Poslovni broj: 1 Pr-111/2020-23

 

             

    Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

 

 

Poslovni broj: 1 Pr-111/2020-23

 

U   I M E    R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E

 

 

              Općinski sud u Varaždinu, OIB 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec-Klarić, u parničnom predmetu tužiteljice A. K., OIB: ..., iz K..., koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika bolnice, koju zastupa punomoćnik po zaposlenju T. V., radi isplate, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave 9. siječnja 2023. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 17. veljače 2023. objavio je i

 

p r e s u d i o    j e

 

              Nalaže se tuženiku bolnici, da tužiteljici A. K., OIB: ..., isplati bruto iznos od 13,00 €[1] / 97,97 kn (trinaest eura / devedeset sedam kuna i devedeset sedam lipa, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od:

        2,39 € / 18,04 kn od 16.01.2017.,

        0,08 € / 0,60 kn od 16.03.2017.,

        9,65 € / 72,72 kn od 16.03.2020.,

        0,88 € / 6,61 kn od 16.04.2020.,

pa do isplate, izuzev na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Smatra se da je tužiteljica djelomično povukla tužbu i to za isplatu iznosa od 9.903,03 kn / 1.314,36 €.

 

              II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1.              Tužiteljica je ovom sudu 19. kolovoza 2020. podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate.

 

2.              Rješenjem od 23. ožujka 2021. naloženo je tužiteljici po punomoćniku da tužbu podnesenu preporučeno preko pošte 19. kolovoza 2020. dostavi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava sukladno čl. 106.a st. 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) i Pravilniku o elektroničkoj komunikaciji ("Narodne novine" broj 5/2020), s obzirom na obveznu elektroničku komunikaciju odvjetnika sa sudom u smislu čl. 106.a st. 5. ZPP, i to u roku od 8 dana, s pozivom na gornji broj spisa.

 

3.               Tužiteljica je 24. ožujka 2021. dostavila tužbu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava. U tužbi je navela da ima zasnovan radni odnos s tuženikom temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Navela je da je u razdoblju od 19.8.2015. pa do 19.8.2020. prema utvrđenom rasporedu radnog vremena mjesečno ostvarivala prekovremeni rad: - u redovnom radu od ponedjeljka do petka, dnevno duže od 8 sati i radom subotom i nedjeljom; - u dežurstvu, kada je morala biti nazočna na radnom mjestu (u bolnici) i nakon redovnog radnog vremena, a koji rad je u bitnome povezan sa obavljanjem dužnosti i aktivnosti rada na radnom mjestu; - u smjenskom radu, (duže od 8 sati koliko je trebala raditi u smjeni) i turnusu, duže od 12 sati koliko je trebala raditi u turnusu, jer se prekovremenim radom smatra rad, kada je rad javnih službenika i namještenika organiziran u smjenama ili turnusu, smatra svaki sat rada duži od mjesečnog fonda radnih sati, kao i svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada i na dane kada je tužitelj trebao biti slobodan nakon odrađenih smjena i nakon odrađenog turnusa, ali je toga dana ipak radio po nalogu tuženika. Nadalje, je navela da je ostvarivala prekovremeni rad na dane blagdana, neradne dane utvrđene Zakonom i na dane Uskrsa, koji su mjesečno padali od ponedjeljka do petka u utuženom razdoblju, te je sve tako odrađene sate tuženik bio u obvezi obračunati kao prekovremeni rad. Navela je da su svi sati rada odrađeni na navedeni način predstavljaju prekovremeni rad, sukladno odredbama čl. 51. st. 9. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstava i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13-dalje KU/13 i čl. 49. st. 9. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 129/2018) dalje KU/18 i 49, kojima se regulira: „Redovni mjesečni fond radnih sati, su sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu pomnoženo sa 8 sati. Navela je da je navedene prekovremene sate rada, mjesečno u utuženom razdoblju odrađivala u noćnom dijelu dana, u drugoj smjeni, subotama i nedjeljama, ali ih tuženik nije tako obračunavao, a niti isplatio, odnosno nije ih obračunao i isplatio, s obzirom na kategoriju vremena, (u noćnom dijelu dana i u drugoj smjeni) i s obzirom na kategoriju dana (kada je iste sate odradila subotama i nedjeljama). Navela je da joj za odrađeni prekovremeni rad u razdoblju od 19. kolovoza 2015. do 19. kolovoza 2020. nije plaćen dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću, iako je i u prekovremenom radu radila u otežanim uvjetima, a na koji dodatak joj pripada, sukladno odredbama čl. 57. Kolektivnog ugovora za djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, 96/2015)- dalje KU/13 i čl. 55 KU NN 29/2018)- dalje KU/18, i prema pripadajućem Popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak. Navela je da joj je tuženik prema platnim listama o isplati mjesečnih plaća, obračunao i isplatio dodatak za posebne uvjete rada samo za odrađeni redovni rad, a pripada joj pravo na dodatak za posebne uvjete rada i na odrađeni prekovremeni rad. Navela je da joj tuženiku u utuženom razdoblju nije platio dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, već samo za odrađeni redovni rad, te da joj pripada pravo na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi i na odrađeni prekovremeni rad, jer je u svakom trenutku imala odgovornost za život i zdravlje pacijenata, na koji dodatak ima pravo sukladno čl.59.a Dodatka I. Kolektivnog ugovora za djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 96/15). Navela je da zbog neplaćanja prekovremenog rada u spornom razdoblju, odrađenog na blagdane, neradne dane i dane Uskrsa, koji su padali od ponedjeljka do petka, nije joj u cijelosti isplaćena i naknada za vrijeme korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju, a na koju ima pravo temeljem tada važećeg Zakona o radu članka 60. st. 1. (Narodne novine 149/09, 61/11), kojim je propisano da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad. Identična odredba sadržana je u važećem Zakonu o radu (Narodne novine 93/14). Navela je da se podaci o radu i o odrađenim prekovremenim satima, kao i podaci o korištenju godišnjeg odmora u spornom razdoblju nalaze kod tuženika, pribavom istih podataka od tuženika, podredno nakon provedenog financijskog vještačenja, će moći urediti tužbeni zahtjev. Predložila je da sud naloži tuženiku da dostavi: - rješenje o plaći za sporno razdoblje, - obračunske liste u posjedu poslodavca za svaki pojedini mjesec u utuženom razdoblju, - evidenciju rada u spornom razdoblju, - ručnu evidenciju o radu (tzv. „Šihterica“), koja se vodi na bolničkom odjelu, - mjesečne iznose razlike plaće koju bi primila da joj je isplaćen dodatak za prekovremeni rad temeljem čl. 51. st.1. točka. 4. i st. 9. KU-a, - raspored radnog vremena za utuženo razdoblja i po potrebi i druge evidencije, a potom da sud donese presudu kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku da joj naknadi parnične troškove.

 

4.              Sud je rješenjem od 16. studenoga 2021. vratio tužiteljici tužbu na dopunu jer ista nije sadržavala sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupati u smislu odredbe čl. 186. st. 1. i čl. 106. ZPP-a i pozvao je da dopuni tužbu u roku od 8 dana na način da dostavi dokaz da joj tuženik ne želi dati podatke potrebne za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 186. b st. 3. ZPP-a ili da u istom roku  postavi određen tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, jer je pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavka za meritorno suđenje.

 

5.              Podneskom od 31. prosinca 2021. tužiteljica je postavila određeni tužbeni zahtjev na način da je zatražila da joj tuženik na ime pogrešno isplaćene plaće i naknade isplati iznos od 10.001,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama, te parnične troškove. Uz taj podnesak je tužiteljica dostavila i obračunske liste plaće iz kojih proizlazi da je tužiteljica ostvarila prekovremeni rad u prosincu 2016.  od 8 sati i u veljači 2020.  od 20 sati.

 

6.              U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da tužbu i tužbeni zahtjev osporava u cijelosti u osnovi i visini. Naveo je da tužiteljica zaposlena na radnom mjestu servirke, te osporava da bi tužiteljica prema njemu imala bilo kakvih potraživanja s osnove prethodno spomenutog radnog odnosa. Naveo je tužiteljica na radnom mjestu servirka ne sudjeluje u procesu dijagnostike i liječenja niti u redovnom niti u prekovremenom radu isti ne ostvaruje pravo na dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi te iz tog razloga prema tužiteljici nema neplaćenih obveza s osnova radnog odnosa. Naveo je da tužiteljica zauzima pogrešno shvaćanje instituta plaće, te propušta sveobuhvatno sagledati relevantne odredbe Zakona o radu (NN 93/14), Zakona o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09), Zakona o osnovici plaće u javnim službama (NN 30/09, 124/09), Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, 150/13, 24/17, 128/17 dalje: TKU) te Kolektivnih ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (dalje: «granski kolektivni ugovori» ili «GKU»), a koji propisi pobliže uređuju elemente i način izračuna plaće tužiteljice, kao i stajališta Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnih ugovora zauzeta prilikom tumačenja pojedinih odredbi GKU. Navodi da prema Zakonu o radu radnik ima pravo na isplatu plaće za obavljeni rad (čl. 7. ZOR). Zakon o radu dakle uređuje pravo na plaću, no samu plaću ne konkretizira. Detaljiziranje i uređenje novčanog iznosa plaće predmet je uređenja drugim izvorima radnog prava, među kojima su i Zakon o plaćama u javnim službama, Zakon o osnovici plaće u javnim službama i kolektivni ugovori.  Zakon o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09) kao posebni zakon u odnosu na Zakon o radu, u čl. 4. propisuje da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova za svako pojedino radno mjesto i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Iako izričito ne sadrži odredbu o tome da bi plaću radnika činila osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, isto je primjenjivo i to slijedom odredbe čl. 3. citiranog Zakona. Naveo je da je u svim granskim kolektivnim ugovorima u razdoblju od 2013. do danas (čl. 54. GKU NN 126/11, čl. 53. GKU NN 88/2013, čl. 47. GKU NN 143/13 i čl. 49. GKU NN 29/2018), propisano da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Naveo je da je određeno kako osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova za svako pojedino radno mjesto, osnovice za izračun plaće, i to uvećano za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Pri tome se pojmom osnovna plaća označava mjesečna plaća koja je ostvarena u redovnom mjesečnom fondu radnih sati (sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna, koji tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati), bez dodataka i uvećanja, te se dati prekovremenog rada plaćaju posebno i uvećano. Nadalje je tuženik naveo da glede propisanih dodataka i uvećanja na osnovnu plaću naglašava kako se obračunavaju na osnovnu plaću kako je definirano u člancima GKU. Obračunavanje dodataka i uvećanja plaće na osnovnu plaću jasno je i izričito navedeno i u svim konkretnim odredbama relevantnih članaka GKU ( čl. 59., 66., 69. GKU NN 126/11, čl. 58., 65., 66. GKU NN 88/2013, čl. 51., 57., 58., 59. GKU NN 143/13 i čl. 49., 55., 56., 57. GKU NN 29/2018). Navodi da je Temeljnim kolektivnim ugovorima za službenike i namještenike u javnim službama u čl. 51. TKU 141/12, odnosno čl. 50. TKU 24/2017, čl. 50. TKU 128/2017 na jednak način definiran pojam plaće, kao sastavljenu od osnovne plaće – umnoška koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je radnik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan na 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža – i dodataka na osnovnu plaću. Navodi da je razvidno i nedvojbeno kako se svi dodaci i uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću. Navodi da je svim granskim ugovorima u razdoblju od 2013. do danas (čl. 59. st. 1. GKU NN 126/11, čl. 58. st. 1. GKU NN 88/2013, čl. 51. st. 1. GKU NN 143/13 i čl. 49. st. 1. GKU NN 29/2018) bilo je propisano da će se osnovna plaća radnika uvećati: - za rad noću 40%, - za rad subotom 25%, - za rad nedjeljom 35%, - za prekovremeni rad 50%, - za rad u drugoj smjeni 10%. ako radnik radi u smjenskom radu ili turnusima, te da se osnovna plaća radniku uvećava prema konkretnim postotnim uvećanjima, koja se međusobno ne isključuju, ali se svaki od njih obračunava na osnovnu plaću. Naveo je da nije sporno da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Ukazuje da je obračun isplate na osnovi rada u dežurstvu u razdoblju od 2013. do danas bio različito normiran te navodi kako. Navodi da Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 126/2011), jednako kao i Odlukom o visini isplate na osnovi rada u dežurstvu i rada po pozivu te naknade za pripravnost (NN 100/2011) i Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 88/2013), isplata na osnovi rada u dežurstvu bila je utvrđena «komadno», tj. radnim danom u iznosu od 9% od osnovne plaće, radnim danom pred neradni dan, subotom i nedjeljom 13,5%, te blagdanom u iznosu od 18% od osnovne plaće. Pri tome Odluka o visini isplate na osnovi rada u dežurstvu i rada po pozivu te naknade za pripravnost (NN 100/2011) u točki III. st. 2 propisuje da se rad u dežurstvu smatra prekovremenim radom, a obračunava se tako da se osnovna plaća radniku uveća 50%. Prema st. 3. istog članka, isplata na osnovi rada u dežurstvu iz st. 2. ove točke ne isključuje isplatu dodatka za rad noću, rad subotom, rad nedjeljom i rad u drugoj smjeni iz članka 58. GKU (...), dodatka za rad na blagdan, dodatka na posebne uvjete rada iz čl. 65. GKU te dodatka za iznimnu odgovornost iz članka 66.a GKU. Identičnu odredbu sadrži i GKU (NN 126/2011) u čl. 62. st. 3. Naveo je da GKU (NN 88/2013) koji je na snazi od 1. lipnja 2013. u čl. 64. st. 1. propisuje da: «Prilikom obračuna naknada za dežurstvo i pripravnost ne uzimaju se istodobno i povećanja osnovne plaće za noćni rad, prekovremeni rad, rad subotom, rad nedjeljom, rad blagdanom, rad u smjenskom radu u drugoj smjeni, dvokratnom radu, rad u turnusima te uvećanje plaće s osnove uvjeta rada.» Obračun isplate na osnovi rada u dežurstvu je promijenjen s opisanog, tzv. «komadnog» principa stupanjem na snagu Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/2013). Navodi da je čl. 53. st. 4. GKU (NN 143/13) propisano da se vrijeme provedeno u dežurstvu iznad mjesečnog fonda radnih sati plaća kao prekovremeni rad te da je plaćanje prekovremenog rada uređeno je, isključivo člankom 51. st. 1. podst. 4. GKU (NN 143/2013) na način da se za prekovremeni rad osnovna plaća radniku uveća za 50%. Na jednak način plaćanje vremena provedenog u dežurstvu iznad mjesečnog fonda radnih sati normira i mjerodavni Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/2018) u čl. 51. st. 4. u vezi čl. 49. st. 1. podst. 4 te da se u razdoblju do prosinca 2013. rad u dežurstvu plaćao u postotku od osnovne plaće, po danu, time da se rad u dežurstvu smatrao prekovremenim radom te da je od lipnja 2013. izričito propisano da se kod obračuna naknada za dežurstvo ne uzimaju istodobno i povećanja osnovne plaće za noćni rad, prekovremeni rad, rad subotom, uvećanje plaće s osnove uvjeta rada i dr. Navodi da GKU koji je stupio na snagu u prosincu 2013. mijenja način obračuna vremena provedenog u dežurstvu te izričito propisuje da se vrijeme provedeno u dežurstvu iznad mjesečnog fonda radnih sati plaća kao prekovremeni rad, odnosno da vrijeme provedeno u dežurstvu više se ne «smatra prekovremenim radom», već se «plaća kao prekovremeni rad», te da  odredbu da se dežurstvo iznad mjesečnog fonda radnih sati «plaća kao prekovremeni rad» valja shvatiti na način da se obračunava sukladno članku 51. st. 1. podst. 4. GKU (143/2013), uvećanjem osnovne plaće za 50%. Naveo je i da obračun isplate na osnovi rada u dežurstvu ostaje nepromijenjen stupanjem na snagu Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/2018). Naveo je da smatra da je ispravno obračunavao sve naknade plaće i dodatke na plaću, kao što su dodaci za posebne uvjete rada, za iznimnu odgovornost, za položaj, za znanstveni stupanj, za radni staž, za rad po pozivu, za pripravnost, za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan padao na standardni dan te za dežurstvo za radnike koji su upućeni na specijalističku edukaciju ili edukaciju iz uže specijalizacije. Osporio je da bi tužiteljici pogrešno obračunavao i isplaćivao plaću na ime dodataka kako je to obrazloženo, osporava i da bi iz tog razloga bila pogrešno obračunata i isplaćena naknada plaće tužiteljici za godišnji odmor ili naknada za privremenu nesposobnost za rad. Naveo je da je od 2013. godine obračune plaća svojim radnicima vršio putem programa naziva Centralni obračun plaća (tzv. «COP»). COP je program koji je uvelo Ministarstvo zdravlja radi provođenja jedinstvenog sustava obračuna plaća na državnoj razini. Modalitet obračuna i parametri koji su korišteni u svemu su unaprijed određeni samim programom na koji tuženik kao jedan od obveznika primjene nije u mogućnosti ni na koji način utjecati. Naveo je da je plaća za travanj i svibnja 2020. isplaćena uz primjenu Dodatka III. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj: 56/2020), koji je na snazi od 1. travnja 2020., a kojim je izričito određeno da se prilikom obračuna plaće uvećanja i dodaci koji su predmet ovog spora obračunavaju na osnovnu plaću i to tako da se ista zbrajaju, odnosno da je plaća tužiteljici obračunata upravo na način koji ona u tužbi predlaže. Naveo je i da kad bi tužiteljičin zahtjev s osnove glavničnog iznosa bio osnovan, ista pogrešno potražuje kamate, odnosno porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom plaće, što znači da do trenutka isplate plaće nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i pripadajućeg prireza porezu na dohodak, pa se na te iznose zatezne kamate do tada ne obračunavaju. Smatra kako je evidentno da je sve obveze prema tužiteljici s osnove predmetnog radnog odnosa u cijelosti i pravodobno podmirio. Naveo je da je ispunio sve svoje obveze prema tužiteljici što proizlazi i iz tumačenja Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja. Naveo je da su takva tumačenja obvezna i imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana stupanja na snagu GKU. Navodi da je povjerenstvo u više navrata tumačeći odredbe GKU zauzelo stajalište da se za prekovremeni rad iznad ukupnog mjesečnog fonda radnih sati plaća obračunava uzimanjem u obzir uvećanja iz čl. 51. st. 1. i st. 8. (GKU 143/2013) te da je zauzeto stajalište kako se dodaci i uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću i to bez prethodno obračunatih drugih dodataka. Citira pojedine zaključke Povjerenstva i to zaključak broj 58 s 11. sjednice Povjerenstva održane 7. ožujka 2014., zaključak broj 95 s 15. sjednice Povjerenstva održane 16. travnja 2014., zaključak broj 106 a), zaključak 48 i zaključak 367. Naveo je da da takvo stajalište potvrđuje i pravno mišljenje izvanrednog profesora dr. sc. Viktora Gotovca, koje dostavlja i citira. Predložio je da sud prilikom odlučivanja o tome koji se troškovi stranci imaju nadoknaditi, uzme u obzir samo troškove koji su bili potrebi radi vođenja parnice, a posebno odredbe o održavanju jednog pripremnog ročišta te jednog ročišta za glavnu raspravu, kako je to propisano člankom 155. ZPP-a. Ukazuje i na odredbe čl. 299. ZPP-a i čl. 158. st. 1. ZPP-a, a u konačnici je predložio da sud odbije postavljeni tužbeni zahtjev i tužiteljici naloži da mu naknadi parnični trošak. Tu valja reći da je tuženik naveo da u slučaju da tužiteljica tijekom postupka smanji postavljeni tužbeni zahtjev predlaže da sud smanjenje tužbenog zahtjeva u skladu s čl. 158. st. 1. ZPP-a klasificira kao djelomično povlačenje tužbe i pozvao se na praksu Županijskog suda u Zagrebu, odnosno odluke poslovni broj Gž R-244/2020-2 i Gž R-677/2020-2 te praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj se smanjenje tužbenog zahtjeva ima smatrati djelomičnim povlačenjem tužbe te da se tužiteljici naloži da tuženiku nadoknadi razmjerni dio troškova parničnog postupka u smislu presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-78/2020.

 

7.              Nadalje, valja reći da je tužiteljica konačno precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 25. listopada 2022. (list 430 spisa), nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, na način da je zatražila isplatu bruto iznosa od 13,00 € / 97,97 kn, sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić. O tako konačno postavljenom tužbenom zahtjevu je sud odlučivao, uzimajući u obzir čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22). Glede smanjenja tužbenog zahtjeva valja reći da se isto smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, čemu se tuženik nije protivio te je u odnosu na djelomično povučenu tužbu valjalo riješiti kao pod točkom I. izreke rješenja. Tu valja ukazati na odredbu čl. 433.a st. 1. ZPP-a, kojom je propisano da kad utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa koje se utvrđuju u bruto iznosu, radnik ih je dužan utužiti u tom iznosu. Ako utužuje novčane tražbine po osnovi radnog odnosa, ne navodeći da zahtjeva bruto iznos, smatra se da je utužio bruto iznos. 

 

8.              U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u kuverti na listu 22-135 spisa, koja se sastoji od obračunskih lista za isplatu plaće tužiteljice u utuženom razdoblju, rješenja o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću (list 148-149, 152-153 spisa), ugovore o radu (list 150-151, 154-155 spisa), zapisnik s 11. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 7.3.2014., zaključak s 15. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 16.4.2014., zaključak s 10. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja održane 3.3.2014., Zaključci Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog, pravno mišljenje izv. prof. dr. sc. V. G., Pravni fakultet u Zagrebu, Katedra za radno i socijalno pravo (list 156-170, 177-183, 189-214 spisa), dokumentacija u kuverti na listu 226-408, koja se sastoji od evidencija radnog vremena i platnih lista. Isto tako sud je izveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo, financije i bankarstvo N. J.

 

9.              Dostavljene obračunske liste plaća tužiteljice i evidencije radnog vremena sud nije posebno analizirao, za svaki pojedini mjesec, s obzirom da je navedeno učinila vještakinja u svom nalazu. Naime, u dokaznom postupku određeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje, te je naloženo vještakinji da na okolnost utvrđivanja visine razlike manje isplaćenih plaća tužiteljici, po pregledu spisa i dokumentacije u spisu: - je li tuženik tužiteljici isplaćivao dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada te za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za odrađeni prekovremeni rad u razdoblju od 19. kolovoza 2015. do 19. kolovoza 2020, a ako nije da obračuna razliku plaće po toj osnovi za utuženo razdoblje od 19. kolovoza 2015. do 19. kolovoza 2020. i to primjenjujući zaključak br. 148. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za razdoblje do 21.12.2015., a za razdoblje od 21.12.2015. Zaključak br. 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, te da se očituje je li tuženik pravilno obračunao i isplatio naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za utuženo razdoblje, uzimajući u obzir eventualno naprijed utvrđene razlike.

 

10.              Iz rješenja o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću od 15. listopada 2019. proizlazi da je tužiteljica zaposlena na poslovima i radnim zadacima servirke u Odjelu za dijetetiku i prehranu ostvaruje pravo na koeficijent složenosti poslova 0,601, te da ostvaruje pravo na dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada u visini od 14%. Nadalje, proizlazi da obračun i isplate plaće po tom rješenju teče od 1. rujna 2019. Iz rješenja o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću od 29. prosinca 2017. proizlazi da je tužiteljica zaposlena na poslovima i radnim zadacima servirke u Odjelu za dijetetiku i prehranu – na lokaciji K. ostvaruje pravo na koeficijent složenosti poslova 0,601, te da ostvaruje pravo na dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada u visini od 11%. Nadalje, proizlazi da obračun i isplate plaće po tom rješenju teče od 1. siječnja 2018. Iz rješenja o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću od 18. studenoga 2015. proizlazi da je tužiteljica zaposlena na poslovima i radnim zadacima servirka/spremačica u Odsjeku za čišćenje i druge pomoćne poslove u Odjelu tehničkih, uslužnih i informatičkih poslova – na lokaciji poslodavca u K. ostvaruje pravo na koeficijent složenosti poslova 0,601, te da ostvaruje pravo na dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada u visini od 11%. Nadalje, proizlazi da obračun i isplate plaće po tom rješenju teče od 1. listopada 2015. Iz rješenja o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću od 22. svibnja 2014. proizlazi da je tužiteljica zaposlena na poslovima i radnim zadacima servirka/spremačica u Odsjeku za čišćenje i druge pomoćne poslove u Odjelu tehničkih, uslužnih i informatičkih poslova – na lokaciji poslodavca u K. ostvaruje pravo na koeficijent složenosti poslova 0,601, te da ostvaruje pravo na dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada u visini od 7%. Nadalje, proizlazi da obračun i isplate plaće po tom rješenju teče od 1. lipnja 2014. Iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između stranaka 29. prosinca 2017. (list 142-143 spisa) proizlazi da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme, na poslovima radnog mjesta servirka. Člankom 7. je regulirana plaća i materijalna prava iz kojeg proizlazi da tužiteljica za obavljanje poslova iz tog ugovora o radu ima pravo na isplatu plaće koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, sve sukladno odredbama kolektivnog ugovora i dodatka kolektivnom ugovoru, te Pravilnika o radu poslodavca. Iz st. 2. proizlazi da osnovnu plaću tužiteljice čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređena i osnovice za izračun plaće, s uvećanjima sukladno kolektivnom ugovoru i dodacima kolektivnom ugovoru te da se koeficijent složenosti poslova radnog mjesta tužiteljice određuje uredbama Vlade Republike Hrvatske, a osnovica za izračun plaće određuje se sporazumom sindikata javnih službi i Vlade Republike Hrvatske. Nadalje proizlazi da će se dodaci na osnovnu plaću tužiteljice isplaćivati sukladno kolektivnom ugovoru odnosno dodacima kolektivnom ugovoru, na temelju odluka koje će uprava tuženika donositi u skladu s kolektivnim ugovorima, te izmjenama i dopunama kolektivnog ugovora, odnosno dodacima kolektivnom ugovoru. Ugovoreno je i da se tužiteljici osnovna plaća i dodaci na plaću isplaćuju najkasnije do 15-tog u mjesecu za rad tužiteljice izvršen u prethodnom mjesecu. Nadalje, proizlazi da se taj ugovor primjenjivao od 1. siječnja 2018. Iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog između stranaka 22. svibnja 2014. (list 146-147 spisa) proizlazi da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na neodređeno vrijeme, na poslovima radnog mjesta servirka/spremačica. Člankom 7. je regulirana plaća i materijalna prava iz kojeg proizlazi da tužiteljica za obavljanje poslova iz tog ugovora o radu ima pravo na isplatu plaće koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, sve sukladno odredbama kolektivnog ugovora i dodatka kolektivnom ugovoru, te Pravilnika o radu poslodavca. Iz st. 2. proizlazi da osnovnu plaću tužiteljice čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređena i osnovice za izračun plaće, s uvećanjima sukladno kolektivnom ugovoru i dodacima kolektivnom ugovoru te da se koeficijent složenosti poslova radnog mjesta tužiteljice određuje uredbama Vlade Republike Hrvatske, a osnovica za izračun plaće određuje se sporazumom sindikata javnih službi i Vlade Republike Hrvatske. Nadalje proizlazi da će se dodaci na osnovnu plaću tužiteljice isplaćivati sukladno kolektivnom ugovoru odnosno dodacima kolektivnom ugovoru, na temelju odluka koje će uprava tuženika donositi u skladu s kolektivnim ugovorima, te izmjenama i dopunama kolektivnog ugovora, odnosno dodacima kolektivnom ugovoru. Ugovoreno je i da se tužiteljici osnovna plaća i dodaci na plaću isplaćuju najkasnije do 15-tog u mjesecu za rad tužiteljice izvršen u prethodnom mjesecu. Nadalje, proizlazi da se taj ugovor primjenjivao od 1. lipnja 2014.

 

11.              Stalna sudska vještakinja N. J. dostavila je sudu nalaz i mišljenje 18. listopada 2022. te je isti dostavljen strankama na očitovanje.

 

12.              Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje N. J. proizlazi da je u izradi nalaza koristila dokumentaciju koja je priložena spisu. Razdoblje obračuna je 19.8.2015. do 31.3.2020. Navela je da ne ulazeći u pravna pitanja koja proizlaze iz ovog parničnog postupka, a naročito ona pravna pitanja koja se tiču tumačenja odredbi Temeljnog kolektivnog ugovora u kontekstu prekovremeno odrađenih sati, uvidom u pojedinačne obračunske liste plaće utvrdila je da je za izvršeni obračun i plaćanje tuženika prema tužitelju kao referentna vrijednost za izračun dodataka korišten iznos osnovne plaće, te da su dodaci od kolovoza 2015. do zaključno 31.3.2020. obračunati samo na redovne sate. Iz nalaza proizlazi da i za obračun naknade za godišnji odmor do 31.03.2020. u izračun su uzimani samo dodaci obračunati na redovno odrađene. Skrenula je na pažnju na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 281/2021-2 kojim je određeno da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Svi sati odrađeni preko te satnice predstavljaju prekovremeni rad, da je odredbama čl. 51. KU/13 odnosno 49 KU/18 određeno je da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena (mjesečni fond radnih sati) na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i dan Uskrsa, evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu, te ako tako obračunati mjesečni fond odrađenih sati prelazi redoviti mjesečni fond sati (koji je jednak za sve radnike), tek tada ti sati predstavljaju prekovremeni rad u smislu odredbi st. 9. čl. 51. KU/13, odnosno 49. KU/18. Uvidom u pojedinačne obračunske liste utvrdila je da se za obračun plaće koristio mjesečni fond radnih sati koji tvori umnožak radnih dana (bez blagdana, subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati. Nadalje, uvidom u pojedinačne obračunske liste utvrdila je da je svaki sat rada odrađen preko redovitog mjesečnog fonda sati iskazan kao prekovremeni rad, te obračunat u skladu s propisanim uvećanjima, te da nema neobračunatih prekovremenih sati, a koji sati bi se odnosili na blagdane u kako je to navedeno u tužbi. Dodaci koji su obračunati na redovne sate su dodatak za posebne uvjete rada 7% do 30.9.2015., 11% od 1.10.2015. do 31.8.2019. i 14% od 1.9.2019. Navela je da dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi nije obračunavan, s obzirom na radno mjesto tužiteljice. Navela je da uspoređivanjem Obračunskih isprava za isplatu plaće i Evidencije radnih sati po svakom pojedinačnom mjesecu obračuna koje je tuženik dostavio u spis nije uočila nesukladnosti između broja prekovremenih sati iskazanih u Evidenciji i iskazanih na Obračunskim ispravama. Vještakinja je navela da su za utvrđivanje razlika dodataka za prekovremeno odrađene sate potrebni ukupni mjesečni fond radnih sati i broj odrađenih prekovremenih sati, te je na temelju tih podataka izračunat iznos bruto satnice, odnosno umnoškom utvrđene bruto satnice i broja odrađenih prekovremenih sati dobivena je osnovica za obračun dodataka na odrađene prekovremene sate. Navela je da su za utvrđivanje razlike naknade za godišnji odmor potrebni iznos obračunate razlike dodataka na odrađene prekovremene sate i broj sati korištenja godišnjeg odmora, te je na temelju tih podataka izračunala tromjesečni prosjek utvrđene razlike (koliko bi bila povećana bruto plaća), odnosno prosječna satnica utvrđena je kao kvocijent tromjesečnog prosjeka izračunatih razlika i fonda redovnih sati u mjesecu u kojem se isplaćuje naknada za godišnji odmor. Na temelju tih podataka izračunala je tromjesečni prosjek utvrđene razlike (koliko bi bila povećana bruto plaća), prosječna satnica utvrđena je kao kvocijent tromjesečnog prosjeka izračunatih razlika i fonda redovnih sati u mjesecu u kojem se isplaćuje naknada za godišnji odmor. Dobiveni iznos je pomnožila s brojem sati korištenja godišnjeg odmora u tekućem mjesecu. Navela je da osnovnu plaću tužiteljice čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen Rješenjem i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža. U tabeli 1. prikazala je pregled utvrđenih iznosa osnovne plaće tužiteljice, dok u tabeli 2. prikazala izračun razlika za odrađene prekovremene sate. U konačnici iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da je dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada utvrđen u iznosu od 90,76 kuna bruto, razlika naknade za godišnji odmor s uključenim dodacima u iznosu od 7,21 kuna bruto, odnosno ukupno obračunata razlika iznosi 97,97 kuna bruto, preračunato u EUR po tečaju konverzije 7,53450, 13,00 EUR bruto, te je navedeno specificirala po pojedinačnim mjesečnim iznosima. Valja napomenuti da iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi da je tužiteljica ostvarila prekovremeni rad samo u prosincu 2016. i veljači 2020., odnosno da je u utuženom razdoblju ukupno ostvarila 28 sati prekovremenog rada.

 

13.               Tužiteljica je u podnesku od 25. listopada 2022. konačno precizirala tužbeni zahtjev i zatražila isplatu razlike plaće u iznosu od 13,00 €, odnosno 97,97 kn, sa zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose razlike plaće u kunama kako su navedeni u nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje koje teku od šesnaestog u mjesecu za prethodni mjesec.

 

14.              U podnesku od 31. listopada 2022. tuženik je naveo da ne osporava matematički izračun razlike iz nalaza stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije.

 

15.              Valja napomenuti i da je vještakinja N. J. usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 9. siječnja 2023.

 

16.               Ocjenjujući nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje valja reći da je sud u cijelosti prihvatio matematički izračun iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje, s obzirom da je ocijenio da je isti izrađen u skladu s pravilima struke, matematički točan, objektivan i argumentiran. Slijedom navedenoga sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu bruto iznosa od 13,00 € sukladno izračunu stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić osnovanim.

 

17.               Dakle, sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio:

                                                                                                                da je tužiteljica u utuženom razdoblju obavljala poslove radnog mjesta servirke i to zaključno sa prosincem 2017. u Odsjeku za čišćenje i druge pomoćne poslove, a od 1. siječnja 2018. u Odjelu za dijetetiku i prehranu te da joj je u utuženom razdoblju koeficijent složenosti poslova bio 0,601,

                                                                                                                nadalje je utvrđeno da tužiteljica ostvaruje pravo na dodatak na plaću s osnova posebnih uvjeta rada i to do zaključno s 30. rujnom 2015. u visini od 7%, od 1. listopada 2015. do zaključno s 31. kolovozom 2019. u visini od 11%, a od 1.  rujna 2019. do kraja utuženog razdoblja u visini od 14%,

                                                                                                                nadalje, je utvrđeno da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila u drugoj smjeni, vikendima i blagdanom te da je u prosincu 2016. ostvarila 8 sata prekovremenog rada te u veljači 2020. 20 sata prekovremenog rada,

                                                                                                                s obzirom na radno mjesto tužiteljice utvrđeno je i da tužiteljica nema pravo na dodatak  za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi.

 

18.              Tu valja reći da nije  bilo sporno da tužiteljica ostvaruje pravo na isplatu dodatka na plaću za posebne uvjete rada kako to proizlazi iz platnih lista, a koji dodaci su propisani Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja KU 143/13 i Dodatkom I Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja objavljenom u Narodnim novinama broj 96/15, te KU 29/18, odnosno Dodatkom II. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja objavljenom u Narodnim novima 92/19. Nije bilo sporno da je navedeni dodatak isplaćivan tužiteljici u utuženom razdoblju, no sporno je bilo je li tuženik tužiteljici isplaćivao taj dodatak za posebne uvjete rada za sve efektivno odrađene sate, odnosno nije bilo sporno da je tuženik tužiteljici te dodatke pravilno obračunavao tužiteljici na redovni mjesečni fond sati, ali ne i za fond sati odrađen u smjenskom radu, subotom, nedjeljom, blagdanom i prekovremeno, a posljedično tome je bilo sporno i je li tuženik tužiteljici pravilno obračunao i isplatio naknadu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.

 

19.     Sukladno odredbi čl. 7. st. 1. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, dalje: ZR) poslodavac je obvezan u radnom odnosu radniku dati posao te mu za obavljeni posao isplatiti plaću, a radnik je obvezan prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao. Imajući na umu citiranu odredbu ZR-a, tuženik kao poslodavac je jedini odgovoran za isplatu plaće tužiteljici kao svom radniku. Člankom 8. st. 1. ZR-a propisano je da su se poslodavac i radnik u radnom odnosu dužni pridržavati odredbi Zakona o radu i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu. Čl. 94. ZR-a propisuje da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Prema odredbi čl. 47. KU 143/13 i čl. 45. KU 29/18 plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete za rada, dodaci i uvećanja plaća. Prema odredbi čl. 51. st. 1. KU 143/13 osnovna plaća uvećava se za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima. Prema odredbi čl. 57. KU 143/13 i čl. 55. KU 29/18 radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, a u stavku 2. tog članka navedena su radna mjesta za koja se uvećava osnovna plaća radnicima koji rade na tim radnim mjestima, a među tim radnim mjestima je i radno mjesto tužiteljice (ostala radna mjesta i poslovi I., II., III. i IV. vrste). Iz čl. 81. Zakona o radu proizlazi da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu li ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca, a odredbom čl. 36. st. 2. KU 143/13 i 34. st. 2. KU 29/18 propisano je da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura li je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Tu valja napomenuti da je vještakinja primijenila Zaključak broj 148. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za razdoblje do 21.12.2015., odnosno na temelju provedenog vještačenja je utvrđeno da tužiteljica u tom razdoblju nije imala prekovremenog rada, a za razdoblje od 21.12.2015. Zaključak broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora.

 

20.     Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da se radno mjesto tužiteljice nije mijenjalo tijekom prekovremenog rada, a suprotno tuženik nije tvrdio niti dokazao. Tužiteljica i u vrijeme prekovremenog rada radi u posebnim uvjetima rada, te joj stoga dodatak za posebne uvjete rada koji se računa u odnosu na iznos osnovne plaće, pripada za sve efektivno odrađene sate rada jer i u prekovremenom radu tužiteljica radi poslove svog radnog mjesta (servirka) za koje radno mjesto joj pripada i dodatak za posebne uvjete rada. Na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje N. J. utvrđeno je da je taj dodatak tužiteljici u razdoblju do 31. ožujka 2020. obračunat samo na redovne sate i utvrđeno je da je tužiteljica ostvarila prekovremeni rad u prosincu 2016. i veljači 2020., a za koji prekovremeni rad joj tuženik nije obračunao dodatak za posebne uvjete rada. Iz odredbi kolektivnih ugovora pa i rješenja tuženika o utvrđivanju mjesta rada, koeficijenta složenosti poslova i dodataka na plaću tužiteljici prema stajalištu suda ne proizlazi da bi se taj dodatak isključivao s prekovremenim radom. Navedeno proizlazi i iz stajališta Vrhovnog suda izraženog na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (8/19) održane 9. prosinca 2019. Iz odredbi čl. 47. st. 1. KU 143/13 i čl. 45 KU 29/18, kojima je definirana plaća tužiteljice koju čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, ne proizlazi da bi plaća koja se odnosi na prekovremeni rad bila obračunavana na bilo koji drugi način izuzev onog koji je propisan tim odredbama. Nadalje valja reći da samim time što je tuženik tužiteljici pogrešno obračunavao plaću za vrijeme prekovremenog rada u prosincu 2016. i veljači 2020. pogrešno joj je obračunata i naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora, koja se obračunava sukladno odredbama čl. 36. st. 2. KU 143/13 i čl. 34. st. 2. KU 29/18, te odredbi čl. 81. Zakona o radu.

 

21.      Mišljenje profesora V. G. sud nije ocijenio odlučnim za ishod ovog spora.

 

22.              Slijedom svega navedenoga sud je imajući u vidu nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje prihvatio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu bruto iznosa od 13,00 € / 97,97 kn na ime razlike plaće za prosinac 2016. i veljaču 2020. po osnovi dodatka na plaću s osnova posebnih uvjeta rada te razlike naknade za godišnji odmor, kao osnovan, sa zakonskim zateznim kamata na pojedinačne mjesečne iznose razlike plaće preračunate u EUR po tečaju konverzije 7,53450, koje teku od 16. u mjesecu za prethodni mjesec, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanih u navedenim bruto iznosima i stoga je odlučeno u izreci presude. Glede dosuđene zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznose razlike plaće valja reći da tužiteljici na svaki pojedini mjesečni iznos pripada zatezna kamata od dospijeća, s obzirom se plaća i naknada plaće isplaćuju najkasnije 15-og u mjesecu za protekli mjesec sukladno čl. 92. st. 3. Zakona o radu, prema stajalištu suda tužiteljica ima pravo na isplatu zatezne kamate na dosuđene mjesečne iznose bruto razlike plaće od 16-og u mjesecu za prethodni mjesec. Odluka o kamatama donesena je i sukladno odredbi čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO), koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je čl. 29. st. 2. ZOO-a i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 156/22). Iz dosuđenih iznosa razlike plaće izuzete su i zatezne kamate na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće s obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1855/2019-2 od 7. svibnja 2019. na postavljeno revizijsko pitanje odgovorio da tužitelju ne pripada zatezna kamata na dio dosuđene bruto plaće.

 

23.              Odluku o troškovima postupka sud je donio imajući u vidu odredbe čl. 154., 155.  i 158. ZPP-a. Naime, odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu djela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjela u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Nadalje, odredbom čl. 154. st. 4. ZPP-a je propisano da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom čl. 156. st. 1. ZPP-a. Člankom 158. st. 1. ZPP-a je propisano da tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku naknaditi troškove postupka. Imajući u vidu sve okolnosti slučaja, odnosno činjenicu da je tužiteljica smanjenjem tužbenog zahtjeva na iznos od 97,97 kn zapravo povukla tužbu za iznos od 9.903,03 kn, odnosno da iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužiteljica utužila razliku plaće za razdoblje od 19. kolovoza 2015. do zaključno 19. kolovoza 2020., a u provedenom postupku je utvrđeno da je tužiteljica ostvarila prekovremeni rad samo u prosincu 2016. i veljači 2020., odnosno da je utuženom razdoblju ostvarila ukupno 28 sati prekovremenog rada, što prema stajalištu suda tužiteljici nije moglo biti nepoznato prilikom podnošenja tužbe, a niti prilikom postavljanja određenog tužbenog zahtjeva po nalogu suda, s obzirom da je tada tužiteljica sudu dostavila i obračunske liste plaće za utuženo razdoblje, sud je zauzeo stajalište da je tužiteljica uspjela dokazati osnovu tužbenog zahtjeva( iako nije dokazala da ima pravo i na dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, već samo na dodatak za posebne uvjete rada), ali da je njezin uspjeh u postupku u pogledu visine, razmatrajući visinu početno postavljenog tužbenog zahtjeva (10.001,00 kn) i konačno postavljenog tužbenog zahtjeva ( 97,97 kn), neznatan te je sud odredio u konačnici da svaka stranka snosi troškove postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a, u vezi s čl. 158. st. 1. ZPP-a.  Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke rješenja.

 

24.              Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

 

U Varaždinu 17. veljače 2023.

 

                                                                                                                                           Sutkinja

                                                                                                                        Melita Šmentanec-Klarić

 

 

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se odluka objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa odluke, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje. Žalba se podnosi pisano u 3 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. točke 3. ZPP-a, i zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 467. st. 1. ZPP-a).

 

Dostaviti:

1.     Tužiteljici po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z.

2.     Tuženiku bolnici

3.                                                                                                                                                                           Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Varaždin, Ispostava Varaždin, Graberje 1 – nakon pravomoćnosti