Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj Gž -4430/2020-8
|
Republika Hrvatska Županijski sud u Rijeci Žrtava fašizma 7 51000 Rijeka |
Poslovni broj Gž-4430/2020-
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. M., iz V., OIB: ...., zastupanog po punomoćnici B.M., odvjetnici u V., protiv tuženika ZABA d.d., Z., OIB: .....,zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD P. & P. d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-420/2019-17 od 28. listopada 2020., u sjednici vijeća 16. veljače 2023.
p r e s u d i o j e
I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P-420/2019-17 od 28. listopada 2020. u točki I. izreke, te u dosuđujućem i odbijajućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki II. izreke.
II Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu žalbenog troška kao neosnovani.
Obrazloženje
1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 24.092,91 kn s zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude dospjelim od 10. ožujka 2010. do 15. siječnja 2015.
2. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 9.460,00 kn, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen što očito proizlazi iz obrazloženja presude mada to nije navedeno u izreci.
3. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je tužba povučena za isplatu iznosa od 929,04 CHF sa zateznom kamatom a koji se iznos odnosi na preplatu isplaćenog kredita zbog promjene kamatne stope.
4. Protiv citirane presude žalbe su podnijele obje stranke.
5. Tužitelj pobija presudu u odbijajućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki II. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači i dosudi mu zatraženi parnični trošak u iznosu od 625,00 kn za troškove vještačenja po vještakinji N. J., koja je na njegov zahtjev prije podnošenja tužbe izradila nalaz i mišljenje o visini preplaćenog iznosa po spornom ugovoru o kreditu, a na temelju kojeg nalaza i mišljenja je postavio tužbeni zahtjev, uz naknadu žalbenog troška.
6. Tuženik pobija presudu u točki I. i dosuđujućem dijelu točke II. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva te obveže tužitelja na naknadu parničnog troška uvećanog za žalbeni trošak ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
7. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
8. Žalbe nisu osnovane.
9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba postupka.
10. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
11. Suprotno žalbenim navodima tuženika činjenično stanje za pravilno odlučivanje o tužbenom zahtjevu je pravilno i potpuno utvrđeno, te je sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o tužbenom zahtjevu, kao i o naknadi parničnog troška, što će biti nastavno obrazloženo.
12. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog između stranaka 23. lipnja 2005. i to valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u ukupnom iznosu od 24.092,91 kn s zateznim kamatama.
13. U ovom žalbenom postupku nije sporno da su stranke, tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 23. lipnja 2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu na temelju kojeg je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 22.913,22 CHF, u protuvrijednosti u kunama (108.573,23 kn) kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenljiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit sukladno ugovoru i obračunatim anuitetima od strane tuženika. Sporno je ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa kao i zastara utužene novčane tražbine.
14. Imajući u vidu prethodno navedene činjenice kao i činjenicu da je pred Trgovačim sudom u Zagrebu vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u kojem je donesena pravomoćna presuda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. prvostupanjski sud pozivajući se na temelju čl. 502. c ZPP-a i čl. 87. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, 14/19 – dalje ZZP) na pravna utvrđenja iz navedene presude u odnosu na tuženika odnosno pravomoćno utvrđenu ništetnost valutne klauzule i odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi.
15. U odnosu na tuženikov prigovor zastare prvostupanjski sud zauzima stajalište da je podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje ZOO), došlo do prekida zastare koja je ponovna počela teći pravomoćnošću odluke u tom postupku tj. 13. lipnja 2014., te se ujedno pozvao i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH zauzetog na sjednici 30. siječnja 2020. Stoga cijeneći da je tužba podnesena 23. svibnja 2019. pozivom na odredbu čl. 225. ZOO-a ocjenjuje tuženikov prigovor zastare kao neosnovan.
16. S obzirom na utvrđenu ništetnost valutne klauzule i odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi prvostupanjski sud zauzima stajalište da je tuženik u obvezi vratiti tužitelju razliku između plaćenih anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja i obračunatih anuiteta prema tečaju na dan isplate kredita.
17. Stoga, utvrđujući na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke da ukupna razlika između anuiteta obračunatih primjenom početno ugovorene kamatne stope (4,50%) i anuiteta obračunatih primjenom kamatne stope koja se mijenjala odlukama tuženika kao i da razlika između anuiteta obračunatih primjenom tečaja CHF na dan plaćanja i obračunatih na dan tečaja isplate kredita ukupno iznosi 24.092,91 kn prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a tužitelju dosudio zatraženi novčani iznos. Pritom je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj tužbom zatražio isplatu iznosa od 24.704,21 kn s zateznom kamatom te postavio i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 929,04 CHF u protuvrijednosti kuna sa zateznom kamatom i to za slučaju ako sud ocijeni da ima pravo na isplatu samo s osnova preplate razlike anuiteta radi promjene kamatne stope , da je tužitelj nakon provedenog knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 4. rujna 2020. smanjio tužbeni zahtjev te zatražio isplatu ukupnog iznosa od 24.092,91 kn sa zateznom kamatom po osnovi preplaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope, te istim podneskom povukao eventualno kumulirani zahtjev.
18. Zbog tih razloga je prvostupanjski sud smanjeni tužbeni zahtjev prihvatio u cijelosti dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a dok je rješenjem utvrdio da je eventualni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 929,04 CHF sa zateznom kamatom povučen.
19. Prema stanju u spisu stranke, navedeno prvostupanjsko rješenje ne pobijaju.
20. Tuženik u žalbi navodi da je sud, unatoč njegovim prigovorima tužbeni zahtjev prihvatio primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora i pozivom na odredbu čl. 502. c ZPP-a, da tužitelj uopće nije dokazao svoje svojstvo potrošača, a tek utvrđeno svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka da bi se mogao pozivati na načelna utvrđenja iz kolektivnog spora i primjene prava o zaštiti potrošača općenito. Smatra da se potrošačka svrha ugovora a ni status potrošača ne presumiraju što da upućuje na zaključak da je na tužitelju bio teret dokaza da ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP.
21. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani te ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja kao ni pravilnost u primjeni materijalnog prava.
22. Naime, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također, čl. 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisuje učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa. Stoga pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku.
23. S obzirom na direktni učinak presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu sadržaj točke 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja se odnosi na tuženika i koja glasi „Utvrđuje se da je tužena ZABA d.d. u razdoblju od 01.06.2004.godine do 31.12.2008.godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena ZABA d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu , što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena ZABA d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s
jednostranom odlukom tužene ZABA d.d. i drugim internim
aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena ZABA d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu
pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih
parametara koji utječu na odluku tužene ZABA d.d. o promjeni
stope ugovorene kamate , a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i
obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa,
a sve na štetu potrošača, pa je time tužena ZABA d.d. postupila
suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br.
96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,
82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg
Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09,
133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.”, ništetna je valutna klauzula sadržana u predmetnom
ugovoru o kreditu te odredba o promjenjivom kamatnoj stopi na temelju jednostrane
odluke tuženika, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.
23.1. Stoga su bez utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.
24. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na
djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga
što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlike između plaćene
ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po
stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, kao i razlika između plaćenih mjesečnih
anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja i obračunatih prema tečaju
na dan korištenja kredita, jer to pravo proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1.
ZOO-a, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo
kada je obvezao tuženika na isplatu utuženog iznosa, sa zateznim
kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate sukladno čl.
1115. u vezi s čl. 29. st.1. i 2. ZOO-a.
25. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava visinu dosuđene razlike, pozivajući se da između stranaka nije ugovorena fiksna kamatna stopa pa da je izračun razlike
pogrešno sačinjen prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, nisu osnovani, jer je
izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene pa se
na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika primjenjuje početno ugovorena
kamatna stopa.
26. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor odbio kao neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom
shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice
utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog
odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u
slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna
drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je
ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u
ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je
utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti
sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s
valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih
parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u
postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve
sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog
ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakon o
obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95.,
71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91).
26.1. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 23. svibnja 2019., tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) odnosno 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji
zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a pa je pravilan stav prvostupanjskog sud o
neosnovanosti prigovora zastare.
27. Žalbenim navodima tuženika da je sud propustio u dokaznom postupku provesti saslušanje tužitelja na okolnost jesu li tužitelju ugovorne odredbe bile jasne i razumljive također nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.
28. Naime, prema shvaćanju ovoga suda a imajući u vidu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. za reći je da je Ustavni su prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povreda načela jednakosti oružja. Naime, Ustavni sud je odlučio da unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom čl. 502. c ZPP-a u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu.
29. Iz stanja u spisu proizlazi da je tuženik u pisanom odgovoru na tužbu (list 23) predložio saslušanje osobnog bankara tužitelja, čije ime i prezime nije naveo s time da je tuženik u podnesku koji je zaprimljen kod suda 4. rujna 2019. (list 30-31) naveo da ustraje na saslušanju osobnog bankara te da se obvezuje njegove osobne podatke dostaviti naknadno, međutim prema stanju u spisu tuženik sve do zaključenja glavne rasprave osobne podatke osobe koja je navodno bila osobni bankar tužitelja sudu nije dostavio.
30. U takvim okolnostima a budući prema odredbi čl. 7. st. 1. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te nadalje da je prema stavku 2. sud ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele i izvesti dokaze koje stranke nisu predlagale samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3. ZPP-a) a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi, proizlazi da tuženik, na kojem je bio teret dokazivanja ovih činjenica iste nije dokazao u smislu odredbe čl. 221. a ZPP-a.
31. Prema shvaćanju ovog suda, a imajući u vidu citiranu odluku Ustavnog suda saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor o kreditu, kao i saslušanjem tužitelja kao stranke u postupku ne može se dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača jer javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (tako i odluka Ustavnog suda broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).
32. Visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja koje je dostavljeno tuženiku, a na nalaz i mišljenje tuženik se prema stanju u spisu u podnesku od 23. rujna 2020. (list 67-69) uopće nije očitovao.
33. Zbog tih razloga, pobijana presuda je donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te svi žalbeni navodi tuženika o suprotnom nisu osnovani.
34. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška kako u dosuđujućem tako i u odbijajućem dijelu.
35. Tužitelj u žalbi ističe da je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbio dio njegovog zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 625,00 kn koji je platio za izradu nalaza i mišljenja po vještakinji N. J. prije podnošenja tužbe, a na temelju kojeg nalaza i mišljenja je i postavio tužbeni zahtjev, te smatra da se radi o opravdanom trošku na koji ima pravo u smislu odredbe čl. 151. st. 1. ZPP-a.
36. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer je i prema shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud ovaj dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška pravilno odbio kao neosnovan jer je tužitelj imao mogućnost već u tužbi predložiti sudu provođenje knjigovodstvenog vještačenja radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva i navesti da će visinu tužbenog zahtjeva konačno specificirati prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstvene struke, što je tužitelj i učinio nakon provedenog vještačenja po vještakinji V. S. O. koju je odredio sud, na temelju čijeg nalaza i mišljenja je tužitelj postavio konačan tužbeni zahtjev, a tužitelju je u cijelosti priznat trošak predujma za provođenje vještačenja po toj vještakinji.
37. Tuženik u žalbi, osporavajući pravilnost odluke o naknadi parničnog troška u dosuđujućem dijelu navodi da je sud neosnovano priznao tužitelju trošak sastava podneska od 8. rujna 2020. u punom iznosu.
38. Prije svega, za ukazati je da je prema stanju u spisu tužitelj podneskom od 4. rujna 2020. (list 64-66)a ne podneskom od 8. rujna 2020. uredio tužbeni zahtjev, da se istim podneskom očitovao na nalaz i mišljenje vještakinje knjigovodstvene struke pa je stoga sud pravilnom primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 i 118/14; dalje Tarifa) tužitelju priznao naknadu parničnog troška za sastav tog podneska u punom iznosu (1.000,00 kn) s PDV-om. Podnesak s datumom 8. rujna 2020. tužitelj nije podnio.
39. Tuženik u žalbi nadalje navodi da je tužitelj podneskom od 8. rujna 2020. djelomično povukao tužbu, da je sud trebao donijeti rješenje kojim utvrđuje da je tužba djelomično povučena, te tuženiku priznati naknadu razmjernog parničnog troška u smislu odredbe čl. 158. ZPP-a. Iz stanja u spisu proizlazi da je tužitelj citiranim podneskom od 4. rujna 2020. zatražio isplatu iznosa od 24.092,91 kn, a s obzirom da je tužbom zatražio isplatu iznosa od 24.704,21 kn proizlazi da je tužitelj tužbu djelomično povukao za iznos od 611,30 kn. Također proizlazi da je tužitelj istim podneskom povukao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 929,04 CHF. Taj podnesak tužitelja sud je dostavio tuženiku koji ga je zaprimio 8. rujna 2020. te se tuženik podneskom od 23. rujna 2020. (list 67-69) samo očitovao na sporna pravna pitanja a u odnosu na troškove osporio je jedino pravo tužitelja na naknadu parničnog troška za izradu nalaza i mišljenja prije podnošenja tužbe u iznosu od 625,00 kn. U tom podnesku tuženik se nije očitovao da li se djelomičnom povlačenju tužbe protivi ili ne protivi, te je stoga sud citiranim rješenjem utvrdio djelomično povlačenje tužbe primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, budući da se tuženik o djelomičnom povlačenju tužbe u roku od 15 dana od primitka tužiteljevog podneska nije izjasnio, slijedom čega se ima smatrati da je pristao na djelomično povlačenje tužbe.
40. Tuženik nije u pravu kada ističe da ima pravo na naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio zahtjeva, jer prema opisanom stanju u spisu tuženik je narečenim podneskom od 23. rujna 2020. osim što je obavijestio sud da na zakazanu glavnu raspravu za 6. listopada 2020. neće pristupiti, u istom podnesku nije naveo da traži naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio zahtjeva, niti je taj trošak specificirao pri čemu tuženik na održano ročište 6. listopada 2020., a na kojem je sud zaključio glavnu raspravu nije pristupio.
41. U takvim okolnostima tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva, a ako je tuženik smatrao da ima pravo na naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio zahtjeva trebao je podnijeti sudu prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o naknadi tog parničnog troška u smislu odredbe čl. 339. st. 1. u vezi čl. 347. ZPP-a. Kako tuženik na taj način nije postupio, treba smatrati da je u smislu odredbe čl. 339. st. 2. ZPP-a odustao (povukao) zahtjev za naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio zahtjeva.
42. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a tužitelju dosudio ukupan parnični trošak u iznosu od 9.460,00 kn.
43. Slijedom svega obrazloženog primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude, dok prvostupanjsko rješenje kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.
U Rijeci, 16. veljače 2023.
Predsjednica vijeća
Dubravka Butković Brljačić