Poslovni broj: Gž R-104/2022-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Vladimira Šestaka kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i suca Alena Goluba kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. N. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik iz ZOU D. R., M. R. i H. K. iz Z., protiv tuženika T. o. d.d., Z., OIB: …., kojeg zastupa H. L., odvjetnik iz OD M. i L. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 25 Pr-5402/2020-31 od 7. srpnja 2022., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2023., 

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.) Žalba tužiteljice odbija se kao neosnovana a žalba tuženika djelomično se uvažava kao osnovana a djelomično se odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 25 Pr-5402/2020-31 od 7. srpnja 2022. godine:

 

a)potvrđuje:

- u točki I. izreke za dosuđeni iznos od 5.813,13 EUR / 43.799,00[1] kuna zajedno sa dosuđenom zateznom kamatom;

- u točki II. izreke u cijelosti;

- u točki IV. izreke za odbijeni iznos od 2.282,83 EUR / 17.200,00 kuna zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom;

 

b)preinačuje u točki I. izreke za iznos od 151,90 EUR / 1.144,51 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, i u točki V. izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka pa se sudi:

1.) Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Nalaže se tuženiku T. o. d.d. Z., da tužiteljici A. N. iz Z., isplati iznos od 151,90 EUR / 1.144,51 kuna  sa zateznim kamatama koje teku od 2. travnja 2020. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.“

 

2.) Nalaže se tuženiku T. o. d.d. Z., da tužiteljici A. N. iz Z., na ime naknade parničnog troška isplati iznos od 1.380,32 EUR / 10.400,00 kuna, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 7. srpnja 2022. pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećane za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

II.) Prvostupanjska presuda u ne pobijanom dijelu (točka III. izreke i točka IV. izreke za iznos od 81.949,88 kuna sa zateznom kamatom) ostaje neizmijenjena.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj26 Pr-5402/2020-31 od 7. srpnja 2022. godine naloženo je tuženiku T. o. d.d. Z., da tužiteljici A. N. iz Z., isplati iznos od  44.943,51 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 2. travnja 2020. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (točka I. izreke), i iznos od 4.800,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 7. srpnja 2022. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (točka II. izreke).

 

1.1.) Sa preostalim dijelom zahtjeva, i to za isplatu kamate na iznos od 4.800,00 kuna tekućom od 2. travnja 2020. do 6. srpnja 2022. godine, i za isplatu iznosa od 99.149,88 kuna zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, tužiteljica je odbijena kao s neosnovanim (točke III. i IV. izreke).

 

1.2.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno tako da je tuženiku T. o. d.d. Z., naloženo da tužiteljici A. N. iz Z., isplati iznos od 14.750,00 kuna, sa zateznom kamatom tekućom od 7. srpnja 2022. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godina dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena (točka V. izreke).

 

2.) Protiv navedene presude, u dijelu u kojem je točkom III. izreke djelomično odbijen tužbeni zahtjev, i to samo za isplatu iznosa od 17.200,00 kuna, kao i protiv odluke o troškovima postupka, žalbu izjavljuje tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14. i 79/19. – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za navedeni pobijani iznos, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

3.) Žalbu protiv navedene presude, i to protiv odluke kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev i protiv odluke o troškovima parničnog postupka, izjavljuje i tuženik, također zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. ZPP-a, pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva uz dosudu mu parničnog troška uključujući i trošak žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak

 

4.) Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

5.) Žalba tužiteljice nije osnovana, a žalba tuženika je djelomično osnovana.

 

6.) Predmet spora je tražbina naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te imovinske štete s osnova tuđe pomoći i njege te s osnova troškova liječenja, a koja šteta je tužiteljici nastala uslijed ozljeđivanja na radu, zbog pretrpljenih tjelesnih ozljeda u štetnom događaju koji se je zbio dana 22. prosinca 2017. godine pri obavljanju rada za njenog poslodavca a tuženikova osiguranika.

 

7.) Postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice sud prvog stupnja ocjenjuje djelomično osnovanim, i to nakon što na temelju izvedenih dokaza nalazi utvrđenim slijedeće važne činjenice:

-da je tužiteljica ozlijeđena dana 22. prosinca 2017. godine pri obavljanju rada za svoga poslodavca L. C. d.o.o. Z., koji je pak osiguranik tuženika temeljem police o osiguranju od odgovornosti;

-da je do ozljeđivanja tužiteljice došlo pri padu sa ljestvi (sa 2x2 gazišta), koje je koristila pri slaganju robe na policu, i to prilikom silaska sa istih uslijed poskliznuća te krivog doskoka na lijevu nogu;

-da je tužiteljica bila obučena za rad na siguran način, da je na radu koristila zaštitnu opremu i da su ljestve koje je koristila za rad bile ispravne;

-da je tužiteljica u navedenom događaju zadobila ozljedu – distorziju lijevog koljena, koja je liječena po traumatologu, ortopedu i fizijatru;

-da je tužiteljica bila podvrgnuta dvjema operacijama te je u više navrata provodila i fizikalne terapije, da je obavila veliki broj liječničkih pregleda;

-da je tužiteljica zbog navedene ozljede trpjela fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 5 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 30 dana i slabog intenziteta u trajanju od 90 dana;

-da je tužiteljica pretrpjela primarni strah jakog intenziteta kratkog trajanja, i sekundarni strah jakog intenziteta 4 dana, srednjeg intenziteta 20 dana i slabog intenziteta 60 dana;

-da su pretrpljene ozljede kod tužiteljice prouzročile trajne posljedice u vidu trajnog smanjenja životnih aktivnosti od 13 %, i to zbog zaostalih povremenih bolova u lijevom koljenu, zbog zaostale nestabilnosti lijevog koljena slabije do srednjeg stupnja i zbog zaostale ograničene pokretljivosti lijevog koljena u slabijem stupnju;

-da je kod tužiteljice zaostala naruženost u srednjem stupnju, a to zbog zaostale deformacije lijevog koljena i potkoljenice, zbog brojnih ožiljaka u području lijevog i desnog koljena i potkoljenice, i zbog zaostalog laganog šepanja na lijevu nogu;

-da je tužiteljica rođena 1984. godine i da je u vrijeme ozljeđivanja bila stara 33 godine;

-da je tužiteljici zbog pretrpljenih ozljeda bila potrebna tuđa pomoć, i to prvih 80 dana po dva sata dnevno, a narednih 80 dana po jedan sat dnevno, ili ukupno 240 sati;

-da je tužiteljica imala i trošak liječenja u ukupnom iznosu od 1.393,51 kunu, koji se odnosi na trošak plaćenog ultrazvuka lijevog koljena u privatnoj zdravstvenoj ustanovi i na trošak plaćenih injekcija protiv bolova;

-da je tuženik tužiteljici u mirnom postupku na ime naknade štete iz predmetnog štetnog događaja isplatio iznos od 32.500,00 kuna;

-da je sklopljenim ugovorom o osiguranju između tuženika i tužiteljičinog poslodavca ugovorena franšiza (sudjelovanje osiguranika u šteti) u iznosu od 6.950,00 kuna.

 

8.) Polazeći od navedenih utvrđenja, a uvažavajući pri tome i odredbe čl.111.st.1. Zakona o radu (NN broj 93/14. – dalje: ZR/14), čl.25. Zakona o zaštiti na radu (NN broj 71/14., 118/14., 154/14., 102/15. – dalje: ZZR/14), ali i odredbe čl.1045.st.3. i čl.1067. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. – dalje: ZOO/05), sud prvog stupnja zauzima stav da je za nastanak štete isključivo odgovoran poslodavac tužiteljice i da tužiteljica nije ni na koji način niti doprinijela nastanku štete.

 

8.1.) Naprijed navedeno stoga što, u skladu sa naprijed citiranim zakonskim odredbama poslodavac tužiteljice, a onda i tuženik kao njegov osiguratelj, odgovaraju za štetu prema objektivnom kriteriju (kriteriju cause), i stoga što tuženik tijekom postupka nije dokazao niti jednu zakonom predviđenu okolnost koja bi mogla isključiti poslodavčevu odgovornost, a niti okolnost koja bi njegovu odgovornost umanjivala. Pri tome sud prvog stupnja ne prihvaća prigovor tuženika da je tužiteljica doprinijela nastanku štete, jer nije dokazao postupanje tužiteljice prilikom silaska sa ljestvi koje se može pripisati njenoj krivnji, i jer se poskliznuće pri penjanju ili silasku sa ljestvi može pripisati i nesretnom slučaju.

 

9.) Nadalje, polazeći od naprijed navedenih (točka 7.) utvrđenih činjenica, sud prvog stupnja primjenom odredbe čl.1100.st.1. i st.2. ZOO/05 utvrđuje da tužiteljici pripada pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje u iznosu od 83.000,00 kuna – pri čemu taj iznos pravične naknade utvrđuje tako da kriterij fizičkih bolova vrednuje iznosom od 25.000,00 kuna, kriterija pretrpljenog straha vrednuje iznosom od 25.000,00 kuna, kriterij duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti vrednuje iznosom od 21.000,00 kuna, a kriterij duševnih bolova zbog naruženosti iznosom od 12.000,00 kuna.

 

9.1.) Temeljem odredbe čl.1095.st.2. ZOO/05 sud utvrđuje da tužiteljici pripada pravo na naknadu imovinske štete u ukupnom iznosu 4.800,00 kuna – tj. navedeni iznos utvrđuje za potrebnih 240 sati tuđe pomoći primjenom cijene sata tuđe pomoći od 20,00 kuna. Isto tako, temeljem odredbe čl.1093.st.2. ZOO/05 sud utvrđuje i pravo tužiteljice na naknadu imovinske štete s osnova troškova liječenja – u iznosu od 1.393,51 kune, koji trošak se odnosi na plaćeni ultrazvuk lijevog koljena, koja pretraga je bila potrebna prije poduzimanja drugog operativnog zahvata, a nju nije  mogla pravovremeno obaviti u ugovornoj ustanovi HZZO-a.

 

9.2.) Dakle, sud utvrđuje pravo tužiteljice na ukupnu štetu u iznosu od 89.193,51 kunu (83.000,00 + 4.800,00 + 1.393,51 kunu), koju iznos umanjuje za 32.500,00 kuna, koliko je tuženik nesporno isplatio tužiteljici na ima naknade predmetne štete u mirnom postupku, i koji iznos umanjuje za nesporni iznos franšize od 6.950,00 kuna, na koji način dolazi do iznosa štete od 49.743,51 kune, koju dosuđuje tužiteljici.

 

9.3.) Naime, sud dosuđuje tužiteljici naknadu štete u iznosu od 44.943,51 kunu s osnova neisplaćene naknade neimovinske štete i imovinske štete s osnova troškova liječenja, sve to zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe (točka I. izreke), i dosuđuje tužiteljici naknadu štete u iznosu od 4.800,00 kuna s osnova imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, sve to zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude (točka II. izreke), a u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev (točke III. i IV. izreke) tužiteljice kao neosnovan.

 

10.) U podnesenim žalbama obje parnične stranke ukazuju na počinjenje bitnih povreda postupka – tuženik ističe da je sud počinio bitnu povredu postupka time što nije posebnim rješenjem odlučio o njegovu prigovoru stvarne nenadležnosti Općinskog radnog suda u Zagrebu, a tužiteljica da je sud prvog stupnja učinio bitnu povredu iz čl.354.st.1. u svezi čl.261.st.3. ZPP-a kada nije po njenom prijedlogu odredio provedbu novog medicinskog vještačenja.

 

10.1.) Navedene žalbene tvrdnje o počinjenju bitnih povreda postupka ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, i to zbog razloga koji će biti izneseni u nastavku obrazloženja ove odluke.

 

11.) Prije svega valja reći, da sud prvog stupnja o tuženikovom prigovoru stvarne nenadležnosti suda specijaliziranog za radne sporove doista nije odlučio posebnim rješenjem, već je to učinio pobijanom presudom njegovim neprihvaćanjem, što potpuno izvjesno proizlazi iz točke 6. obrazloženja, u kojoj su navedeni i razlozi neprihvaćanja navedenog prigovora. Samo ne donošenje posebnog rješenja moglo bi eventualno predstavljati relativno bitnu povredu postupka, koja u predmetnom slučaju nije bila od utjecaja na donošenje meritorne odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

11.1.) U vezi naprijed navedenog, valja reći da tuženik u žalbi ne tvrdi, barem ne izričito, da sud prvog stupnja o prigovoru nenadležnosti nije pravilno odlučio, što kada bi to bilo točno predstavljalo apsolutno bitnu povredu postupka iz čl.354.st.2.t.3. ZPP-a, a na koju bitnu povredu postupka se, u skladu sa odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ne pazi po službenoj dužnosti. Međutim, čak ukoliko tuženik iznošenjem naprijed navedene žalbene tvrdnje iznosi i stav o tome da je u ovom predmetu sudio sud koji nije stvarno nadležan, i to zbog toga što se u predmetnom slučaju ne radi o radnom sporu, takav njegov stav ni prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda nije pravno utemeljen.

 

11.2.) Naime sporovi koje pokreće radnik radi naknade štete zbog ozljede na radu protiv osiguratelja, kod kojeg je poslodavac osigurao odgovornost prema radnicima za štete nastale na radu, i prema stavu ovog drugostupanjskog suda, jesu radni sporovi. U navedenim sporovima, kao što je to i u predmetnom, radi se o tražbini naknade štete koja potječe iz radnog odnosa, tj. o naknadi štete koja je nastala radniku ozljeđivanjem na radu za koju radniku odgovara poslodavac primjenom radno-pravnih propisa (odredbe ZR i ZZR), pa u slučaju kada radnik nastalu mu štetu na radu potražuje od poslodavčeva osiguratelja, on tada kao tuženik stupa u poziciju poslodavca te odgovara jednako kao i poslodavac (ali najviše do iznosa obveze preuzete ugovorom sa poslodavcem) i može prema radniku kao tužitelju istaknuti sve one prigovore koje bi inače mogao istaknuti poslodavac. 

 

11.3.) Dakle, prilikom određenja radnog spora te primjene pravila takve posebne procedure i u predmetnom sporu u središtu bi trebao biti ne samo personalni kriterij, već i kriterij predmeta spora i materijalnog prava, koje treba primijeniti kao mjerodavno na utvrđeno činjenično stanje. O zahtjevu radnika protiv osiguratelja – kao i u slučaju kad radnik tuži svog poslodavca – sudi se (primarno) primjenom propisa, koji reguliraju radno-pravne odnose, uključujući i propise odštetnog prava, koji se odnose na odgovornost poslodavca za štetu radniku zbog ozljede na radu (čl. 111. ZR-a). Ugovor o osiguranju (materijalno-pravno) legitimira osiguratelja da izvrši isplatu naknade štete zbog ozljede na radu radniku, umjesto njegova poslodavca, međutim, okolnost zaključenja i postojanja tog ugovora ne mijenja pravnu prirodu spora. Dakle, i dalje bi se radilo o sporu iz individualnog radnog odnosa, koji je potrebno riješiti (primarno) primjenom propisa koji reguliraju radno-pravne odnose. Slijedom toga naprijed navedene žalbene tvrdnje tuženika ne mogu se prihvatiti kao osnovane.

 

12.) Neutemeljene su i žalbene tvrdnje tužiteljice o počinjenju bitne povrede postupka iz čl.354.st.1. u svezi čl.261.st.3. ZPP-a. Naime, odredbom čl.261.st.3. ZPP-a je propisano da ako u mišljenju jednog ili više vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka.

 

12.1.) Iz stanja predmetnog spisa ne proizlazi da bi sud postupio protivno naprijed citiranoj odredbi. To stoga što je u ovom predmetu provedeno medicinsko vještačenje ozljeda tužiteljice te posljedica koje su te ozljede prouzročile njenom zdravlju po vještaku M. F., s tim da je navedeni vještak nalaz i mišljenje dao na temelju medicinske dokumentacije koju je sudu predočila tužiteljica o liječenju ozljeda iz štetnog događaja ali i na temelju onog što je utvrdio izvršenim pregledom tužiteljice. Vještak je prvo sudu dostavio nalaz i mišljenje u pismenoj formi (list 168-171), na koji je tužiteljica imala prigovore glede kojih se je vještak pismeno očitovao (list 189). Budući da je tužiteljica i nakon tog pismenog očitovanja vještaka i nadalje ustrajala kod svojih prigovora, a koje ponavlja i sada u žalbi, a odnose se na obim utvrđenog smanjenja (13 %) opće životne aktivnosti te na obim utvrđene potrebne tuđe pomoći (240 sati), sud je glede tih prigovora vještaka i usmeno saslušao na raspravi (list 206), i vještak je na taj način dodatno obrazložio svoja utvrđenja iz pisanog nalaza i mišljenja te otklonio sve prigovore tužiteljice.

 

12.2.) Iz na opisani način danog nalaza i mišljenja potpuno jasno proizlazi zbog čega vještak nalazi da je kod tužiteljice došlo do smanjenja životnih aktivnosti 13 %, a ne 25 % kako je to tvrdila tužiteljica u prigovoru na nalaz i mišljenje, kao što proizlazi zbog čega vještak smatra da je tužiteljici bila potrebna pomoć druge osobe od ukupno 240 sati a ne 480 sati kako je to tvrdila tužiteljica. Ovako dan nalaz i mišljenje u svojoj cjelovitosti (pisani nalaz i mišljenje, pisano očitovanje na prigovore, usmeni iskaz dan na raspravi) nema proturječja niti nejasnoća, a tužiteljica svojim tvrdnjama u iznesenim prigovorima, za koje nije iznijela argumentaciju koja bi proizlazila iz medicinske dokumentacije, nije dovela u sumnju dani nalaz i mišljenje niti glede utvrđenog opsega smanjenja životne aktivnosti a niti glede utvrđenog obima potrebne tuđe pomoći. Slijedom toga sud prvog stupnja nije postupio protivno odredbi čl.261.st.3. ZPP-a kada nije prihvatio prijedlog tužiteljice da se provede novo medicinsko vještačenje po drugoj osobi vještaka, a onda niti bitnu povredu postupka na koju tužiteljica ukazuje u svojoj žalbi.

 

13.) Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u okvirima propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi sud prvog stupnja učinio niti bilo koju drugu bitnu povredu postupka, na koje se u žalbama ne ukazuje, a na koje se pazi po službenoj dužnosti.

 

14.) U žalbi kojom spori pravilnost odluke o odgovornosti za nastanak štetnog događaja – kojom sud prvog stupnja otklanja prigovor tuženika da je tužiteljica isključivo odgovorna, odnosno da je barem djelomično doprinijela nastanku štetnog događaja, tj. svojem ozljeđivanju na radu pri padu sa ljestvi, tuženik ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje – zbog toga što je sud odbio njegov prijedlog da se provede dokaz očevidom na licu mjesta i sasluša vještak zaštite na radu, a ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava – zbog toga što na strani njegova osiguranika (poslodavca tužiteljice) nisu utvrđeni nikakvi propusti koji bi doveli do njenog ozljeđivanja.

15.) Polazeći od odredbe čl.111.st.1. ZR/14, kojom je propisano da ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, da je poslodavac dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima o obveznom pravu, i polazeći od odredbi čl.25. ZZR/14, kojima je propisano da ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra se da potječe od rada i da poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti (st.1.), i da poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koju poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu (st.2.), glede naprijed navedenih tvrdnji tuženika, koje je on iznosio i u postupku pred prvostupanjskim sudom, valja odgovoriti da za postojanje poslodavčeve odgovornosti za štetu zbog ozljede na radu nije uvijek nužno da postoji neki njegov propust u obavljanju procesa rada, odnosno neko njegovo skrivljeno postupanje, a sve to s obzirom da se za navedenu štetu odgovara po principu cause, tj. bez obzira na krivnju.

15.1.) Dakle, pri otklanjanju  svoje odgovornosti za štetu tužiteljici tuženik je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom prvenstveno ukazivao na to, a to ponavlja i u žalbi, da na strani njegova osiguranika (poslodavca tužiteljice) nema nikakvih propusta, jer da je tužiteljica bila osposobljena za rad na siguran način, da su poštivane sve mjere zaštite na radu, da je tužiteljica koristila zaštitnu opremu te da su sporne ljestve sa kojih je tužiteljica pala bile ispravne – no to, u skladu sa naprijed navedenim u točki 15. ovog obrazloženja, nije dostatno da bi odgovornost tuženika bila isključena.

15.2.) Pored iznošenja naprijed navedenog, tuženik je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom isticao i to da je tužiteljica sama u potpunosti, ili barem djelomično, skrivila svoj pad sa ljestvi zbog neopreznog silaska sa njih – dakle, isticao je i skrivljenu radnju tužiteljice kao oštećene, što u skladu sa odredbom čl.25. ZZR/14 te općih odredbi ZOO/05 od odgovornosti za štetu primjenom načela cause može dovesti do poslodavčeva oslobođenja (u cijelosti ili djelomično) od odgovornosti za štetu nastale ozljeđivanjem na radu. Međutim, da bi do toga došlo, u skladu sa već naprijed citiranom odredbom čl.25.st.2., mora se raditi o takvoj radnji radnika koja se može pripisati njegovoj krajnjoj nepažnji, pri čemu se pod krajnjom nepažnjom podrazumijeva zanemarivanje one pažnje i brige koja se očekuje od svakog čovjeka, a ne nepažnji stručnjaka za određene poslove (nepažnja profesionalca). 

15.3.) Iako je tijekom postupka iznosio prigovor da je tužiteljica pala sa ljestvi pri neopreznom silasku i doskoku tuženik nije, niti u odgovoru na tužbu (list 84-869 niti u nekom kasnijem očitovanju do zaključenja prethodnog postupka (list 103-104), navedene tvrdnje ničime konkretizirao, jer nije naveo u čemu se je ogledala njena neopreznost pri silasku sa ljestvi kada je došlo do poskliznuća noge i pada, odnosno nije naveo što je to tužiteljica nepravilno učinila prilikom silaženja sa ljestvi. S obzirom na to da tuženik nije tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom do zaključenja prethodnog postupka niti iznio niti jednu činjenicu na okolnost nepravilnog ili neopreznog postupanja pri radnji silaska sa ljestvi, a koji bi se mogao pripisati njenoj krajnjoj nepažnji, tada su potpuno neutemeljene i žalbene tvrdnje u kojima se ističe da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno jer sud nije obavio očevid lica mjesta i nije proveo dokaz saslušanjem vještaka zaštite na radu.

16.) Tužiteljica se je sama nalazila u radnom prostoru u kojem je sa ljestvi slagala robu na policu tako da nije bilo svjedoka koji bi vidjeli sam pad tužiteljice kada je silazila sa ljestvi. Ona sama u tužbi je navela da joj se je noga okliznula kada je silazila sa ljestvi uslijed čega je krivo doskočila na tlo nakon čega je osjetila snažnu bol u lijevom koljenu. Saslušana kao stranka tužiteljica je iskazala da je nakon završenog slaganja robe na polici silazila sa ljestvi i da je pala pri tom silasku ali da ni sama ne zna točno zbog kojeg razloga.

16.1.) Polazeći od takvog iskaza tužiteljice, kojoj sud poklanja vjeru, i polazeći od toga da tuženik, na kojem je teret dokaza onih činjenica na kojima temelji neki od ekskulpacionih razloga, nije iznio niti jednu konkretnu okolnost koja bi ukazivala na grubu nepažnju tužiteljice pri silasku sa ljestvi, sud prvog stupnja zaključuje da je za nastanak štetnog događaja isključivo odgovoran poslodavac tužiteljice, odnosno tuženikov osiguranik, to tim više što objektivna odgovornost za štetu uslijed ozljede na radu pokriva i one štete koje su nastale slučajem. Navedeni zaključak suda prvog stupnja, kao pravilan, u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a ne prihvaćaju se protivne naprijed navedene (točka 14.) žalbene tvrdnje.

16.2.) Ovaj sud drugog stupnja prihvaća u žalbi izneseni stav tuženika da bi se skakanje sa ljestvi moglo smatrati postupanjem koje bi se moglo pripisati krajnje nepažljivom postupanju tužiteljice, no tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, niti u odgovoru na tužbu niti na pripremnom ročištu na kojem je zaključen prethodni postupak, nije uopće niti tvrdio da je tužiteljica prilikom silaska sa ljestvi skakala sa njih, niti bi takav zaključak proizlazio niti iz navoda tužbe gdje tužiteljica navodi "da joj se je noga poskliznula nakon čega je krivo doskočila na tlo", niti takav zaključak proizlazi iz i jednog izvedenog dokaza (iskaz tužiteljice, iskazi svjedoka) provedenog u postupku pred prvostupanjskim sudom.

17.) Nadalje, suprotno žalbenim tvrdnjama tužiteljice, temeljem pravilno provedenog medicinskog vještačenja te na temelju pravilno prihvaćenog nalaza i mišljenja, i na temelju medicinske dokumentacije nastale pri liječenju ozljeda tužiteljice, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice o kojima, u skladu sa odredbom čl.1100.st.1. i st.2. ZOO/05, ovisi odluka o visini pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje. Temeljem tih pravilnih utvrđenja, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom navedene odredbe utvrdio kao pripadajuću naknadu tužiteljici u iznosu od 83.000,00 kuna, pri čemu je pravilno vrednovao kriterij pretrpljenih fizičkih bolova (25.000,00 kuna) i kriterij duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti (21.000,00 kuna). Preostala dva kriterija, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, i to kriterij pretrpljenog straha valjalo je vrednovati iznosom od 20.500,00 kuna, a ne iznosom od 25.000,00 kuna kako je to učinio sud prvog stupnja,  a kriterij duševnih bolova zbog naruženosti valjalo je vrednovati iznosom od 16.500,00 a ne iznosom od 12.000,00 kuna, što sve u zbroju opet daje naprijed navedeni iznos pravične naknade od 83.000,00 kuna utvrđene i po prvostupanjskom sudu.

18.) Tužiteljica je žalbom prigovarala visini pravične naknade neimovinske štete tvrdeći da joj je ista odmjerena u preniskom iznosu (21.000,00 kuna) prema kriteriju  duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti.

18.1.) Međutim, navedeni žalbeni prigovor se je temeljio na tvrdnjama da  provedenim medicinskim vještačenjem nije pravilno utvrđen stupanj smanjenja životnih aktivnosti, odnosno temeljio se je na tvrdnjama da smanjenje životnih aktivnosti iznosi 25 % a ne 13 % kako je to na temelju provedenog vještačenja utvrdio sud prvog stupnja. Navedene žalbene tvrdnje tužiteljice su ocjenjene kao neosnovane – jer je medicinski vještak navedeni prigovor tužiteljice otklonio i sud je nalaz i mišljenje vještaka, koji je utemeljen na medicinskoj dokumentaciji te na pregledu tužiteljice, pravilno prihvatio i kao stručan i kao objektivan. Slijedom toga, a imajući u vidu da je kod tužiteljice zaostalo smanjenje životnih aktivnosti od 13 %, neutemeljene su i žalbene tvrdnje tužiteljice o preniskom iznosu kojim je sud prvog stupnja vrednovao navedeni kriterij za odmjeravanje pravične novčane naknade neimovinske štete.

19.) Tuženik je pak žalbom prigovarao iznosu pravične novčane naknade odmjerenim prema svim kriterijima, izuzev kriterija duševnih bolova zbog naruženosti, i te žalbene tvrdnje djelomično su utemeljene, ali u konačnici nemaju utjecaja na iznos pravične novčane naknade koji je u ukupnosti (83.000,00 kuna) utvrdio sud prvog stupnja.

19.1.) Na žalbene navode tuženika kojima se prigovara iznosu (25.000,00 kuna) kojim je vrednovan kriterij fizičkih bolova, valja odgovoriti da se pri vrednovanju navedenog kriterija ne uzima samo trajanje i jačina trpljenih fizičkih bolova, već i sve neugodnosti kojima je oštećeni bio izložen tijekom liječenja, duljina trajanja liječenja – koje je u predmetnom slučaju kod tužiteljice trajalo dvije i pola godine, način liječenja – da je tužiteljica liječena po traumatologu, ortopedu i fizijatru te da je tijekom liječenja bila podvrgnuta dvjema operacijama, i da je u više navrata provodila fizikalnu terapiju te bila podvrgnuta mnogobrojnim previjanjima, pregledima i snimanjima. S obzirom na sve navedeno, uvažavajući uz to utvrđenu duljinu i jačinu fizičkih bolova, protivno žalbenim tvrdnjama tuženika, odmjereni iznos od 25.000,00 kuna primjeren je i u skladu sa odredbom čl.1100.st.2. ZOO/05.

19.2.) Neosnovano tuženik žalbom prigovara i visini iznosa (21.000,00 kuna) kojim je sud prvog stupnja vrednovao kriterij duševnih bolova zbog smanjenja životnih aktivnosti. Naime, kod vrednovanja navedenog kriterija sud ne uzima u obzir samo karakter (trajni) i stupanj (13 %) smanjenja životnih okolnosti te način na koji se one manifestiraju, već se imaju uzeti i sve druge okolnosti, a u konkretnom slučaju životnu dob oštećenog – tj. da je tužiteljica rođena 1984. godine, što znači da je u vrijeme (2017.) štetnog događaja bila stara svega 33 godine, što znači da se radi o mladoj, i uz sve to ženskoj osobi, koja će cijeli život, odnosno dugi niz godina, biti izložena potrebi ulaganja pojačanih napora, ne samo u obavljanju poslova svoga zanimanja, već i u svakodnevnim životnim aktivnostima. Slijedom toga, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, i navedeni iznos je primjeren i odmjeren je u skladu sa odredbom čl.1100.st.2. ZOO/05.

19.3.) Žalba tuženika je djelomično osnovana samo u onom dijelu u kojem se prigovara visini iznosa (25.000,00 kuna) kojim je sud prvog stupnja vrednovao kriterij straha. Naime, imajući u vidu da je tužiteljica trpjela primarni strah vrlo kratko, tj. u momentu pada i ozljeđivanja, da je nakon toga trpjela sekundarni strah, i to jaki u trajanju od 4 dana, srednji u trajanju 20 dana i slabi u trajanju od 60 dana, da taj trpljeni strah nije kod tužiteljice ostavio nikakvih posljedica, tada je, uz pravilnu primjenu odredbe čl.1100.st.2. ZOO/05, valjalo navedeni kriterij vrednovati iznosom od 20.500,00 kuna, a ne iznosom od 25.000,00 kuna kako je to učinio sud prvog stupnja.

19.4.) Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kriterij duševnih bolova zbog naruženosti sud prvog stupnja je vrednovao preniskim iznosom od 12.000,00 kuna. To stoga što je kod tužiteljice riječ o naruženost srednjeg stupnja koja nije stalno vidljiva trećim osobama, da je riječ o mladoj ženskoj osobi, slijedom čega je navedeni kriterij, pravilnom primjenom odredbe čl.1100.st.2. ZOO/05, trebalo vrednovati iznosom od 16.500,00 kuna.

19.5.) Prema tome, iz naprijed izloženog proizlazi da bi tužiteljici primjenom odredbe čl.1100.st.2. ZOO/05 pripadalo pravo na pravičnu naknadu neimovinske štete u iznosu od 83.000,00 kuna (25.000,00 kuna fizički bolovi + 20.500,00 kuna strah + 21.000,00 kuna smanjenje životnih aktivnosti + 16.500,00 kuna naruženost), koliko joj je u konačni i odmjerio sud prvog stupnja pobijanom presudom.

20.) Kako nije sporno da je tuženik tužiteljici na ime naknade neimovinske štete u mirnom postupku već isplatio iznos od 32.500,00 kuna, i da je tuženik sa svojim osiguranikom sklopljenim ugovorom o osiguranju ugovorio franšizu (sudjelovanje osiguranika u šteti) u iznosu od 6.950,00 kuna, i kada se za navedene iznos umanji utvrđena pripadajuću naknada (83.000,00 kuna) neimovinske štete, tada proizlazi da tužiteljici pripada pravo na isplatu daljnje naknade neimovinske štete u iznosu od 43.550,00 kuna, koliko je pobijanom presudom suda prvog stupnja i dosuđeno tužiteljici, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od podnošenja tužbe.

21.) Odluku kojom je tužiteljici dosuđena naknada imovinske štete s osnova tuđe pomoći u iznosu od 4.800,00 kuna žalbom pobija tužiteljica.

21.1.) Međutim, navedeno žalbeno osporavanje temeljilo se je na tvrdnjama da sud nije pravilno provedenim medicinskim vještačenjem utvrdio opseg potrebne tuđe pomoći, odnosno na tvrdnjama da je tuđu pomoć trebalo utvrditi u obimu od 480 sati, a ne u obimu od 240 sati kako je to na temelju provedenog vještačenja utvrdio sud prvog stupnja. Navedene žalbene tvrdnje tužiteljice su ocjenjene kao neosnovane – jer je medicinski vještak navedeni prigovor tužiteljice otklonio i sud je nalaz i mišljenje vještaka, koji je utemeljen na medicinskoj dokumentaciji te na pregledu tužiteljice, pravilno prihvatio i kao stručan i kao objektivan. Slijedom toga – tj. da je sud pravilno utvrdio da je tužiteljici bila potreban pomoć druge osobe ukupno 240 sati te da cijena sata tuđe pomoći (20,00 kuna) nije sporna, tad su neutemeljene i žalbene tvrdnje tužiteljice o preniskom iznosu koji je sud prvog stupnja, temeljem odredbe čl.1095.st.2. ZOO/05 priznao i dosudio tužiteljici, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude.

22.) Konačno sud je tužiteljici, temeljem odredbe čl.1093.st.1. ZOO/05, priznao i dosudio i naknadu imovinske štete s osnova troškova liječenja u iznosu od 1.393,51 kune. Naime, sud prvog stupnja poklanja vjeru iskazu tužiteljice da pretragu ultrazvučnog snimanja koljena, koja je bila potrebna zbog provođenja operativnog zahvata, nije mogla pravovremeno (bez dugog čekanja) obaviti u nekoj od ustanova HZZO, i navedenu odluku žalbom pobija tuženik, i to djelomično osnovano.

22.1.) Iz računa koje je u spis (list 64-67) predmeta dostavila tužiteljica kao dokaz nastanka naprijed navedenog troška, a i iz njenog stranačko iskaza, proizlazi da se od utuženog i dosuđenog joj iznosa od 1.393,51 kune, na pretragu ultrazvuka lijevog koljena odnosi iznos od 249,00 kuna, što znači da se preostali računi odnose na trošak kupnje injekcija koje je morala uzimati protiv bolova.

22.2.) Nema spora da je navedeni trošak, prema nalazu i mišljenju medicinskog vještaka, bio uvjetovan ozljedama iz štetnog događaja pa bi u tom smislu navedeni trošak bio opravdan. Međutim, medicinski vještak je iskazao i to da taj trošak nije bio potreban zbog toga što je sve navedeno tužiteljica mogla ostvariti na trošak HZZO.

22.3.) Neovisno od naprijed navedenog – tj. da je tužiteljica pretragu ultrazvuka lijevog koljena zasigurno mogla obaviti u ugovornoj ustanovi HZZO-a, kako je to naveo medicinski vještak u svome mišljenju, pravilno je sud prvog stupnja navedeni trošak u iznosu od 249,00 kuna priznao i dosudio tužiteljici, a to stoga što iz njenog po prvostupanjskom sudu prihvaćenog iskaza proizlazi da niti u jednoj od bolnica, u kojima se je informirala o obavljanju navedene pretrage, nije mogla pravovremeno i bez duljeg čekanja, istu obaviti a što je bilo potrebno da bi mogla pristupiti drugoj operaciji lijevog koljena. Dakle, slijedom navedenog sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe čl.1093.st.1. ZOO/05 priznao i dosudio tužiteljici iznos od 249,00 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe, jer je isti do tog momenta već nastao, tj. bio je do tog momenta već plaćen.

22.4.) Međutim, osnovane su žalbene tvrdnje tuženika da tužiteljica nije dokazala temelj za dosudu preostalog dosuđenog joj iznosa od 1.144,51 kune, a koji bi se prema priloženim računima i iskazu tužiteljice trebao odnositi na kupnju injekcija protiv bolova u koljenu. To stoga što iz, po prvostupanjskom sudu prihvaćenog nalaza i mišljenja medicinskog vještaka, izvjesno proizlazi da se radi o trošku koji je tužiteljica mogla obaviti na račun HZZO-a. Dopušta se, a kako to navodi tužiteljica u svojem stranačkom iskazu, da injekcija protiv bolova koju je ona kupila ne ide na recept HZZO-a, no tužiteljici bi pripadalo pravo na taj trošak samo pod pretpostavkom da je to jedina injekcija protiv bolova koju je ona mogla koristiti, odnosno da nije imala mogućnosti na recept HZZO-a dobiti injekciju protiv bolova nekog drugog proizvođača koja bi bila jednako djelotvorna kao i ona koju je kupila na svoj trošak, a o navedenom tužiteljica nije iskazala u svojem stranačkom iskazu. Slijedom toga, pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl.1093.st.1. ZOO/05, valjalo je u navedenom dijelu žalbu tuženika uvažiti za dosuđeni iznos od 1.144,51 kuna, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

23.) Zbog svega naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika i potvrditi presudu u točki II. izreke kojom je tužiteljici dosuđena naknada imovinske štete s osnova tuđe pomoći u iznosu od 4.800,00 kuna zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom, i temeljem iste odredbe odbiti žalbu tužiteljice te potvrditi presudu u točki III. izreke kojom je tužiteljica odbijena sa dijelom zahtjeva (17.200,00 kuna) za isplatu naknadu neimovinske i imovinske štete.

23.1.) Isto tako zbog svega naprijed izloženog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika i potvrditi presudu u točki I. izreke za dosuđeni iznos od 43.799,00 kuna, tj. za pripadajuću razliku naknade neimovinske štete u iznosu od 43.550,00 kuna i za pripadajuću naknadu imovinske štete s osnova troškova liječenja u iznosu od 249,00 kuna, sve to zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom, i temeljem odredbe čl.373.t.3. ZPP-a, uvažiti žalbu tuženika te preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke te odbiti kao neosnovan zahtjeva za naknadu imovinske štete s osnova troškova liječenja u iznosu od 151,90 EUR / 1.144,51 kune zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

24.) Budući da je uslijed djelomičnog uvažavanja žalbe tuženika preinačena prvostupanjska presuda, to je onda bilo nužno odlučiti i o troškovima parničnog postupka, sve to u skladu sa odredbom čl.166.st.2. ZPP-a, kojom je propisano da kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će se o troškovima cijelog postupka jednom odlukom.

25.) O troškovima postupka sud prvog stupnja je odlučio primjenom odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, dosudivši tužiteljici 50 % njenog troška koji se odnosi na trošak zastupanja po punomoćniku i sudskih pristojbi jer zauzima stav da je tužiteljica u navedenom postotku uspjela u sporu. Takvu odluku osnovano žalbom osporava tuženik, odnosno osnovane su njegove tvrdnje da je sud prvog stupnje pri njenom donošenju pogrešno primijenio navedenu odredbu.

26.) Odredbom čl.154.st.2. ZPP-a je propisano ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će se utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, i da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

27.) Polazeći od naprijed citirane zakonske odredbe, uspjeh tužiteljice glede osnova tužbe iznosi 100 %, jer je utvrđena isključiva odgovornost tuženika za štetu, a koja odgovornost je bila po tuženiku osporena. Imajući u vidu ukupno utuženi iznos (148.893,39 kuna) te konačno ukupno dosuđeni iznos (48.599,00 kuna), tada uspjeh tužiteljice po visini zahtjeva (kvantitativni uspjeh) iznosi 32,6 %. Dakle, ukupan uspjeh tužiteljice, imajući u vidu i kvalitativni i kvantitativni uspjeh, iznosi 66,3 % (100 % + 32,6 % / 2), što znači da uspjeh tuženika u sporu iznosi 33,7 %, pa kada se u skladu sa odredbom čl.154.st.2. ZPP-a izvrši prebijanje (66,3 – 33,7) uspjeha stranaka, tada proizlazi da bi tuženik, temeljem navedene odredbe, bio u obvezi naknaditi tužiteljici 32,6 % cijelog njenog troška utvrđenog kao potrebnog za vođenje parnice, a koji se odnosi na trošak njenog zastupanja po punomoćniku u osobi odvjetnika te na trošak sudskih pristojbi.

28.) Trošak tužiteljice koji se odnosi na trošak njenog zastupanja po punomoćniku, koji je sud prvog stupnja utvrdio potrebnim za vođenje parnice, a čijoj visini tuženik žalbom ne prigovara, iznosi 25.000,00 kuna (sa obračunatim PDV-om), pa slijedom izloženog u točki 27., od navedenog troška tužiteljici bi pripadalo pravo na 32,6 % što iznosi 8.150,00 kuna. Iznosu navedenog troška valja u cijelosti pribrojati trošak plaćenog medicinskog vještačenja u iznosu od 2.250,00 kuna, pa ukupan trošak tužiteljice, na koji bi ona imala pravo temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a iznosi 10.400,00 kuna, ili 1.380,32 EUR, koliko joj je ovom presudom i dosuđeno.

29.) Ovom presudom kao sastavni dio troška na koji ima pravo tužiteljici nije priznat trošak ovog žalbenog postupka jer ona sa izjavljenom žalbom nije uspjela. Tuženik je djelomično uspio sa žalbom, ali ni njemu nije dosuđen trošak njenog izjavljivanja, a to sve s obzirom na odredbu čl.166.st.2. ZPP-a i s obzirom na to da u konačnici, temeljem odredbe čl.154.st.2. ZPP-a, on je u obvezi naknade dijela parničnog troška tužiteljice.

 

 

Bjelovar, 16. veljače 2023.

 

 

                                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                        Vladimir Šestak v. r.