Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
- 1 - Rev 591/2020-3
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. J. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. F., odvjetnik u Z., protiv tuženika T. L. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica G. T., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2697/15-2 od 2. veljače 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-7844/06-56 od 28. studenoga 2014., u sjednici održanoj 15. veljače 2023.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tužitelja se odbija.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 232.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose koji dospijevaju u razdoblju od 6. rujna 2006. do 6. lipnja 2011. (točka I. izreke). Odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatom kunske protuvrijednosti iznosa od 72.000,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama kao neosnovan (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 128.437,50 kuna (točka III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. i III. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 232.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove žalbe u iznosu od 18.000,00 kuna (točka II. izreke).
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvaćanje revizije i preinačenje pobijane presude, odbijanjem tuženikove žalbe i potvrđivanjem prvostupanjske presude, podredno ukidanje pobijane presude i vraćanje na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. Na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.
7.1. Ovaj sud, ne nalazi da bi u konkretnom slučaju bile povrijeđene odredbe Ustava Republike Hrvatske niti Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ - broj 18/97 i 6/99 - dalje: Konvencija) odnosno dodatni Protokol broj 1 uz Konvenciju, prema kojima se novčano potraživanje smatra vlasništvom. Naime, činjenica da tužitelj nije uspio u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su mu ujedno povrijeđena rečena prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava Republike Hrvatske i Konvencije. Isto tako, to što sud nižeg stupnja zauzima drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuju dokaze od tužitelja ne predstavlja povredu niti Ustava Republike Hrvatske, niti Protokola 1. uz Konvenciju.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 232.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućim zateznim kamatama.
8.1. Prema tvrdnjama tužitelja Izjava od 26. lipnja 2006. (temeljem koje potražuje iznos od 232.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti), se naslanja na Ugovor o zakupu poslovnog prostora, kojom Izjavom je regulirano daljnje plaćanje zakupnine na ruke, i to upravo tužitelju u iznosu od 4.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, pored iznosa zakupnine od 1.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti ugovorenih Ugovorom o zakupu poslovnog prostora od 26. lipnja 2006.
9. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:
- da je Izjava od 26. lipnja 2006., potpisana od strane tuženika osobno i trgovačkog društva N. d.o.o. (zastupano po direktoru T. L.- ovdje tuženiku), kojom se trgovačko društvo i osobno tuženik obvezuju isplaćivati tužitelju mjesečni iznos od 4.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti svakog 1. u mjesecu počevši od 1. kolovoza 2006. najkasnije do 5. u mjesecu, narednih pet godina koliko traje ugovor o najmu ev. oznake: NO/JD-2006, ovjeren 26. lipnja 2006., za uslugu prepuštanja posla u istom,
- da iz Ugovora o zakupu ev. oznake: NO/JD-2006, ovjerenog 26. lipnja 2006., proizlazi da su ga sklopili D. J. (sin tužitelja) kao zakupodavac i trgovačko društvo N. d.o.o., zastupano po direktoru T. L. (tuženiku) kao zakupoprimac, za poslovni prostor N. c. P. u Z., na adresi ...,
- da je člankom 3. Ugovora o zakupu utvrđena mjesečna zakupnina za poslovni prostor u iznosu od 1.000,00 eura mjesečno počevši od 1. kolovoza 2006. do najkasnije 10. u tekućem mjesecu u kunskoj protuvrijednosti, i da zakupoprimac na dan ovjere ugovora daje zakupodavcu depozit od 5.000,00 eura, isključivo kao garanciju plaćanja najma a kojeg zakupodavac po isteku ovog ugovora vraća zakupoprimcu ako zakupnina bude uredno plaćana,
- da je člankom 5. Ugovora o zakupu ugovoreno da se Ugovor sklapa na određeno vrijeme u trajanju od 10 godina počevši od 1. srpnja 2006. pa nadalje,
- da je člankom 7. Ugovora o zakupu ugovoreno da su stranke Ugovora suglasne da se promjene i dopune Ugovora valjane ako su sačinjene u pisanom obliku, te ako ih potpišu obje ugovorne stranke,
- da je Ugovor o zakupu raskinut zbog neispunjavanja obveza zakupodavca preuzetih Ugovorom o zakupu,
- da iz iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka (V. N., L. V.) proizlazi da je Izjavom od 26. lipnja 2006. bila ugovorena zakupnina za poslovni prostor i to u ukupnom iznosu od 5.000,00 eura, na način da se iznos od 1.000,00 eura plaća na račun D. J. (zakupodavca), a iznos od 4.000,00 eura na ruke tužitelja.
10. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 232.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućim zateznim kamatama, budući da iz provedenih dokaza proizlazi da je stvarno ugovorena zakupnina u iznosu od 5.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama kao i da je dogovoreno da će se 1.000,00 eura plaćati na račun zakupodavca, a 4.000,00 eura na ruke tužitelja, te da iz potpisane Izjave od 26. lipnja 2006. jasno proizlazi volja stranaka da se daljnji iznos zakupnine plaća upravo tužitelju.
11. Međutim, drugostupanjski sud je primjenom odredbe članka 373.a stavak 1. ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev jer u konkretnom slučaju zaključuje drugostupanjski sud, tužitelj tužbom potražuje naknadu za uslugu prepuštanja posla u poslovnom prostoru u kojem se obavljala ugostiteljska djelatnost, a tužitelj kao fizička osoba nije nositelj prava da izdaje ovlaštenje za obavljanje ugostiteljske djelatnosti bilo koje fizičke ili pravne osobe, već je to nadležno tijelo državne uprave. Stoga drugostupanjski sud zaključuje da se radi o nedopuštenoj činidbi u smislu odredbe članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO) radi čega je predmetni pravni posao (Izjava od 26. lipnja 2006.) ništetan u smislu odredbe članka 270. stavak 1. ZOO i kao takav ne proizvodi pravne učinke radi čega nije niti nastala obveza tuženika za isplatom tražene naknade, zaključuje drugostupanjski sud.
12. Prema shvaćanju ovoga suda pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 232.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti a što će u nastavku obrazloženja biti detaljnije pojašnjeno.
13. Prema Izjavi od 26. lipnja 2006. trgovačko društvo N. d.o.o., zastupano po direktoru T. L. i osobno T. L. (tuženik) suglasno i u dogovoru s A. J. (tužiteljem) se obvezuju tužitelju isplaćivati mjesečno iznos od 4.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, narednih pet godina koliko traje ugovor o najmu ev. oznake: NO/JD-2006, za uslugu prepuštanja posla u istom.
14. Za pravnu kvalifikaciju Izjave od 26. lipnja 2006. je bitno da se radi o dogovoru stranaka – tužitelj prepušta uslugu obavljanja posla u poslovnom prostoru, za koju se trgovačko društvo N. d.o.o. i tuženik osobno, obvezuju mjesečno isplaćivati 4.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, tužitelju, pa takav sadržaj dogovora između stranaka određuje i pravnu prirodu tog pravnog posla kao neimenovanog ugovora (ugovor sui generis).
15. Neimenovani ugovori su ugovori koji nisu uređeni propisima koji uređuju relevantnu materiju ali ih ugovorne strane mogu sklapati u skladu sa općim odredbama obveznog prava, za razliku od imenovanih ugovora koje zakonodavac regulira, npr. Zakonom o obveznim odnosima. Neimenovani ugovori su razmjerno rijetki u pravnom prometu, te ih stoga i zakonodavac rjeđe uređuje pravnim propisima, no unatoč tome i takvi ugovori uživaju pravnu zaštitu.
16. U teoriji se neimenovani ugovori dijele na tipične – koji imaju ustaljen sadržaj i na atipične – koji se kreiraju za svaki pravni odnos posebno. Vrlo često neimenovani ugovori spadaju u mješovite ugovore koji nastaju kombinacijom elemenata više različitih ugovora npr. ugovor o zajedničkom poslovnom pothvatu.
17. I za neimenovane ugovore vrijedi načelo dužnosti ispunjenja obveza propisano odredbom članka 9. ZOO (pacta sunt servanda).
18. Stoga, u odnosu na predmetnu Izjavu od 26. lipnja 2006., kojom je ugovoreno da se tuženik osobno i trgovačko društvo obvezuju tužitelju isplaćivati iznos od 4.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti za „uslugu prepuštanja posla“ u poslovnom prostoru, po shvaćanju ovoga suda (a suprotno zaključku drugostupanjskog suda) ne bi se radilo o nedopuštenoj činidbi u smislu odredbe članka 269. stavak 2. ZOO s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi „o davanju ovlaštenja za obavljanje ugostiteljske djelatnosti“ koje bi bilo dano Izjavom od 26. lipnja 2006.
19. Međutim, neovisno o izloženom, a polazeći od utvrđenja suda nižeg stupnja i tvrdnji tužitelja iznesenih tijekom postupka (list 37-38 spisa, list 143-144 spisa) i saslušanih svjedoka (list 97-98 spisa) da je u konkretnom slučaju Izjavom od 26. lipnja 2006. bilo ugovoreno plaćanje zakupnine za poslovni prostor, koje navode tužitelj ponavlja i u reviziji, valja reći da takvi revizijski navodi nisu osnovani, pa je pravilno odbijen tužbeni zahtjev.
20. U konkretnom slučaju radi se o izvršenju ugovornih obveza i to onako kako su one ugovorene između parničnih stranaka sukladno odredbi članka 166. stavak 1. ZOO prema kojoj ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti ga dužnik može ispuniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo.
21. Stoga u tom pravcu nisu osnovani revizijski navodi tužitelja da bi Izjavom od 26. lipnja 2006. u biti bila ugovorena zakupnina za poslovni prostor koja se trebala isplaćivati tužitelju „na ruke“, kada iz Izjave od 26. lipnja 2006. proizlazi da tužitelj „prepušta uslugu obavljanja posla“ u poslovnom prostoru, a tuženik osobno i trgovačko društvo zastupano po direktoru se obvezuju za tu uslugu isplaćivati 4.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, mjesečno (članak 166. stavak 1. ZOO).
22. Nisu osnovani ni revizijski navodi tužitelja da se Izjavom od 26. lipnja 2006. mijenjaju odredbe Ugovora o zakupu poslovnog prostora (u pogledu zakupnine) jer Izjava od 26. lipnja 2006. ne predstavlja sastavni dio Ugovora o zakupu.
23. Naime, Ugovor o zakupu je sklopljen između D. J. (sina tužitelja) kao zakupodavca i trgovačkog društva N. d.o.o., kao zakupoprimca, u kojem Ugovoru se navodi da se odredbe Ugovora o zakupu mogu izmijeniti i dopuniti samo suglasnošću stranaka Ugovora, te ukoliko ih potpišu obje ugovorne stranke (članak 7.). Kako Izjava od 26. lipnja 2006. nije sklopljena između stranaka koje su sklopile Ugovor o zakupu, niti su se stranke Ugovora o zakupu suglasile da bi se mijenjale i na koji način odredbe Ugovora o zakupu, revizijski navodi tužitelja u tom pravcu nisu osnovani.
24. Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, te je odlučeno kao u izreci.
Đuro Sessa, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.