1                             Poslovni broj: 9. P-181/2020-41

 

 

            

  Republika Hrvatska

Trgovački sud u Splitu

  Split, Sukoišanska 6

Poslovni broj: 9. P-181/2020-41

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

              Trgovački sud u Splitu po sucu Vinki Mitrović u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza društva T. d.d, OIB:…, S., koga zastupa punomoćnica M. J. M., odvjetnica u S., protiv 1. tuženika Ž. L., OIB:…, S., koga zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u S., 2. tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u S., Građansko-upravni odjel, S., radi utvrđenja, 20. veljače 2023.

 

presudio je

 

              I Usvaja se tužbeni zahtjev koji glasi:

              "Utvrđuje se da je tužitelj Stečajna masa iza T. d.d., sa sjedištem u S., OIB: … suvlasnik s neodređenim omjerom ETAŽNOG VLASNIŠTVA (E-14) kat.čest. 854, kuća br. 1 sa dvorištem u ul. A., upisane u Z.U. 12688 K.O. R., u naravi poslovni prostor, desno krilo na drugom katu zgrade koji se sastoji od 10 radnih soba, dva nužnika, spremišta, hodnika i jednog zatvorenog balkona, ukupne površine 268 m2, na adresi Z. 1."

 

              II Nalaže se tuženicima ad 1. i ad 2. da u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime parničnog troška isplatite tužitelju iznos od 8.336,65 eur sve sa pripadajućim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se za više traženo za iznos od 1.687,65 eur zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              1. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem 44Pž-243/2020-2 od 5. svibnja 2020. ukinuta je presuda Trgovačkog uda u Splitu pod poslovnim brojem P-1470/2010 od 13. listopada 2015. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Cijeneći navode iz ukidnog rješenja u nastavku postupka je bilo potrebno ocijeniti tužiteljeve činjenične navode o ništetnosti pravnog posla na temelju kojeg tuženik pod 1. Ž. L. polaže pravo na upis svog prava vlasništva na spornoj nekretnini, te ponovno ocijeniti dokaze koji su priloženi tužbi i tijekom postupka, te nakon ukidnog rješenja Visokog trgovačkog suda od 5. svibnja 2020., te ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na tuženike ad 1. i ad 2. Iz ukidnog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 5. svibnja 2020. proizlazi da je potrebno dati ocjenu o razlozima ništetnosti ugovora na temelju kojeg tuženik pod 1. temelji svoj zahtjev za upis prava vlasništva u odnosu na Republiku Hrvatske, dakle odlučiti o prethodnom pitanju valjanosti ugovora od 3. listopada 1994. za kojeg tužitelj navodi da je ništav jer je protivan Uredbi o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske od 17. srpnja 1991. kada je bilo zabranjeno svako raspolaganja predmetnom nekretninom (prodaja, zamjena), darovanje, prijenos prava korištenja i raspolaganja, da za sklapanja navedenog ugovora nije postojala suglasnost upravnog odbora tužitelja, a niti je takva suglasnost dana, te da je upravo tuženik pod 1. u vrijeme zaključenja ugovora bio član Upravnog odbora poduzeća T., a osporava se činjenica da je tužiteljev prednik tuženiku pod 2 . dugovao iznos od 1. 272 566,00 kn, te da se radi o fiktivnom ugovoru koji je antidatiran i zaključen od strane u to vrijeme nepostojeće pravne osobe koja je prestala postojati još 30. lipnja 1993., a koji je potpisan od strane direktora poduzeća V. B.

 

              2. Radi utvrđenja činjeničnog stanja priložen je spis Trgovačkog suda Split pod

brojem P-546/2019 (P-98/2012) u pravnoj stvari tužitelja Ž. L. protiv RH kojim tužitelj postavlja tužbeni zahtjev radi utvrđenja da je tuženik pogrešno uknjižen kao vlasnik 15/100 dijelova kat. čest. broj 854 upisane u z.u. 4996 k.o. R., pa je dužan tuženik trpjeti da tužitelj glasom ove presude uknjiži pravo vlasništva za 15/100 dijelova kat. čest. br. 854 upisane u z.u 4996 k.o. R. na ime tužitelja uz brisanje tog prava sa tuženika, te je izvršen uvid u navedeni predmet i korišteni priloženi dokazi koji su u daljnjem tijeku postupka zajedno s dokazima iz ovog predmeta pridonijeli stavu suda radi rješavanja prethodnog pitanja na koje je ukazao Visoki trgovački sud u ukidnom rješenju od 5. svibnja 2020. U predmetu pod brojem P-546/2019 Trgovačkog suda u Splitu, donesena je presuda dana 15. rujna 2020. kojim je odbijen tužbeni zahtjev Ž. L.protiv tuženika Republike Hrvatske radi utvrđenja da je tuženik pogrešno uknjižen kao vlasnik 15/100 dijelova kat. čest. broj 854 upisane u z.u. 4996 k.o. R. te je dužan tuženik trpjeti da se tužitelj na temelju navedene presude uknjiži pravo vlasništva za 15/100 dijelova kat. čest. br. 854 upisane u z.u 4996 k.o. R. na ime tužitelja uz brisanje tog prava sa tuženika. U navedenom postupku saslušan je u svojstvu svjedoka tadašnji direktora T. d.d. V. B., te je navedeni svjedok saslušan i u ovom postupku na ročištu od 22. studenog 2021. (list 227), a pregledana je i Izjava navedenog svjedoka sa ovjerenim potpisom po javnom bilježniku od 23. lipnja 2022. (list 234-237), a iz koje Izjave navedeni svjedok daje detaljniji prikaz činjeničnog stanja u svezi ovjere potpisa na ugovor 3. listopada 1994. od strane Upravnog odbora T. d.d. iz vremena kada je kupoprodajni ugovor od 3. listopada 1994. sačinjen kao i u odnosu na suglasnost koja je izričito bila potrebna od strane Upravnog odbora za zaključenje navedenog ugovora. U svojoj Izjavi koju je V. B. ovjerio pred javnim bilježnikom 23. lipnja 2022. svjedok navodi da se svi ugovori o navodnoj kupoprodajni poslovnih prostora koji su zaključeni između poduzeća T. d.d. iz S. i Odvjetničkog društva P. i L. iz S. zastupani po odvjetniku Ž. L. mogu smatrati ništavim i nema suglasnosti Upravnog odbora društva sukladno Statutu društva. Nadalje u Izjavi svjedok navodi u Izjavi da su Upravni odbor sačinjavala tri člana, te da je odluka o prodaji nekretnina trebala biti donesena jednoglasno, međutim da odluka Upravnog odbora nije postojala, dok je u svom iskazu saslušan kao svjedok u ovom postupku iskazao da se ne sjeća tko je ispred Upravnog dobra T. d.d. potpisao ugovor ali da ga je netko sigurno potpisao, te da se ne sjeća tko je bio sve u sastavu Upravnog odbora T. d.d. u vrijeme sklapanja ugovora ali zna da je jedan od članova bio Ž. L. Stoga se iz navedene izjave koja je priložena spisu da je svjedok V. B. je dopunio svoj iskaz kojeg je dao tijekom ovog postupka na zapisniku od 22. studenog 2021 (list 227-228), jer je u Izjavi naveo da je tuženik pod 2. bio član Upravnog odbora, te da nije postojala suglasnost Upravnog odbora prilikom zaključenja navedenog kupoprodajnog ugovora kao i svih ostalih ugovora kojima su otuđene nekretnine tužitelja.

 

              3. Iz spisa pod poslovnim brojem P-546/2019 koji je priložen ovom predmetu radi uvida i provođenja navedenih činjenica proizlazi da je na stranici 128 priložena u

presliku odluka T. d.d. datirana S. 3. listopada.1994. potpisana od strane predsjednika Upravnog odbora kojim se daje suglasnost direktoru V. B. da sklopi ugovor sa Ž. L. o otuđenju poslovnih prostorija u R., L. A. 1/2 označeno u zemljišnoj knjizi k.o. R. kao 15/100 dijela čest. zem. 854 upisane u z.u 4996 ukupne površine 269,51 m2, međutim iz navedene suglasnosti nije razvidno tko je potpisao navedenu Izjavu, a nije naveden poimenično sastav Upravnog odbora kao i ime predsjednika Upravnog odbora. Stoga, cijeneći Izjavu svjedoka V. B. kao i priloženu suglasnost iz spisa P-546/2019, ovaj sud zaključuje da suglasnost za sklapanje kupoprodajnog ugovora od 3. listopada 1994. nije postojala.

 

              4. Nije prijeporno da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen dana 3. listopada 1994., temeljem kojeg poduzeće T. s.p.o. iz S., H. 6/2 zastupan po direktoru V. B. s jedne strane i odvjetnik Ž. L. iz S. s druge strane zaključuju navedeni ugovor u kojem složno utvrđuju da poduzeće T. duguje s danom 1. listopada 1994. Ž. L. iznos od 1. 272.566,00 kn, te da je vrijednost imovine koja predstavlja prostoriju na drugom katu u R., Ulica L. A. 1/2 označena u zemljišnoj knjizi k.o. R. 15/100 dijela čest. 854 upisana u z.u 4996 ukupne površine 268,51m2 iznosi 1.092 835,00 kn. Nadalje ugovoreno je da ukoliko poduzeće T. do dana 15. studenog 1994. ne vrati dug u iznosu od 1.272.566,00 kn, da kupac Ž. L. postaje vlasnik opisanih prostorija, a kao dan stjecanja vlasništva utvrđen je 1. listopad 1994. Na dan zaključenja kupoprodajnog ugovora, poduzeće T. uvelo je kupca Ž. L. u posjed opisanih prostorija iz kupoprodajnih ugovora na način da mu je predao ključeve, te ga ovlastilo da tim ključevima može raspolagati od 16. studenog 1994. ukoliko prodavatelj ne ispuni obavezu u svezi isplate dugovanog iznosa. Ugovor o kupoprodaji datiranog 3. listopad 1994. od strane prodavatelja poduzeća T. S. pečatiran je pečatom kojim nosi oznaku T. s.p.o., međutim nije razvidno ime osobe koja je na ime prodavatelja potpisala navedeni ugovor, te je navedeno da Upravni odbor poduzeća T. S. dao suglasnost na ovaj ugovor po predsjedniku Upravnog odbora, čije ime nije navedeno navedenom ugovoru, već je potpis pečatiran je od strane T. s.p.o., iako nije prijeporno da navedeni organizacijski oblik T. s.p.o. s danom 30. lipnja 1993. nije postojao, jer izvršen upis pretvorbe društvenog poduzeća T. s.p.o. u dioničko društvo s danom 20. veljače 1993. Iz Statuta poduzeća T. d.d. koji je usvojen na osnivačkoj skupštini dioničara T. d.d. od 20. veljače 1993. (list 268 do 284) proizlazi da je člankom 34 i 37. Statuta da Upravni odbor dioničkog društva T. broji tri člana, te da Upravni odbor daje suglasnost za sklapanju ugovora i poduzimanju pravnih radnji kako je to određeno navedenim Statutom, te je člankom 45. propisano zastupanje direktora društva koji je ovlašten za otuđenje nekretnina društva čija je protuvrijednost veća od 100 000 dm te da je pri sklapanju ugovora od strane direktora potrebna je suglasnost Upravnog odbora. Sa zapisnika osnivačke skupštine d.d T. koja je održana 20. veljače 1993. (list 241 do 243) proizlazi da jednoglasno donesena odluka kojom se u Upravni odbor biraju P. I., B. B. i L. Ž., što znači da je tuženik pod 1. u trenutku kada je zaključio sa pravnim prednikom tužitelja T. d.d. kupoprodajni ugovor od 3. listopada 1994. znao koji su članovi Upravnog odbora T. d.d., te da je za zaključenje kupoprodajnog ugovora bila potreban suglasnost sva tri člana Upravnog odbora, a što je prilikom zaključenja navedenog kupoprodajnog ugovora izostalo. Potpis koji se nalazi na ugovoru kojim se daje suglasnost za zaključenje ovakvog ugovora nije dat u skladu sa ovlastima iz Statua koje su date direktoru za zaključenje ugovora, a iz ovjerene izjave koju je u spis priložio V. B. tadašnji direktor T. d.d. proizlazi da takve suglasnost nije ni bilo. Člankom 55. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/101 u daljnjem tekstu ZOO) je propisano da kada je Statuom ili drugim općim aktom poduzeća i u sudski registar upisano da njezin zastupnik može sklopiti određeni ugovor samo uz suglasnost nekog organa, suglasnost se ne može dati prethodno, istodobno ili naknadno ako što drugo nije upisano u registar. U stavku 4. istog članka je propisano da ako suglasnost nije dana, smatra se da ugovor nije ni sklopljen. Stoga, budući je suglasnost neophodno bila potrebna sa sve sukladno statutarnoj odluci, iz provedenih dokaza proizlazi da je kupoprodajni ugovor zaključen bez suglasnosti te stoga se smatra da navedeni ugovor nije ni zaključen, sve kako je propisano člankom 55. st. 1 i 4. ZOO-a.

 

              5. Iz kupoprodajnog ugovora zaključenog 3. listopada 1993. proizlazi da je prednik tužitelja T. d.d. a koji je ugovor označen na pečatu kao T. s.p.o. imao obavezu isplatiti tuženiku pod 1. dug u iznosu od 1.272 566,00 kn, time da u protivno ukoliko se dug ne isplati do 15. studenog 1994. tuženik pod 1. utvrđuje kao vlasnik predmetnih poslovnih prostora. Za navesti je da prije 15. studenog 1994. nad tvrtkom T. d.d. otvoren je stečajni postupak dana 8.listopada 1994. pod brojem St-15/94 kod Trgovačkog suda u Splitu, a prijedlog za otvaranje stečaja podnesen je 16. rujna 1994., te ukoliko je tuženik pod 1. imao potraživanje prema predniku tužitelja sukladno odredbama članka 117. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji ("Narodne novine" broj 54/94), bio je ovlašten prijaviti tražbinu u stečajnom postupku kao stečajni vjerovnik. Navedeni stav zauzet je i u presudi Trgovačkog suda Split pod poslovnim brojem P-546/2019 od 15. rujna 2020., a koja presuda je potvrđena od strane Visokog trgovačkog suda RH poslovnim brojem Pž-4478/2020-2 od 16. ožujka 2021., time da se presuda poziva na primjenu članka 100. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji ("Službeni list SFRJ" br. 84/89 "Narodne novine" broj 53/91, 71/91, 84/92, 9/94, 54/94-službeni pročišćeni tekst 37/94, 44/96, 29/99), koji se primijenio u navedenom stečajnom postupku nad društvom T. d.d., a kojim je propisano da na dan otvaranja stečajnog postupka potraživanja vjerovnika prema dužniku koja nisu dospjela smatraju se dospjelim (stavak 1. članak 100.), a ne novčana potraživanja dužnika koja nisu dospjela unose se u stečajnu masu u novčanoj vrijednosti. U spisu pod brojem P-546/2019 priloženi su preslici zapisnika i rješenja iz stečajnog spisa Trgovačkog suda Split 10 St-15/94 (list 224 do 239), te je iz prijedloga za pokretanje stečajnog postupka od 16. rujna 1994. koji je podnesen od strane predlagatelja B. C. iz R., Đ. M. iz O., S. D. iz K. i Đ. B. iz R., protiv T. d.d. navedeno da su predlagatelji dioničari i djelatnici predloženika poduzeća T. d.d., te da je unatrag 18 mjeseci predloženik insolventan, ne isplaćuje nikakve plaće predlagateljima, a niti im uplaćuje doprinose koje po zakonskim propisima o mirovinskom, invalidskom osiguranju te zdravstvenom osiguranju koje je dužan uplaćivati za svoje djelatnike, te je stoga predloženo u smislu članka 74. Zakona o prisilnoj nagodbi, stečaju i likvidaciji da se donese rješenje o pokretanju prethodnog postupka za utvrđivanje uvjeta za otvaranje stečajnog postupka. Rješenjem Trgovačkog suda Split od 22. rujna 1994. pokrenut je prethodni postupak radi utvrđivanja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom T. d.d. iz S., a rješenjem od 6. listopada 1994. otvoren je stečajni postupak nad stečajnim dužnikom T. d.d. jer je prema podacima podružnice S., a prema godišnjem statičkom izvješću za 1993. godinu iskazan gubitak u iznosu od 118.879,00 kuna, a žiro računa stečajnog dužnika je u neprekidnoj blokadi od 21. ožujka 1993. Rješenjem Trgovačkog suda Split od 18. lipnja 1996. odobrena je prisilna nagodba u stečaju između stečajnog dužnika T. d.d. iz S. i njegovih vjerovnika, međutim po žalbi stečajnog vjerovnika C. b. d.d. iz Z. Visoki trgovački sud RH je rješenjem pod poslovnim brojem 17 Pž XVII 2691/96-2 od 16. lipnja 1998. ukinuo rješenje Trgovačkog suda u Splitu kojim je odobrena prisilna nagodba, zbog nedovoljnog broja vjerovnika koji su glasali i radi povrede interesa vjerovnika koji su bili u manjini. Iz navedenog rješenja VTS RH od 16. lipnja 1998. je razvidno da žalitelj C. b. d.d. ukazuje na novonastalu činjenicu i nove dokaze koji nisu mogli biti izneseni do donošenja navedenog rješenja da su sve fakture stečajnog dužnika do 11.svibnja 1993. pa do otvaranja stečaja bile upućivane na pravnu osobu L. d.o.o. S., čiji su osnivači i vlasnici Ž. i N. L. te da su evidentirane samo uplate stečajnog dužnika u korist L. d.o.o. S., a čime je oštećen vjerovnik T. t. b. d.d. jer da mu je bilo onemogućeno da naplati svoje potraživanje po akceptnim nalozima stečajnog dužnika. Nadalje, da je Ž. L. ujedno i vjerovnik u stečajnom postupku u kojem je u cijelosti priznato potraživanje u iznosu 1.277.429,03 kn, te da sve što je trebalo biti evidentirano kao prihod stečajnog dužnika da je išlo u korist Trgovačkog društva kojeg je vlasnik Ž. L., ujedno i direktor ovlašten za zastupanje u svim poslovima bez ograničenja. Ne ulazeći u pravnu problematiku čija je pozadina žalba C. b. d.d. Z. na rješenje kojom je odobrena prisilna nagodba u stečaju između stečajnog dužnika T. d.d. S. i njegovih vjerovnika, iz navedeno proizlazi da je tuženik pod 1. bio upoznat sa financijskim stanjem u kojem se nalazio T. d.d. i to prije zaključenja kupoprodajnog ugovora od 3. listopada 1994. a koji ugovor je zaključen neposredno prije otvaranja stečaja nad tuženikom T. d.d. koji je otvoren danom 6. listopada 1994., te je stoga tuženik pod 2. svoje nenamireno dospjelo potraživanje prema T. d.d. trebao prijaviti u stečajnom postupku, jer u protivnom sve pravne radnje koje su poduzete nakon podnesenog prijedloga za stečaj podložne pobijanju, a tim više što je tuženik pod 1. bio upoznat s nepovoljnom financijskom situacijom tužitelja.

 

              6. Tužitelj je podneskom od 6. listopada 2020. uredio tužbeni zahtjev sukladno naputku iz ukidnog rješenja VTS-a od 5. svibnja 2020.,time da postavlja tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva, koje dokazuje temeljem činjenica o izvedenom pravnom sljedništvu u odnosu na njegovog prednika, jer smatra da se tužena pod 2. RH pogrešno upisala u zemljišnim knjigama kao vlasnik. Točno jest da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda od 15. rujna 2020 pod brojem P-546/2019. odbijen tužbeni zahtjev Ž. L. protiv tužene RH radi utvrđenja da je tužena RH pogrešno upisana kao vlasnik na 15/100 dijelova kat. čest. br. 854 upisane z. u. 4966 k.o. R. te da je tužena RH dužna trpjeti da tužitelj Ž. L. temeljem navedene presude uknjiži svoje pravo vlasništva za navedeni suvlasnički dio nekretnine uz brisanje tog prava sa RH. Ovaj postupak je započeo po tužbi Ž. L. protiv tužene RH radi utvrđenja prava vlasništva zbog pogrešne uknjižbe RH na navedenoj nekretnini, a u kojem postupku je tužbu glavnog miješanja sa tužbenim zahtjevom za utvrđenjem prava vlasništva podnio T. d.d. u stečaju, s time da je u međuvremenu razdvojen postupak po tužbi Ž. L. protiv RH, u kojem postupku je donesen pravomoćna presuda u predmetu pod brojem P-546/2019, te je u ovoj pravnoj stvari raspravljano po zahtjevu tužitelja stečajne mase iza T. d.d. protiv tuženika pod 1. Ž. L. i tužene pod 2. RH, radi utvrđenja prava vlasništva stečajne mase iza T. d.d., sve kako je zatraženo u zahtjevu tužitelja od 6. listopada 2020. (list 163) radi utvrđenja da li tužitelj ima pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Već je prethodno navedeno da je tuženik pod 1. Ž. L. u postupku pod brojem P-546/2019 sa svojim zahtjevom radi utvrđenja prava vlasništva i brisanja u odnosu na tuženika RH odbijen, međutim u ovom postupku je utvrđivan pravni osnov temeljem kojeg tuženik pod 1. Ž. L. smatra da je stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini, jer tužitelj smatra da se radi o ništavom ugovoru temeljem kojeg tuženik pod 1. nije mogao steći pravo vlasništva, a niti se tužena pod 2. mogla upisati kao vlasnik na predmetnoj nekretnini.

 

              7. Člankom 103. st.1 ZOO-a je propisano da ugovor, koji je protivan Ustavu RH prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Dakle, kako bi obvezno pravni ugovor proizvodio pravne učine potrebno je da su ispunjene pretpostavke koje se zakonom predviđaju za njegov nastanak i valjanost, pri tom se podrazumijeva da je potrebna suglasnost volja, dopustivost i mogućnost činidbe kao i određeni oblik ugovora, te ukoliko nedostaje u trenutku sklapanja ugovora koja od navedenih pretpostavki takav ugovor je nevaljan odnosno ništetan. Međutim ako razlozi nevaljanosti ugovora nisu isti, tako i sankcije za nevaljanost nisu uvijek iste pa je stoga prihvaćena suvremena gradacija koju postavlja pravna znanost i usporedna zakonodavstva koja se temelji na različitoj prirodi sankcije koje se predviđaju za pojedine oblike nevaljanosti i to na: ništetne i pobojne ugovore, te su dodati i nepostojeći ugovori. Nepostojeći ugovori bili bi oni kojima nedostaje jedan ili više bitnih potrepština za nastanak ugovora, time da je u ovoj pravnoj stvari utvrđeno da suglasnost za sklapanje ugovora a koja je propisana Statutom T. d.d. trebala biti dana od strane Upravnog odbora društva nije uopće postojala, te primjenom članka 55. stavak 4 ZOO-a ukoliko suglasnost nije dana, smatra se da takav ugovor nije ni sklopljen, što znači da se radi o takvom kupoprodajnom ugovoru koji nije proizveo pravne učinke jer je zaključen protivno općim aktima tužitelja koji su provedeni u sudskom registru. Prema odredbi čl. 66 Zakona o poduzećima ("Narodne novine" broj 53/91 i 58/93) je propisano da pojedini akti koje donose organi i ovlašteni radnici u društvenom poduzeću moraju biti u skladu s odgovarajućim samoupravnim općim aktom poduzeća. Stoga navedena zakonska odredba prema stajalištu Vrhovnog suda upućuje da su i ugovori koji su zaključeni suprotno pojedinim aktima organa društva ništetni u smislu članka 103. st.1 ZOO-a. Člankom 70. Zakona o poduzećima je propisano da je zastupnik ovlašten u ime poduzeća, a u granicama svojih ovlaštenja zaključivati ugovore i obavljati druge pravne radnje, time da se Statutom poduzeća može ograničiti ovlaštenje zastupnika za sklapanje određenog ugovora te se ovlaštenje zastupnika upisuje u sudski registar. Budući su ovlaštenja zakonskog zastupnika društva T. d.d. bila upisana u sudski registar, a odnose se na sklapanje ugovora čija je vrijednost bila veća od 100 000,00 dm, neprijeporno jest da kupoprodajni ugovor od 3. listopada 1994. zaključen bez suglasnosti i odobrenja Upravnog odbora dakle suprotno općem aktu prednika tužitelja. Dakle i pored toga što se radi o kupoprodajnom ugovoru koji je nepostojeći jer ne ispunjava pretpostavke za nastanak, isti je i ništetan jer je zaključen protivno članku 66. i 76 ZP-a. Stoga je tužbeni zahtjevu odnosu na tuženika pod 1. odbijen kao neosnovan.

 

              8. Iz ukidnog rješenja Visokog trgovačkog suda RH 44Pž-243/2020-2 od 5. svibnja 2020. proizlazi da je prvostupanjski sud u svojoj presudi od 13. rujna 2015. pod brojem P-1470/2010 u odnosu na tuženika pod 2. RH dao valjane razloge o stjecanju tužiteljeva prava vlasništva sporne nekretnine pozivajući se na primjenu odredbe čl. 390 a. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 1552/14) kojim je propisano da je trgovačkog društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procijene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije bile: društveno vlasništvo s pravom upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća i koje su mogle biti predmet stjecanja prava vlasništva i čija je vrijednost procijenjena u kapital društva koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Naime u tijeku postupka je ne prijeporno utvrđeno da je prednik tužitelja nastao temeljem Uredbe vlade RH o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju RH od 24. srpnja 1991. ("Narodne novine" broj 36/91) kojom je u čl. 6 st.1 propisano da poslovne jedinice i drugi organizacijski oblici pravnih osoba sa sjedištem na teritoriju Republike S. autonomnih pokrajina K. i V., R. C. G. te organa i instituta federacije mogu se odlukom zaposlenih u jedinici odnosno organizacijskom obliku donesenom osobnim izjašnjavanjem organizirati kao društveno poduzeća ili druga odgovarajuća pravna osoba u društvenom vlasništvu. Odredbom članka 8. Uredbe je propisano da sredstava pravnih osoba čije sjedište na teritoriju RH, autonomnih pokrajina K. i V. i Republike C. G. koji se nalaze na teritoriju RH prenose na pravne osobe nastale organiziranjem njihovih poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika. Zaposlenici u organizacijskim jedinicama poduzeća T. B. organizirali su se i donijeli Odluku o organiziranju poduzeća T. s.p.o. dana 30. listopada 1992. koja je provedeno kod Okružnog privrednog suda Split pod brojem Fi-4007/91 od 20. studenog 1991., a temeljem Zakona o pretvorbi ("Narodne novine" broj 19/91) nastaje statusna promjena u T. d.d. temeljem rješenja Okružnog privrednog suda pod brojem Fi-2405/93 od 30. lipnja 1993, time da je upis pretvorbe izvršen temelju odluke o pretvorbi od 29. lipnja 1992. što znači da je vlasništvo na predmetnoj nekretnini prešlo na prednika tužitelja prije stupanja na snagu Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju RH ("Narodne novine" broj 29/94) koja je stupila na snagu 19. travnja 1994. a temeljem koje je Općinski sud u Rijeci uknjižio pravo vlasništva tuženika pod 2. na predmetnoj nekretnini. Kako se radi o pogrešnom upisu tužena pod 2. nije mogla steći pravo vlasništva temeljem navedene Uredbe iz travnja 1994. jer je iz odluke Agencije za restrukturiranje i razvoj pod poslovnim brojem 05-016/92-06/193/1 od 29. listopada 1992 dana suglasnost za pretvorbu T. d. d. kao pravnog slijednika društvenog poduzeća T. i to na temelju iskaza o nekretninama koje su procijenjene u postupku pretvorbe među kojima se nalazila i sporna nekretnina koja je ušla u vrijednost društvenog kapitala T. d.d.

 

              9. Stoga na temelju ocijene izvedenih dokaza u ovom postupku i mišljenja koje je zauzeto od strane ovog suda usvojen je tužbeni zahtjev sve kako je presuđeno u točki I izreke presude.

 

              10. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154 st. 1 i 155. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 dalje ZPP-a) time da je tužitelju priznat trošak za zastupanje na ročištu od 3. listopada 2011 po 250 bodova, za zastupanje na ročištu od 14.studenog 2011. po 250 bodova, zastupanje na ročištu od 11. siječnja 2012. po 250 bodova, zastupanje na ročištu od 27. veljače 2012. po 125 bodova, sastav podneska od 22. ožujka 2017 po 50 bodova, sastav podneska od 22. srpnja 2019 po 50 bodova, zastupanje na ročištu od 5. listopada 2020 po 250 bodova, za sastav podneska od 6. listopada 2020. po 250 bodova, za zastupanje na ročištu od 2. prosinca 2020. po 250 bodova, za zastupanje na ročištu od 10. veljače 2021. po 125 bodova, za zastupanje na ročištu od 24. ožujka 2021. po 125 bodova, za zastupanje na ročištu od 5. svibnja 2021. po 125 bodova, zastupanje na ročištu od 22. studenog 2021. po 250 bodova, zastupanje na ročištu od 7. srpnja 2022. po 125 bodova, zastupanje na ročištu od 6. listopada 2022. po 125 bodova, zastupanje na ročištu od 24. siječnja 2022. po 250 bodova, što primjenom OTbr. 7. stavak 1., 8. stavak 1. i 3., 9. stavak 1., 2. i 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12) ukupno iznosi 2600 bodova odnosno 5.174 eur, trošak PDV-a od 1 293,50 eur, trošak pristojbe odluke u iznosu od 180,50 eur prema Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 157/15, 110/15, 118/18), što sveukupno iznosi 6.649,00 eur. Tužitelj je popisao trošak na iznos od 8.336,65 eur te je za više traženo za iznos od 1.687,65 eur zahtjev odbijen kao neosnovan sve kako je presuđeno u točki II izreke presude.

 

U Splitu 20. veljače 2023.

 

Sudac

Vinka Mitrović,v.r.

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi preko ovog suda za Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske u tri primjerka.