1

Poslovni broj: 8 Pr-78/2019-76

 

      

Republika Hrvatska

  Općinski sud u Varaždinu

    Varaždin, Braće Radić 2

                                                                                       Poslovni broj: 8 Pr-78/2019-76 

 

                                          U    I M E    R E P U B L I K E    H R V A T S K E 

 

P R E S U D A

 

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice A. P., iz V., OIB:…, zastupane po punomoćnici B. M., odvjetnici u V., protiv tuženika V. d.d. iz V., OIB:…, zastupanog po A. B., upravni pravnik, zaposleniku tuženika i umješača na strani tuženika C. osiguranje d.d  iz Z., V. OIB:…, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ć. i Š. u Z., radi naknade štete zbog ozljede na radu,  nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 9. siječnja 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika umješača, te odsutnosti punomoćnika tuženika, dana 17. veljače 2023. kao dana donošenja i objave presude 

                                                                                                 

p r e s u d i o   j e 

 

              I. Nalaže se tuženiku V. d.d. iz V., OIB:…, da tužiteljici A. P., iz V., OIB: …:

 

-                      s naslova naknade neimovinske štete isplati iznos od 6.636,14 EUR/ 50.000,00 kn[1], (slovima: šest tisuća šesto trideset šest EUR i četrnaest centi/pedeset tisuća kuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi  koja se izračunava uvećanjem prosječne  kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena tekućom od 17.4. 2019. do 31.12. 2022., a od 1.1.2023 do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

-                      s naslova naknade imovinske štete, troškova tuđe pomoći i njege, isplati iznos od 663,61 EUR/ 5.000,00 kn[2] (slovima: šesto šezdeset tri EUR i šezdeset jedan cent/pet tisuća kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi  koja se izračunava uvećanjem prosječne  kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena tekućom od dana donošenja ove presude 17. veljače 2023. do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

-                      s naslova naknade neimovinske štete isplati iznos od 293,05 EUR/ 2.208,00 kn[3], (slovima: dvjesto devedeset tri EUR i pet centi/dvije tisuće dvjesto osam kuna) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi  koja se izračunava uvećanjem prosječne  kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena tekućom od 17.4. 2019. do 31.12. 2022., a od 1.1.2023 do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

              II. Nalaže se tuženiku V. d.d. iz V., OIB:…, da tužiteljici A. P., iz V., OIB:…, naknadi parnične troškove u iznosu od 3.761,51 EUR/28.341,10 kn[4] (slovima: tri tisuće sedamsto šezdeset jedan EUR i pedeset jedan cent/ dvadeset osam tisuća tristo četrdeset jedna kuna i deset lipa), zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 17. veljače 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana, dok se preostali dio njezinog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 442,70 EUR/3.335,52 kn[5] odbija.

 

Obrazloženje

 

1.                 Tužiteljica je ovome sudu 17. travnja 2019. podnijela tužbu radi naknade štete. U tužbi navodi da je u vrijeme kad je bila zaposlena kod tuženika kao svog poslodavca i to 28. rujna 2017. oko 15,00 sati pretrpjela ozljedu na radu u poslovnim prostorijama tuženika dok je silazila niz stepenice prilikom odlaska s posla, na predzadnjoj stepenici je pala i udarila lijevim koljenom u pod. Stepenice koje su izvedene od sklizavog materijala nisu bile izolirane zaštitnom traku ili na drugi odgovarajući način što je protivno propisima o Zaštiti na radu koji propust je naknadno saniran. Zadobila je višekomadni prijelom lijevog ivera zbog čega se liječila sve do 31. prosinca 2018., a i dalje trpi trajne posljedice. Odmah nakon ozljeđivanja prebačena je na Odjel za ortopediju i traumatologiju O. b. u V. gdje je operirana i zadržana na liječenju do 2. listopada 2017. U bolnici je strogo mirovala, jela i mokrila u krevetu, a cijela lijeva noga sve do prepone joj je bila imobilizirana longetom koja joj je skinuta nakon više do mjesec dana. Potom je bila na kućnoj njezi uz preporučeno mirovanje i držanje noge na povišenom, a tri i pol mjeseca nakon ozljeđivanja nije mogla hodati bez pomoći štaka niti normalno savinuti nogu, a zbog bolova je cijelo vrijeme koristila terapiju protiv bola. Nakon toga je bila na fizikalnoj terapiji koja se stacionarno provodila od 1. prosinca do 28. prosinca 2017. u bolnici u V. T., a nakon toga i ambulantno u istoj bolnici. Po otpuštanju iz bolnice morala je provoditi naučene vježbe, a 23. studenog 2018. je bila podvrgnuta još jednoj operaciji, ekstrakciji alenteze, te je liječenje završeno 31. prosinca 2018. Bila je radno nesposobna od ozljeđivanja do 13. travnja 2018. te je od 23. studenoga do 31. prosinca 2018. Zbog zadobivenih povreda trpjela je dugotrajne i jake boli u trajanju od najmanje 5 mjeseci. Bolovi izuzetno jakog intenziteta trajali su čitavo vrijeme do imobilizacije, odnosno do otpušanja kući nakon prve operacije. U to vrijeme uopće nije mogla pomicati nogu pa je bolove osjećala iako je primala analgetik. Bolove je osjećala i svaki puta prilikom razgibavanja na fizikalnim terapijama. Bol u nozi prisutna je još i danas kod dugotrajnog hoda te pokušaja čučanja ili klečanja, pa po tom osnovu traži odgovarajuću novčanu naknadu gdje osobito treba imati uvidu nelagodu koju je proživljavala tijekom boravka u bolnici zbog operacije, imobilizaciji longetom, vađenja šavova, brojnih rengenskih snimanja, dugotrajne fizikalne terapije, hodanja uz pomoć štaka, te učestalih specijalističkih pregleda. Naknadu potražuje iz osnova naruženosti jer je ostao ožiljak na lijevom koljenu koji je u ljetnim mjesecima vidljiv svima. Pretrpjela je i intenzivni strah koji je bio izuzetno intenzivan u času same nesreće i neposredno nakon toga sve do zaprimanja prvih informacija liječnika o stanju noge. Nakon toga je bio prisutan strah od moguće trajne nemogućnosti kretanja i ostalih komplikacija pa stoga traži i naknadu za pretrpjeli strah. Zbog zadobivenih povreda trajno joj je smanjena životna aktivnost. Po završetku liječenja vratila se na posao, ali zbog bolova nije mogla dugo sjediti pa je odlučila otići u mirovinu. Ne može se više baviti planinarenjem, ne može dugo šetati, a niti plesati istim intenzitetom kao prije nesreće, a članica je plesnog kluba DMD V., pa se plesom prije nesreće bavila svakodnevno. Hod uz i niz stepenice je otežan kao i u obavljanju kućanskih poslova, a kako na moru izdaje apartmane to joj predstavlja veći problem. Više ne vježba pilates niti jogu što je prije radila. Ne može obavljati radove u masliniku, niti brati i čistiti masline. Nakon dizanja iz kreveta ili dužeg sjedanja nogu mora svaki puta razgibavati i često pije tablete protiv bolova. Ne može više nositi visoke pete, a noga je boli i pri dugoj vožnji. Stoga potražuje naknadu radi povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje. Bila joj je potrebna tuđa pomoć i njega u punom opsegu u vrijeme imobilizacije longetom kad se nije mogla sama dići iz kreveta, sjesti, održavati higijenu, odlaziti po namirnice, obavljati kućanske poslove i kuhati. I u vrijeme kad nije mogla hodati bez štaka bila joj je potrebna stalna pomoć i njega od najmanje 6 sati dnevno. Nije mogla sama odlaziti na fizikalne terapije već je netko morao voditi, a niti nakon što je počela hodati bez pomoći štaka nije mogla sama obavljati zahtjevnije kućanske poslove i odlaziti po namirnice. Stoga potražuje naknadu i po tom osnovu. Tijekom liječenja obavila je fizikalnu terapiju 45 puta ambulantno u bolnici u Varaždinskim Toplicama, a u vremenu od 1. prosinca do 28. prosinca 2017. i terapiju provodila stacionarno, pa s osnova troškova prijevoza do bolnice u Varaždinskim Toplicama potražuje iznos od 2.208,00 kn. Dana 28. ožujka 2019. obratila se tuženiku sa zahtjevom za mirno rješenje spora, ali tuženik to nije prihvatio. Prema čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti na radu poslodavac je obvezan osigurati da su mjesta rada koja se koriste u svakom trenutku sigurna, održavana, prilagođena za rad i u ispravnom stanju u skladu sa pravilima zaštite na radu. Prema čl. 103. st. 1. Zakona o radu ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Prema čl. 15. Zakona o zaštiti na radu poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu po načelu objektivne odgovornosti, a prema općim propisima obveznog prava. Stoga podnosi ovu tužbu te predlaže da je sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev.

             

2.                 Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su hodne plohe hodnika i stubišta poslovne zgrade tuženika izrađene sukladno Elaboratu zaštite na radu izrađenom od C. I. d.d. V. te da tehničkim pregledom nisu utvrđeni nedostaci u pogledu zaštite na radu, a što je razvidno iz zapisnika Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša G. V. koji se prilaže odgovoru na tužbu. Napominje da tužiteljica u tužbi ne navodi koji to propisi područja zaštite na radu propisuju da stepenice moraju biti izolirane zaštitnom trakom ili na drugi odgovarajući način te da u izjavi koja se prilaže uz prijavu o ozljedi na radu nije navela zbog čega je došlo do ozljede. Nadležne državne službe nisu temeljem prijave ozljede na radu utvrdile propuste tuženika u vezi zaštite na radu te stoga niti nisu provedene nadzorne radnje. Ukazuje na to da je iz otpusnog pisma O. b. u V. razvidno kako je tužiteljica prilikom otpusta iz bolnice bila dobrog općeg stanja, što upućuje na njezin uspješan oporavak tijekom bolničkog liječenja, pa ne može biti govora o tome da trpi trajne posljedice, te zaključak potvrđuje činjenica da je nakon bolovanja radila, dakle bila je zdravstveno sposobna za obavljanje poslova i radnih zadataka, što ne bi bilo moguće da je trpjela trajne posljedice predmetne ozljede. Osporava i navode tužiteljice iz tužbe o intenzitetu i trajanju fizičkih bolova te njezin zahtjev za naknadu štete s osnova naruženosti jer iz medicinske dokumentacije koju je priložila proizlazi da je postoperativni ožiljak uredno saniran. U vezi s time napominje da ožiljak na lijevom koljenu može biti posljedica neke ranije ozljede do koje je moglo doći zbog raznih aktivnosti s kojima se tužiteljica prema navodima iz tužbe bavila. Na okolnost pretrpljenog straha predlaže sudsko-medicinsko vještačenje. Smatra da je i upitna tvrdnja tužiteljice da je zbog bolova otišla u mirovinu, jer je i prije nego se ozlijedila imala uvjete za prijevremenu mirovinu pa stoga osporava postojanje uzročnoposljedične veze između ozljede i odlaska u mirovinu. Ukazuje na to da tužiteljica nije dokazala da se prije ozljeđivanja bavila planinarenjem, da je bila članica plesnog kluba, da je imala prijavljenu djelatnost izdavanja apartmana te da je posjedovala maslenik u kojem je obavljala radove. Tvrdi i da bi opseg pružene tuđe pomoći i njega bio manji da se liječenje i rehabilitacija obavljala na primjereni način. Napominje da je tužiteljica nakon 13. travnja 2018. dolazila na posao sa štakama, a nakon nekog vremena i bez štaka pa se čudi njezinim tvrdnjama da u tom razdoblju nije mogla odlaziti po namirnice. Osporava i da je tužiteljica imala putne troškove nastale redi prijevoza na relaciji V. – V. T. i natrag te navodi i da u spis nije priložila vozne karte. Tužiteljičin zahtjev za naknadu štete nije prihvaćen jer je isti kao i tužba u potpunosti neopravdan. Stoga predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije kao neosnovan.

 

3.                 Tužiteljica u podnesku od 2. listopada 2019. ponavlja tvrdnje iz tužbe da prema čl. 15. Zakona o zaštiti na radu poslodavac odgovara radniku za štetu po načelu objektivne odgovornosti, a prema općim propisima obveznog prava što znači da odgovara bez obzira na krivnju i ne može se osloboditi odgovornosti ako dokaže da nije kriv što se šteta dogodila. Prema čl. 1045. st. 3. Zakona o obveznim odnosima za štetu od stvari ili djelatnosti od kojim potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju, a u ovom slučaju klizave stepenice na kojima je tužiteljica pala i pretrpjela ozljedu na radu predstavljaju opasnu stvar. Nadalje prema čl. 1067. toga zakona vlasnik opasne stvari oslobađa se od odgovornosti samo ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti, a djelomično se oslobađa odgovornosti ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. Teret dokaza tih okolnosti je na tuženiku, a tuženik na te okolnosti ne predlaže nikakve dokaze. Dokaz toga nije niti Elaborat zaštite na radu priložen uz odgovor na tužbu. Suglasna je s prijedlogom tuženika da se na okolnost pretrpljene ozljede na radi i nastale štete provede medicinsko vještačenje. Osporava tvrdnje tuženika da tužiteljica nema pravo na naknadu putnih troškova nastalih u vezi s liječenjem.

 

4.                 U podnesku od 9. listopada 2019. C. o. d.d. je prijavilo miješanje u ovaj spor na strani tuženika te osporilo navode iz tužbe i tužbene zahtjeve tužiteljice tvrdeći da na strani tuženika nije bilo propusta koji bi utjecao na nastanak štetnog događaja, već je šteta nastala isključivo nepažnjom tuženice na koju poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći. 

 

5.                  Rješenjem suda poslovni broj 8 Pr-78/2019-17 od 11. veljače 2020. dopušteno je miješanje C. o. d.d. Z. kao umješača na strani tuženika u ovoj parnici protiv kojeg nisu bile podnesene žalbe. 

 

6.                  Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja u podnesku od 19. lipnja 2022. uskladila tužbeni zahtjev s rezultatima provedenih medicinskih vještačenja i novim orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda  broj: Su-IV-47/2020-5 od 5.3. i 15.6.2020. tako što po osnovu neimovinske štete potražuje iznos od 50.000,00 kuna, a po osnovu neimovinske štete, troškova tuđe pomoći i njega te troškova prijevoza 7.208,00 kuna. Na ročištu održanom 9. siječnja 2023. tužbeni zahtjev je postavila u EUR-ima. 

 

7.                 Umješač na strani tuženika u podnesku od 12. srpnja 2022. navodi se kako postavljeni tužbeni zahtjev nije određen sukladno provedenom medicinskom vještačenju te da ne postoje okolnosti koje bi opravdale takvo određivanje tužbenog zahtjeva. Protivi se preinaci tužbenog zahtjeva njegovim povišenjem jer je to po njemu protivno člancima 190. i 191. Zakona o parničnom postupku, što u nastavku detaljno obrazlaže. U odnosu na povećani dio preinačenog tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare.

 

8.                  Tužiteljica u podnesku od 30. rujna 2022. osporava navode umješača na strani tuženika o preinaci tužbe i zastari. Navodi da tužena strana čl. 190. i 191. ZPPa tumači previše formalistički, odnosno na način kojim se vrijeđa pravo tužiteljice na pristup sudu, dakle njeno ustavno i konvencijsko pravo iz čl. 29.st.1. Ustava RH i 6. EKZLJP te se pri tom poziva na stručni članak sutkinja Županijskog suda u Zagrebu Iris Gović Penić „ Zastara iznosa naknade neimovinske štete povišenih temeljem novih orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda RH” objavljenom na portali IUS INFO i sudsku praksu koja se u tom članku citira. Ukazuje i na to da je s obzirom na argumente iz tog članka i praksu ESLJP koja ga obvezuje, Vrhovni sud RH  vjerojatno, u postupku Revd 3863/2021 odlučio dopustiti reviziju radi odlučivanja o pitanju:„ Predstavlja li povećanje zahtjeva s osnove naknade neimovinske štete koje se sastoji u traženju većeg iznosa naknade štete preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP, te je li za zastaru povećanog zahtjeva bitan dan preinake tužbe i jesu li u tom smislu predmetne pobijane odluke utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava odredbe čl. 230. st. 1.

ZOO u vezi s odredbom čl. 191. st. 1. ZPP?"

 

9.                 Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom koji je veći od prethodnog je tužba preinačena, ali kako je do toga došlo zbog usklađivanja sa Nalazima vještaka i novim Orijentacijskim kriterijima, koji predstavljaju osnov za određivanje visine štete, tuženik se tome ne može protiviti, budući da za takvo preinačenje tužbe po stavu ovog suda vrijedi pravilo o preinaci tužbe iz čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku, prema kojem iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, u kom slučaju pristanak tuženika nije potreban. Napominje se da se izmijenjena odredba čl. 190. st. 2 ZPP-a primjenjuje i na postupke započete prije nego je ta izmjena stupila na snagu. U ovom slučaju je utužena naknada štete koju je tužiteljica pretrpjela zbog zadobivene povrede na radu i to cjelokupne materijalne i nematerijalne štete, a visinu tužbenog zahtjeva u toj fazi postupka nije se mogla točno vrijednosno odrediti, jer je to moguće učiniti tek nakon provedenog dokaznog postupka koji uključuje i medicinsko vještačenje na osnovu kojeg se mogu točno vrednovati pojedini vidovi štete u skladu s u tom času važećim Orijentacijskim kriterijima. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev povećan po istoj činjeničnoj i opravdanoj osnovi, a tužiteljica je i prethodno postavljenim tužbenim zahtjevom potraživala naknadu cjelokupne nastale joj štete, pa je dakle tužba i u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva podnesena unutar propisanog zastarnog roka, po stavu ovog suda nije nastupila zastara povećanog dijela tužbenog zahtjeva. Da tuženik nije osporavao visinu štete navedenu još u tužbi, ne bi bilo niti potrebno provoditi medicinsko vještačenje po osnovu kojeg je uz primjenu novih orijentacijskih kriterija visina tužbenog zahtjeva povećana. Činjenica da iz provedenog vještačenja i novih Orijentacijskih kriterija koji se primjenjuju i na postupke u tijeku proizlazi da je visina štete veća od one naznačene u prvom tužbenom zahtjevu koji je naknadno povećan  i za koji iznos je tužiteljica preinačila tužbu, ne može ići na štetu tužiteljice, jer je tužiteljica i prvim tužbenim zahtjevom zatražila naknadu cjelokupne nastale joj štete. Napominje se da Sud u vezi s tim prihvaća sve argumente o tome da povećani dio tužbenog zahtjeva nije u zastari koje je tužiteljica iznijela u podnesku od  30. rujna 2022. u kojem se poziva i na sudsku praksu koji taj stav podupire.

 

10.             Tijekom dokaznog postupka pročitane su isprave u spisu predmeta: ugovor o radu (stranice 8-9 spisa), prijava o ozljedi na radu (stranice 10-13 spisa),  medicinska dokumentacija tužiteljice priložena uz tužbu (stranice 14-30 spisa), cjenik jednosmjernih i mjesečnih karata (stranica 31 spisa), autobusna karta (stranica 32 spisa), odštetni zahtjev od 18. ožujka 2019. (stranica 33 spisa), očitovanje tuženika na odštetni zahtjev (stranica 34 spisa), dokumentacija tuženika uz odgovor na tužbu u omotnici (stranica 39 spisa), ponuda osiguranja (stranica 53 spisa), polica osiguranja (stranica 54 spisa), dokumentacija tuženika uz podnesak od 6. studenoga 2020. u omotnici (stranica 98 spisa), dokumentacija uz podnesak tuženika od 4. veljače 2021. u omotnici (stranica 105  saslušani su svjedoci T. N. H., D. K., M. B. i A. V. i tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja,  provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku iz područja zaštite na radu D. T. te medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku M. H., dr. med., pročitani su nalaz vještaka D. T. od 23. veljače 2021. (stranice 107116 spisa), potvrda o stanju vremena od 3. studenoga 2020. (stranice 124-126 spisa), očitovanje vještaka D. T. na primjedbe na nalaz od 12. lipnja 2021. (stranice 132-134 spisa), nalaz vještaka M. H. od 5. lipnja 2022. (stranice 159-166 spisa), očitovanje vještaka M. H. od 23. lipnja 2022. (stranica 178 spisa). Odbijen je dokazni prijedlog tužiteljice za saslušanjem svjedokinja L. H., S. R. i A. Š., jer su okolnosti na koje su predložene utvrđene medicinskim vještačenjem.

 

11.             Na temelju tako provedenih dokaza, ocjenjujući ih sve zajedno i svakog posebno, a to u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13 i  89/14, 70/19 i 80/22 i 114/23-dalje ZPP) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužiteljice i to onaj konačni postavljen u podnesku od 19. svibnja 2022., dopunjen na ročištu 9. siječnja 2023. osnovan.

 

12.             Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske i neimovinske štete nastale joj u štetnom događaju od 28. rujna 2017. kad je prilikom odlaska s posla pala silazeći po stepenicama. Stoga za rješavanje ovog spora treba primijeniti mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima o naknadi imovinske i neimovinske štete („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza i 78/15) te Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine"  71/14, 118/14, 154/14, 94/18 i 96/18). Prema čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, pri tome se predmnijeva obična nepažnja, a za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju. Prema čl. 1046. obveznog zakona šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Prema čl.1063. Zakona o obveznim odnosima za štetu nastalu u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, a prema  čl. 1064. za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi. Prema čl. 1067. Zakona o obveznim odnosima vlasnik se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, a oslobađa se odgovornosti djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. Prema čl. 25. Zakona o zaštiti na radu ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

13.             Između stranaka nije sporno:

 

-         da je tužiteljica u vrijeme nastanka štetnog događaja bila zaposlenica tuženika,

 

-         da je tužiteljica na radnom mjestu u poslovnim prostorijama tuženika u kojima je obavljala poslove za tuženika kao svog poslodavca zadobio ozljedu tako što je pala dok je hodala po stepenicama, 

 

14. Sporni su odgovornost tuženika za štetu nastalu tužiteljici zbog pretrpljene povrede na radu te visina štete. Tuženik naime tvrdi da je za štetu isključivo odgovoran sam tuženik budući da je ozljeda koju je zadobio posljedica njegove krajnje nepažnje te da iznos koji se potražuje po osnovu naknade štete prevelik.

 

15. Na temelju provedenih dokaza sud je utvrdio:

 

-                     čitanjem dokumentacije koju je tužiteljica priložila u spis predmeta da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika u vrijeme štetnog događaja na radnom mjestu voditelja knjigovodstva, da je 28. rujna 2017. u poslovnim prostorijama tuženika pretrpjela ozljedu na radu prilikom odlaska s posla dok je silazila niz stepenice, pala je na predzadnjoj stepenici te lupila koljenom o pod, da je povreda prijavljena Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, da je zadobila povredu u vidu prijeloma patele, da se tužiteljica od zadobivene povrede liječila duže vrijeme u O. b. u V. i S. b. za m. r. V. T. tijekom kojeg je bila dva puta operirana te se provodila i fizikalna terapija u bolnici i ambulantno, da je tužiteljica  tuženiku podnijela zahtjev za naknadu štete od 18. ožujka 2019. koji je tuženik zaprimio i na njega odgovorio dopisom od 27. ožujka 2019. tako što je naveo da ga smatra neopravdanim. 8. kolovoza 2018. te da je cijena vozne karte na relaciji V.-V. T. u vrijeme kad je tužiteljica obavljala fizikalnu terapiju za jedan smjer iznosila 24,00 kuna.

 

-                     čitanjem dokumentacije priložene po tuženiku sud je utvrdio da je za poslovni prostor tuženika, pa i za stepenice na kojima je tužiteljica pala izrađen Elaborat zaštite na radu od strane C. I. d.d. V., da je izvršen tehnički pregled te da tehničkim pregledom nisu utvrđeni nedostaci u pogledu zaštite na radu, što je razvidno iz Zapisnika Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša G. V. od 28. kolovoza 2013., da je za poslovni prostor izdana uporabna dozvola, da je tužiteljica bila na bolovanju od 29.9.2017. do 13.4.2018. te da je nakon toga radila od 14.4.2018. do 22.11.2018. 

 

-                     čitanjem po tuženiku dostavljenog izvješća o vremenu da je na dan nastanka štetnog događaja vrijeme bilo lijepo i da nije padala kiša,

 

16.            Na temelju iskaza svjedoka T. N. H., D. K. i M. B. sud je utvrdio da su kad su čuli vrisak zatekli tužiteljicu kako leži na podu ispred stepenica, a oko nje su bile razbacane njezine stvari, njezina torba i dvije ili tri vrećice sa stvarima, da se tužiteljica žalila na bol u koljenu, da se nije micala, ali je bila pri svijesti i govorila, da da se nakon pada pokušala dići, ali to nije mogla učiniti, da je došla hitna pomoć, da su djelatnici hitne pomoći tužiteljicu stavili na nosila i odveli ju u bolnicu, da je podloga stepenica od mramora, da na stepenicama nije bilo zaštite niti zaštitnih traka, a naknadno postavljena zaštita, crne zaštitne trake po rubovima. Svjedokinja D. K. je rekla i da ne može reći koje sve stvari su bile oko tužiteljice nakon pada, ali se sjeća da je imala puno vrećica, jer se u to vrijeme spremala u mirovinu pa je postupno praznila kancelariju.

 

17.             Na temelju iskaza svjedoka A. V., voditelja službe zaštite na radu da je on Zavodu za zdravstveno osiguranje dostavio pet primjeraka prijave ozljede na radu, od kojih prema njegovim navodima jedan ostaje Zavodu, jedan se vraća V., jedan je za ozlijeđenu radnicu, jedan za Inspekciju zaštite na radu, a jedan za liječnika obiteljske medicine, da je Zavod za zdravstveno osiguranje dužan jedan od tih pet ovjerenih primjeraka prijave dostaviti Inspekciji zaštite na radu, što nije učinjeno, da niti on nije obavijestio Inspekciju za zaštitu na radu o ozljeđivanju tužiteljice pa nije obavljen očevid u povodu toga, da ju nije obavijestio jer je procijenio  da nije zadobila tešku ozljedu na radu na osnovu toga što nije bilo krvi i tužiteljica je bila pri svijesti, a djelatnici hitne pomoći nisu urgentno postupali već su tužiteljicu stavili na nosila koje su stavili u vozilo hitne pomoći, te da u tom času nije znao da ozljeda tužiteljice uključuje prijelom.

 

18.             Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da je tužiteljica u mjesecu rujnu 2017. pretrpjela povredu na radu tako što se poskliznula na predzadnjoj stepenici prilikom odlaska s posla i povrijedila koljeno, pukla joj je patela na dva dijela, da je na dan štetnog događaja bilo lijepo sunčano vrijeme, da je nosila cipele bez potpetice, a misli da su imale gumeni đon, da joj obuća nije bila mokra, da se prilikom silaska po stepenicama kretala normalnim hodom, nije žurila, da je u rukama dok je silazila imala ručnu torbu koju je držala jednom rukom i dvije plastične vrećice sa stvarima, u jednoj je bio kruh, a u drugoj povrće koje je kupila na tržnici koje je držala drugom rukom, da nije koristila rukohvat koji i inače nikad nije koristila, da se već prije dogodilo da su neke osobe pale dok su hodale po tim stepenicama, pali su J. B., Z. P. koji se poskliznuo i pao, a pao je i punomoćnik tuženika A. B. ispred svog ureda, da je šef Zaštite na radu upozoravao radnike na skliske podove i stepenice, da na stepenicama nije bila postavljena zaštitna traka, postavljena je nakon ovog štetnog događaja, da je odvezena u bolnicu gdje je obavljen operativni zahvat, da je nakon toga neko vrijeme bila hospitalizirana, a potom je slijedio oporavak kod kuće, da je bila na rehabilitaciji u bolnici u V. T. što je trajalo neko vrijeme, a onda je na terapije u bolnicu putovala od kuće, vozila ju je susjeda, da je nakon godinu dana ponovno bila na operaciji koljena zbog vađenja žice koja je ugrađena prilikom prvog operativnog zahvata, da sam pad nitko nije vidio, da prije tog događaja nije imala problema s nogom ili s kretanjem, niti nikakvih drugih zdravstvenih problema, nije imala povišeni tlak niti smetnje vida, da nosi naočale i s njima dobro sve vidi, da je prije štetnog događaja bila u vrhunskoj formi i psihički i fizički, bavila se sportom, jogom, plesom, planinarenjem i raznim drugim aktivnostima, da je u mirovini od kraja 2018. godine za koju se odlučila u mjesecu prosincu 2018., a onog dana kad je bio štetni događaj nije nosila stvari iz ureda radi odlaska u mirovinu, da je cijelo vrijeme gledala stepenice dok je silazila normalno kao i svakoga dana i pritom je bila jako oprezna, pa joj nije jasno kako se poskliznula, možda je netko prolio neku tekućinu ili je otresao mokre ruke pa je došla vlaga na stepenice, da to nije nakon štetnog događaja provjeravala jer je bila u stanju šoka, a nije se mogla niti pomaknuti, da dok je bila u bolnici nije bila pokretna i nije se mogla sama dizati, stalno je bila u krevetu, nije mogla samostalno jesti, obavljati nuždu, odijevati se, već su joj u tome pomagale medicinske sestre, da kad je došla kući noga joj je bila imobilizirana pa joj je i dalje trebala pomoć drugih osoba kako bi došla do wc-a i obavljala druge aktivnosti, da se zbog ove povrede danas više ne može baviti aktivnostima kojima se prije bavila jer otežano pokreće povrijeđenu nogu i osjeća pritom bol pa pije tablete protiv bolova, da je  dok je bila u bolnici osjećala strah, ruke su joj drhtale od straha, posebno kad je vidjela u kakvom je stanju koljeno, a strah i dan danas osjeća, da na koljenu ima ožiljak, trag reza u dužini od 12-13 centimetara.

19.            Nakon pomne analize iskaza svjedoka i tužiteljice, sud je njihove iskaze, osim dijela iskaza svjedokinje D. K. u kojem navodi da je tužiteljica nosila puno vrećica sa stvarima jer se u to vrijeme spremala u mirovinu pa je postupno odnosila svoje stvari,  prihvatio kao vjerodostojne. Svjedoci su o događaju iskazivali uvjerljivo i suglasno, njihov opis događanja nakon pada tužiteljice slaže se i sa iskazom tužiteljice, a tužiteljica je u svom iskazu uvjerljivo i životno opisala kako je zadobila povredu i sve što se događalo nakon toga. S obzirom na to da su ostali svjedoci izjavili da su oko tužiteljice nakon pada bile dvije ili tri vrećice sa stvarima te nitko od njih nije izjavio da je odnosila stvari iz ureda zbog odlaska u mirovinu, a tužiteljica je odlučno i uvjerljivo izjavila da je nosila samo dvije vrećice sa lakšim stvarima koje je kupila na tržnici i svoju ručnu torbicu, sud nije prihvatio kao vjerodostojan dio iskaza svjedokinje D. K. u kojem navodi da je bilo puno vrećica, to utoliko više što je prethodno rekla da ne može reći koje sve stvari su bile oko tužiteljice nakon pada.   

 

20.            Na temelju Nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu D. T., njegovih dodatnih očitovanja, za potrebe kojeg je tuženik na zahtjev suda dostavio i po vještaku zatraženu dokumentaciju uz podneske od 6. studenoga 2020. i 4. veljače 2021. te njegovim saslušanjem na sudu, sud je utvrdio da do ozljeđivanja tužiteljice nije došlo zbog propusta u primjeni mjera i pravila zaštite na radu od strane tuženika, da su stepenice na kojima je pala koje su izrađene od kamena i bez naknadno postavljene protuklizne trake udovoljavale odredbama Pravilnika o zaštiti na radu za mjesta rada te d je do propusta došlo nakon ozljeđivanja tužiteljice time što tuženik o tom događaju nije obavijestio tijelo nadležno za inspekcijski nadzor, što je bio dužan učiniti prema čl. 65. Zakona o zaštiti na radu s obzirom na to da je tužiteljica zadobila tešku ozljedu. Vještak je mišljenja da do ozljede nije došlo namjerom ili krajnjom nepažnjom tužiteljice da je pala ili zbog toga što se prilikom silaženja niz stepenice, pri čemu se nije držala za rukohvat,  spotaknula, poskliznula ili krivo stala, ili zbog toga što je teret koji je nosila bio za nju pretežak pa ju je povukao ili zbog toga što je kamena ploha gazišta stubišta bila vlažna ili kompromitirana nečistoćom na koju se poskliznula u kom slučaju ne bi mogla spriječiti pad i da se držala za rukohvat.    

 

21.            Tužiteljica je istaknula primjedbe na Nalaz vještaka zaštite na radu, a protivna strana nije. Umješač na strani tuženika u povodu roga u podnesku od 12. srpnja 2022. ukazuje na dio nalaza vještaka zaštite na radu u kojem navodi da je svaki radnik obvezan odgovorno obavljati poslove s dužnom pažnjom, sukladno Zakonom o zaštiti na radu, a da iz izjave tužiteljice proizlazi suprotno jer ista sredstva rada nije koristila pravilno, i to prema navodima tužiteljice ne samo ovoga događaja, nego i ranije, da je tužiteljica koja je bila osposobljena za pravilan silazak po stepenicama mogla održati stabilnost da je koristila rukohvat te da treba vrednovati i okolnost da su tužiteljici ruke bile pune stvari prije štetnog događaja te da je izgledno da u slučaju da se ista nije opteretila takvim teretom, da bi šteta bila izbjegnuta. S obzirom na to ističe da je do štetnog događaja došlo isključivo radnjom tužiteljice, odnosno krajnjom nepažnjom jer je samoinicijativno odlučila prenositi svoje stvari i to na način da sredstva rada nije koristila na pravilan način, slijedom čega ne postoji niti odgovornost poslodavca za takvu štetu, ovdje tuženika.

 

22.            Napominje se da je vještak D. T. ostao kod tog nalaza i mišljenja i nakon što je tužiteljica u podnesku od 3. ožujka 2021., a i na ročištu na kojem je vještak bio saslušan istaknula niz primjedbi na njegov nalaz, o kojima se vještak očitovao u podnescima i opširno tijekom saslušanja, osim u jednom dijelu i to onom koji se odnosi na sam opis nastanka ozljede u kom smislu ga je dopunio nakon što je kroz sustav e-komunikacije pročitao iskaz tužiteljice u kojem ista navodi da je prilikom silaska niz stepenice u jednoj ruci je nosila vrećice, a u drugoj torbu i da nije koristila rukohvat, iz čega proizlazi da nije pravilno koristila sredstva rada, a prema Zakonu o zaštiti na radu, obveza je radnika rad s dužnom pažnjom, što znači da je radnik obvezan odgovorno obavljati poslove s dužnom pažnjom, pri čemu se smatra da radnik radi s dužnom pažnjom ako pravilno koristi sredstva rada. U preostalom dijelu je ostao kod navoda iz nalaza i mišljenja da su stepenice izrađene u skladu s pravilima struke i svim pravilima zaštite na radu i to je tijekom svog saslušanja te u  naknadno dostavljenom podnesku dodatno obrazložio.

 

23.             Na temelju Nalaza medicinskog vještaka M. H. sud je utvrdio da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila povedu u vidu prijeloma lijeve patele, da je bila zaprimljena u Hitnoj službi nakon čega je učinjena prije operacijska obrada, da je hospitalizirana radi operativnoj liječenja koje je dobro podnijela, da je otpuštena s tutor longetom uz propisanu terapiju i preporuku da miruje, da je nakon toga obavila više kontrolnih pregleda u ambulanti za traumatologiju, koristila propisanu terapiju i kretala se uz pomoć štaka, da je provedeno rehabilitacijsko liječenje u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju V. T. u bolnici i ambulantno, da se nakon kontrolnog pregleda obavljenog 8. siječnja 2018. kretala bez štaka uz preporuku da koristi analgetike i vježba, da je 24. studenog 2018. na jednodnevnoj Kirurgiji O. b. V. primljena radi ekstrakcije alenteze lijevog koljena, da je vještak pregledom tužiteljice koji je obavljen 30. travnja 2022. utvrdio stanje po operativnom liječenju prijeloma lijeve patele te po operativnom zahvatu uklanjanja osteosintetskog materijala te konstatirao da je vidljiv dobro saniran ožiljak s prednje strane koljena, vertikalan, duljine 13 i širine 0,5 cm manji izljev koljena, kretanje u punom opsegu, te da postoji postraumatska patelofemoralna artroza koja se očituje povremenim bolovima koljena koji se pojačavaju kod duljeg sjedenja, te bolovima kod klečanja na koljenu da je ostali funkcionalni status uredan, da postoji uzročna veza između štetnog događaja i štete, da je tužiteljica  trpjela fizičke bolove jakog intenziteta ukupno 2 dana, bolove umjerenog intenziteta ukupno 5 tjedana, te bolove slabijeg intenziteta ukupno 5 mjeseci, tijekom poslije operacijske rehabilitacije te drugih 7 dana po uklanjanju osteosintetskog materijala, da je trpjela primarni strah u trajanju od 1 sat i sekundarni strah, zabrinutost za ishod liječenja obzirom na narav povrede i vrstu liječenja u trajanju od 2 mjeseca, da je ostalo naruženje lakšeg stupnja koje je povremeno vidljivo drugim osobama u situaciji kad tužiteljica nosi odjeću koje ne prelazi preko koljena što nije element za trajno umanjenje životne aktivnosti, te je kao posljedice predmetne ozljede došlo do trajnog smanjenja životne aktivnosti tužiteljice uzrokovano razvojem postraumatske patelofemoralne artroze koje iznosi 10%, da je postojala potreba za tuđom pomoći pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti tijekom liječenja povrede i to u trajanju od 2 sata dnevno 98 dana, od otpusta iz bolnice do prestanka rasterećenja noge štakom pa kroz štake, te još 7 dana po drugom operativnom zahvatu, ukupno 105 dana po 2 sata dnevno, da je liječenje tužiteljice provedeno sukladno pravilima struke, da se tužiteljica u potpunosti pridržavala savjeta i preporuka liječnika, te da je trošak putovanja na ambulantnu fizikalnu terapiju u S. b. V. T. neopravdan jer se takva terapija može u okviru ugovorenih usluga Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranja obavljati i u O. b. u V. čime bi se izbjeglo stvaranje troškova putovanja u V. T.. Zaključno vještak navodi da je liječenje tužiteljice od povreda nastalih u predmetnom događaju završeno.

 

24.            Tužiteljica se o Nalazu medicinskog vještaka očitovala u podnesku od 19.

svibnja 2022. u kojem navodi da prihvaća, osim u dijelu u kojem se vještak očituje da trošak putovanja na ambulantnu fizikalnu terapiju u SB V. T. nije opravdan. Smatra da se radi se o pravnom pitanju, koje nije u domeni vještaka, već je sud taj, koji s obzirom na dokaze u spisu mora ocijeniti da li su opravdani materijalni troškovi koje je utužila tužiteljica. Tuženik nije isticao nikakav konkretan prigovor s tim u vezi, a niti je priložio dokaze na okolnost osporavanja putnih troškova tužiteljice. U spisu nema nikakvog dokaza da je tužiteljica mogla fizikalne terapije obaviti u OB V., osim paušalnog navoda vještaka, kojem nisu poznate okolnosti tko je i zašto tužiteljicu uputio upravo u SB V. T. i da li joj je itko rekao, i uputio je da fizikalne terapije može obaviti i u OB V.. Tužiteljica je nakon stacionarno provedene terapije, samo nastavila terapije ambulantno, kod istog tima koji ju je obrađivao i na stacionaru. Naravno da bi tužiteljica fizikalne terapije rađe obavila u OB V., umjesto da svaki dan mora moliti nekoga da je vozi na terapije, i troši vrijeme i novac na put. No u konkretnom predmetu nisu dokazane činjenice i okolnosti da je tužiteljica bila svjesna da si materijalnu štetu može smanjiti na taj način. Teret dokaza s tim u vezi je na tuženiku. Predložila je i da se  predlaže da vještak dopuni nalaza u pogledu postojanja nelagodnosti u tijeku liječenja te se očituje o tome mogu li te nelagodnosti dovesti do kakvog drugog samostalnog oblika nematerijalne štete.

 

25.            Vještak M. H. se o prigovoru i prijedlogu za dopunu nalaza očitovao u podnesku od 23. lipnja 2022. u kojem navodi da je fizikalna terapija tužiteljice u nastavku liječenja provedena ambulantno, a takva se terapija može provoditi i u O. b. u V. koja ima Odjel fizikalne terapije te je istu u stanju pružiti u okviru zdravstvenog osiguranja, a nalazi se u mjestu prebivališta tužiteljice pa na taj način ne bi došlo do stvaranja troškova putovanja. U povodu prijedloga za dopunu nalaza u pogledu postojanja nelagodnosti u tijeku liječenja navodi da tijekom liječenja nije bilo postupaka koji bi razinom svog intenziteta zadovoljili kriterij da ih se razmatra kao samostalni oblik nematerijalne štete izvan okvira naknade za fizičke boli. ostvariti u 

 

26.            Sud je Nalaze vještaka nakon što su se dodatno očitovali u pisanim podnescima, a vještak D. T. i usmenim iskazom na sudu u povodu po tužiteljici istaknutih primjedbi, osim u dijelu u kojem se medicinski vještak očituje o opravdanosti putnih troškova povezanih sa provođenjem fizikalne terapije prihvatio kao stručne i objektivne te kao takove podobne za donošenje odluke u ovom sporu, uz napomenu da je za sud irelevantan dio Nalaza vještaka zaštite na radu u kojem se vještak očituje o tome  s kojim stupnjem pažnje je tužiteljica hodala po stepenicama prije nego je pala, jer je to pravno pitanje o kojem odlučuje sud.   

27.            Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila povredu na radu, da joj je zbog toga nastala imovinska i neimovinska šteta te da je za štetu odgovoran tuženik. Iz provedenih dokaza naime proizlazi da je tužiteljica pala zbog toga što se poskliznula na stepenici. To proizlazi iz iskaza tužiteljice koji je sud prihvatio kao vjerodostojan. Tužiteljica je iskazala da je pala zbog toga što se poskliznula na stepenici dok je silazila niz stepenice, na osnovu čega se nedvojbeno može zaključiti da je gazište stepenice u tom času bilo klizavo. Iz Nalaza vještaka zaštite na radu proizlazi da je jedan od mogućih razloga pada to što je kamena ploha gazišta stubišta bila vlažna ili kompromitirana masnoćom na koju se tužiteljica poskliznula te da bi u takvim okolnostima do pada tužiteljice došlo i da se držala za rukohvat. Svjedoci nisu vidjeli pad tužiteljice niti se na temelju njihovog iskaza može zaključiti u kakvom stanju je bilo gazište predzadnje stepenice na kojem je tužiteljica pala, pa iskazi svjedoka ne pobijaju navode tužiteljice da je pala zbog toga što se poskliznula, što ne pobijaju niti ostali provedeni dokazi što ne pobijaju niti ostali provedeni dokazi, pa tako niti po tuženiku dostavljeno izvješće o vremenu iz kojeg je razvidno da je na dan nastanka štetnog događaja vrijeme bilo lijepo i da nije padala kiša, jer loše i vlažno vrijeme nije jedini razlog zbog kojeg bi stepenice postale klizave. Činjenica utvrđena na temelju iskaza svjedoka A. V. da o štetnom događaju nije bila obaviještena inspekcija rada zbog čega nije neposredno nakon toga proveden očevid na licu mjesta, te njezine navode i potkrepljuju. Da je očevid proveden tada bi se utvrdilo u kakvom su stanju bile stepenice, odnosno onaj njihov dio na kojem je tužiteljica pala, pa kako je tuženik svojim propustom da o tome obavijesti nadležnu inspekciju u skladu s čl. 65. Zakona o zaštiti na radu, a što proizlazi iz provedenih dokaza, onemogućio da se utvrdi da li je gazište stepenice na kojoj je tužiteljica pala bilo klizavo ili ne, neuvjerljive su njegove tvrdnje da klizava stepenica nije bila uzrok pada tužiteljice, jer u vezi s tim nije poduzeo propisane radnje, niti je na tu okolnost predložio neke druge dokaze koji bi pobili tvrdnju tužiteljice da je pala, jer se poskliznula na stepenici. Stoga sud smatra da su stepenice na kojima je tužiteljica pala, iako su izrađene u skladu s propisima iz Zakona o zaštiti na radu kako to proizlazi iz Nalaza vještaka D. T., u času nastanka štetnog događaja zbog bile klizave zbog vlage ili nečistoće, a prema čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti na radu poslodavac je obvezan osigurati da su mjesta rada koja se koriste u svakom trenutku sigurna, održavana, prilagođena za rad i u ispravnom stanju u skladu sa pravilima zaštite na radu. S obzirom na to da da klizave stepenice   predstavljaju opasnu stvar kako to tvrdi tužiteljica u tužbi, za štetu od opasne stvari se prema gore citiranim propisima odgovara po načelu objektivne odgovornosti, tuženik kao vlasnik takvih stepenica tužiteljici za nastalu joj štetu odgovara bez obzira na krivnju. Od odgovornosti se može osloboditi samo ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti, ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti, a odgovornosti se oslobađa djelomično ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete. Nadalje i prema čl. 25. Zakona o radu poslodavac za ozljedu na radu, kao što je ovdje slučaj odgovara po načelu objektivne odgovornosti od koje može biti oslobođen ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu. Tuženik niti umješač na njegov strani ne tvrde da je šteta posljedica izvanrednih okolnosti na koje se nije moglo utjecati, ali umješač na strani tuženika tvrdi da je šteta nastala isključivo krivnjom tužiteljice te da je ona postupala s krajnjom nepažnjom. Iako su stepenice na kojima je tužiteljica pala predstavljale opasnu stvar zbog toga što su bile klizave kao što je prethodno obrazloženo, čak i da nije bilo tako, tuženik kao poslodavac tužiteljice za štetu koja joj je nastala zbog povrede na radu odgovara prema mjerodavnim propisima Zakona o zaštiti na radu, što znači da odgovara po načelu objektivne odgovornosti i onda kad šteta ne potječe od opasne stvari ili djelatnosti te se od odgovornosti može osloboditi samo ako dokaže da šteta nastala od više sile, što ovdje nije slučaj niti se tuženik i umješač na njegovoj strani na to pozivaju ili ako je šteta nastala namjerom ili krajnjom nepažnjom samog radnika. Umješač na strani tuženika tvrdi da je do štetnog događaja došlo isključivo radnjom tužiteljice  jer je samoinicijativno odlučila prenositi svoje stvari pri čemu sredstva rada nije koristila  na pravilan način te da je postupala s krajnjom nepažnjom. Stoga je sud morao ocijeniti i da li je šteta nastala zbog namjere ili krajnje nepažnje tužiteljice. Iz provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica dok je silazila po stepenicama nije koristila rukohvat te da je nosila stvari, u jednoj ruci ručnu torbu, a u drugoj dvije vrećice sa stvarima koje je kupila. Vještak za zaštitu na radu u vezi korištenja rukohvata navodi da to ne bi spriječilo njezin pad u slučaju da je gazište stepenice na kojoj je pala bilo vlažno ili nečisto te zbog toga klizavo, a kao što je prethodno već obrazloženo dokazano je da je bilo klizavo budući da je tužiteljica pala nakon što se poskliznula, pa bi dakle šeta nastala i u slučaju da se takav njezin postupak okvalificira kao krajnja nepažnja, a stav je suda da se kretanje po stepenicama bez držanja za rukohvat ne može tako okvalificirati. Krajnja nepažnja (culpa lata) postoji kad štetnik nije postupao onakvom pažnjom kakvu bi upotrijebio svaki prosječan čovjek, dakle, kad se radi o nerazumnom ponašanju koje se često izjednačava s namjerom (culpa lata dolo proxima). Dakle krajnja nepažnja je naime takav stupanj nepažnje kad neka osoba ne ulaže niti onakvu pažnju koja se može očekivati od svakog čovjeka prosječnih sposobnosti. Iz provedenih dokaza proizlazi da se tužiteljica prilikom kretanja po stepenicama nije držala za rukohvat te je u rukama nosila ručnu torbu i vrećice sa stvarima. Rukohvat je dodatna zaštita koja se po stavu suda koristi kad je to u određenim okolnostima potrebno, na primjer kad je netko teže pokretan ili ima određene zdravstvene tegobe koji mu utječu na ravnotežu prilikom hoda, a ne stalno, pa ga stoga većina ljudi uobičajeno ne koristi što svakodnevno viđamo i to je opće poznato. Kad bi se rukohvat obavezno morao koristiti dok se hoda po stepenicama, po stepenicama ne bi mogle kretati osobe koje u rukama nose neke stvari, a uobičajeno je da ljudi nose vrećice ili torbe sa stvarima, pa i drugi teret koji se može donijeti na odredište samo tako da se drži s obje ruke nakon kupovine ili prilikom selidbe. Krajnjom nepažnjom bi se eventualno moglo okvalificirati slučaj kad se osoba u takvim situacijama prekomjerno optereti teretom pa zbog toga padne, što vještak zaštite na radu D. T. u nalazu navodi kao jednu od tri moguća razloga pada, ali to ovdje nije slučaj. Iz iskaza tužiteljice naime proizlazi da je u času kad je pala nosila smo ručnu torbu i dvije plastične vrećice sa stvarima, da je u jednoj bio kruh, a u drugoj povrće koje je kupila na tržnici, a i iz iskaza onih svjedoka koje sud glede toga prihvaća kao vjerodostojne koji su također rekli da je nosila dvije plastične vrećice ne proizlazi da je bila prekomjerno opterećena teretom te da bi se na osnovu toga moglo zaključati da je postupala s krajnjom nepažnjom. Kako dakle predmetni štetni događaj nije posljedica više sile niti krajnje nepažnje tužiteljice, već je posljedica toga što neposredno prije pada poskliznula po klizavom gazištu stepenice, u kom slučaju bi prema nalazu vještaka pala i da se  držala za rukohvat, pa tužiteljica nje svojim postupcima niti doprinijela nastanku štete u kom slučaju bi se odgovornost tuženika za štetu mogla umanjiti,  za štetu je isključivo odgovoran tuženik, pa je slijedom toga dužan tužiteljici nadoknaditi nastalu joj štetu u cijelosti. 

28.            Tužiteljica je s osnova pretrpljene materijalne štete konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražila iznos od 956,67 EUR/7.208,00 kuna, od čega se 293,05 EUR/2.208 kuna odnosi na troškove troškove autobusnih karata za odlazak na fizikalne terapije u bolnicu u V. T., što je tužiteljica dokazala priloženom medicinskom dokumentacijom, tada važećim cjenikom autobusnog prijevoznika koji prometuje na relaciji V.-V. T. i autobusnom kartom, a 5.000,00 kuna na troškove potrebne joj tuđe pomoći i njege. Sud je tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu prihvatio iako je medicinski vještaka te troškove ocijenio neopravdanima s obzirom na to da se fizikalna terapija mogla po njemu provoditi i u O. b. u V., dakle i u mjestu gdje tužiteljica ima prebivalište jer je iz medicinske dokumentacije razvidno da je fizikalna terapija započeta bolničkim liječenjem u  S. b. u V. T., pa se po logici stvari u toj bolnici trebala nastaviti i ambulantno kako bi se održao kontinuitet liječenja, a i tuženik te njegov umješač tužbenom zahtjevu tužiteljice u tom dijelu nisu prigovorili. Iz nalaza i mišljenja vještaka M. H. proizlazi da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega i to od 2 sata dnevno 98 dana, od otpusta iz bolnice do prestanka rasterećenja noge štakom pa kroz štake, te još 7 dana po drugom operativnom zahvatu, ukupno 105 dana po 2 sata dnevno, dakle ukupno 210 sati, a iz iskaza tužiteljice da joj je bila pružana tuđa pomoć i njega,  pa kako nije predočila račune da je za to plaćala trećim osobama sud zaključuje da su joj tu pomoć pružali članovi obitelji ili poznanici. S obzirom na to da te usluge nije plaćala trećim osobama i nema račune za to, sud je visinu štete po tom osnovu primijenivši odredbe čl. 223. Zakona o parničnom postupku utvrdio prema slobodnoj ocjeni, uzevši u obzir i aktualnu sudsku praksu prema kojoj se sat vremena takve tuđe pomoći i njege vrednuje sa 25,00 kuna, pa za 210 sati tuđe pomoći i njege tužiteljici pripada naknada od 5.250,00 kuna. S obzirom na to da tužiteljica  potražuje manje od toga, 5.000,00 kuna, njezin tužbeni zahtjev je u tom dijelu također usvojen. 

 

29.            Tužiteljica je s osnova povrede prava osobnosti konačno postavljenim tužbenim zahtjevom zatražila naknadu neimovinske štete u iznosu od 50.000,00 kuna.

             

30.            Pravo na naknadu neimovinske štete određuje se sukladno odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima, koja propisuje da će sud ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete, kao i u slučaju kada nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih bolova, duševnih bolova i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom. Prema čl.1103. tog zakona obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga.

 

31.             Sud je s osnova pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede prava osobnosti, ocjenjujući pri tom karakter, lokalitet, vrstu zadobivene povrede kao i okolnosti u kojima je nastala (riječ je o teškoj povredi u vidu prijeloma lijeve patele od koje se liječila duže vrijeme, dva puta bila operirana te bila na fizikalnoj terapiji koja se provodila prvo u bolnici, a potom i ambulantno), uzevši pri tom u obzir životnu dob tužiteljice, njezino obrazovanje, dugotrajno bolovanje te sve druge okolnosti slučaja, kao i nove Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda Republike Hrvatske za naknadu neimovinske štete a na temelju odredbe čl. 1100 st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, ocijenio da bi pravična novčana naknada iznosila 6.636,14 EUR/50.000,00 kuna koliko tužiteljica i potražuje. Napominje se da  je 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. pod brojem Su-IV-47/2020-5 na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/20.) zauzeto pravno shvaćanje kojim se mijenja dosadašnja praksa o visini naknade neimovinske, koje se primjenjuje se na sve postupke naknade neimovinske (ranije nematerijalne) štete. Sud je tužiteljici po svim osnovama dosudio veći iznos novčane naknade od one naznačene za pojedine vidove štete u važećim Orijentacijskim kriterijima, jer orijentacijski kriteriji ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade, već u primjeni valja uvijek imati na umu sve okolnosti slučaja. Tako trajanje i jačina fizičkih i duševnih bolova i straha imaju tek značaj osobito važnih, ali ne i jedinih okolnosti koje sud mora imati na umu pri određivanju iznosa pravične novčane naknade, a u ovom slučaju postoje okolnosti koje opravdavaju određivanje većih iznosa naknade za pretrpljene bolove, a to je po stavu suda u ovom slučaju okolnost da su bolovi tužiteljicu dodatno ograničavali i u tako otežanom kretanju, posebno onda kad se provodila fizikalna terapija. Stoga sud smatra da je pravična novčana naknada u ovom slučaju za pretrpljene jake fizičke bolove 53,09 EUR/400,00 kuna po danu, što za dva dana iznosi 106,18 EUR/800,00 kuna, za pretrpljene fizičke bolove srednjeg intenziteta 39,82 EUR/300,00 kuna po danu, što za 35 dana iznosi 1.393,59 EUR/ 10.500,00 kuna te za bolove slabog intenziteta 13,27 EUR/100,00 kuna po danu što za 157 dana iznosi 2.083,75 EUR/ 15.700,00 kuna, a sveukupno 3.583.53 EUR/27.000,00 kuna. Po stavu suda pravična novčana naknada po osnovu nastalog naruženja iznosi 331,81 EUR/2.500,00 kuna. Pravična novčana naknada po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti koja je kod tužiteljice prema nalazu vještaka umanjena za 10% po stavu suda iznosi 995,42 EUR/7.500,00 kuna, a po osnovu pretrpljenog straha koji je tužiteljica također trpjela prema nalazu medicinskog vještaka i to primarni strah u trajanju od 1 sat i sekundarni strah, zabrinutost za ishod liječenja obzirom na narav povrede i vrstu liječenja u trajanju od 2 mjeseca pravična novčana naknada iznosi 1.725,40 EUR/13.000,00 kuna. Dakle pravična novčana naknada neimovinske štete po svim osnovama ukupno iznosi 6.635,14 EUR/50.000,00 kuna, koliko tužiteljica tužbenim zahtjevom i potražuje po tom osnovu, pa joj je taj iznos i dosuđen. 

 

32.            Napominje da dokazi koji se ne analiziraju u ovoj odluci nisu od značaja za rješavanje ovog spora pa ih sud stoga posebno ne obrazlaže.

 

33.            Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, pri čemu se temeljem čl. 29. st. 2. ZOO do 31. srpnja 2015. godine stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do  31.12. 2022. se temeljem čl. 3. i čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 78/15) određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate se temeljem čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni tog zakona (NN 156/22) po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena. Prema čl. 215. tog zakona zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Dakle zatezna kamata za materijalnu štetu teče od slijedećeg dana od dana dospijeća novčane tražbine tužiteljice po osnovu putnih troškova, a koju tužiteljica kao i za nematerijalnu štetu potražuje od podnošenja odštetnog zahtjeva, iz čega proizlazi da je tada ta tražbina već bila dospjela jer su joj putni troškovi nastali tijekom liječenja koje je u to vrijeme već bilo završeno, dakle prije toga. Prema čl.1103. tog zakona obveza pravične novčane naknade dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga, pa kako je odštetni zahtjev u ovom slučaju podnesen 8. kolovoza 2018., zatezna kamata na tražbinu s osnova neimovinske štete teče od 8. kolovoza 2018. S obzirom na to da je visina štete po osnovu potrebe za tuđom pomoći i njegu u ovom slučaju određena po slobodnoj ocijeni suda prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, zatezna kamata na tražbinu od 5.000,00 kuna dosuđenu po tom osnovu teče od dana donošenja ove presude. 34. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Prema stavku 2. tog članka omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, prema st.

5. tog članaka sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Sud je tužiteljici koja je prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u uspjela u parnici u cijelosti, priznao i dosudio trošak postupka, a u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio joj je samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice i to: za sastav tužbe iznos od 199,08 EUR/1.500,00 kn prema tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22  - dalje OT), za sastav pet obrazloženih podnesaka podnesenih tijekom postupka 199,08 199,08 EUR/1.500,00 kn za svaki od tih podnesaka prema tbr. 8. toč. 1. u vezi s tbr. 7/1. OT,  za sastav jednog ostalog podneska od 16.4.2021. 49,77 EUR/375,00 kn prema tbr. 8. toč. 3. u vezi s tbr. 7/1. OT, za zastupanje na šest ročišta kod suda od kojih je jedno bilo očevid na licu mjesta, održana 25.10.2019., 25.6.2020., 21.9.2020., 15.9.2021., 15.11.2021.i 9.1.2023. za svako ročište po 199,08 EUR/1.500,00 kn prema tbr. 9. toč. 1. OT, sve to uvećano za 25% PDV-a od 609,68 EUR/4.593,63 kuna, trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR/2.500,00 kuna te trošak vještačenja po vještaku za zaštitu na radu sa troškovima očevida 381,21 EUR/2.872,80 kuna, odnosno sveukupno 3.761,51 EUR/28.341,10 kn. Tužiteljici nije priznat trošak jednog obrazloženog podneska od 28.6.2020., jer prema Tbr 8/1 Tarife odvjetnik u prvostupanjskom postupku ima pravo na nagradu za najviše četiri obrazložena podneska te joj nije priznat niti trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer su radnici prema čl. 11. st. 3. Zakona o sudskim pristojbama radnici u sporovima i drugim postupcima u vezi s ostvarivanjem njihovih prava iz radnog odnosa oslobođeni od plaćanja pristojbi. Svi troškovi koji su dosuđeni tužiteljici su po mišljenju suda bili nužni i opravdani za vođenje ovog postupka prema odredbi iz čl. 155. ZPP-a te su usklađeni sa važećom odvjetničkom tarifom. Na predmetni trošak dosuđena je i zakonska zatezna kamata sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona, od dana presuđenja.

 

U Varaždinu 17. veljače 2023.

                                                                                                                Sutkinja 

                                                                             Jadranka Orlović 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku).   Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (čl. 348. st. 4. ZPP-a).

Dostaviti:

1/ Tužiteljici po punomoćnici B. M., odvjetnici u V., 

2/ Tuženiku V. d.d. iz V.

3/  Umješaču na strani tuženika po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ć. i Š. u Z.