i mogućnost ukidanja odluka prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova.

 

15. Nadalje, zbog činjenice da između stanaka postupak, u kojem je ovdje tužitelju naložena isplata ovdje tuženiku iznosa bruto plaće, nije pravomoćno dovršen, a da se u predmetnom postupku traži povrat iznosa, koji je isplaćen na temelju prethodno donesene, pravomoćne presude, nije razlog za prekid postupka na temelju čl. 213. st. 1. ZPP do pravomoćnog okončanja postupka iz kojeg potječe (ukinuta) ovršna isprava.

 

16. Vrhovni sud Republike Hrvatske je ovršnu ispravu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak; ishod tog postupka, koji se pred prvostupanjskim sudom vodi pod brojem P-13/18., još je neizvjestan, ukoliko bi tuženik, kao tužitelj, ponovno uspio u parnici radi isplate (čak i ako je tužbeni zahtjev djelomično umanjen), ishodio bi novu ovršnu ispravu, pri čemu dosuđeni iznos ne mora biti identičan onom iz prethodne jer je, kako je već navedeno, ovdje tuženik u tom postupku zahtjev postavio na drugačiji način.

 

17. Radi toga odbijanjem navedenog prijedloga sud nije počinio bitnu povredu ZPP iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 213. st. 1. ZPP, na koju se ukazuje u žalbi.

 

18. Tuženik nadalje prigovara, da se u konkretnom slučaju radilo o isplati bruto plaće, gdje je dio uplaćen u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, odnosno u korist samog tužitelja.

 

19. Temeljna obveza poslodavca i pravo radnika iz radnog odnosa je radniku za obavljeni posao isplatiti plaću koja se ugovara (određuje) u bruto iznosu. Čak i ako je ugovorena neto plaća, poslodavac radniku duguje bruto plaću koja se sastoji od ugovorene neto plaće uvećane za obvezna javna davanja iz plaće. Dakle, osim neto plaće i doprinos za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuje iz plaće, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak predstavljaju novčanu tražbinu radnika prema poslodavcu iz radnog odnosa, bez obzira što se taj dio tražbine ne isplaćuje izravno radniku i što radnik tim dijelom tražbine ne može slobodno raspolagati, već se tim dijelom imovine radnika namiruju javna davanja tako što ih poslodavac obračunava i isplaćuje u državni proračun, proračun jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a dijelom i na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda.

Tuženik je izravnom naplatom naplatio od tužitelja iznos bruto plaće, i to 211.655,78 kn kao glavni dug i 85.070,94 kn na ime kamata, pa je po mišljenju ovog suda, takav iznos glavnog duga, sa zateznim kamatama kako su dosuđene u presudi, dužan i vratiti nakon ukidanja ovršne isprave; u slučaju uspjeha u sporu, kojim traži isplatu iz iste osnove, tuženiku će ponovno biti isplaćeni, uz neto plaću, porezi i doprinosi za isto razdoblje. Svako protivno postupanje suda dovelo bi do dvostruke naplate na strani tuženika (pa bilo to i s osnove poreza i doprinosa, koji se isplaćuju tužitelju, proračunu jedinica lokalne i područne samouprave i na osobni račun tuženika kao člana mirovinskog fonda).

 

20. Radi toga je materijalno pravo pravilno primijenjeno, kada je tužbeni zahtjev prihvaćen kako je citirano.

 

21. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.

 

22. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 21. veljače 2023.

 

 

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić, v.r.