1

Poslovni broj 21 Gž R-2239/2022-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 21 Gž R-2239/2022-2

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Vesne Žulj predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Roberta Jambora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š. iz P. J., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik Z. H., odvjetnik u Z., protiv tuženika Javne ustanove N. p. P. J. sa sjedištem u P. j., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-25/2020-29 od 28. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 21. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-25/2020-29 od 28. travnja 2022.

 

 

Obrazloženje

 

1.  Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da odluka tuženika Javna ustanova N. p. P. J., Znanstveno stručni centar dr. I. P.k zastupana po direktoru T. K. sa sjedištem u P. J., OIB:… o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 8. rujna 2020. kao i odluka kojom se odbija zahtjev tužitelja za zaštitu prava radnika URBROJ: 2290/2020 nisu dopuštene te da radni odnos tužitelja M. Š. iz P. J., OIB:… nije prestao.

Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na posao na radno mjesto voditelja ugostiteljstva odnosno na iste poslove i pod istim uvjetima pod kojima je radio kod tuženika.

Nalaže se tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

Pod točkom II. izreke nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 8 dana.

 

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud prvostupanjsku presudu preinači i prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine i predmet vrati na suđenje drugom sucu.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik se protivi navodima žalbe, predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

 

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu i odluke kojom je odbijen njegov zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, radi utvrđenja da tužitelju radni odnos nije prestao te radi vraćanja tužitelja na rad.

 

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

 

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tužitelj u žalbi.

 

8. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja uz utvrđenja i zaključke:

- da je tužitelj kao radnik s tuženikom kao poslodavcem sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja ugostiteljstva;

- da je odlukom o otkazu ugovora o radu od 8. rujna 2020. tužitelju otkazan ugovor o radu od 1. srpnja 2010. na neodređeno vrijeme za radno mjesto voditelja ugostiteljstva zbog kršenja obveza iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika);

- da je tužitelj sukladno odredbi čl.133 st. 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, dalje: ZR) pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa;

- da je tuženik odlukom od 30. rujna 2020. odbio kao neosnovan tužiteljev zahtjev za zaštitu prava radnika;

- da iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu proizlazi da je poslodavac 22. srpnja 2020. pod urudžbenim brojem 4610 primio pisanu izjavu radnice E. S. zaposlene na radnom mjestu konobar II u kojoj izjavi se navodi na koji način je uznemiravana i spolno uznemiravana od strane tužitelja zaposlenog kod poslodavca na radnom mjestu voditelja ugostiteljstva; da je poslodavac povodom pritužbe radnice pokrenuo postupak i mjere zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja sukladno Zakonu o radu, Kolektivnom ugovoru za Javnu ustanovu N. p. P. J. i Pravilniku o radu; da je ovlaštena osoba nakon zaprimljene pisane izjave radnice odmah slijedeći dan odnosno 23. srpnja 2020. obavila razgovor s radnicom radi zaštite dostojanstva radnice u vezi njezine pritužbe zbog uznemiravanja i spolnog uznemiravanja; da je ovlaštena osoba provela dokazni postupak radi potpunog i istinitog utvrđenja činjenica u vezi navoda u pisanoj izjavi radnice kako bi se kod poslodavca poduzele sve potrebne mjere radi sprečavanja nastavka uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja ako se utvrdi da navedeno uznemiravanje postoji; da je ovlaštena osoba saslušala majku radnice 10. kolovoza 2020. koja je potpisala službenu zabilješku u znak suglasnosti s navodima radnice E. S.; da je radnica zahtijevala od tužitelja priznanje da je izgovorio neprimjerene riječi koje je ona izrijekom napisala u pisanoj izjavi od 22 srpnja 2020. dok je tužitelj iste negirao navodeći da je s njegove strane možda bilo nekih riječi odnosno pošalica te da se možda nespretno izrazio i time nenamjerno uvrijedio radnicu te da se zbog toga spreman ispričati; da je u provedenom postupku za zaštitu dostojanstva radnice ovlaštena osoba utvrdila da je radnica uznemiravana i spolno uznemiravana od strane tužitelja radi čega je bila na bolovanju nekoliko dana jer zbog lošeg psihičkog stanja nije bila sposobna za rad; da je obzirom na činjenicu da je tijekom postupka provedenog radi zaštite dostojanstva radnice E. S. radnik M. Š. detaljno saslušan i sučeljen s radnicom u vezi svog skrivljenog ponašanja kojim je povrijedio obvezu iz radnog odnosa i iznio navode u vezi pritužbe i događaja od 23. lipnja 2020. tuženik sukladno odredbi čl. 119. st. 2. Zakona o radu omogućio radniku da iznese svoju obranu u navedenom postupku, a što ujedno predstavlja i okolnost zbog koje nije opravdano očekivati od poslodavca da ponovno omogućuje iznošenje obrane; da za poslodavca nije prihvatljiv nikakav oblik povrede dostojanstva radnika kojeg je poslodavac dužan zaštititi za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova ako je tako postupanje neželjeno i u suprotnosti sa zakonima i drugim radno pravnim propisima koji obvezuju poslodavca, a pogotovo takvo ponašanje poslodavac neće tolerirati i dozvoliti u svojim prostorijama;

- da iz izjave radnice E. S. od 22. srpnja 2020. proizlazi da je raspoređena na rad u restoran P. gdje je mijenjala kolegicu; da se u kantini pojavio tužitelj koji joj se obratio riječima „da li se sjeća da mu je pušila kurac u kancelariji“ na što mu je odgovorila:“Što je vama? O čemu Vi pričate? To nije nikad ni bilo“, na što joj je tužitelj odgovorio da se on toga sjeća, da je njemu bilo lijepo i da li bi to ponovila, da je zbog takvih riječi bila šokirana i da je jedva odradila smjenu te da nije znala kome da se obrati u vezi ovog događaja; da sezonski radi kod tuženika 16 godina; da joj je tužitelj jednom davno rekao "spavaj sa mnom, biti ćeš odmah primljena za stalno'' na što mu je odgovorila "to se neće nikada desiti pa makar cijeli život bila sezonac",

- da iz službene zabilješke ovlaštene osobe N. V. od 4. kolovoza 2020. o obavljenom razgovoru s tužiteljem proizlazi da je tužitelj negirao navode u pritužbi radnice E. S. te da je naveo da je istina da je došao u kantinu i da se iznenadio da radnica E. S. tu radi, da ju je pitao od kada tu radi na što je odgovorila da je došla u zamjenu nekoliko dana; da ju je pitao kako putuje iz S. znajući da je tamo udana na što je odgovorila da se rastavila zbog problema u braku, da se dugo poznaju i da joj je ranije zajedno s kolegama pomogao zbog radnih i privatnih problema te su probleme u puno slučajeva rješavali doskočicama i šalama što nikada nisu uzimali za zlo jedno drugom; da je tako i ovaj put pokušao šalom razbiti njezinu nervozu zbog spominjanja braka i odnosa s mužem bez upotrebe vulgarnih riječi što je ona očito pogrešno shvatila, a nakon što u tome nije uspio otišao je bez ikakvih znakova da ju je povrijedio ili nanio bol; da su netočni navodi da joj je nudio stalno zaposlenje kao i navodi iz pritužbe; da s pritužbom nije upoznala njega kao pretpostavljenog već se obratila direktno ravnatelju; da je ova optužba za njega kao obiteljskog čovjeka i kao rukovoditelja šokantna, a osim toga narušeno mu je i zdravstveno stanje; da je zbog ove pritužbe spreman na sučeljavanje te se ispričati radnici ukoliko smatra da ju je povrijedio;

- da iz službene zabilješke o obavljenom razgovoru ovlaštene osobe N. V. i radnice E. S., a nakon što je radnica upoznata s izjavom tužitelja koju je dao ovlaštenoj osobi u postupku zaštite dostojanstva radnika, proizlazi da je u cijelosti ostala kod svega iznesenog u svojoj izjavi te je dodala da je tužitelj obavio razgovor s njezinom majkom u restoranu P. i da je inzistirao da majka utječe na nju da ne dođe na razgovor i da odustane od postupka nudeći ispriku radnici E. S. i njezinoj obitelji, kao i pomoć na drugi način; da tužitelju ne želi zlo, ali da ne može dozvoliti da je omalovažava i ponižava te je spremna na sučeljavanje s njim jer se ne boji istine i onoga što je napisala;

- da iz službene zabilješke od 14. kolovoza 2020. sa sučeljavanja radnice E. S. i tužitelja u prisutnosti voditeljice Odjela pravnih, kadrovskih i općih poslova N. M. B. i N. V. kao osobe ovlaštene za pritužbe radnika vezano za zaštitu dostojanstva radnika proizlazi da je ovlaštena osoba pozvala radnicu E. S. kao podnositeljicu pritužbe i tužitelja na davanje istinitog iskaza u postupku; da je tužitelj izjavio da je 3. kolovoza 2020. zatekao majku radnice M. C. koju je pitao da li zna nešto o pritužbi svoje kćerke obzirom da je dobio poziv za ispitivanje za 4. kolovoza 2020. koja mu je pritom rekla da joj je kćerka ispričala što se dogodilo i da joj u potpunosti vjeruje; da je tužitelj pokušao objasniti da se navedeni događaj nikada nije dogodio te da se kao roditelj htio ispričati i pozvati majku radnice na razgovor radi rješavanja nesuglasica i da pri tome nikakve usluge nije nudio; da ne može shvatiti da se ovakvim navodima radnice E. S. pokušava narušiti njegov ugled kao i ugled njegove obitelji; da činjenica što je radnica događaj prijavila mjesec dana kasnije ukazuje na jedan smišljen utjecaj drugoga da ga se diskriminira i šikanira; da je radnica E. S. u cijelosti ostala kod svojih navoda, da je šokirana i povrijeđena i da ne može vjerovati da joj se tužitelj kojeg je jako cijenila kao čovjeka i direktora obratio s takvim ponudama, da negira da je dolazila u kancelariju kod tužitelja po bilo kakvu privatnu pomoć; da se znao našaliti, ali u granicama kulture i dobrog ukusa i to ne samo s njom nego i s drugim djelatnicima; da je nakon sučeljavanja radnice s tužiteljem radnica zahtijevala od tužitelja da prizna da je spornog dana izgovorio riječi koje je izrijekom napisala u svojoj pritužbi i da osim priznanja samog događaja ništa drugo ne zahtijeva; da tužitelj i dalje negira navedene riječi i tvrdi da "iste nikad nije u tom smislu izgovorio, međutim da je predmetnog dana s njegove strane bilo možda nekih riječi kao pošalica upućenih E. S. koje je ona krivo razumjela za koje se on može ispričati ... te je spreman najiskrenije ispričati se ukoliko to bude potrebno ... da je predmetnog dana možda nespretno iznio neke riječi koje su možda nenamjerno uvrijedile podnositeljicu pritužbe";

- da se tuženik prije donošenja odluke o otkazu savjetovao s radničkim vijećem sukladno odredbi čl. 150. ZR te je sindikalna povjerenica s ovlastima radničkog vijeća dala pisanu suglasnost za otkaz ugovora o radu tužitelju (list 40 spisa);

- da iz iskaza svjedoka E. S. proizlazi da kod tuženika radi 19 godina s time da je 16 godina radila kao sezonski radnik; da je spornog dana tj. 23. lipnja 2020. mijenjala kolegicu u ZSC dr. I. P. kada je tužitelj došao na kavu i pitao je da li se sjeća kada mu je "pušila kurac"; da je ostala zatečena i šokirana zbog takvog pitanja jer nije očekivala da bi je jedan direktor u ugostiteljstvu tako nešto mogao pitati; da nije dala povod za takvo pitanje; da je tužitelju rekla da se to nikada nije dogodilo i da ju je vjerojatno zamijenio s drugom osobom te da na takvo što nikada ne bi pristala; da joj je tužitelj potom odgovorio da se on toga jako dobro sjeća, da je u tome uživao, da dođe to ponoviti u njegov ured i da ona to jako dobro zna raditi; da je tužitelju odgovorila da ne zna o čemu priča i da ju je očito zamijenio s nekim, međutim da je tužitelj bio uporan da je to bila upravo ona i da se on toga sjeća; da su tom prilikom bili sami u kantini; da nakon razgovora više nije mogla raditi jer je ovo za nju bio šok i da se osjećala loše zbog čega je otišla s posla; da je sljedeći dan otvorila bolovanje; da se u vezi ovog razgovora obratila tajnici ravnatelja I. Š. te je razgovarala s ravnateljem; da je potom upućena da se obrati N. V. kod kojeg je dala pisanu izjavu u vezi ovog događaja, a naknadno su u vezi ovog događaja ona i tužitelj bili na sučeljavanju; da smatra kako je jako ružno od tužitelja što je ovako razgovarao s njom jer časno obavlja svoj posao i uzdržava obitelj; da je dva dana prije sučeljavanja tužitelj u restoranu P. gdje radi njezina majka M. C. tražio od nje da utječe na svjedokinju da odustane od pritužbe odnosno da spriječi njezino sučeljavanje s tužiteljem te da će se on iskupiti njoj i obitelji na drugi način uz ispriku; da je prije ovog događaja njezin odnos s tužiteljem bio strogo poslovan te da se ona s tužiteljem nikada nije našalila;

- da iz iskaza svjedoka M. C. proizlazi da ju je početkom kolovoza 2000. pozvao šef kuhinje Z. Š. da dođe kod njega u kancelariju jer je tužitelj želio razgovarati s njom; da ju je tužitelj pitao zbog čega je njezina kćerka njega optužila te mu je odgovorila da on to dobro zna; da joj je tužitelj rekao da se šalio, a ona mu je odgovorila da to nije šala, nego velika uvreda; da je cijenila i poštovala tužitelja te da mu je rekla da ju je razočarao i da sada ima drugo mišljenje o njemu; da je tužitelj potom promijenio temu razgovora i počeo govoriti da je šećeraš i dragovoljac Domovinskog rata na što mu je odgovorila da je upravo zbog toga trebao biti primjeren čovjek; da ga je pitala zašto ne prizna da je izgovorio sporne riječi njezinoj kćerki jer je ona poznaje i zna da govori istinu, ali je tužitelj isto negirao i rekao da je sve bila šala i da je njezina kćerka za njega lijepa i atraktivna žena; da ga je pitala kako bi se osjećao da se netko tim riječima obratio njegovoj kćerki i da bi ga vjerojatno ošamario na što je tužitelj rekao da bi ga udavio; da joj je tužitelj rekao da bi volio da razgovaraju svi troje i da njezina kćerka povuče svoju pritužbu, a on bi se ispričao; da je rekla da će kćerki prenijeti njegove riječi ali da je sigurna da neće povući pritužbu; da joj je neobično da s jedne strane tužitelj negira da je izgovorio te riječi, a s druge strane nudi svoju pomoć i ispriku i predlaže da njezina kćerka povuče svoju izjavu protiv njega; da je zaključila da je tužitelju bitno samo njegovo zdravstveno stanje i kako se on osjeća, a ne kako se osjeća njezina kćerka i njezini roditelji; da je pitala tužitelja što misli što će ljudi reći o ovom te da je odgovorio da ga nije briga što misli narod, već hoće li ga ''skinuti'' s njegove funkcije kao njegovu kolegicu D., a naglasio je da je sve već otišlo u eter; da je zbog ovog događaja bila očajna jer je tužitelja cijenila kao pretpostavljenog, a svojim ponašanjem ih je sve šokirao;

- da iz iskaza svjedoka N. M. B., voditeljice pravne službe kod tuženika proizlazi da se sjeća da ju je krajem srpnja 2020. godine N. V. koji je osoba imenovana za zaštitu dostojanstva radnika u Nacionalnom parku obavijestio o pritužbi radnice E. S. nakon čega su u okviru postupka za zaštitu dostojanstva radnika obavili razgovor s radnicom E. S. kao i s tužiteljem; da joj je N. V. rekao da će obaviti razgovor i s majkom imenovane radnice tj. M. C., a nakon toga ju je obavijestio da će obaviti i sučeljavanje tužitelja i radnice; da je sučeljavanje tužitelja i radnice bilo sredinom kolovoza te da je bila prisutna sučeljavanju i pisala službenu zabilješku; da je u službenu zabilješku izrijekom unosila izjavu tužitelja i radnice E. S.; da se sjeća da radnica bila ustrajna u svojim navodima da se dogodilo spolno uznemiravanje na radnom mjestu u kantini za vrijeme dok je mijenjala drugu kolegicu i da je nakon podnošenja pritužbe tužitelj pokušao utjecati na njezinu majku da odustane od tih pritužbi; da je radnica S. htjela da tužitelj prizna da se sve dogodilo na način kako ona tvrdi dok je tužitelj sve negirao i govorio da je sve bila šala jer da se on zna šaliti i da nije bilo onako kako radnica tvrdi; da nije ovlaštena za zastupanje i da ne odlučuje o otkazu ugovora o radu nego po nalogu voditelja sastavlja dopise, prigovore, piše rješenja i slično; da se sjeća da joj je nakon sučeljavanja tužitelja i radnice S. N. V. rekao da se u ovom slučaju ne radi o ''riječi protiv riječi'' već da tu ima nešto više odnosno da postoji pokušaj utjecaja tužitelja na majku radnice da povuče svoju pritužbu, dakle ona i N. V. su samo komentirali izjave nakon sučeljavanja, a konačan zapisnik koji se predaje uredu ravnatelja napisao je N. V.;

- da iz iskaza svjedoka N. V. proizlazi da je nakon podnesene pritužbe od strane radnice E. S. pokrenuo postupak radi zaštite dostojanstva radnika tijekom kojeg je saslušao tužitelja i radnicu S. i sačinio službene zabilješke koje su potpisali svi sudionici postupka; da je radnica S. cijelo vrijeme ustrajala kod svojih navoda dok je tužitelj sve negirao; da ga je radnica S. obavijestila da je u međuvremenu tužitelj kontaktirao njezinu majku M. C. i pokušao je nagovoriti da utječe na E. da povuče svoju pritužbu protiv njega zbog čega je odlučio saslušati i njezinu majku M. C.; da je radnica E. S. tražila sučeljavanje s tužiteljem; da su prilikom sučeljavanja obično prisutne dvije osobe pa je pozvao N. M. B. budući da je sindikalni povjerenik bio odsutan; da je na sučeljavanju radnica S. ostala kod svih svojih navoda, a tužitelj je sve negirao uz naglasak da ništa takvo nije rekao radnici, ali da je možda u šali rekao nešto što se njoj nije sviđalo i da je spreman ispričati se; da je gospođa N. M. B. vodila zapisnik, da je službene zabilješke sa sučeljavanja napisao sam; da su tužitelj i radnica S. potpisali svako svoju izjavu;

- da iz iskaza svjedoka A. M. proizlazi da je sindikalni povjerenik kod tuženika od 1998. godine i član radničkog vijeća; da ima saznanja o namjeravanoj odluci o otkazu ugovora o radu tužitelja; da se pisano očitovala ravnatelju da nije bila prisutna spornom događaju i da u vezi tog događaja ne može ništa reći; da je sat vremena kasnije napisala opoziv da povlači svoje prethodno očitovanje te da je to učinila iz razloga jer je u očitovanju navedena jedna rečenica koja joj se nije sviđala, ali da se sada ne sjeća koja točno rečenica; da je u opozivu napisala da je suglasna da poslodavac postupi po zakonu; da su je radi očitovanja pozvale kolege iz radničkog vijeća koje su ujedno i predstavnici sindikata; da nikakvih utjecaja od strane radničkog vijeća nije bilo prilikom pisanja očitovanja;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je ukupno 28 godina zaposlenik N. p.; da je u vrijeme spornog događaja bio voditelj ugostiteljstva; da je sporno jutro otišao sam u kantinu na kavu i tamo zatekao radnicu E. S. koja inače tamo nije radila zbog čega je bio iznenađen jer je o tome trebao biti obaviješten; da je tom prilikom pozdravio spomenutu radnicu i pitao je zašto tu radi te mu je odgovorila da su je sinoć zvali da dođe u zamjenu; da ju je pitao je li joj nezgodno putovati iz S. budući da je znao da se udala u S. i da ima kćerku, a ona da mu je grubim tonom odgovorila ''što Vi ne znate da sam se ja rastala i da ne živim više u S."; da mu je nakon toga stalno dobacivala kako on ne zna da se rastala; da se potom ustao da plati kavu i rekao joj "ti si E. zgodna cura, mlada, imaš vremena, naći ćeš muškarca" na što mu je odgovorila "vi ste svi isti, samo mislite o seksu, samo da vam je pušiti"; da je nakon toga krenuo van, a ona je histerično izgovarala još neke riječi; da je mjesec dana nakon ovog događaja saznao da je radnica S. protiv njega podnijela prigovor povjereniku za zaštitu dostojanstva radnika N. V. koji ga je osobno o tome izvijestio; da je bio zatečen i neugodno iznenađen; da nije točno da je izgovorio riječi kako je to iskazivala radnica S.; da u svom uredu nikada nije bio sam i da se uopće ne sjeća da je ona radila u kantini pa je teoretski nemoguće da se to dogodilo; da je u vezi ovog događaja dao izjavu; da je točno da je razgovarao s majkom radnice M. C. nakon što mu je V. rekao za prigovor, a pozvao ju je na razgovor jer je primijetio da izbjegava pogled i da je sumnjičava; da su razgovarali nasamo u uredu šefa kuhinje i da joj je predložio da zajedno razgovaraju ona, njezin suprug i E.; nakon toga je nazvala E., međutim E. nije pristala na razgovor; da je pitao M. C. da li ona vjeruje u riječi koje je napisala njena kćerka na što mu je nakon nekoliko trenutaka odgovorila: "to je moja kćerka"; da nije istina da je M. C. nudio bilo kakvu pomoć; da je točno da je rekao neka E. povuče svoju izjavu jer nije točno ono što je E. izjavila; da ne može vjerovati da ga u 60-toj godini života ovako šikanira; da sa ženama radi 35 godina i da se nikada nije zatekao u ovakvoj ili sličnoj situaciji; da mu poslodavac nije ukazao na mogućnost otkaza pisanim upozorenjem; da je nakon spornog događaja svako jutro kod tajnice ravnatelja tražio razgovor s ravnateljem, ali da ga ravnatelj nije htio primiti; da je prije ovog događaja njegov odnos s E. bio više nego dobar; da je znala dolaziti u njegovu kancelariju i šaliti se, da je spominjala svog dečka s kojim je imala nekakvih problema i da je obično tada uvijek netko bio u kancelariji, da ga je pitala kada će dobiti stalni radni odnos, ali da on o tome nije odlučivao; da se nakon ovog događaja njegovo zdravlje pogoršalo te je odlazio kod svog liječnika i kod psihijatra; da ga je ravnatelj prije odluke o otkazu pozvao u svoj ured; da je radničko vijeće dalo suglasnost da mu se zbog ovog događaja izrekne blaža mjera, a ne otkaz;

- da iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika T. K. proizlazi da je jedno jutro dobio informaciju da je jedna djelatnica koja je radila na zamjeni u kantini dan ranije napastovana; da je s navedenom djelatnicom razgovarao i pitao je da li se radilo o fizičkom napadu na što je ona odgovorila da nije već da je za nju to nešto još gore; da mu je djelatnica ispričala da je do nje došao njezin šef, ovdje tužitelj i da joj je izgovorio neke ružne riječi koje joj je neugodno izgovoriti te da mu je tek nakon dvadesetak minuta razgovora rekla da joj je tužitelj rekao: "ti bi meni opet mogla popušiti, sjećaš se kako nam je bilo lijepo prošli put"; da ga je radnica potom pitala što je s njim i da se to nikada nije dogodilo te da ju je vjerojatno zamijenio s drugom osobom, a on da joj je odgovorio "ne, ne, znaš ti dobro kako je bilo"; da je djelatnica rekla da to nije prvi put da joj se tužitelj tako obratio jer joj je za vrijeme dok je bila sezonski radnik rekao "ti si sezonac, možemo lako riješiti da dobiješ stalni posao ako spavaš sa mnom"; da joj je savjetovao da sve prijavi osobi zaduženoj za primanje pritužbi te da mora sve ispričati o događaju onako kako je bilo odnosno onako kako je i njemu ispričala; da mu je poznato da su djelatnica i tužitelj poslije obavili razgovor s povjerenikom i da o tome postoje zapisnici; da je naknadno razgovarao s povjerenikom N. V. koji je također obzirom na sadržaj zapisnika bio šokiran; da mu nije pojmljivo da se netko tako odnosi prema zaposlenicima, a posebno prema ženama radi čega je odlučio donijeti odluku o otkazu ugovora o radu; da nema saznanja o tome gdje radnica E. S. radi nakon spornog događaja; da N. V. ništa nije sugerirao, već samo da obavi razgovor sa sudionicima događaja i da o razgovoru sačini izvješće; da N. V. nije osoba ovlaštena da njemu kao ravnatelju sugerira vrstu kazne; da nije pisano upozorio radnika na mogućnost otkazivanja ugovora sukladno odredbi čl. 119. ZR jer se radi o teškoj povredi obveza iz radnog odnosa; da zbog COVID-a 19 nije bilo viška radne snage,

- da je tužitelj u roku iz čl. 133. ZR 22. rujna 2020. podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava radnika što proizlazi iz potvrde Hrvatske pošte o primitku pošiljke (list 11 spisa); da je poslodavac navedeni zahtjev primio 24. rujna 2020. što proizlazi iz kopije povratnice -obavijesti o uručenju (list broj 14 spisa) te da poslodavac nije udovoljio zahtjevu tužitelja što proizlazi iz odluke tuženika od 30. rujna 2020. (list 15 do17 spisa), da u odgovoru na tužbu tuženik ne osporava da je odluka tuženika od 30. rujna 2020. uručena tužitelju 8. listopada 2020., da iz štambilja suda proizlazi da je tužba kod suda primljena 26. listopada 2020., a sudu je poslana preporučenom pošiljkom 23. listopada 2020., dakle u zakonskom roku od 15 dana i da obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor prekluzije da tužitelj nije zahtijevao zaštitu povrijeđenog prava u propisanom roku od 15 dana iz čl. 133. st. 2. ZR,

- da je tuženik omogućio tužitelju da iznese svoju obranu sukladno odredbi čl. 119 st. 2. ZR jer je prije otkazivanja ugovora o radu tužitelj bio pozvan na razgovor kod osobe ovlaštene za provođenje postupka zaštite dostojanstva radnika, upoznat je s pritužbom radnice E. S. te mu je omogućeno da se o istoj očituje, a osim toga u istom postupku provedeno je i sučeljavanje s radnicom koja je podnijela pritužbu, a tužitelj je i sam u svom iskazu potvrdio da ga je ''ravnatelj pozvao petkom da dođem u njegov ured … tada mi još uvijek nije uručena odluka o otkazu ugovora o radu'',

- da i u slučaju da je tužitelju onemogućeno iznošenje obrane, ta činjenica ne bi imala za posljedicu nedopuštenost otkaza ugovora o radu jer je tuženik nesporno utvrdio da je tužitelj učinio povredu obveze iz radnog odnosa iz čl. 134 st. 9. ZR, a zbog prirode i težine te povrede nije ni bilo opravdano očekivati od poslodavca da tužitelju omogući iznošenje obrane, a odredbom čl. 134. st. 9. ZR propisano je da ponašanje radnika koje predstavlja uznemiravanje ili spolno uznemiravanje predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa,

- da je u provedenom dokaznom postupku nesporno utvrđeno da ponašanje tužitelja M. Š. u konkretnom slučaju predstavlja verbalno spolno uznemiravanje radnice E. S. što prema čl. 134. st. 9. ZR predstavlja povredu obveze iz radnog odnosa kao i prema odredbi članka 117. Pravilnika o radu tuženika, zbog čega prvostupanjski sud smatra da su odluka o otkazu ugovora o radu i odluka kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava radnika dopuštene,

- da je prema ocjeni prvostupanjskog suda tuženik dokazao da zbog počinjene teške povrede obveze iz radnog odnosa nastavak radnog odnosa više nije moguć jer da u situaciji kada je odluci o otkazu navedeno da se otkaz daje zbog kršenja obveza iz radnog odnosa skrivljenim ponašanjem radnika, da je radnica E. S. podnijela pisanu pritužbu zbog verbalnog spolnog uznemiravanja u kojoj je precizno navela riječi koje joj je tužitelj uputio, da je tužitelj prema izjavi radnice E. S. istu i ranije spolno uznemiravao, da verbalno spolno uznemiravanje radnice predstavlja tešku povredu obveze iz radnog odnosa,

- da je pri ocjeni postoje li u konkretnom slučaju razlozi za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja prvostupanjski sud cijenio da je tužitelj bio voditelj ugostiteljstva u N. p. P. J. te da je svoje radno mjesto iskoristio za verbalno spolno uznemiravanje radnice koja mu je hijerarhijski podređena pri čemu ne samo da je povrijedio dostojanstvo spolno uznemiravane radnice, već je izigrao i dano povjerenje poslodavca, a posljedica takvog njegovog ponašanja je svakako povreda ugleda poslodavca,

- da je svaki poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla tako da im osigura uvjete rada u kojima neće biti izloženi uznemiravanju ili spolnom uznemiravanju što uključuje i poduzimanje preventivnih mjera,

- da izjave kakve je tužitelj uputio radnici E. S. koje je jasno opisala u pisanoj pritužbi poslodavcu i ponovila u iskazu pred sudom po shvaćanju prvostupanjskog suda predstavljaju verbalno spolno uznemiravanje jer predstavljaju nedolične komentare spolne naravi kojima se vrijeđa dostojanstvo osobe,

- da su komentari i pitanja koja je tužitelj uputio radnici E. S. uvredljivi i općenito neprimjereni, a pogotovo na radnom mjestu, a da činjenica da je tužitelj u dobi od 60 godina, da ima ukupno 38 godina radnog staža i da je dragovoljac Domovinskog rata ne oslobađa ga odgovornosti niti umanjuje njegovu povredu obveze iz radnog odnosa, da takvo njegovo ponašanje predstavlja povredu dostojanstva uznemiravane radnice jer je svojim izjavama povrijedio njezino dostojanstvo stvarajući oko nje ponižavajuće, omalovažavajuće i uvredljivo okruženje,

- u odnosu na navode tužitelja da je nejasan razlog predmetnog otkaza prvostupanjski sud ukazuje na odredbu čl. 120. st. 2. ZR kojom je propisano da poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz, međutim, navedenom odredbom nije propisan točan sadržaj obrazloženja već je dovoljno da radnik iz obrazloženja odluke o otkazu može zaključiti zbog čega mu se otkaz daje, što je u konkretnom slučaju tuženik kao poslodavac i učinio jer iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu nedvojbeno proizlazi da je poslodavac 22. srpnja 2020. primio pisanu izjavu radnice E. S. o spolnom uznemiravanju od strane tužitelja M. Š.; da je u postupku provedenom radi zaštite dostojanstva radnika ovlaštena osoba N. V. saslušao radnicu i tužitelja te obavio i sučeljavanje radnice i tužitelja o čemu su sastavljene službene zabilješke koje su vlastoručno potpisali svi sudionici postupka; da je saslušana i majka radnice koju je tužitelj prije sučeljavanja s radnicom tražio da utječe na svoju kćerku da povuče svoju pritužbu; da je tijekom postupka radnica S. ustrajala na svojim navodima da ju je tužitelj verbalno spolno zlostavljao izgovarajući joj neprimjerene riječi koje je izrijekom napisala u svojoj pritužbi od 22. srpnja 2020. dok je tužitelj negirao njezine navode i tvrdio da je s njegove strane bilo možda nekih riječi kao pošalica koje je radnica E. S. krivo razumjela te da je spreman zbog toga ispričati se kao i da je spornog dana možda nespretno izgovorio neke riječi koje su nenamjerno uvrijedile radnicu S.; da je ovlaštena osoba nakon provedenog postupka za zaštitu dostojanstva radnice utvrdila da je radnica uznemiravana i spolno uznemiravana od strane tužitelja M. Š. na radnom mjestu zbog čega je 4 ili 5 dana bila na bolovanju jer zbog lošeg psihičkog stanja nije bila sposobna za rad,

- da, dakle, iz obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu jasno i nedvosmisleno proizlazi da je tuženik navedenu odluku donio iz razloga jer je tužitelj 23. lipnja 2020. verbalno spolno uznemiravao radnicu E. S., a osim toga donošenju te odluke prethodio je postupak radi zaštite dostojanstva radnice tijekom kojeg su saslušani radnica i tužitelj koji su nakon toga i sučeljeni tako da tužitelju nije mogao ostati nepoznat razlog otkazivanja ugovora o radu.

 

9. Polazeći od navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je ocijenio da su odluka o otkazu ugovora o radu kao i odluka kojom je odbijen tužiteljev zahtjev za zaštitu prava radnika dopuštene pa da stoga nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje da su navedene odluke nedopuštene i da radni odnos tužitelja nije prestao kao i vraćanje tužitelja na rad na radno mjesto voditelja ugostiteljstva odnosno na iste poslove i pod istim uvjetima pod kojima je radio kod tuženika.

 

10. Odredbom čl. 115. st. 1. toč. 3. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

 

11. Imajući u vidu utvrđenja prvostupanjskog suda, koja utvrđenja tužitelj u tijeku postupku, a niti u navodima žalbe, nije s uspjehom osporio, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja neosnovan, a za koji zaključak je dao valjane i argumentirane razloge, pa suprotni navodi žalbe tužitelja takav zaključak suda nisu doveli u sumnju.

 

12. Žalbeni navodi tužitelja svode se, u bitnome, na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one ocjene dokaza suda prvog stupnja i o pravnoj (ne)utemeljenosti zahtjeva tužitelja, a koji navodi i tvrdnje nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke budući je prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti važne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu i za svoj zaključak dao jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud. Žalitelj u žalbi ne iznosi relevantne razloge za drugačiju ocjenu navedenih okolnosti, već preocjenjuje ocjenu prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, međutim takvim navodima žalbe ne dovodi s uspjehom u sumnju osnovanost pobijane presude.

 

13. Pri tome žalbeni navodi tužitelja da prvostupanjski sud prilikom odlučivanja nije uzeo u obzir ono što tužitelju ide u korist nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke jer činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda nalaze uporišta u izvedenim dokazima i njihovoj valjanoj ocjeni, a tužitelj ne navodi relevantne okolnosti koje idu u korist tužitelja, a da ih prvostupanjski sud nije uzeo u obzir. Naime, navodi tužitelja o novinskim člancima o tuženiku, o članici radničkog vijeća koja se predomislila u davanju mišljenja i suglasila sa otkazom, o činjenici da je svjedok V. ravnatelju predložio opomenu, o eventualnom otežanom poslovanju tuženika zbog covida i eventualnom postojanju viška radnika, i prema shvaćanju ovog suda, s obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da je poslodavac sukladno čl. 135. st. 3. ZR dokazao da je tužitelj počinio povredu koja mu se stavlja na teret i sukladno čl. 150. st. 2. toč. 3. ZR zatražio očitovanje radničkog vijeća, nisu od značaja za odlučivanje. Isto tako, pogoršanje zdravstvenog stanja tužitelja nakon otkazivanja ugovora o radu i dopisivanje punomoćnika tuženika sa doktoricom opće prakse vezano za bolovanje tužitelja, uz uvažavanje postojanja istoga, nije od značaja za odlučivanje. Stoga nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz razloga jer je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP utvrdio činjenice koje su odlučne za prosudbu o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

14. Budući je odredbom čl. 302. st. 2. ZPP propisano da stranka i njezin zastupnik ili punomoćnik mogu po odobrenju suca pojedinca neposredno postavljati pitanja protivnoj stranci, svjedocima i vještacima, a prema st. 3. istog članka sudac pojedinac zabranit će stranci postavljanje određenog pitanja ili će zabraniti odgovor na postavljeno pitanje ako se pitanje ne odnosi na predmet, pravilno je prvostupanjski sud primijenio navedenu odredbu kada je zabranio odgovor na pitanja tužitelja vezano za novinske članke o poslovanju tuženika, otpuštanjima zbog Covida, pitanje što su rekli ostali članovi radničkog vijeća i da li je doktorica opće prakse tužitelja dobila pismo punomoćnika tuženika da neosnovano drži tužitelja na bolovanju, jer , kao što je ranije već obrazloženo, navedene okolnosti nisu od značaja za odlučivanje. S obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj u svom iskazu naveo da ga je ravnatelj pozvao na razgovor, ali je otvorio bolovanje (list 116 spisa), niti zabranjivanjem pitanja direktoru tuženika „zašto nije našao za shodno da s tužiteljem u vezi ovog događaja obavi razgovor“ prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl.  302. st. 2. ZPP. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da je postupak vođen pristrano, o čemu je odlučeno rješenjem kojim je odbijeno izuzeće sutkinje (čl. 95. spisa), a tužitelj u žalbi ne navodi okolnosti koje bi dovele u pitanje zakonitost i pravilnost tog rješenja.

 

15. S obzirom da je poslodavac sukladno odredbi čl. 150. st. 2. toč. 3. ZR imao samo obavezu savjetovati se sa radničkim vijećem (odnosno sindikalna povjerenica u funkciji radničkog vijeća), što je u konkretnom slučaju i napravio, davanje suglasnosti članova radničkog vijeća nije relevantno za predmet spora, pa nisu od odlučnog značaja žalbeni navodi tužitelja kojima daje svoje viđenje postupka savjetovanja. Nije od značaja ni okolnost da je N. V. smatrao da bi se tužitelju trebala izreći blaža mjera od otkaza i da je to rekao ravnatelju s obzirom da o postojanju odgovornosti za počinjenje povrede radne obveze u smislu odredbe čl. 115. ZR odlučuje ravnatelj, a ne osoba koja ovlaštene primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika.

 

16. Žalbeni navodi tužitelja da se interni postupak koji bi, prema tvrdnjama tužitelja, trebao služiti osobnom rastu i napretku pretvorio u kazneni postupak sa uskraćivanjem obrane i nedostatkom vremena za pripremu obrane su u suprotnosti sa rezultatima dokaznog postupka iz kojeg proizlazi da je tužitelj detaljno saslušavan i u kojem je imao mogućnost usmenog i pismenog očitovanja.

 

17. Tužiteljevo pozivanje na povredu odredbe čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (pravo na pošteno suđenje) nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude, jer nije jasno kojim postupanjem odnosno nepostupanjem je prvostupanjski sud povrijedio citiranu odredbu. O spornoj pravnoj situaciji odlučivao je  sud unutar svoje nadležnosti utvrđene zakonom, postupak je proveden u skladu s mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama, a prvostupanjski sud je na jasan i prihvatljiv način obrazložio svoja pravna stajališta. Ocjena djelotvorne zaštite, između ostalog, je ispitivanje je li u okolnostima konkretnog slučaja odluka sudova bile arbitrarna ili na drugi način očito pogrešna. Odluka suda neće se smatrati arbitrarnom ako je sud u provedenom postupku uspio utvrditi i u odluci predočiti relevantne, dostatne i uvjerljive razloge za svoju ocjenu. Primjenjujući navedena načelna stajališta na konkretan slučaj, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud uzeo u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su bili objektivno mjerodavni za donošenje osporenog rješenja.

 

18. Vezano za žalbene navode kojima tužitelj osporava sam događaj koji je bio razlog otkaza navodeći da se isti dogodio isključivo između tužitelja i radnice E. S., da sud olako poklanja vjeru njezinom iskazu, da ne postoji niti jedan svjedok, da je radnica pritužbu podnijela zadnji dan roka za prijavu iz čega da proizlazi da se radi o montiranom procesu protiv tužitelja, a da nije podnijela kaznenu prijavu sukladno čl. 156. Kaznenog zakona, valja reći da isti nisu doveli u sumnju zaključak suda da je tužitelj počinio povredu radne obveze koja mu se stavlja na teret jer je za iste dao valjane i obrazložene razloge. Naime, u provedenom postupku je utvrđeno da je radnica E. S. nakon događaja koji je prijavila bila uznemirena zbog čega je otvorila bolovanje, da je zbog tog događaja bila na razgovoru kod ravnatelja i da je dala pisanu izjavu N. V., kao osobi ovlaštenoj primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika (čl. 134. ZR), da je tužitelj u postupku radi zaštite dostojanstva izjavio da je možda predmetnog dana nespretno iznio neke riječi koje su možda nenamjerno uvrijedile podnositeljicu i da je s njegove strane bilo možda nekih riječi kao pošalica upućenih E. S. koje je ona krivo razumjela za koje se on može ispričati pri čemu nije naveo o kojim konkretno riječima se radilo da bi poslodavac onda mogao eventualno prihvatiti tvrdnje tužitelja i ocijeniti da li se radi o teškoj povredi iz radnog odnosa, pa žalbeni navodi tužitelja nisu doveli u sumnju ocjenu prvostupanjskog suda da je poslodavac na pravilan i zakonit način utvrdio da je tužitelj počinio povredu radne obveze koja mu se stavlja na teret. Pravilno je prvostupanjski sud uzeo i u obzir da je tužitelj bio nadređen radnici kojoj je, prema vlastitoj izjavi, iznio riječi koje se mogu shvatiti kao neprimjerene i za koje se je tužitelj spreman ispričati, u kojem odnosu nadređeni/pretpostavljeni se zahtijeva čak i veća profesionalnost i besprijekornost u komunikaciji s podređenim radnicima. Točno je da se radi o događaju između tužitelja i radnice, ali tužitelj u tijeku postupka i u navodima žalbe nije uspio dovesti u sumnju sadržaj pritužbe radnice, odnosno razloge zbog kojih bi ista izmislila riječi za koje navodi da joj je uputio tužitelj, otišla na bolovanje te o tome izvijestila ravnatelja i osobu nadležnu za prijave za uznemiravanje. S druge strane, tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da bi pritužba bila rezultat eventualnih poremećenih osobnih odnosa njega i radnice E. S. (čak navodi da smatra da su bili u dobrim odnosima) zbog kojih bi ista zlonamjerno prijavila tužitelja, a tvrdnje tužitelja da se radi o smišljenom i perfidnom otkazu čiji razlog uopće nije tzv. seksualno uznemiravanje radnice E. S. su, prema shvaćanju ovog suda, neživotne.

 

19. Stoga ovaj sud prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda da je tužitelj počinio povredu koja mu se stavlja na teret u otkazu ugovora o radu, odnosno da je tužitelj uznemiravao i spolno uznemiravao radnicu E. S. čime joj je povrijeđeno dostojanstvo.

 

20. Odredba čl. 134. ZR određuje zaštitu dostojanstva radnika, što znači zaštitu od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja. Sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-384/17-2 od 9. svibnja 2017. definicija uznemiravanja je određena odredbom čl. 3. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine, broj 85/08, 112/12 - u daljnjem tekstu: ZSD) kojom je propisano da se uznemiravanjem smatra svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od zabranjenom osnova navedenom u čl. 1. tog Zakona, koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Čl. 3. st. 2. ZSD spolno uznemiravanje definira kao svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a posebice ako stvara zastrašujuće, neprijateljsko, ponižavajuće, omalovažavajuće ili uvredljivo okruženje (tako i čl. 8. st. 3. Zakona o ravnopravnosti spolova, Narodne novine, broj 82/08, 112/212). Budući da je čl. 3. st. 3. ZSD propisano da se na uznemiravanje i spolno uznemiravanje na odgovarajući način primjenjuju odredbe tog Zakona koje se odnose na diskriminaciju, proizlazi da uznemiravanje i spolno uznemiravanje može poprimiti oblik izravne ili neizravne diskriminacije. Čl. 8. st. 1. al. 1. ZSD propisano je da se taj Zakon primjenjuje između ostalog osobito u području rada i radnih uvjeta. Iz navedene zakonske definicije (čl. 3. st. 2. ZSD) proizlazi da bi se radilo o spolnom uznemiravanju potrebno je da su se kumulativno ispunile tri pretpostavke. Prvo, da je riječ o neželjenom ponašanju (u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je utvrdio da je riječ o verbalnom neželjenom ponašanju) drugo, da to ponašanje mora biti spolne naravi (u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je to utvrdio s obzirom na sadržaj tužiteljeve izjave) i treće, da takvo ponašanje mora imati za cilj ili stvarno predstavljati povredu dostojanstva uznemiravane osobe (u konkretnom slučaju to je ostvareno jer je tužitelj svojim izjavama povrijedio dostojanstvo radnice E. S. stvarajući oko nje ponižavajuće, omalovažavajuće te uvredljivo okruženje). Za zaključiti je stoga da je u skladu sa čl. 3. st. 3. ZSD u vezi sa čl. 2. st. 1. ZSD, spolnim uznemiravanjem u konkretnom slučaju tužitelj u stvari izravno diskriminirao radnicu E. S. (i to po spolnoj osnovi). Da je tužitelj svojim ponašanjem izravno diskriminirao radnicu E. S., proizlazi i iz odredbe čl. 7. st. 1. Zakona o ravnopravnosti spolova kojim je propisano da je izravna diskriminacija svako postupanje uvjetovano spolom kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji. To tim više što je zakonodavac poslodavcu u tom dijelu nametnuo dodatnu obvezu propisujući da je poslodavac dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima (čl. 7. st. 5. ZR).

 

21. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje da su navedene odluke nedopuštene i da radni odnos tužitelja nije prestao kao i vraćanje tužitelja na rad na radno mjesto voditelja ugostiteljstva odnosno na iste poslove i pod istim uvjetima pod kojima je radio kod tuženika.

 

22. Odluka o trošku donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. ZPP i Tbr. 7/2 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22).

 

23. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijena žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

 

U Zagrebu 21. veljače 2023.

 

   Predsjednica vijeća

    Vesna Žulj, v.r.