Broj: Ppž-1289/2021

                                                           -1-

 

 

                            

 

 

                               U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Popović, predsjednice, te Davorka Kučana i Drage Klasnića, članova vijeća, uz sudjelovanje Nade Horvatović u svojstvu više sudske savjetnice, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljenog S. T., zbog prekršaja iz članka 51. stavka 1. i 5. u svezi članka 293. stavka 1. i dr. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19.) rješavajući o žalbi okrivljenika, protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 7. prosinca 2020., broj:55. PpP-5708/2020, u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2023.

 

         p r e s u d i o   j e

 

 

I               Odbija se žalba okr. S. T. kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

 

II               Na temelju odredbe članka 139. stavka 3. u vezi članka 138. stavka 2. točke 3.c. Prekršajnog zakona okrivljenik je dužan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 26,54 EUR (dvadesetšest eura i pedesetčetiri centa)/ 200,00 kn[1] (dvjesto kuna), u roku trideset dana od primitka ove presude.

 

 

                                                      Obrazloženje

 

             

1.              Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu okr. S. T. proglašen je krivim da je, na način činjenično opisan u izreci počinio prekršaje iz članka 51. stavka 1. i 5. u svezi članka 293. stavka 1., članka 176. stavka 2. i 5., članka 289. stavka 1. i 4. i članka 196. stavka 1. i 6. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, te mu je za svako pojedino djelo utvrđena kazna uz primjenu instituta ublažavanja u iznosima od 900,00 kuna, 1.500,00 kuna, 3.000,00 kuna i 600,00 kuna, a potom izrečena ukupna novčana kazna u iznosu od 6.000,00 kuna.

         

1.1.              Istom presudom okrivljenik je na temelju članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona obvezan na plaćanje troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna i troška provedenog prometnog vještačenja u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

2.              Protiv prvostupanjske presude okrivljenik je pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškova prekršajnog postupka.

2.1.              Žalitelj predlaže da se iz razloga navedenih u žalbi, njegova žalba prihvati.

 

3.              Žalba nije osnovana.

 

4.              Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) po službenoj dužnosti, vijeće Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske (dalje: Suda) je utvrdilo da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika te da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona.

 

5.              Neosnovano žalitelj upire na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pogledu djela iz članka 51. stavka 1. i 5. u svezi članka 293. stavka 1. i članka 176. stavka 2. i 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, jer je prvostupanjski sud nakon detaljno provedenog dokaznog postupka i svih potrebnih dokaza, pravilnom ocjenom obrane okrivljenika, iskaza svjedoka N. O., nalaza i mišljenja vještaka prometne struke te cjelokupnog dokaznog materijala predmeta, utvrdio sve odlučne činjenice, na temelju kojih je izveo na zakonu osnovan zaključak o krivnji okrivljenika, prihvatljiv i ovom Sudu.

 

5.1.              Naime, žalitelj ne dovodi u pitanje objektivni učin djela, a bez uspjeha ponovno pokušava dovesti u pitanje svoju krivnju za prometnu nesreću i odlazak s mjesta prometne nesreće s obzirom na postupanje oštećenika, budući da je na temelju rezultata provedenog postupka jasno utvrđena dinamika i tijek nastanka predmetne prometne nesreće i materijalne štete na vozilima, s time da je u pogledu eventualnog naglog zaustavljanja oštećenika i njegovog doprinosa nastanku prometne nesreće nesporno utvrđeno da je neposredno prije nesreće vozilo oštećenika bilo u direktnom vidnom polju okrivljenika i da je mogao uočiti način i brzinu kretanja vozila ispred sebe, pa da se kretao tehnički prilagođenom brzinom do nesreće ne bi došlo. Bez uspjeha žalitelj upire i da je mjesto prometne nesreće napustio bez prethodnog potpisivanja Europskog izvješća o nesreći ili na drugi način razmjene osobnih podatka i podataka o vozilu zbog fizičkog napada oštećenika na njega, budući da tu okolnost nije isticao u postupku, međutim, u tom slučaju sudionik u prometnoj nesreći s materijalnom štetom ima mogućnost o tome obavijestiti djelatnike policije ili otići u najbližu policijsku postaju, što nije učinio.

 

5.2.              Slijedom navedenog, budući da žalitelj ne ističe nove dokaze u smislu odredbe članka 193. stavka 5. Prekršajnog zakona, niti argumentirano dovodi u pitanje pravilnost činjeničnog utvrđenja, to žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

6.              Razmatrajući odluku o kazni u pogledu navoda žalbe ovaj Sud smatra da je za počinjene prekršaje izrečena kazna u zakonom propisanim granicama, imajući na umu težinu i opasnost djela kao i sve okolnosti konkretnog slučaja mjerodavne za vrstu i mjeru kazne, u smislu članka 36. Prekršajnog zakona, te suprotno tvrdnji žalitelja, nije prestrogo odmjerena. Naime, prvostupanjski sud je pravilno vrednujući ukupnost olakotnih okolnosti, poznate materijalne i životne prilike okrivljenika, kao i raniju nekažnjavanost, za svako pojedino djelo već odmjerio kaznu uz primjenu instituta ublažavanja iz članka 37. Prekršajnog zakona, u značajnoj mjeri ispod posebnim zakonom propisanih minimalnih kazni za djela u toč. 2. i 3. izreke pobijane presude te fiksnih kazni za djela u toč. 1. i 4., smatrajući da će se tako izrečenom kaznom postići svrha kažnjavanja i djelovati na buduće ponašanje okrivljenika, odnosno da će se postići svrha specijalne i generalne prevencije. Takvu ocjenu prihvaća i ovaj Sud, dok žalitelj ne ističe (i ne dokumentira) nikakve nove naročito olakotne okolnosti koje bi učinile osnovanim daljnje ublažavanje kazne.

 

7.              Ističe se da je nakon počinjenja djela, a prije donošenja pravomoćne odluke o prekršaju, 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 114/22.) koji zbog konverzije novčane valute propisuje nešto niže novčane kazne za predmetne prekršaje. Sukladno načelu primjene blažeg propisa iz članka 3. PZ-a, prema počinitelju se primjenjuje propis koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a ako se propis nakon toga, a prije donošenja pravomoćne presude, izmijeni jednom ili više puta, primijenit će se propis  koji je najblaži za počinitelja. Međutim, ovaj Sud nije izmijenio pravne kvalifikacije  djela i primijenio izmijenjene odredbe Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22. i 114/22.) kao blažeg propisa, jer je mišljenja da su novčane kazne za svako pojedino djelo pravilno odmjerene uz primjenu instituta ublažavanja, ispod propisanih kazni za te prekršaje zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja, a koje i prema novom zakonu predstavljaju ublažene novčane kazne. Stoga je stav ovog Suda da u predmetnom slučaju nema mjesta primjeni blažeg propisa, jer novi zakon ne dovodi do povoljnije kazne za okrivljenika.

 

8.    Prvostupanjski sud je već pravilno upozorio okrivljenika u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, da će se novčana kazna smatrati u cjelini plaćenom, ako osuđena osoba plati dvije trećine izrečene kazne, u za to određenom roku.

 

9.              Neosnovano žalitelj dovodi u pitanje prvostupanjsku presudu zbog odluke o troškovima prekršajnog postupka, budući da je odluka utemeljena na odredbi čl. 139. st. 3. u svezi čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona, s obzirom na u postupku poduzete radnje. Stoga je dužan nadoknaditi troškove prometnog vještačenja prema računu ovlaštenog vještaka, dok je paušalni iznos troškova prekršajnog postupka odmjeren  s obzirom na složenost i trajanje postupka, te vodeći računa o lošijim materijalnim prilikama okrivljenika, bliže minimalno propisanog iznosa, sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13.). Iz stanja prvostupanjskog predmeta ne proizlazi, niti žalitelj uz žalbu dokumentira, da bi plaćanjem troškova bilo dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje ili uzdržavanje osoba koje je dužan uzdržavati, u smislu odredbe članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona.  

 

10.              Troškovi žalbenog postupka temelje se na odredbi čl. 138. st. 2. toč. 3.c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Stoga je paušalni iznos tog postupka odmjeren u okvirima određenim prethodno citiranim Rješenjem, s obzirom na složenost i trajanje drugostupanjskog postupka

 

11.              Zbog navedenih razloga, na temelju odredbe članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

                                                 U Zagrebu 16. veljače 2023.

 

           Zapisničarka:                                                                              Predsjednica vijeća:

           Nada Horvatović, v. r.                                                        Renata Popović, v. r.

 

              Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.