- 1 -              Revr 912/2017-5

 

 

 

 

 

Broj: Revr 912/2017-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. A. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici M. M., D. B. i A. P. Lj., odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o., Z., protiv tuženika D. z. p. z. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica A. Š., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-499/2017 od 10. kolovoza 2017., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3497/14-44 od 23. ožujka 2017., na sjednici održanoj 15. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. Odbija se revizija tužitelja podnesena protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-499/2017 od 10. kolovoza 2017. u dijelu kojim je prihvaćena žalba tuženika i preinačena toč. I. izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3497/14-44 od 23. ožujka 2017. na način da je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu na ime regresa za godišnji odmor u ukupnom iznosu od 485,78 EUR/3.660,14 kn[1], božićnice u iznosu od 191,13 EUR/1.440,09 kn, uskrsnice u iznosu od 53,09 EUR/400,00 kn i dara za djecu u iznosu od 79,63 EUR/600,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama.

 

II. Prihvaća se revizija tužitelja te se djelomično preinačuje presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž R-499/2017 od 10. kolovoza 2017. i sudi:

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-3497/14-44 od 23. ožujka 2017. u dijelu koji se odnosi na dio tužbenog zahtjeva na ime naknade za prijevoz u iznosu od 411,44 EUR/3.100,00 kn, a koji glasi:

„Nalaže se tuženiku D. z. p. z. d.o.o., Z., …, OIB: … isplatiti tužitelju D. A. iz Z., …, OIB: … iznos od 411,44 EUR/3.100,00 kn sa zateznim kamatama obračunatima od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. pa nadalje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to kako slijedi:

- na iznos od    38,49 EUR/290,00 kn počevši od 01.01.2012. do isplate,

- na iznos od    38.49 EUR/290,00 kn počevši od 01.02.2012. do isplate,

- na iznos od    47,78 EUR/360,00 kn počevši od 01.03.2012. do isplate,

- na iznos od    47,78 EUR/360,00 kn počevši od 01.04.2012. do isplate,

- na iznos od    47,78 EUR/360,00 kn počevši od 01.05.2012. do isplate,

- na iznos od    47,78 EUR/360,00 kn počevši od 01.06.2012. do isplate,

- na iznos od    47,78 EUR/360,00 kn počevši od 01.07.2012. do isplate,

- na iznos od    47,78 EUR/360,00 kn počevši od 01.08.2012. do isplate,

- na iznos od    38,49 EUR/360,00 kn počevši od 01.09.2012. do isplate,

sve u roku od 8 dana.“

 

              III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove revizije u iznosu od 98,92 EUR/745,31 kn, u roku od 8 dana.

 

IV. Zahtjev za naknadu troškova revizije u daljnjem iznosu od 149,94 EUR/1.129,69 kn odbija se.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku D. z. p. z. d.o.o., Z., …, OIB: … isplatiti tužitelju D. A. iz Z., …, OIB: … iznos od 9.200,23 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, kako slijedi:

- na iznos od    290,00 kn počevši od 01.01.2012.           do isplate,

- na iznos od    290,00 kn počevši od 01.02.2012.           do isplate,

- na iznos od    360,00 kn počevši od 01.03.2012.           do isplate,

- na iznos od    360,00 kn počevši od 01.04.2012.           do isplate,

- na iznos od    360,00 kn počevši od 01.05.2012.           do isplate,

- na iznos od    360,00 kn počevši od 01.06.2012.           do isplate,

- na iznos od    360,00 kn počevši od 01.07.2012.           do isplate,

- na iznos od    360,00 kn počevši od 01.08.2012.           do isplate,

- na iznos od    360,00 kn počevši od 01.09.2012.           do isplate,

- na iznos od    600,00 kn počevši od 07.12.2011.           do isplate,

- na iznos od 2.160,14 kn bruto počevši od 28.07.2011. do isplate,

- na iznos od 1.500,00 kn počevši od 15.03.2012.           do isplate,

- na iznos od 1.440,09 kn bruto počevši od 13.12.2011. do isplate,

- na iznos od   400,00 kn počevši od 06.04.2012. do isplate, u roku od osam dana.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja D. A. iz Z., …, OIB: …, u dijelu za bruto iznos od 1.235,53 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od   582,93 kn počevši od 31.12.2011. do isplate i

- na iznos od   652,60 kn počevši od 01.10.2012. do isplate.

 

III. Nalaže se tuženiku D. z. p. z. d.o.o., Z., …, OIB: … naknaditi tužitelju D. A. iz Z., …, OIB: …  trošak parničnog postupka u iznosu od 11.865,50 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. ožujka 2017. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, u roku od osam dana.

 

IV. Nalaže se tužitelju D. A. iz Z., …, OIB: … naknaditi tuženiku D. z. p. z. d.o.o., Z., …, OIB: … trošak parničnog postupka u iznosu od 2.362,50 kuna, u roku od osam dana.“

 

2. Presudom suda drugog stupnja preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu (toč. I. i III. prvostupanjske presude) na način da je opisani tužbeni zahtjev odbijen.

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. i st. 3. i čl. 388. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev te tuženika obvezati na naknadu prouzročenih troškova, a podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i vratiti predmet nadležnom sudu na ponovno suđenje.

 

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

5. Revizija je dopuštena i djelomično osnovana.

 

6.1. Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), propisano je da u slučajevima u kojima se ne može podnijeti  revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti i reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice naveden u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

6.2. Stranka u reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP, u skladu s odredbom čl. 382. st. 3. ZPP, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

6.3. Iz sadržaja citiranih odredbi ZPP, koje su mjerodavne kod odlučivanja o dopuštenosti revizije, proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da ta revizija kumulativno ispunjava sljedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je podnesena uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u sporu koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te u reviziji revident mora određeno navesti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

7. Predmet spora u ovoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja, kao ustupljenog radnika u smislu odredbe čl. 24. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 6/11 i 73/13 – dalje: ZR), za isplatu naknade za prijevoz u razdoblju od siječnja 2012. do kraja rujna 2012., kao i poklona za djecu, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice za 2011. i 2012.

 

8. U postupku koji je prethodio ovom proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju radio na radnom mjestu komunalnog radnika - čistača te potražuje materijalna prava propisana Temeljnim kolektivnim ugovorom za radnike trgovačkog društva Z. h. d.o.o. Z., pozivajući se na odredbu čl. 26. st. 5. ZR, koja propisuje da ugovorena plaća i drugi uvjeti rada ustupljenog radnika ne smiju biti utvrđeni u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće, odnosno drugih uvjeta rada radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima koje bi ustupljeni radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom.

 

9. Tijekom postupka sporno je bilo pravno pitanje mogu li se naknada troškova prijevoza, naknada za neiskorišteni godišnji odmor, poklon za dijete, regres, božićnica i uskrsnica podvesti pod zakonski pojam „drugi uvjeti rada“ u smislu čl. 26. st. 5. ZR.

 

10. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev, polazeći od shvaćanja da je Direktivom Europske unije 2008/104/EK o agencijama za privremeno zapošljavanje od 19.11.2008. (dalje: Direktiva), i to čl. 5. st. 1. određeno da će osnovni uvjeti rada i zapošljavanja radnika agencija za privremeno zapošljavanje biti za vrijeme za koje su ustupljeni kod korisnika najmanje oni koji bi se primijenili kad bi radnici bili zaposleni neposredno kod korisnika na tom istom radnom mjestu, dok je čl. 3. st. 1. točka F Direktive je utvrđeno da osnovni uvjeti rada i zapošljavanja znače uvjete rada i zapošljavanja koji su određeni putem zakona, regulativa, administrativnih procedura, kolektivnih ugovora i/ili drugih obvezujućih općih odredbi koje su na snazi kod korisnika, a koji se odnose na trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, stanku, razdoblje odmora, noćni rad, godišnji odmor, i državne blagdane te plaću. Smatrajući da je zakonodavac prilikom usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s europskom pravnom stečevinom prije stupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije, prilikom donošenja ZR implementirao Direktivu na način da je predmetnu materiju normirao povoljnije za radnike koji su zaposleni putem agencija za privremeno zapošljavanje, te je na navedeni način zakonodavac izjednačio radnika zaposlenog kod korisnika i ustupljenog radnika koji radi na istim poslovima ne samo po pitanju osnovnih uvjeta rada, već svih uvjeta rada, zauzima shvaćanje da ustupljeni radnici ostvaruju pravo i na prigodne nagrade (božićnica, uskrsnica, naknada za godišnji odmor i sl.), a koje na temelju kolektivnog ugovora ostvaruje radnik zaposlen kod korisnika. Dodaje da je smisao navedene odredbe izjednačavanje novčanih primanja ustupljenog radnika i radnika koji je u radnom odnosu kod korisnika.

 

11. Drugostupanjski sud je, odlučujući povodom tužiteljeve žalbe, pozivom na odredbu čl. 26. st. 5. ZR te pozivajući se na cilj Direktive - osiguranje zaštite radnika zaposlenih kod poduzeća za privremeno zapošljavanje, uz primjenu načela jednakog postupanja, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev zauzimajući shvaćanje da su ustupljenom radniku zajamčeni minimalni uvjeti rada po načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu kod korisnika, a da to znači da ustupljeni radnik u pogledu uvjeta rada, te ugovorene plaće ne smije biti u nepovoljnijem položaju u odnosu na uvjete rada te ugovorene plaće ne smiju biti u nepovoljnijem položaju u odnosu na uvjete rada i plaću radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima, koje bi on imao da je sklopio ugovor o radu s korisnikom. Međutim, drugostupanjski sud smatra da se odredba čl. 26. st. 5. ZR odnosi samo na plaću, a ne i na druga materijalna prava ustupljenih radnika, a koje prava se ne mogu podvesti po uvjete rada.

 

12.1. Tužitelj u reviziji postavlja pravno pitanje:

 

„Jesu li pravo na isplatu božićnice, uskrsnice, regresa, poklona za djecu povodom dana Sv. Nikole te naknade za trošak prijevoza koje od agencije za privremeno zapošljavanje potražuje ustupljeni radnik prava na jednake uvjete rada u smislu odredbe čl. 26. st. 5. ZR/09?“.

 

12.2. Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pravnog pitanja tužitelj je naveo da o tom pravnom pitanju revizijski sud još nije zauzeo pravno shvaćanje, a da je riječ o pravnom pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova te je u tom smislu ukazao na odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-1440/15 od 1. prosinca 2015., Gžr-562/16 od 4. listopada 2016., Gžr-2308/16 od 25. rujna 2017., Županijskog suda u Rijeci broj Gžr-758/16 od 15. ožujka 2017. i Gžr-354/16 od 16. ožujka 2017., Županijskog suda u Osijeku broj Gžr-95/16 od 3. listopada 2016. i Gžr-252/16 od 6. srpnja 2016. te Županijskog suda u Splitu broj Gžr-150/16 od 9. prosinca 2016., Gžr-306/16 od 22. prosinca 2016. i Gžr-815/16 od 9. prosinca 2016.

 

13. Odlučujući o dopuštenosti revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP vijeće je reviziju ocijenilo dopuštenom jer je pravno pitanje postavljeno u reviziji važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni s obzirom na različita pravna shvaćanja drugostupanjskih sudova.

 

14.1. Za odlučivanje u ovom predmetu, a radi pravilne primjene citirane odredbe čl. 26. st. 5. ZR, potrebno je predmet spora razmotriti u smislu načelne odredbe čl. 56. st. 1. i 3. Ustava Republike Hrvatske prema kojoj svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može sebi i obitelji osigurati slobodan i dostojan život, kao i pravo na dnevni i tjedni odmor te plaćeni godišnji odmor i tih se prava ne može odreći.

 

14.2. Uz navedeno valja respektirati odredbe Direktive, donesene kako bi se na području Europske unije (u javnim i privatnim poduzećima za privremeno zapošljavanje ili poduzeća korisnici koji obavljaju gospodarske djelatnosti, bez obzira na to posluju li s ciljem ostvarenja dobiti ili ne) uredili posebni oblici zapošljavanja i radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje osiguralo pravo na jednako postupanje na načelu zabrane diskriminacije u odnosu na radnike koji rade po ugovorima o radu na neodređeno vrijeme u punom radnom vremenu, odnosno kako bi im se (kao radnicima koji su ustupljeni društvima - korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom) i za vrijeme trajanja ustupanja (rada kod korisnika) osigurali osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (minimalni uvjeti rada) na razini uvjeta rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. Direktiva je donesena kako bi se osiguralo puno poštivanje članka 31. Povelje o temeljnim pravima Europske unije, kojom se predviđa da svaki radnik ili radnica imaju pravo na radne uvjete kojima se poštuje njihovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo te na ograničenje maksimalnog radnog vremena, na razdoblja dnevnog i tjednog odmora i na plaćeni godišnji odmor.

 

15. Ovaj sud je pošao od shvaćanja da odredbe ZR, važeće u utuženom razdoblju, treba promatrati u istaknutom smislu i dosegu Direktive (budući da je ZR i izmijenjen odredbama čl. 26. kako bi se uskladio s smislom i značajem Direktive), a prvenstveno da se njome ostvari jedan nediskriminirajući, jasan i razmjeran zaštitni okvir za radnike zaposlene preko poslodavaca za privremeno zapošljavanje, poštujući pri tome raznolikosti i specifičnosti pojedinačnih tržišta rada i industrijskih odnosa.

 

16. U tom smislu relevantne su:

 

- odredba čl. 3. st. 1.f Direktive prema kojoj: „osnovni uvjeti rada i zapošljavanja” znači uvjeti rada i zapošljavanja utvrđeni zakonodavstvom, uredbama, administrativnim odredbama, kolektivnim ugovorima i/ili drugim općim odredbama važećim u poduzeću korisniku koji se odnose na: trajanje radnog vremena, prekovremeni rad, pauze, odmore, noćni rad, dopuste i državne praznike; plaću",

 

- odredba čl. 5. st. 1. Direktive, "Načelo jednakog postupanja", prema kojoj: "Osnovni uvjeti rada i zapošljavanja za radnike zaposlene kod poduzeća za privremeno zapošljavanje su za vrijeme trajanja njihova ustupanja poduzeću korisniku najmanje jednaki uvjetima koji bi na te radnike bili primjenljivi da ih je na isto radno mjesto izravno zaposlilo poduzeće korisnik.", te

 

- odredba čl. 6. st. 4. Direktive, prema kojoj: "Ne dovodeći u pitanje članak 5. stavak 1., radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku, posebno za prehranu, skrb za djecu i usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima.".

 

17. U tumačenju pojma uvjeta rada i zapošljavanja potrebno je imati u vidu da  ti uvjeti mogu biti različite prirode: fizičke, organizacijske, socijalne te naposljetku prav-ne prirode.

 

18. Međutim, nisu svi navedeni uvjeti rada oni koje svrstavamo u „osnovne uvjete rada i zapošljavanja“, a o čemu ovisi o odluka o zahtjevima tužitelja u ovom predmetu.

 

19. Imajući navedeno u vidu, pravno shvaćanje drugostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu na ime poklona za djecu, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice je pravilno, dok je shvaćanje drugostupanjskog suda u odnosu na dosuđenu naknadu za troškove prijevoza nije pravilno.

 

20. Naime, osnovna je intencija i smisao odredbe čl. 26. st. 5. ZR, a što proizlazi i iz citiranih odredaba Direktive, da se radnicima zaposlenima preko agencija za privremeno zapošljavanje (ustupljenim radnicima) jamči pravo na jednako postupanje, ali shvaćeno na način da će, za razdoblja dok su ustupljeni i rade kod korisnika, osnovni uvjeti rada i zapošljavanja (dakle ne svi) biti na istoj razini ("najmanje jednaki") uvjetima rada i zapošljavanja koje bi imali i da su zaposleni izravno od strane tog korisnika za obavljanje istog posla. U tome se iscrpljuje osnovna intencija te odredbe, čiji cilj nije u potpunom izjednačavanju tih uvjeta u smislu pripadajućih materijalnih prava, jer ustupljeni radnik ipak nije radnik korisnika, već u onim temeljnim (osnovnim), s kojim sadržajem treba tumačiti pojam "drugih uvjeti rada" iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

21. Stoga, u te "druge uvjete rada" ne spada pravo radnika na božićnicu, uskrsnicu, regres za godišnji odmor i dar za djecu, jer se ti instituti već i po svojoj prirodi, svrsi i sadržaju, neovisno što bi i za ustupljenog radnika bili korisni i što bi u uvjetima u kojima živi htio da se i njemu omoguće, ne mogu svrstati u osnovne uvjete rada i zapošljavanja odnosno "druge uvjete rada".

 

22. Pravila kolektivnog ugovora korisnika, kojim su uređena ovdje prijeporna prava, obvezuju sve osobe koje su ga sklopile ili koje su mu pristupile i koje su bile ili su naknadno postale članovi udruge koja ih je sklopila (u smislu odredaba čl. 257. st. 1. i 2. ZR). Ista pravila se odnose samo na radnike korisnika, što ustupljeni radnici nisu, obzirom da oni ugovor o radu sklapaju s agencijom, koja je njihov poslodavac. Stoga se ti ustupljeni radnici ipak ne mogu u svemu - u svim primanjima iz takvog kolektivnog ugovora (i bez dodatnog sporazuma kod sklapanja ugovora o ustupanju, kojim bi i za ustupljenog radnika bila dogovorena ta prava) izjednačiti s radnicima korisnika.

 

23. To ne bi odgovaralo niti ravnoteži pravičnosti između interesa ustupljenog radnika i agencije kod koje je zaposlen, koja agencija mora voditi računa i o svojim drugim radnicima i o što je moguće optimalnoj ravnopravnosti i između njih glede prava koja ostvaruju, i to sve u uvjetima kada svim svojim radnicima mora isplatiti ugovorenu plaću i omogućiti druge uvjete rada i u slučaju kada korisnik prema njemu ne ispuni obvezu koju je ugovorom prihvatio.

 

24. S druge strane, neostvarenjem svih tih prava ne vrijeđa se svrha već opisanog načela poštivanja opće razine zaštite za radnike zaposlene preko agencija za privremeno zapošljavanje iz odredbe čl. 26. st. 5. ZR.

 

25. S time u vezi, neosnovan je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovi tih prava (poklona za djecu, regresa za korištenje godišnjeg odmora, božićnice i uskrsnice), iako ih korisnik priznaje svojim radnicima, jer se ne mogu svrstati u „plaću“ ili "druge uvjete rada", a ustupljeni radnici se ne mogu automatizmom izjednačiti s radnicima zaposlenim kod korisnika.

 

26. Stoga je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na navedena materijalna prava pa je valjalo, primjenom odredbe čl. 393. ZPP, u tom dijelu odbiti reviziju kao neosnovanu i odlučiti kao u toč. I. izreke presude.

 

27. Međutim, tumačeći odredbu čl. 26. st. 5. ZR, pravo tužitelja na isplatu s osnove troškova prijevoza (od mjesta prebivališta/boravišta do mjesta rada i nazad) prema shvaćanju ovog revizijskog suda izvire iz citirane odredbe čl. 6. st. 4. Direktive prema kojoj radnici zaposleni kod poduzeća za privremeno zapošljavanje imaju pristup prednostima ili kolektivnim pogodnostima u poduzeću korisniku posebno, među ostalim i za usluge prijevoza, uz iste uvjete kao i radnici koje to poduzeće izravno zapošljava, osim ako je razlika u tretmanu opravdana objektivnim razlozima pa, prema shvaćanju ovoga suda, tužitelju pripada pravo na isplatu s osnove prijevoza pod jednakim uvjetima pod kojima to pravo imaju i stalni radnici.

 

28. Kako je u nižestupanjskom postupku utvrđeno da su radnicima korisnika u prijepornom razdoblju uredno isplaćivane naknade na ime prijevoza, a nije utvrđeno da bi postojali neki objektivni razlozi koji bi opravdavali razliku u tretmanu radnika tuženika u odnosu na radnike korisnika usluga u pogledu opisane uslugu prijevoza, ovaj sud je shvaćanja da je zahtjev tužitelja u tom dijelu osnovan.

 

29. Uz takvo shvaćanje, za zaključiti je da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio isplatiti tužitelju tražene iznose s osnove naknade troškova prijevoza, zajedno sa zatraženim zateznim kamatama.

 

30. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda, reviziju tužitelja u dijelu kojim se pobija odluka o tom dijelu zahtjeva valjalo je, po odredbi 395. st. 1. ZPP, prihvatiti i preinačiti nižestupanjske presude na način da je taj zahtjev prihvaćen te odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

 

31. Tuženik je 7. rujna 2017. podnio prijedlog za dopunu drugostupanjske presude u pogledu odluke o troškovima postupka, o čemu je drugostupanjski sud odlučio rješenjem poslovni broj Gž R-499/2017 od 10. kolovoza 2017. na način da je naložio tužitelju da na ime troškova postupka isplati tuženiku iznos od 1.708,81 EUR/12.875,00 kn. Kako tužitelj ovo rješenje nije pobijao revizijom, nije bilo osnove za odlučivanje o troškovima postupka nastalima do podnošenja revizije.

 

32. Kako je tužitelj uspio s revizijom u omjeru od 26,50 %, pripada mu u tom omjeru naknada troškova za sastav revizije od 150 bodova u skladu sa Tbr. 10./6. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 142/2012, 103/14, 118/14 , 107/15,  37/22 i 126/22 ), što uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 42.), prema vrijednosti boda (Tbr. 50.) iznosi 98,92 EUR/745,31 kn, dok je za preostali zatraženi iznos od 149,94 EUR /1.129,69 kn zahtjev tužitelja neosnovan. Stoga je odlučeno kao u toč. III. i IV. izreke.

 

Zagreb, 15. veljače 2023.