REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: 10 P-5414/2020-22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović
Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Č. D. iz Z.. OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica I. C., odvjetnica u Z., protiv tužene R. A. d.d. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. V. odvjetnica u OD G. & G., radi ništetnosti, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 30. siječnja 2023. u nazočnosti tužitelja osobno i njegove punomoćnice, te zz punomoćnika tuženika A. Ć., odvjetničke vježbenice, dana 17. veljače 2023., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08,
57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22), dalje ZPP-a
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., OIB: …, isplatiti tužitelju Č. D. iz Z., OIB:56186183664, 2.217,19 EUR/16.708,33 kn, koji iznos se zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima iz čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj …, ima vratiti tužitelju, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose:
- 1,21 EUR/9,1 kn od 30. kolovoza 2007.
- 0,7 EUR/5,3 kn od 2. listopada 2007.
- 0,17 EUR/1,29 kn od 21. prosinca 2007.
- 2,02 EUR/15,24 kn od 21. prosinca 2007.
- 3,04 EUR/22,91 kn od 1. prosinca 2007.
- 4,78 EUR/36,05 kn od 29. travnja 2008.
- 2,16 EUR/16,3 kn od 24. svibnja 2008.
- 1,14 EUR/8,57 kn od 27. lipnja 2008.
- 2,42 EUR/18,27 kn od 2. srpnja 2008.
- 0,53 EUR/4,02 kn od 29. kolovoza 2008.
- 0,64 EUR/4,73 kn od 3. rujna 2008.
- 1,75 EUR/13,17 kn od 3. rujna 2008.
Poslovni broj: 10 P-5414/2020- 22
- 10,24 EUR/77,13 kn od 3. rujna 2008.
- 4,55 EUR/34,28 kn od 23. prosinca 2008.
- 11,78 EUR/88,75 kn od 23. prosinca 2008.
- 12,89 EUR/97,12 kn od 23. prosinca 2008.
- 13,39 EUR/100,9 kn od 23. prosinca 2008.
- 12,24 EUR/92,23 kn od 23. prosinca 2008
- 12,51 EUR/94,26 kn od 28. travnja 2009.
- 10,35 EUR/78,01 kn od 8. svibnja 2009.
- 8,77 EUR/66,04 kn od 9. lipnja 2009.
- 9,19 EUR/69,23 kn od 11. srpnja 2009.
- 10,02 EUR/75,53 kn od 28. kolovoza 2009.
- 9,95 EUR/74,98 kn od 15. rujna 2009.
- 9,13 EUR/68,81 kn od 26. rujna 2009.
- 10,69 EUR/80,57 kn od 21. listopada 2009.
- 11,97 EUR/90,17 kn od 24. prosinca 2009.
- 13,78 EUR/103,81 kn od 20. siječnja 2010.
- 13,36 EUR/100,68 kn od 18. veljače 2010.
- 15,82 EUR/119,2 kn od 19. ožujka 2010.
- 15,35 EUR/115,69 kn od 20. travnja 2010.
- 16,26 EUR/122,54 kn od 20. svibnja 2010.
- 24,13 EUR/181,81 kn od 9. lipnja 2010.
- 22,51 EUR/169,61 kn od 27. srpnja 2010.
- 27,46 EUR/206,88 kn od 13. kolovoza 2010.
- 25,75 EUR/194 kn od 13. kolovoza 2010.
- 23 EUR/173,29 kn od 15. listopada 2010.
- 28,8 EUR/216,99 kn od 15. listopada 2010.
- 36,18 EUR/272,6 kn od 23. prosinca 2010.
- 30,95 EUR/233,23 kn od 26. siječnja 2011.
- 32,79 EUR/247,03 kn od 22. veljače 2011.
- 30,46 EUR/229,47 kn od 30. ožujka 2011
- 30,88 EUR/232,63 kn od 28. travnja 2011.
- 40,77 EUR/307,17 kn od 24. svibnja 2011.
- 41,73 EUR/314,43 kn od 30. lipnja 2011.
- 49,81 EUR/375,27 kn od 29. srpnja 2011.
- 45,58 EUR/343,4 kn od 29. kolovoza 2011.
- 40,95 EUR/308,52 kn od 27. rujna 2011.
- 40,03 EUR/301,57 kn od 5. listopada 2011.
- 39,67 EUR/298,91 kn od 22. studenog 2011.
- 41,86 EUR/315,38 kn od 23. prosinca 2011.
- 43,76 EUR/329,74 kn od 29. siječnja 2012.
- 44,02 EUR/331,66 kn od 18. veljače 2012.
- 42,7 EUR/321,73 kn od 31. ožujka 2012
- 43,59 EUR/328,43 kn od 19. travnja 2012.
- 44,2 EUR/333,02 kn od 30. svibnja 2012.
- 43,17 EUR/325,3 kn od 29. lipnja 2012.
- 43,44 EUR/327,33 kn od 31. srpnja 2012.
- 42,68 EUR/321,55 kn od 28. kolovoza 2012.
- 41,02 EUR/309,04 kn od 21. rujna 2012.
- 42,79 EUR/322,37 kn od 19. listopada 2012.
- 43,64 EUR/328,77 kn od 17. studenog 2012.
Poslovni broj: 10 P-5414/2020- 22
- 43,04 EUR/324,28 kn od 22. prosinca 2012.
- 39,7 EUR/299,14 kn od 29. siječnja 2013.
- 42,54 EUR/320,5 kn od 27. veljače 2013.
- 42,79 EUR/322,37 kn od 28. ožujka 2013
- 41,67 EUR/314 kn od 26. travnja 2013.
- 38,22 EUR/287,96 kn od 1. lipnja 2013.
- 38,13 EUR/287,3 kn od 19. lipnja 2013.
- 38,98 EUR/293,69 kn od 24. srpnja 2013.
- 40,34 EUR/303,94 kn od 29. kolovoza 2013.
- 42,22 EUR/318,14 kn od 26. rujna 2013.
- 41,25 EUR/310,82 kn od 19. listopada 2013.
- 41,94 EUR/316,01 kn od 27. studenog 2013.
- 42,72 EUR/321,89 kn od 20. prosinca 2013.
- 43,21 EUR/325,54 kn od 21. siječnja 2014.
- 44,23 EUR/333,27 kn od 16. veljače 2014.
- 43,9 EUR/330,74 kn od 1. travnja 2014.
- 42,76 EUR/322,19 kn od 18. travnja 2014.
- 42,4 EUR/319,45 kn od 29. svibnja 2014.
- 42,56 EUR/320,69 kn od 27. lipnja 2014.
- 43,88 EUR/330,6 kn od 5. srpnja 2014. do isplate,
za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope
zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope
HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.
prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana
nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi
tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi
koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska
središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna
poena, kao i da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu iznosi
1.744,25 EUR/13.142,02 kn, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se
određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska
središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna
poena, počam od 17. veljače 2023. do isplate, sve u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom, kao kreditorom
zaključio Ugovor o kreditu broj … 6. srpnja 2007. u kunskoj protuvrijednosti 11.641,92 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan
korištenja. Kredit je u cijelosti otplaćen. Po stavu tužitelja, dijelovi odredaba o valutnoj
klauzuli sadržani u Ugovoru o kreditu su nepošteni, odnosno posljedično ništetni jer
su protivni prvenstveno odredbama Zakona o zaštiti potrošača Zakona o obveznim
odnosima. Tužitelj je prilikom otplate doveden u vrlo nepovoljan položaj zbog
aprecijacije CHF u odnosu na kunu, na što, kao mogućnost prilikom ugovaranja
obveze iz Ugovora o kreditu, nije bio upozoren od strane tuženika, niti mu je
Poslovni broj: 10 P-5414/2020- 22
obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF.
Odredba čl. 1. i 7. Ugovora prema kojoj je vezana glavnica uz švicarski franak je
nepoštena i ništetna što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog
Trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u predmetuu kolektivne zaštite
potrošača. Samim time su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora kojim se anuiteti
obračunavaju u CHF i naplaćuju u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom
tečaju. S obzirom da su nepoštene odredbe ništetne od samog početka, to je svaka
ugovorna strana dužna vratiti drugoj ono što je primila na temelju takvih odredbi,
sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je tuženik dužan, po osnovi
stjecanja bez osnove, vratiti tužitelju sve što je on platio povrh onoga što je bio dužan
platiti, odnosno preplaćenu razliku anuiteta koja je nastala zbog rasta tečaja
švicarskog franka. Slijedom toga ustaje s tužbom i konačno uređenim tužbenim
zahtjevom u podnesku od 12. rujna 2022. (list 94-96) kojim traži od tuženiku isplatu
2.217,19 EUR/16.708,33 kn, s osnova preplaćenih iznosa zbog valutne klauzule u
CHF, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do
plateža, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do
plateža.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 23. veljače 2021. osporava tužbeni zahtjev u
cijelosti, prigovara zastari, navodi da se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača ne mogu primijeniti na ovaj predmet. Drži da ugovorne odredbe o
valutnoj kauzuli nisu utvrđene ništetnima u parnici za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača; tužitelj nije pokušao dokazati da se radi o ugovornim odredbama o kojima
se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja.
Ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj
pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala
znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
Prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. U podnesku od 6. srpnja
2022. se protivi preinaci tužbe, a za slučaj da sud istu dopusti ističe prigovor zastare
na preinačeni dio. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog
troška.
3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu broj … od 6. srpnja 2007. (list 8-13 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (list 15-20 spisa), otplatna tablica (list 21-23 spisa) proveden je dokaz financijskim vještačenjem po
stalnom sudskom vještaku Z. R. iz R. v. d.o.o. (list 48-51 spisa), te je saslušan tužitelj.
4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo
potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.
5. Među strankama nije prijeporno:
- da su sklopile Ugovor o kreditu broj … 6. srpnja 2007. u kunskoj
protuvrijednosti 11.641,92 CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na
dan korištenja,
- da je u čl. 1. Ugovora ugovorena valutna klauzula vezna uz valutu CHF, a u čl.
7. Ugovora otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti
po tuženikovom srednjem tečaju u CHF,
Poslovni broj: 10 P-5414/2020- 22
- da je rok otplate kredita je određen na 84 mjeseca, s korištenjem kredita
najkasnije 31. listopada 2007. radi kupnje vozila s otplatom u jednakim
mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem
tečaju u CHF na dan dospjelosti prema otplatnom planu koji će biti uručen
korisniku kredita tj. tužitelju nakon otplate, te ti obroci dospijevaju na otplatu
zadnjeg dana u mjesecu.
- da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen.
6. Prijeporno je:
- jesu li odredbe čl. 1. i 7. navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje valutnu
klauzulu u valuti CHF i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti
CHF ništetne,
- pa posljedično tomu,
- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,
- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,
- zastara tražbine tužitelja.
7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89.
i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), koji je bio na snazi u
vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih
odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl.5. Direktive 93/13/EEZ.
8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.
9. Glede valutne klauzule, VSRH je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018
prihvatio obrazloženje VTSRH u presudi poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je
utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da
potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio
trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao
pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna
odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i
učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija
razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao
procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.
Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su
trebali obavijestiti potrošača tj. tužiteljicu o svim rizicima koje ona prihvaća
sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog
Ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužiteljica mogla razumjeti što joj donosi ova
ugovorna odredba i odlučiti sama o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu
savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj.
banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke
moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama
na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti
o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela
savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti
sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima
namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost
ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog
znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.
Poslovni broj: 10 P-5414/2020- 22
10. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju
potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno
sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja
navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost
iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što
nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga,
a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za
bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga
znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim
stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno.
11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je 2007. kupovao automobil za vlastite potrebe.
Sjeća se da su supruga i on došli u G. a., izabrali automobil i dio cijene su platili u gotovini, dok im je za ostatak trebao kredit. Upravo su ih iz Grand auta uputili kod tuženika radi realizacije tog kredita. Kod tuženika nisu imali izbora nego prihvatiti to što su im nudili, a radilo se o ugovoru u valuti CHF. Njemu se u tom trenutku nije činilo ništa neuobičajeno i potpisao je Ugovor. U vrijeme kada je zaključio Ugovor o
kreditu mjesečna rata je bila oko 700,00 kn, da bi s vremenom narasla čak do
1.300,00 kn, dok je zadnjih godina iznosila oko 1.100,00 kn. Prilikom zaključenja
Ugovora o kreditu njemu ni na koji način nije objašnjen rizik ugovaranja valute CHF,
kao ni mogućnost da bi tečaj rastao. Nije mu poznato značenje termina valutna
klauzula, a u banku je išao u dobroj vjeri i nije očekivao da je moguće to što se
dogodilo.
12. S druge strane, prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s
valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom ranije bila valuta DEM tj. EUR pa
nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao
niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo
opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao
valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni
ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli
samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije
objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj
nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stope ispočetka nisu
dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope
bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer
navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim
sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o
rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve
vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je ova
ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna.
13. Na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne
povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije
bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje
pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer valutna klauzula nije bila uvjet
ugovora, niti je bila odlučna pobuda. Sve i da su ispunjene pretpostavke iz odredbe
čl. 324. st. 1. ZOO-a, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen,
opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim
Poslovni broj: 10 P-5414/2020- 22
propisom tj. ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te
odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a se ne primjenjuje,
premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila
zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu
savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa.
14. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna
odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u
suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju
neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi
čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe
nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti i informirati ga o
svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na
potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o
kreditu, što je izostalo i imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj
druge ugovorne strane (tužitelja), što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja
propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim
sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i
načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa
koji tužitelj mora vratiti tuženiku.
15. Ujedno se napominje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu
kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača
obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete
koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa tuženik neosnovano ističe da se
tužitelj na istu ne može pozivati. U odnosu na navedeno valja reći i da se prema
odredbi čl. 502. c ZPP fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za
naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni
zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su
određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zaštićeni kolektivni interesi i prava
osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, a u kojem slučaju je sud vezan za utvrđenje u
parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Zbog tih razloga je i odbijen dokazni
prijedlog tuženika za saslušanjem javnobilježničke prisjednice D. B..
16. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a
koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle
neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji
obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i
sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske
unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i
pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.
17. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi
poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem
parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida
zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste
počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.
Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba
Poslovni broj: 10 P-5414/2020- 22
za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012.,
prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u
kolektivnom sporu u dijelu (koji se odnosi na jednostranu izmjenu kamatne stope je
postala pravomoćna 13. lipnja 2014.) koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je
postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu
podnio 5. studeni 2020., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za
individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka
pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i
interesa potrošača. Osim toga, stajalište VSRH, Građanskog odjela od 30. siječnja
2020. jest da u slučaju ništetnosti ugovora zastarni rok za povrat danoga počinje teći
od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način
ustanovljena ništetnost ugovora.
18. Ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u
valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF-a na dan
stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute, te
je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog
nesavjesnog i nepoštenog postupanja.
19. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike
između iznosa koji je tužitelj po osnovi promjenjive redovne kamatne stope plaćao i
iznosa koji bi plaćao da je plaćalo anuitete po početno ugovorenoj kamatnoj stopi,
proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Z. R. stalnom sudskom vještaku.
20. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da je ugovoreni iznos od 11.641,92 CHF
prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita iznosio je protuvrijednost
od 51.282,87 kn, a razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31.
kolovoza 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu
CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) u odnosu na tečaj
za valutu CHF važeći u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 16.708,33 kn.
21. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je jasan, detaljno
obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni
stranke na isti nisu imali prigovora glede matematičkog izračuna. Prigovori koje je
isticao tuženik su pravne prirode i na njih se sud očitovao u ovoj presudi, kao i sudovi
u kolektivnom sporu.
22. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i
tužitelju dosuđen iznos od 2.217,19 EUR/16.708,33 kn po osnovi preplaćenih
anuiteta zbog ništetnih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz
korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
23. Zatezne kamate na pojedine svote su dosuđene od dana dospjelosti tj. prvog
dana nakon toga u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za
razdoblje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2022.na temelju
čl. 29. st. 2. ZOO-a, uz uvećanje od pet, odnosno tri postotna boda jer je riječ o
parnici između fizičke i pravne osobe, te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja
se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska
središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
Poslovni broj: 10 P-5414/2020- 22
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna
poena, temeljem iste odredbe ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim
odnosima (Narodne novine br. 156/22).
24. Sud je dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva (u tužbi traženo
14.193,88 kn, a tužbenim zahtjevom 2.217,19 EUR/16.708,33 kn), sukladno nalazu i
mišljenju vještaka, jer tužitelj isto nije mogao učiniti prije provedenog dokaza
financijskim vještačenjem i jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među
strankama, sukladno čl. 190. ZPP-a.
25. U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odnosu na preinačeni zahtjev ističe
se da sve i kad bi to bilo izvan roka, treba primijeniti odredbu čl. 241. ZOO-a prema
kojoj podnošenjem tužbe (5. studeni 2020.) za sve utužene iznose je prekinuta
zastara, te taj prekid traje do pravomoćne odluke u ovom postupku, slijedom čega
tužitelj može raspolagati tužbenim zahtjevom na ovaj način tijekom parnice, zbog
čega je isti neosnovan.
26. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnobilježničke
prisjednice na okolnost razumijevanja spornih odredbi Ugovora o kreditu, s obzirom
na utvrđenja iz kolektivnog spora zaštite potrošača, kao i s obzirom da tuženik nije
predložio dokaz saslušanjem djelatnika tuženika koji je radio na konkretnom Ugovoru
o kreditu s tužiteljem.
27. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj
vrijednosti predmeta spora (2.217,19 EUR/16.708,33 kn) i Tarifi o nagradama i
naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014,
118/2014, 107/2015 i 126/2022).
28. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na
sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana
10.3.2021., 1.9.2022. i 30.1.2023. (Tbr 9. toč. 1. OT 300 bodova), sastava podneska
od 3.3.2021., 25.11.2021., 2.2.2022., 12.9.2022. (Tbr 8. toč. 1. i 3. OT 325 bodova),
što iznosi 1.443,36 EUR/10.875,00 kn, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma
za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 199,08 EUR/1.500,00 kn, trošak
sudske pristojbe na tužbu 33,18 EUR/250,00 kn i trošak sudske pristojbe na presudu
68,62 EUR/517,02 kn, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.744,25
EUR/13.142,02 kn, sukladno čl. 155. ZPP-a.
29. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog
postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i
zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova
postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak
dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest
od 17. veljače 2023. do isplate.
30. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2.
ZOO-a po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope
koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta
Poslovni broj: 10 P-5414/2020- 22
uvećanom za tri postotna poena, temeljem iste odredbe ZOO-a i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).
U Zagrebu, 17. veljače 2023.
Sutkinja
Jadranka Liović Merkaš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Dna:
- pun. tužitelja, I. C., odvj. uz rj za platež sp na presudu
- pun. tuženika M. V., odvj.
