- 1 -              III Kr 120/2022-4

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 120/2022-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

             

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog J. Š. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 110. i drugih Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenog T. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 1. prosinca 2021. broj K-9/2021. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 19. travnja 2022. broj I Kž-74/2022-9, u sjednici održanoj 16. veljače 2023.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Utvrđuje se da je zahtjev osuđenog T. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, ukida se pravomoćna presuda koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 1. prosinca 2021. broj K-9/2021. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 19. travnja 2022. broj I Kž-74/2022-9. te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Obrazloženje

 

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Županijskog suda u Splitu od 1. prosinca 2021. broj K-9/2021. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 19. travnja 2022. broj I Kž-74/2022-9, između ostalog, optuženi T. Š. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 110. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora od četrnaest godina i kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. za koje mu je utvrđena kazna zatvora od sedam godina, pa je uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od devetnaest godina.

 

2. Osuđeni T. Š. podnio je po branitelju, odvjetniku M. K., zahtjev za izvanredno preispitivanje navedene pravomoćne presude (dalje: zahtjev), zbog povrede prava na pravično suđenje iz članka 517. stavka 1. točke 2. i temeljem osnove iz članka 517. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.), s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "ukine Presudu Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 19. travnja 2022., broj I Kž-74/2022" i Presudu Županijskog suda u Splitu od 1. prosinca 2021., broj K-9/2021 te da vrati predmet na ponovno odlučivanje pred prvostupanjskim sudom". Osuđeni T. Š. dostavio je po svom branitelju, odvjetniku M. K. i podnesak uz koji je priložio preslike novinskog članka Slobodne Dalmacije te ostalu dokumentaciju izlistanu sa web stranice portala Slobodne Dalmacije te Jutarnjeg Lista.

 

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08-I) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na koji je dan odgovor.

 

4. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju na znanje.

 

5. Zahtjev je osnovan.

 

5.1. U zahtjevu se tvrdi da je pravomoćna osuđujuća presuda arbitrarna i nepravična jer ne sadrži ozbiljne, dostatne i relevantne razloge u pitanju ocjene ključnog dokaza temeljem kojeg je utvrđen identitet podnositelja zahtjeva, kao počinitelja predmetnih kaznenih djela. Stoga su sudovi povrijedili pravo na obrazloženu sudsku odluku te načelo "in dubio pro reo", što je u suprotnosti s ustavnim i konvencijskim pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, citiraju se dijelovi odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu G. protiv G. i A. protiv R. H., kao i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3360/2014 od 6 lipnja 2016. i broj U-III-1060/2019 od 29.listopada 2020. Osim toga, povredu pravičnosti nalazi i u tome što se u obrazloženju odluke o istražnom zatvoru navodi kako je prvostupanjska presuda ukinuta i predmet upućen tom sudu na ponovno suđenje i odluku, dok iz otpremljene drugostupanjske odluke proizlazi kako takva odluka uopće nije donesena u odnosu tog osuđenika, već je preinačena u odluci o kazni. Također, osuđenik ističe da drugostupanjski sud nije obrazložio odbijanje predloženih dokaznih prijedloga, a nisu dani niti razlozi za odluku o kazni.

 

6. Prije svega, nije ostvarena povreda odredaba kaznenog postupaka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08-I. time što bi drugostupanjski sud propustio ocijeniti žalbene navode optuženika u odnosu na predložene dokazne prijedloge kao i one u odnosu na odluku o kazni.

 

6.1. Naime, točno je da je tijekom prvostupanjskog postupka optuženik predložio provođenje rekonstrukcije (na okolnost da se utvrdi gdje su se optuženici nalazili u trenutku kada se pucalo) te neurokirurškog vještačenja (utvrđenje trenutka nastupa smrti žrtve M. B.). Prvostupanjski je sud odbio dokazni prijedlog za provođenje rekonstrukcije kao nevažan, dajući razloge o tome u obrazloženju presude, dok je istovremeno propustio odlučiti o drugom predloženom dokaznom prijedlogu. Međutim, uvidom u obrazloženje drugostupanjske presude utvrđeno je da je taj sud dao jasne i dostatne razloge u odnosu na te relevantne prigovore istaknute u žalbi optuženika. U tom smislu jasno i razumljivo je obrazložio kako su tijekom prvostupanjskog postupka već ispitani sudskomedicinski vještaci dr. M. D.-G. i dr. A. A. koji su iskazali kako bi o posljedicama oštećenja glave žrtve M. B. mogao eventualno suditi neurokirurg, ali da bi prognoza o tome "što bi bilo kad bi bilo" zapravo bila vrlo neozbiljna. Stoga je pojasnio da se radi o nevažnom dokaznom prijedlogu, dok sam propust prvostupanjskog suda da o tome odluči nije imao utjecaj na presudu. Osim toga, dostatno se osvrnuo i na odbijeni prijedlog za provođenje rekonstrukcije, pojašnjavajući zbog čega se i u ovom slučaju radi o nevažnom dokaznom prijedlogu.

 

6.2. Jednako tako, drugostupanjski je sud razumljivo i jasno obrazložio sve relevantne okolnosti koje imaju utjecaja na odluku o kazni, zaključivši da su navodi žalbe optuženika u tom dijelu osnovani. U tom kontekstu, kao olakotnim, optuženiku je cijenio njegove obiteljske prilike (oženjen čovjek, više djece), dok otegotnim nije cijenio činjenicu ranije osuđivanosti (zbog nastupa rehabilitacije), dajući dostatne razloge, kako za blaže pojedinačne, tako i za znatno blažu jedinstvenu kaznu zatvora, pa je odluka o kazni, u kojem dijelu je žalba optuženika prihvaćena, očito jasno i potpuno obrazložena.

 

7. Osuđenik nije u pravu niti kada ističe da je drugostupanjski postupak bio nepravičan u dijelu u kojem se obrazloženje rješenja o istražnom zatvoru ne podudara sa sadržajem otpremljene pravomoćne presude.

 

7.1. Naime, uvidom u rješenje Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 19. travnja 2022. broj II Kž-163/2022-3 proizlazi da je optuženom J. Š., na temelju članka 484. stavka 3. ZKP/08., ukinut istražni zatvor te je isti pušten na slobodu. U obrazloženju te odluke navedeno je da je drugostupanjski sud razmatrao na sjednici vijeća sve žalbe stranaka podnesene protiv prvostupanjske presude te ju ukinuo i predmet uputio tome sudu na ponovno suđenje i odluku, pred potpuno izmijenjeno vijeće. Točno je i da je drugostupanjskom odlukom, koja je otpremljena strankama, osim što je donesena ukidna odluka (pod točkom II. izreke), ujedno obustavljen postupak temeljem članka 199. ZKP/08., u odnosu na optuženog I. R. (pod točkom I. izreke), ali i preinačena odluka o kazni u odnosu na optuženog T. Š. te u preostalom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda (pod točkom III. izreke). Međutim, osuđenik očito ispušta iz vida da je rješenjem o istražnom zatvoru odlučeno o optuženom J. Š., a ne o njemu, dok se samo obrazloženje, iako nije precizno navedeno, očito odnosi na ukinuti dio prvostupanjske presude. Tim rješenjem, ionako, nije bilo nužno reproducirati sadržaj drugostupanjske odluke u cjelini, već samo ono što se odnosi na opt. J. Š. i odluku o osnovanosti njegove žalbe protiv prvostupanjske presude. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske već je zauzeo stajalište u takvim i sličnim situacijama (odluka broj III Kr 98/2022 od 21. prosinca 2022.) Prema tome, nema govora da bi se u tom dijelu radilo o nepravičnom postupku.

 

8. Međutim, osuđenik je u pravu kada tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje vezano za obrazloženost sudske odluke, kao bitne sastavnice načela garantiranog u članku 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 6.1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine''- Međunarodni ugovori broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17.,  u daljnjem tekstu: Konvencija). Citirane odredbe, između ostalog, obuhvaćaju pravo na obrazloženu sudsku odluku utemeljenu na pouzdanim dokazima kojima se, izvan razumne sumnje; utvrđuje kaznena odgovornost počinitelja. U protivnom, radi se o arbitrarnoj sudskoj odluci koja ne zadovoljava postupovna jamstva pravičnog suđenja.

 

9. Uvodno treba napomenuti da se prilikom ocjene je li podnositelju zahtjeva povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije mogao niti se upuštao u preispitivanje, analizu ili ocjenu već utvrđenih činjenica u provedenom postupku, s obzirom na taksativno ograničen sadržaj zakonskih osnova u članku 517. ZKP/08-I., osim u mjeri koja je bila nužna radi ocjene karaktera, težine i prirode ostvarene povrede. Naime, pitanje je li sud propustio ispuniti obavezu da navede razloge za svoju odluku, koja obveza proizlazi iz čl. 6.1. Konvencije, može se ocijeniti samo u svijetlu konkretnih okolnosti pojedinog slučaja.

 

10. U konkretnom slučaju, sudovi su tijekom suđenja, kao odlučno, trebali utvrditi identitet osobe koja je kritične prilike pucala i usmrtila žrtvu M. B. te pucala u žrtvu J. Č., nanijevši mu teške tjelesne ozljede, a to kraj činjenice da je u inkriminiranom sukobu sudjelovalo više osoba koje su se istovremeno nalazile na mjestu događaja.

 

10.1. Analizom danih razloga, kako prvostupanjske, tako i drugostupanjske presude, proizlazi da se utvrđenje o identitetu počinitelja, a time i osuda T. Š., temelji samo na jednom od iskaza svjedoka žrtve J. Č. iz istrage, ''pojačanog'' iskazom posredne svjedokinje A. M., koja crpi saznanja isključivo od te žrtve. Drugih dokaza, koji bi posredno ili neposredno ukazivali na identitet počinitelja nije bilo, nema korisnih materijalnih tragova, suoptuženici negiraju da bi T. Š. vidjeli na mjestu događaja, a on sam nije iznio  obranu s obzirom da se postupak od početka vodi u njegovoj odsutnosti.

 

10.2. U tom kontekstu, bilo je nužno analizirati iskaze svjedoka J. Č. kako bi se uopće moglo utvrditi sadrži li obrazloženje pravomoćne presude ozbiljne, dostatne i relevantne razloge u pitanju ocjene njegove pouzdanosti, kao ključnog dokaza o identitetu počinitelja.

 

10.3. Naime, taj svjedok je tijekom postupka ispitan ukupno četiri puta, i to tri puta tijekom istrage, a jednom na raspravi te je u bitnom mijenjao iskaz.

 

10.4. U svom prvom iskazu iz istrage 16. lipnja 2020. svjedok detaljno i okolnosno tvrdi da je optuženi J. Š. pucao u njega i žrtvu M. B..

 

10.5. Nastavno ispitan u istrazi 11. kolovoza 2020. ponovno kao počinitelja navodi optuženog J. Š., ali u daljnjem tijeku ispitivanja dopunjuje iskaz te, uz već navedenog optuženika, tereti još i optuženog T. Š., optuženog M. Š. te osobu koju naziva K. stariji, koji da su pucali u pok. M. B..  Pri tome svjedok nije pitan niti je obrazložio zbog čega je izmijenio iskaz te sada, pored opt. J. Š., tereti i druge učesnike događaja.

 

10.6. Ponovno ispitan u istrazi 2. prosinca 2020.  odustaje od prethodnog svjedočenja i tvrdi da ne zna tko je pucao u njega i pok. M. B., tijekom ranijih ispitivanja u bolnici bio je pod utjecajem lijekova i govorio samo ono što su mu drugi rekli te ne želi teretiti nevine osobe.

 

10.7. Iskazi svjedoka iz istrage dani su bez nazočnosti branitelja i kao takvi nisu konfrontirani.

 

10.8. Na raspravi održanoj 3. svibnja 2020., svjedok J. Č. opet iskazuje da ne zna tko je pucao u njega i pok. M. B., tvrdi da je prva dva iskaza dao pod utjecajem lijekova koje je primao u  bolnici, ranije je samo ponavljao ono što su mu govorili policijski djelatnici, ''ponovio bi i da su mu rekli da je tamo bio Z. M.". Izričito tvrdi da optuženog T. Š. nije vidio na mjestu događaja.

 

10.9. Tijekom žalbenog postupka svjedok dostavlja ovjerenu izjavu u kojoj ponavlja sadržaj svog iskaza s rasprave.

 

11. Svjedokinja A. M. ispitana je u istrazi, a kod svog iskaza ostala je i na raspravi.  Ona nije nazočila kritičnom događaju, nema osobnih saznanja o počinitelju, već govori o onom što je čula od J. Č. kada joj je, u početnoj fazi istražnog postupka, rekao da je optuženi T. Š. pucao u žrtvu M. B.. To se, međutim, razlikuje od prihvaćenog iskaza svjedoka J. Č. od 11. kolovoza 2020. gdje tvrdi da je u spomenutu žrtvu pucalo više osoba (J. Š., M. Š., T. Š. i K. stariji, list 38, IX pasus obrazloženja prvostupanjske presude). S tim u vezi, iskaz ove, posredne, svjedokinje može biti relevantan za ocjenu koju će  verziju svjedoka J. Č. sud prihvatiti kao istinitu, ali ne i kao izvorni dokaz o identitetu počinitelja.

 

12. Iz izloženog proizlazi da su sudovi bili suočeni s ocjenom nekoliko proturječnih iskaza o tome tko je počinitelj kaznenih djela koje je dala ista osoba, svjedok J. Č.. Navedene diskrepance nalagale su povećani oprez i pažljivu ocjenu vjerodostojnosti iskaza tog svjedoka, naročito s obzirom na ozbiljne primjedbe koje je svjedok naveo u pogledu pouzdanosti vlastitog iskaza za vrijeme liječenja u bolnici, ali i postupanje policijskih istražitelja, koje primjedbe nisu ispitane niti razumno otklonjene.

 

12.1. Naime, pri ocjeni iskaza svjedoka J. Č., prvostupanjski sud u obrazloženju presude parcijalno reproducira dijelove njegovog svjedočenja i sažeto navodi da je žrtva tijekom prva dva ispitivanja u istrazi iskazivala o samom događaju, dok prilikom daljnjih ispitivanja nije nikoga teretila. Svoja utvrđenja o identitetu počinitelja zasniva na "pouzdanom iskazu" svjedoka J. Č. iz istrage od 11. kolovoza 2020. Iako svjedok u tom iskazu tvrdi da je više osoba pucalo u njega i pok. M. B., prvostupanjski sud zaključuje da je pucao samo optuženi T. Š. iz razloga ''što će sud uzeti u obzir samo one dijelove iskaza svjedoka J. Č. koji su u suglasnosti s ostalim dokazima''. Time, ujedno, prvostupanjski sud prihvaća da ovaj svjedok, i u tom jedinom "pouzdanom" iskazu, dijelom govori istinu, a dijelom neistinu, posebno ako se dovede u vezu s prihvaćenim rezultatima balističkog vještačenja iz kojih proizlazi da je u obje žrtve pucano iz istog oružja (koje nije pronađeno). Pri tome, u potpunosti izostaje ocjena suda u odnosu na njegove druge, proturječne iskaze iz istrage i s rasprave kada, ili tereti opt. J. Š., ili tvrdi da ne zna tko je pucao, dapače, siguran je da optuženog T. Š. nije vidio na mjestu događaja. Također, izostaje bilo kakva provjera ili ocjena razloga zbog kojih je svjedok, kako tvrdi, pod utjecajem lijekova i po sugestiji djelatnika policije, ranije netočno iskazivao.

 

12.2. Drugostupanjski sud u svojoj odluci prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda temeljena na takvoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza žrtve iz istrage pa, povezujući ga s iskazom posrednog svjedoka A. M., smatra da je identitet počinitelja nedvojbeno dokazan. Osim toga, drugostupanjski se sud u obrazloženju presude poziva i na iskaze svjedoka V. K. M., S. M. i I. V. Š., iako ti svjedoci, osim o dinamici događaja, nemaju nikakvih saznanja o identitetu počinitelja niti su izvršili kakvo prepoznavanje.

 

13. Iz izloženog proizlazi da su sudovi, kao pouzdan, prihvatili iskaz svjedoka žrtve J. Č. iz istrage od 11. kolovoza 2020., ne dajući pritom sveobuhvatnu ocjenu njegove  vjerodostojnosti, iako je  taj iskaz, sam po sebi, nesiguran i neprecizan (navodi se više počinitelja što je u suprotnosti s rezultatima balističkog vještačenja), a svjedok je prije i poslije  toga  dao različite pa i suprotne iskaze. Upravo je taj iskaz, kao ključni dokaz o identitetu počinitelja, zahtijevao naglašenu potrebu pažljive ocjene vjerodostojnosti u kontekstu drugih izmijenjenih iskaza tog svjedoka kao i ostalih dokaza u spisu. Takva, sveobuhvatna, ocjena podrazumijevala bi kritičku analizu svega što je svjedok tijekom postupka izjavio, ocjenu razloga koji su utjecali na višekratnu izmjenu njegovog iskaza, kao i argumentirani stav suda o ponovljenoj tvrdnji svjedoka prema kojoj osuđeni T. Š. ne bi bio počinitelj predmetnog kaznenog djela. Samo takva, sveobuhvatna i pažljiva analiza iskaza svjedoka, mogla bi ispuniti zahtjeve obrazložene sudske odluke utemeljene na pouzdanim dokazima.

 

14. Međutim, kako je vidljivo iz naprijed navedenog, to je u pravomoćnoj presudi izostalo  u mjeri koja kompromitira pravičnost postupka gledano u cjelini, što podnositelj zahtjeva s pravom naglašava.

 

15. Pravo na obrazloženu sudsku odluku, kao jedan od tri temeljna opća elementa načela pravičnog postupka, ima za cilj zaštititi stranke od arbitrarnog postupanja. Odluke sudova bi trebale sadržavati razloge koji su dostatni da se mogu smatrati odgovorom na najbitnije  prigovore stranaka, neovisno o tome je li riječ o činjeničnim ili pravnim prigovorima. Točno je da je pitanje obrazloženja prije kvantitativne nego kvalitativne prirode, što znači da, ako su navedeni barem neki razlozi kao obrazloženje, odluka će biti smatrana kompatibilnom članku 6. Konvencije. Međutim, postoje i situacije kada nije presudna sama kvantiteta obrazloženja, već i njegova kvaliteta, odnosno "očita inkoherentnost", što se u praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) označuje kao arbitrarnost, a odnosi se na pažljivu ocjenu pouzdanosti dokaza. Tako se u odluci Brennan protiv UK od 16. listopada 2001. navodi kako je procjena dokaza moguća samo u okolnostima gdje je ocjena dokaza od nacionalnih sudova bila arbitrarna ili hirovita ili je sustav jamstava ili mjera zaštite koje su primijenjene u procjeni pouzdanosti priznanja kao dokaza bio očito neadekvatan. U nekoliko presuda ESLJP se bavio pitanjem manjkavosti u utvrđivanju činjeničnog stanja odluka nacionalnih sudova (Laska i Lika protiv Albanije broj 12315/04 i 17605/04 od 20. travnja 2010. – nepouzdani dokaz zbog sumnjivih okolnosti u kojima je pribavljen, Telfner protiv Austrije broj 33501/96. od 20. ožujka 2001. – povreda pretpostavke nedužnosti, Ajdarić protiv Hrvatske broj 208883/09. od 13. prosinca 2011. – nepouzdani dokaz). U presudi Camilleri protiv Malte opisana je situacija u kojoj su sudovi suočeni s nekoliko proturječnih verzija istine koje pruža ista osoba, te je pojašnjeno da konačno davanje prednosti iskazu danom u predraspravnoj fazi u odnosu na onaj dan na javnoj raspravi ne otvara samo po sebi pitanje u pogledu sveukupne poštenosti postupka, ali samo ako je to davanje prednosti potkrijepljeno, a sam iskaz je osoba dala svojevoljno. Pitanje mogu li se odluke okvalificirati kao proizvoljne do te mjere da ugrožavaju pravičnost postupka odnosi se na odluke u kojoj nisu navedeni razlozi, ali i na one u kojima se razlozi temelje na očiglednoj činjeničnoj ili pravnoj pogrešci, a koja je dovela do "uskraćivanja pravde", što je razmatrano u sljedećim odlukama ESLJP-a, Moreira Ferreeira protiv Portugala, broj 2, VV, stavak 85, Navalnyy i Ofitserov protiv Rusije, 2016., stava 119., Navalnyy protiv Rusije, VV, 2018., stavak 83. i Paixão Moreira Sá Fernandes protiv Portugala, 2020., stavak 72.). Osim toga, i praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske jasno upućuje na pravilo da obrazloženja sudskih presuda moraju sadržavati dostatne i relevantne razloge koji dovode do uvjerenja da je sud stvarno ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, te pokazati da je ispunjen "temeljni zahtjev pravde u kaznenim stvarima" (odluka U-III-3360/2014. od 6. lipnja 2016.). Stoga su obrazloženja sudskih odluka iznimno važna jer je nedostatak relevantnih i dostatnih razloga za ocjene kakve su dane u presudi prvi i najvažniji znak koji upućuje na proizvoljno odlučivanje (odluka U-III-2886/2018 od 11.rujna 2019.)

 

16. Iz izloženog jasno je da se ovdje postavilo pitanje jesu li sudovi uložili dostatne napore pri ocjeni pouzdanosti ključnog dokaza te jesu li svoje stavove u tom dijelu sveobuhvatno i razumno obrazložili.U konkretnom slučaju, obrazloženje pravomoćne presude upućuje na to da su sudovi automatski i nekritički prihvatili jedan od (nekonfrontiranih) iskaza svjedoka koji, sam po sebi, nije dosljedan, jasan i precizan te je dijelom u suprotnosti s drugim dokazima, pri čemu za ocjenu tog dokaza, kao pouzdanog, nisu naveli razumne i sveobuhvatne razloge niti su uložili potreban napor da provjere sva sporna pitanja identiteta počinitelja kaznenih djela kako bi se stvorilo uvjerenje da je ispunjen temeljni zahtjev pravde koji je nužan u takvoj situaciji.

 

17. Takvo nepotpuno i, za sada, neodgovarajuće obrazloženje temeljeno na površnoj ocjeni jednog od više iskaza svjedoka koji uporno povlači svoje terećenje, a bez njegove analize, provjere i ocjene u kontekstu ostalih dokaza, doista upućuje na arbitrarnost postupanja. Da bi se utvrđenje činjenica i ocjena dokaza mogli smatrati arbitrarnima u mjeri koja utječe na pravičnost postupka, pogrešni zaključci sudova o odlučnim činjenicama moraju biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nedvojbena pogreška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti (sukladno rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-519/2021 od 23. lipnja 2021.). U tom kontekstu treba reći da prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine cjelinu koja, kao takva, treba dati pouzdanu osnovu za pravilno presuđenje. Izloženim sadržajem obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da taj sud nije naveo sveobuhvatne i razumne razloge temeljem kojih je iskaz ključnog svjedoka ocijenio pouzdanim. Kod takve kvalitete prvostupanjske presude, koja ne obuhvaća razumnu ocjenu svih postojećih dokaza, drugostupanjski sud je trebao još pažljivije ocijeniti sva sporna pitanja, jer su u prvostupanjskoj presudi već postojali nedostaci ili nejasnoće u procesu zaključivanja ili utvrđivanja odlučnih činjenica, a takva ocjena je izostala.

 

18. Budući da je, dakle, izostala odgovarajuća i razumna ocjena sudova u odnosu na pouzdanost ključnog dokaza o identitetu počinitelja, ovdje se radi o neobrazloženoj, a time i arbitrarnoj odluci u mjeri kojom se, u odnosu na podnositelja zahtjeva, kompromitira pravičnost postupka u cjelini, čime je ostvarena u zahtjevu obrazložena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi članka 468. stavka 2. ZKP/08-I.

 

19. Stoga je zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude u navedenom dijelu osnovan pa je, temeljem članka 519. u vezi s člankom 513. ZKP/08-I, njegov zahtjev trebalo prihvatiti te ukinuti pravomoćnu presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

20. S obzirom da je osuđenik, prema podacima u spisu, i dalje nedostupan, pitanje odgode ili prekida izvršenja pravomoćne presude (članak 518. stavak 5. ZKP/08-I) nije razmatrano.

Zagreb, 16. veljače 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednik vijeća:

              Ranko Marijan, v.r.