1

Poslovni broj 14 Gž-1151/2022-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 14 Gž-1151/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Skerlev kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Gabriele Topć Kordej kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. Š. OIB: … iz P., zastupanog po punomoćniku K. G., odvjetniku u Č., protiv tuženika R. A. d.d. OIB: … iz Z., zastupanog po punomoćnicima J. G. i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva G. & G. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu posl. br. P-303/19-33 od 3. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 16. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu posl. br. P-303/19-33 od 3. ožujka 2022. u pobijanom dijelu iz stavka I i II izreke.

 

II              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-303/19-33 od 3. ožujka 2022. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 27.292,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose tekuće od svakog posljednjeg u mjesecu u razdoblju od studenog 2007. do kolovoza 2013. pa do isplate, kao u stavku I izreke iste presude a u stavku II izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.627,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama dok je tužitelj sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.875,00 kn odbijen kao u stavku III izreke.

 

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate i troška sastava žalbe sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja drugostupanjske odluke do isplate a podredno ju ukinuti i odrediti da se ponovo provede glavna rasprava.

 

3. Žalba je neosnovana.

 

4. Za razliku od žalbenih navoda, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se  u prvostupanjskoj  presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14  ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

 

5.1. Tvrdnje iz žalbe tuženika da prvostupanjska presuda predstavlja povredu načela ravnopravnosti i pravičnosti te arbitrarnu odluku su netočne jer je prvostupanjski sud svrhovito tumačio i primjeno mjerodavno materijalno pravo i iznio relevantne i dostatne razloge za svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja, koja ne odstupa od ustaljene sudske prakse. U tom smislu na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe žalbeno pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-5038/2015 od 12. srpnja 2018.

 

5.2. U odnosu na prigovor podnositelja o povredi prava na pravično suđenje s aspekta "jednakosti oružja" valja reći da pravo na pošteno (pravično) suđenje uključuje i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja") koje je sadržajno blisko domaćem načelu saslušanja stranaka. Prema tom načelu svaka od stranaka treba imati razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uvjetima koji ju ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika. Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza.

5.3. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tijekom postupka žalitelj je bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje. U odnosu na žalbene tvrdnje o nezakonitosti prvostupanjske odluke iz razloga što nisu prihvaćeni svi dokazni prijedlozi tuženika uočava se da je sud prvog stupnja, postupajući u skladu sa odredbom članka 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud. Ne prihvaća se neutemeljen žalbeni navod tuženika da odlučne činjenice nisu točno utvrđene samim tim što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tuženik predložio. Naime, u skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza. U okolnostima u kojima su odlučne činjenice utvrđene pravilno izvedenim dokazima, sud nije bio dužan izvoditi sve predložene dokaze jer je predmet dovoljno raspravljen i u tom je smislu odredba čl. 304. ZPP pravilno primijenjena. Stoga tuženik u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja i bez utjecaja je pozivanje na navod iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012.

 

5.4. Slijedom navedenog se kao neosnovan otklanja žalbeni prigovor o povredi prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14) kao i žalbeni prigovor o povredi prava iz čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" br. 6-142/99).

 

6.1. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer su, za razliku od netočnih žalbenih navoda, u prvostupanjskoj presudi sumarno izloženi zahtjevi stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokazi koje su predložile a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio te koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka. Iz odredbe čl. 338. st. 4, ZPP ne proizlazi obveza suda da obrazlaže razloge neprihvaćanja dokaznih prijedloga stranaka no sud prvog stupnja se izjasnio i o neprihvaćanju tuženikovih dokaznih prijedloga za saslušanje dva svjedoka.

6.2. Povodom žalbenih tvrdnji o navodnoj pogrešnoj primjeni odredbe čl. 502.c ZPP valja reći da odredba čl. 502.a st. 4. ZPP isključuje primjenu ZPP ako je posebnim zakonom predviđeno što drugo za postupak u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava građana. Predmetni spor nije spor radi zaštite kolektivnih interesa i prava građana već se radi o posebnoj parnici za isplatu u kojoj se tužitelj osnovano pozvao na pravno utvrđene iz presude za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

 

6.3. U odnosu na žalbenu tvrdnju o  pogrešnoj primjeni odredbe čl. 502. c ZPP ukazuje se da je odredbom čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 57/11 –dalje: ZIDZPP) propisano kako se taj Zakon primjenjuje na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu ako odredbama čl. 53. ZIDZPP/11 nije određeno drugačije. Budući da se odredba čl. 54. ZIDZPP/11 odnosi na odredbu čl. 49. ZIDZPP/11 koji stupa na snagu na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju a ovaj je postupak pokrenut nakon toga (14. svibnja 2015. godine) žalbeni razlog pogrešne primjene odredbe čl. 502. c. ZPP nije osnovan.

 

7. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) nalažući tuženiku isplatu razlike iznosa primljenih u otplati kredita br. … ugovorenog 3. kolovoza 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i potvrđenog od Javnog bilježnika B. Š. iz V. pod br. OV-11862/07 po ništetnim odredbama o promjenjivosti redovne kamate jednostranom odlukom tuženika kao kreditora i o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz Chf, na temelju pravilnog zaključka da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo a one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

 

8.1. Ne prihvaća se neutemeljen žalbeni navod tuženika da odlučne činjenice nisu točno utvrđene samim tim što prvostupanjski sud nije proveo sve dokaze koje je tuženik predložio radi utvrđenja okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja spornih ugovornih odredbi bilo drugačije od utvrđenog u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Kada je predlagao izvođenja dokaza i to uvid u zahtjev za kredit, u promotivne uvjete u vrijeme zaključenja ugovora, u Opće uvjete poslovanja sa stanovništvom od 2005. do 2009., u Načela za utvrđivanje promjene kamatnih stopa i u Pravilnik o obračunu kamatama i naknada iz 2005. i 2011. i u pregled kretanja tržišnih parametara od prvog kvartala 2004. do četvrtog kvartala 2013. te saslušanje svjedokinje D. P. i Javnog bilježnika B. Š., tuženik je naveo da ih predlaže na okolnosti jasnoće, uočljivosti i razumljivosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi i o njihovoj opravdanosti.

 

8.2. Iz navedenog proizlazi da tuženik ne tvrdi i ne predlaže dokaze na okolnosti da su tužitelju u predugovornoj fazi dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke te da je, unatoč punoj obaviještenosti tužitelj svejedno pristao na sklapanje ugovora sa takvom odredbom. Budući da se tuženik pri predlaganju izvođenja dokaza nije pozvao na činjenicu tužiteljevog informiranog pristanka na ugovor sa spornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik nije prešao okvir utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

 

8.3. Sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza što je i učinio u odnosu na predložene isprave i svjedokinje a s obzirom da se prvostupanjska odluka ne temelji na odredbi o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP već na odgovarajućoj primjeni odredbe čl. 304. ZPP. tuženiku nije uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom, kao što je obrazloženo u točki 5.

 

9.1. Navedene odredbe čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11 ZZP/03 i čl. 3., čl. 4. i čl. 12. ZOO bile su važeće u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i kao takve su obvezivale tuženika. Kao što je prvostupanjski sud naveo, prema čl. 81. st. 2 ZZP/03 se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, kao što je ovdje slučaj.

 

9.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.  u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope a da se prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

9.3. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su navedene odredbe predmetnog ugovora između stranaka o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka te narušile načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženika te se o njima nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označenih ugovornih odredbi a tim odredbama je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja Ugovora o kreditu.

 

10.1. Presudom suda EU br. C-26/13 od 30. travnja 2014. je u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva već da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Budući da tuženik nije obavijestio tužitelja o značenju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja takvog ugovora (što je i bio razlog ništetnosti odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope), ugovorna odredba je neodređena i neodrediva te nije razumljiva, čime se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, prema kojoj se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

10.2. S obzirom da je kamata cijena a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženik a na temelju koje se cijena određuje prema njegovoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuju na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa, ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takve da su zavisne samo o odluci banke i stoga nepoštene.

 

11.1. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na koju je odbijena revizija odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja te u vezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

11.2. Odredbom čl. 1021. ZOO propisan je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorne kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

 

11.3. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču jer je, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju Chf, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja Chf prema kuni na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora – novčanog iznosa koji je Kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

 

11.4. Prema tome, prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje o tome da potrošač snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

 

11.5. Kao i kod odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nije dostatno da je odredba samo gramatički razumljiva nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti mogućne promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti tako da potrošač ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer je pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

 

12. Uz iznijeto, navedene odredbe ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te na valutnu klauzulu prema kojoj je glavnica vezana uz Chf, suprotne su odredbi čl. 12. ZOO kojim je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja odnosno da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Navedenim načinom ugovaranja tuženik je maksimalno zaštitio svoje interese a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope prebacio na tužiteljicu, narušivši time ugovornu ravnotežu.

 

13. Osim toga, tuženiku je, kao instituciji koja se bavi kreditiranjem, bila poznata ili mu je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom Chf ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima, koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju, uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženika odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi te posljedično povrata onoga što je po osnovi takvog ugovornog odnosa stekao. Pri tome je potpuno neodlučna činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika, budući da predmetni ugovor ostaje na snazi bez nepoštenih odredbi.

 

14.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kako u ovom sporu sud nije vezan pravomoćnim odlukama suda donesenim u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice odlučne za odgovarajuću primjenu čl. 87. st. 1 u vezi čl. 81. st. 2. i čl. 82. alineja 11  ZZP/03 i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. ZOO. 

 

14.2. Odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj i u ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

 

14.3. Tužitelj se osnovano pozvao na pravne učinke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. iz postupka po kolektivnoj tužbi jer je dokazao da je njegov slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom dokazujući činjenicu sklapanja kredita s kamatnom stopom kao promjenljivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke u spornom razdoblju 2006. i da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF također u istom razdoblju prilaganjem odgovarajućih ispava odnosno predmetnog ugovora o kreditu i isprava o otplati tog kredita, kojima je, uz vlastiti iskaz, dokazao i svoje svojstvo potrošača.

 

14.4. Prema navedenom direktnom učinku sudove obvezuju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 502.a st. 1 ZPP na koje se tužitelj kao potrošač pozvao. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koji se odnosi na tuženika nije bilo potrebe ponovno provoditi dokazni postupak.

 

14.5. Stoga je prvostupanjski sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP utvrdio odlučnu činjenicu da se predmetnim ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo te da su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika i kao takve nepoštene u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, kao što je utvrđeno i u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. na koju se tužitelj osnovano pozvao.

 

15. Za razliku od netočnih žalbenih tvrdnji tuženika da se ništetonst više ne može isticati nakon što je predmetni Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen kao što tuženik navodi, činjenica ispunjenja ugovornih obveza nije zapreka za utvrđenje ništetnosti ugovora ili utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi tog ugovora, sukladno čl. 328. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO).

 

16. Tuženik ne može sa uspjehom u žalbi osporavati pravilnost činjeničnog utvrđenja u pogledu visine svoje obveze, koju je prvostupanjski sud pravilno utvrdio temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka, u odnosu na koji dokaz je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je tuženikove primjedba na nalaz vještaka pravne a ne činjenične naravi i kao takva je otklonjena. Stoga tuženik u žalbi netočno navodi da je sud prvog stupnja propustio očitovati se o njegovom prigovoru na nalaz vještaka.

 

17.1. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

 

17.2. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO).

 

17.3. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

 

18.1. Objedinjenim pravnim shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od  31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

 

18.2. Zaključak iz točke 4. tog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“ Kako se zaključak iz točke 4. tog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u Chf odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u Chf) i stranke (tuženike) iz tog postupka a ovdje je predmetna tužba podnesena 5. lipnja 2019. dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe gdje je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva nastupila 13. lipnja 2014., tužba tužitelja nije podnesena po proteku roka propisanog odredbom čl. 225. ZOO.

 

19. Slijedom iznesenog nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava kada tuženik upućuje na odluke sudova donijete u različitim parnicama kao ni žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja glede neosnovanosti učinka fiksne kamatne stope na ugovor o kreditu.

 

20. Sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP odlučio o trošku parničnog postupka i za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Tuženik ne može sa uspjehom osporiti pravo tužitelja na naknadu parničnog troška iz čl. 154. st. 1 ZPP neosnovanim odricanjem relevantnosti poduzetih radnji sastava obrazloženih podnesaka od 20. rujna 2021., 7. siječnja 2022. i 21. siječnja 2022. koji ne sadrže ponavljanje iznesenih navoda već sadrže očitovanje na tuženikove podneske od 14. rujna 2021., 3. prosinca 2021. i 12. siječnja 2022. Sud temeljem čl. 151. ZPP odlučuje o naknadi parničnih troškova koje čine potrebni izdaci učinjeni u tijeku ili povodom postupka, što se odnosi i na plaćene pristojbe za tužbu (račun na listu 16 spisa predmeta suda prvog stupnja) i za presudu (list 299 istog spisa) tako da je neosnovano tuženikovo žalbeno osporavanje naknade troška pristojbi.

 

21. Slijedom navedenog i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2 ZPP odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je odlučeno kao u stavku I izreke.

 

22. U stavku II izreke odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1 u vezi čl. 154 st. 1 ZPP.

 

U Zagrebu, 16. veljače 2023.

 

  Predsjednica vijeća:

Vesna Skerlev, v.r.