1

                            Poslovni broj Gž R-1114/2022-12

 

 

 

 

 

 

              Poslovni broj Gž R-1114/2022-12

 

 

U  I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. R. iz M., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u P., protiv tuženika A. d.d. Z., OIB …, kao pravnog sljednika T. d.d. Z., OIB: …, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-280/15-21 od 14. srpnja 2016., na sjednici vijeća 16. veljače 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-280/15-21 od 14. srpnja 2016. u točki I. izreke i dosuđujućem dijelu točke II. izreke.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

 

              1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1. veljače 2013. do 31. siječnja 2015. iznos od 43.336,14 kn/5.751,69 EUR[1] sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačno dospjele iznose pobliže opisane u izreci. Točkom II. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 11.555,00 kn sa zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.250,00 kn odbijen kao neosnovan.

              2. Protiv te presude u dosuđujućem dijelu žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              3. Tužiteljica u odgovoru na žalbu prigovara pravovremenosti žalbe te predlaže da se žalba odbaci kao nepravovremena, podredno osporava osnovanost žalbenih navoda predlažući da se žalba odbije kao neosnovana.

              4. Žalba nije osnovana.

              5. Prije svega, treba navesti da je ovaj žalbeni sud ocijenio neosnovanim prigovor tužiteljice istaknut u odgovoru na žalbu u odnosu na nepravovremenost podnesene žalbe. Iz upute o pravnom lijeku danoj u prvostupanjskoj presudi proizlazi da su stranke upućene podnijeti žalbu na presudu u roku od 15 dana od dana objave prvostupanjske presude (14. srpnja 2016.) te je tuženik sukladno danoj uputi podnio predmetu žalbu preporučenom pošiljkom 29. srpnja 2016., unutar danog roka od 15 dana. Točni su navodi tužiteljice da je u ovom radnom sporu rok za podnošenje žalbe osam dana, sukladno ranije važećoj odredbi čl. 436. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14), međutim prema ustaljenoj sudskoj praksi ovog žalbenog suda zauzeto je shvaćanje da okolnost kada je prvostupanjski sud dao pogrešnu uputu o pravnom lijeku ne može ići na štetu stranke koja se žalila i koja je u skladu s tako danom pogrešnom uputom podnijela pravni lijek (tako npr. u odlukama ovog suda poslovni broj Gž-2181/21, Gž-484/18, a isto tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama poslovni broj Rev-965/15, Rev-695/19).

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1. veljače 2013. do 31. siječnja 2015. u iznosu od 43.336,14 kn/5.751,69 EUR sa zateznim kamatama koju potražuje u vidu razlike između plaće i ostalih materijalnih prava koja bi ostvarila da je nastavila raditi kod tuženika i invalidske mirovine koju prima.

7. Treba napomenuti da su nakon donošenja prvostupanjske presude u ovom postupku nastupile pravne posljedice iz odredbe čl. 41. st. 1. i 2. Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku („Narodne novine“ br. 32/17) te je slijedom toga postupak bio prekinut rješenjem prvostupanjskog suda od 6. lipnja 2017., sukladno uputi ovog suda od 22. svibnja 2017. (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Revr 471/14 od 27. rujna 2017, Revr 458/17 od 28. prosinca 2017.). Kako je postupak nastavljen rješenjem prvostupanjskog suda od 22. svibnja 2020. te s obzirom da je prema javno objavljenom pravomoćnom rješenju Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-1138/17-4620 od 19. srpnja 2022. utvrđeno da je postupak izvanredne uprave završio i u odnosu na ovdje tuženika, ostvareni su uvjeti za nastavak ovog postupka u smislu odredbe čl. 41. st. 3. prethodno citiranog Zakona.

8. Postavljeni tužbeni zahtjev je prvostupanjski utvrdio osnovanim primjenom odredbi čl. 1045. i 1095. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15-dalje:ZOO) nakon što je utvrdio sljedeće:

- da je odlukom tuženika od 25. veljače 2008. godine tužiteljici bio otkazan ugovor o radu sklopljen 22. listopada 2003. godine zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice te da je ta odluka poništena pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli posl. br. P-533/09 od 3. lipnja 2009. godine jer tuženik nije dokazao da je tužiteljica počinila povredu radne i ugovorne obveze koja joj se stavljala na teret (vraćanje tiskovina koje nisu redovnim putem dostavljene na prodajno mjesto na kojem je radila tužiteljica),

-da je tuženik temeljem odluke o redovnom otkazu zbog osobno uvjetovanih razloga 11. kolovoza 2010. tužiteljici otkazao ugovor o radu sklopljen 22. listopada 2003. jer tužiteljica nije u mogućnosti zbog određenih trajnih osobina i bolesti uredno izvršavati poslove preuzete ugovorom o radu te da je tužiteljici nakon otkaznog roka prestao radni odnos 14. listopada 2010.,

-da je pravomoćnim Rješenjem HZMO od 24. rujna 2009. tužiteljici priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad,

- da je presudom toga suda poslovni broj P-533/09 od 3. lipnja 2009. pravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice D. R., protiv tuženika T. d.d. iz Z., kojim se poništava odluka tuženika o redovnom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, zbog skrivljenog ponašanja od 25. veljače 2008. godine, slijedom čega je tuženiku naloženo da tužiteljicu vrati na poslove radnog mjesta – prodavač u poslovnici P. na radno mjesto na kojem je radila prije otkaza i da je ponovno prijavi HZMO-a Područnoj službi u P. s danom nezakonitog prestanka radnog odnosa,

-da je u obrazloženju citirane presude navedeno da je sam tuženik tijekom tog postupka, u podnesku od 14. travnja 2009., naveo da su i ostale prodavačice bile obuhvaćene istom kontrolom te da je prodavačica A. P. dobila redovni otkaz zbog skrivljenog ponašanja – jer je utvrđeno kako je u remitendi koju je vratila od 16 vraćenih primjeraka G. I. 15 komada bilo neobilježeno, što praktički znači da je 90% remitende predstavljalo u naravi tuđu robu, dok su prodavačice V. K. koja je vratila 3 neobilježena primjerka G. I. od ukupno 10 vraćenih komada, S. M., koja je vratila 8 komada neobilježenih primjeraka G. I. od ukupno 30 komada te 14 neobilježenih 24 sata i R. V., koja je vratila 11 komada neobilježenih primjeraka J. l. od ukupno 18 vraćenih. dobile samo pisano upozorenje – opomenu zbog kršenja obveze iz radnog odnosa.,

- da je u tom postupku konačno utvrđeno da tuženik nije dokazao da je tužiteljica u konkretnom slučaju počinila ikakvu povredu radne i ugovorne obveze, a  sukladno tome da nisu ni ispunjene pretpostavke za redovni otkaz,

- da iz nalaza i mišljenja angažiranog vještaka psihijatra dr. V. J. proizlazi da je predmetni stresni događaj, zaprimanje odluke o otkazu ugovora o radu od 25. veljače 2008. odnosno postupanje poslodavca neposredno prije uručivanja navedene odluke, u uzročno posljedičnoj vezi sa psihičkim stanjem tužiteljice te da je tužiteljica doživjela prvo akutnu, a potom i produženu reakciju na stres s depresivnim i anksioznim obilježjima koja je progredirala u simptomatologiju poremećaja prilagodbe i potom ponavljajućeg depresivnog poremećaja sa slikom teških depresivnih epizoda,

- da je rješenjem HZMO-a Područna služba u P. od 5. studenog 2010. tužiteljici priznato pravo od 15. listopada 2010. na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad,

-da je prema nalazu i mišljenju o invalidnosti HZMO od 23. travnja 2009. invalidnost tužiteljice uzrokovala – reakcija na stres uz poremećaj prilagodbe, depressio, te PHS lat.dex i Sy CB,

- da je tuženik prema tužiteljici postupao protupravno kada joj je dao nezakoniti otkaz te da je njegovo ponašanje pri tome prema tužiteljici imalo elemenata šikane što je kod tužiteljice razvilo osjećaj poniženja,

- da uzročno posljedična veza između nesposobnosti tužiteljice za rad i donošenja odluke tuženika kao poslodavca o njenom otkazu iz 2008. proizlazi iz rezultata psihijatrijskog vještačenja prema kojim trajne psihičke smetnje koje tužiteljica trpi u visokom stupnju su direktna posljedica pretrpjele traume i posljedičnih psihičkih poremećaja, koje umanjuju tužiteljičinu životnu aktivnost, zbog čega je tužiteljica na kontinuiranom psihijatrijskom liječenju, a kod tužiteljice su uzrokovale invalidnost i radnu nesposobnost, te stoga one u konačnici uzrokuju smanjenje životne aktivnosti tužiteljice za 40%.

- da je visina izgubljene zarade tužiteljice obračunata prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke kao razlika između pretpostavljene plaće i ostalih materijalnih prava koja bi ostvarila da je nastavila raditi kod tuženika i mirovine koju prima, prema prosječnim bruto plaćama radnika komparanata G. B., A. R. i I. R. uvećano za stimulativni dio plaće I. R. koja obavlja poslove prodavača na prodajnom mjestu na kojem je radila tužiteljica, što  ukupno iznosi 38.336,14 kn te uvećano za ostala materijalna prava (uskrnica, božićnica, regres) u iznosu od 5.000,00 kn, ukupno iznosi 43.336,14 kn.

9. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih postupovnih povreda, pa ni povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se upire u žalbi jer presuda suda prvog stupnja nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

10. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjski sud pravilno utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice.

11. Osporavajući pravilnost i zakonitost pobijane presude, tuženik u žalbi osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je prilikom otkazivanja tužiteljici ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika poslodavac postupao šikanozno s obzirom da ni u postupku radi utvrđenja nedopuštenosti tog otkaza poslovni broj P-533/09 sud nije utvrđivao protupravnost odluke o otkazu, već je ispitivao opravdanost razloga za otkaz tužiteljici u smislu mjerodavnih odredbi Zakona o radu, te je odluka o otkazu utvrđena nezakonitom jer nisu utvrđeni opravdani razlozi za otkaz, a ne zbog zlouporabe prava. Ističe da i u prethodno vođenom postupku radi naknade štete poslovni broj P-17/11 nije utvrđeno da bi njegovo ponašanje bilo šikanozno, te da je Županijski sud u Puli u povodu podnesene žalbe tuženika u obrazloženju presude poslovni broj Gž-385/14 naveo da sama činjenica da je otkaz ugovora o radu bio nezakonit ne predstavlja valjanu osnovu za dosuđenje naknade nematerijalne štete te da u konkretnom slučaju postupanje tuženika nije bilo šikanozno. Stoga tvrdi da njegovo postupanje prilikom otkaza ugovora o radu od 25. veljače 2008. nije moglo utjecati na zdravstveno stanje tužiteljice. Osim toga, ukazuje da tužiteljici nije prestao radni odnos kod tuženika temeljem te odluke, već temeljem odluke o redovnom otkazu ugovora o radu zbog osobno uvjetovanih razloga, koju tužiteljica nije osporavala, te koju činjenicu da je prvostupanjski sud potpuno zanemario.

12. Nastavno prednje iznesenim žalbenim navodima, za navesti je da tuženik ispravno upućuje na sadržaj pravomoćne presude u postupku poslovni broj P-17/11 u kojem je tužiteljica zahtijevala naknadu neimovinske štete te imovinske štete s osnova izgubljene zarade za razdoblje koje prethodi utuženom, pri čemu je presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-385/14-3 od 3. studenog 2014. (list 16-19 spisa), u koju je prvostupanjski sud izvršio uvid, prihvaćanjem žalbe tuženika odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske štete zbog nezakonite odluke o otkazu, međutim u preostalom dijelu je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu izgubljene zarade za razdoblje od 15. listopada 2010. do 31. siječnja 2013. Pri tome, protivno shvaćanju žalitelja, i prema ocjeni ovoga suda tuženik odgovara za predmetnu štetu tužiteljici u primjeni odredbe čl. 1095. ZOO-a u vezi s čl. 15. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 56/96, 94/96, 114/03, 86/08, 75/09, 143/12- dalje: ZZR) prema kojoj poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanom ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti, kako to tvrdi i tužiteljica tijekom postupka (podnesak od 5. svibnja 2015.) i ponavlja u odgovoru na žalbu. Naime, s obzirom na utvrđenje da je tužiteljica tijekom rada kod tuženika psihički oboljela i uslijed toga ostvarila pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, kraj činjenice da tužiteljica prethodno nije patila od psihičkih smetnji, već da je tijekom postupka otkazivanja ugovora o radu u siječnju 2008. doživjela akutnu pa produženu reakciju na stres, što je rezultiralo konačnom dijagnozom poremećaja prilagodbe i ponavljajućeg depresivnog poremećaja sa slikom teških depresivnih epizoda, a taj otkaz poslodavac nije opravdao, za zaključiti je da je bolest tužiteljice nastala u vezi s radom, te cijeneći da je poslodavac tužiteljici uslijed tog oboljenja i utvrđene invalidnosti otkazao ugovor o radu osobno uvjetovanim otkazom, tada je poslodavac dužan naknaditi tužiteljici štetu koju trpi zbog gubitka na zaradi. Pri tome tuženik neosnovano smatra da tužiteljica ne ostvaruje i pravo na naknadu materijalnih davanja jer bi ih tužiteljica ostvarivala da joj nije otkazan ugovor o radu osobno uvjetovanim otkazom, a okolnost da tužiteljica nije pobijala tu odluku poslodavca, već je prihvatila da je poslodavac nije u mogućnosti osposobiti za drugo odgovarajuće radnjo mjesto, protivno shvaćanju žalitelja, ne može biti na štetu tužiteljice. Slijedom toga, tuženik je u obvezi nadoknaditi tužiteljici izgubljenu zaradu u utuženom iznosu od 43.336,14 kn/5.751,69 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa gubitka na zaradi (čl. 1086. ZOO).

13. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio osnovanost i visinu parničnog troška tužiteljice primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14,107/15-dalje:Tarifa), što konkretnim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

14. Slijedom iznesenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

15. Tužiteljici nije odmjeren trošak u povodu odgovora na žalbu jer je ocijenjeno da nije bio potreban u postupku (čl. 155. ZPP-a), dok tuženik nije zahtijevao naknadu troška u povodu žalbe.

 

16. Presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu točke II. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

 

U Rijeci 16. veljače 2023.

 

 

Predsjednik vijeća

Duško Abramović