Poslovni broj 20 Gž-443/2022-3

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 20 Gž-443/2022-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Skerlev, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. F. iz B., OIB …, zastupanog po punomoćniku P. K., odvjetniku iz B., protiv tužene Z. b. d.d. iz Z., OIB …, zastupane po punomoćniku K. K., odvjetniku iz Odvjetničkog društva M., K. & partneri iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru poslovni broj P-1037/2020-13 od 3. siječnja 2022., dana 16. veljače 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

I              Uvažava se žalba tužitelja I. F. i preinačava rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne služba u Daruvaru poslovni broj P-1037/2020-13 od 3. siječnja 2022., te se rješava:

 

              Odbija se kao neosnovan tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne služba u Daruvaru.

 

II              O troškovima žalbenog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem se Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru proglasio mjesno nenadležnim za vođenje postupka u ovoj pravnoj stvari (stavak I izreke), te je riješio da će se, nakon pravomoćnosti toga rješenja, predmet ustupiti Općinskom građanskog suda u Zagrebu (stavak II izreke).

 

2. Protiv navedenog rješenja žali se tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže pobijano rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška žalbenog postupka.

 

3. Žalba je osnovana.

 

4. Predmet ovog postupka je potraživanje tužitelja temeljem Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj … od 13. ožujka 2007. (u daljnjem tekstu - Ugovor o kreditu).

 

5. Obzirom da je tužena, u odgovoru na tužbu, istaknula prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, sud prvog stupnja je pobijanim rješenjem prihvatio navedeni prigovor, uz zaključak da su, u konkretnom slučaju, stranke ugovorile za slučaj spora nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, odnosno u Z.

 

6. Nadalje, prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 70 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, u daljnjem tekstu - ZPP), kojom je propisano da, ako Zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan. Stavkom 3. istog članka propisano je, da taj sporazum važi samo ako je sastavljen u pisanom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proističu iz određenog pravnog odnosa.

 

7. Pritom sud prvog stupnja konstatira da je sporazum o mjesnoj nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu, prema kojemu je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, a to je Općinski građanski sud u Zagrebu, jasan i razumljiv, te je u skladu s odredbom čl. 70 ZPP, a da se sklapanjem sporazuma o mjesnoj nadležnosti, ne isključuje niti otežava pravo tužitelja, kao potrošača, ostvariti svoja prava iz ugovora pred sudom, jer je ugovorena nadležnost u skladu i s odredbom čl. 46 st. 1 ZPP (određena je po općoj mjesnoj nadležnosti za tuženika).

 

8. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da se ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti u predmetnom ugovoru o kreditu ne može smatrati nepoštenom odredbom tog Ugovora prema čl. 81 i 87 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), na koje odredbe se poziva tužitelj, te da bi ista eventualno bila nepoštena kada bi se njome pretjerano ograničavala prava potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu ili izvršavanje prava koja su mu dodijeljena Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Odredba ugovora kojom se u slučaju spora ugovora nadležnost nekog drugog suda, sama po sebi ne može dovesti do pretjeranog ograničenja prava potrošača na djelotvornu sudsku zaštitu, niti takva nadležnost isključuje mogućnost da potrošač sudjeluje u postupku i da istakne prava koja ima na temelju Direktive 93/13. Ista bi pretjerano ograničavala pravo potrošača u situaciji kada bi sud pred kojim bi se parnica vodila bio previše udaljen od prebivališta potrošača, što bi mu prouzročilo prevelike troškove putovanja, a koji ga onda mogu odvratiti od upuštanja u postupak. U predmetnom slučaju imajući u vidu udaljenost od Z. do B. (oko 90 km), ista nije takva, da bi tužitelju kao potrošaču uzrokovala prevelike troškove putovanja, koji bi ga objektivno mogli odvratiti od upuštanja u postupak. Osim toga, tužitelj je angažirao odvjetnika za zastupanje u postupku, a u slučaju potrebe da se eventualno sam tužitelj sasluša, postoji i mogućnost njegova saslušanja zamolbenim putem sukladno čl. 266 ZPP. Stoga, kako u konkretnom slučaju nije određena isključiva mjesna nadležnost, po ocijeni prvostupanjskog suda stranke su imale mogućnost sporazumjeti se o nadležnosti suda u mjestu sjedišta tuženika, te su se i sporazumjele, a takav njihov sporazum ne predstavlja nepoštenu odredbu iz razloga koji su već ranije izneseni,

 

9. Takovo zaključivanje prvostupanjskog suda se ne može prihvatiti.

 

10. Nije sporno da se, u konkretnom slučaju, radi o sporu u kojem tužitelj smatra ništetnim dio Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 2007., da je tužitelj u konkretnom slučaju potrošač, a da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed formiranom standardnom obrascu takvog ugovora tužene, te da je odredbom čl. 16 toga Ugovora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, odnosno prema sjedištu njene podružnice, ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice.

 

11. Dakle, već je samim Ugovorom o kreditu predviđena mjesna nadležnost suda prema sjedištu njene podružnice, ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice, a što je ovdje upravo slučaj.

 

12. Naime, kao što je to razvidno iz stanja spisa, između stranaka je sklopljen ugovor o kreditu 13. ožujka 2007., dakle, u vrijeme primjene Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu - ZZP 2003.), koji je u čl. 81 definirao pojam nepoštene ugovorne odredbe, s time da su čl. 82 toga Zakona navedene ugovorne odredbe koje bi se mogle smatrati nepoštene, pa tako je primjerice i navedena odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

 

13. Nadalje, valja navesti da u tijeku ovog postupka tužena nije niti prigovorila tvrdnji tužitelja da se radi o tipskom ugovoru o kreditu, a glede zahtjeva dobre vjere, valja nadalje reći da će taj zahtjev biti ispunjen ako prodavatelj ili pružatelj usluga razumno pretpostavi da bi, u poštenom i pravičnom poslovanju, potrošač pristao na tu odredbu o pojedinačnim pregovorima. Načelo dobre vjere zahtjeva da ugovorna odredba treba biti takva da bi se potrošač usuglasio s istom da se o njoj pojedinačno pregovaralo, što se u ovom slučaju ne može prihvatiti da bi potrošač prihvatio nadležnost sjedišta tuženika u situaciji kada je ugovor sklapao s tuženikom u poslovnici tuženika u B. gdje mu je i mjesto stanovanja.

 

14. Kako bi se utvrdilo da li određena odredba uzrokuje znatniju neravnotežu na štetu potrošača, primarni kriterij jesu zakonske odredbe dispozitivnog prava koje bi se inače primjenjivale da nema predmetne ugovorne odredbe. Cilj je ocijeniti stavlja li ugovor potrošača u pravnu situaciju koja je nepovoljnija od one koju propisuju domaći pozitivni propisi, a to se čini na način da se ugovorna odredba uspoređuje s pravilom nacionalnog prava koje bi se primjenjivalo u slučaju da takve ugovorne odredbe nije bilo. Znatnija neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača postoji ako dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač.

 

15. U konkretnoj situaciji, kada potrošač glede mjesne nadležnosti suda po našem nacionalnom pravu ima pravo izaberive nadležnosti, i to, kako suda u sjedištu tuženika, tako i suda gdje se nalazi njegova poslovnica, a prorogacijska klauzula određuje samo mjesnu nadležnost suda prema sjedištu tuženika, onda je evidentno riječ o odstupanju od tih dispozitivnih zakonskih odredbi kojima se dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj potrošača.

 

16. U takovoj pravnoj situaciji, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio mjerodavno materijalno pravo, konkretno ZZP 2003 i Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, u daljnjem tekstu - ZPK).

 

17. To iz razloga što bi tužitelj, za ostvarenje svoga pretendiranog prava, morao putovati iz B. do Z., a što predstavlja udaljenost od gotovo 90 km u jednom smjeru i nema sumnje da mu to otežava pristup sudu.

 

18. Kada se uzme u obzir i da tužitelj u postupku treba komunicirati i sa odvjetnikom, da je u odgovoru na tužbu predloženo i saslušanje tužitelja, što znači obvezu njegovog odazivanja sudskom pozivu, time je tužitelju doista otežano ostvarenje prava iz Ugovora i ta odredba ugovora o kreditu o mjesnoj nadležnosti suda kreditora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81 ZZP 2003, a na što sud pazi i po službenoj dužnosti.

 

19. To dodatno i zbog toga što se tužbeni zahtjev odnosi na ugovorni odnos stranaka koji je sklopljen sa podružnicom tužene u B., odnosno u prebivalištu tužitelja, pa će i tuženoj biti olakšano pribavljanje relevantne dokumentacije od navedene podružnice, a već i sama činjenica sklapanja ugovora u B., a ne u Z. i postojanje Podružnice u B. ukazuje na to da se korisniku ostvarenje prava olakšava ako ista ostvaruje u B., a da je ostvarenje tih prava otežano u Z., a što je, konačno, predviđeno i samim Ugovorom o kreditu.

 

20. Slijedom svega navedenoga, valjalo je, temeljem odredbe čl. 380 toč. 3 ZPP, odlučiti kao u izreci.

 

21. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166 st. 3 ZPP. 

 

 

U Zagrebu 16. veljače 2023.

 

 

                                     Sudac:

                                                                                                         Vesna Skerlev, v.r.