Poslovni broj Gž-905/2020-6

 

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E     H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivanke Maričić-Orešković predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P. iz Z., OIB: ..., zastupanog po  punomoćnici J. M., odvjetnici u Z., protiv tuženika M. J. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. J., odvjetniku u Z., radi isplate, rješavajući žalbe stranka, izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu,  poslovni broj P-5985/2015 od 28. studenog 2019., u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5985/2015 od 28. studenog 2019. u točki I izreke u svemu osim za „kunsku protuvrijednost po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate“,  te u točkama II i III izreke.              

 

              II              Djelomično se uvažava žalba tuženika te se preinačava citirana prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati dugovani iznos „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate“ i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati dugovani iznos „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate“. 

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 15.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2014. do isplate, prema preciziranoj kamatnoj stopi.

 

2. Točkom II izreke djelomično je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom iznosa 26.300,00 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2014. do isplate.

 

3. U točki III izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

4. Protiv presude žalbe podnose obje stranke pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22. - dalje ZPP).

 

5. Tužitelj žalbom pobija odbijajući dio presude iz točke II izreke kao i odluku o troškovima postupka iz točke III izreke, s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška uključujući i žalbeni trošak, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

6. Tuženik se žali protiv dosuđujućeg dijela presude iz točke I izreke te odluke o troškovima postupka iz točke III izreke, predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. 

 

7. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

8. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana, ali ne iz razloga koji se navode u žalbi.

 

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja prema tuženiku radi isplate ukupnog iznosa od 41.300,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, za koji iznos tužitelj tvrdi da je pozajmio tuženiku.

 

              10. Analizom i ocjenom iskaza stranaka i saslušanih svjedoka B. D.,  S. L. i M. S. te analizom sadržaja pisane izjave S. L. i M. S. od 5. veljače 2015., uvažavajući kontradiktornost i konfuznost iskaza samih stranaka i svjedoka saslušanih u ovome postupku, sud prvog stupnja je donio odluku primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, poklanjajući pritom vjeru iskazima svjedoka i stranaka u dijelu u kojem su oni u suglasnosti jedan s drugim i ispravama koje spisu prileže, a to je prvenstveno pisana izjava S. L. i M. S. od 5. veljače 2015.

 

11. Na taj način prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj tuženiku u srpnju 2014. pozajmio iznos od 15.000,00 eura, od kojih je 5.000,00 eura prethodno pozajmio od B. D., a navedeno je tuženiku pozajmio radi sudjelovanja u zajedničkom projektu vezanom za kupnju dionica, koju činjenicu sud nalazi potkrijepljenom Izjavom od 5. veljače 2015. potpisanom po S. L. i M. S., kojom ovi svjedoci potvrđuju da je tuženik u njihovoj nazočnosti obećao vratiti tužitelju iznos od 15.000,00 eura koji mu je tužitelj pozajmio.

 

12. Stoga prvostupanjski sud primjenom članka 499. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje u tekstu ZOO), koja odredba regulira ugovor o zajmu, nalaže tuženiku vratiti tužitelju pozajmljeni iznos od 15.000,00 eura u protuvrijednosti u kunama prema tečaju na dan isplate u skladu s odredbom članka 22. stavak 3. ZOO-a, sa zakonskom zateznom kamatom od 31. listopada 2014. prema članku 29. stavak 1. ZOO-a s obzirom na utvrđenje da je zajam trebao biti vraćen do kraja listopada 2014. Pritom kao neosnovane otklanja tvrdnje tuženika da je za tužitelja obavljao velik dio poslova za koji je trebao biti plaćen, a da mu tužitelj nije nikada takve usluge platio, s obzirom da tuženik u ovome postupku nije podnio protutužbu niti je postavio prigovor radi prebijanja.

 

13. U pogledu preostalog dijela tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 26.300,00 eura na ime pozajmice, sud prvog stupnja nalazi da tužitelj navode iz tužbe ničime nije dokazao, budući da o navedenome ne postoji niti jedan materijalni niti personalni dokaz, a sam iskaz tužitelja u tome dijelu da je kontradiktoran navodima iz tužbe, pa primjenom pravila o teretu dokazivanja, sud je zaključio da tvrdnje tužitelja nisu istinite te je ocijenio u tom dijelu tužbeni zahtjev neosnovanim.

 

14. Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud donosi pozivom na članak 154. stavak 4. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a, odlučujući da svaka stranka snosi svoje troškove postupka budući da su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima (promatrano kvantitativno i kvalitativno).

 

15. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz  članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire sadržajem žalbi stranaka budući da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

 

15.1. Neosnovano žalbenim navodima tužitelj tvrdi da bi time što nije uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj djelomično povukao tužbu, sud prvog stupnja počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Naime, iz stanja spisa proizlazi da tužitelj tijekom postupka nije poduzeo radnju djelomičnog povlačenja tužbe, pa se stoga ova okolnost nije mogla reflektirani na odluku o troškovima postupka.

 

16. Suprotno žalbenim navodima stranaka, sud prvog stupnja dovoljno je ispitao sve okolnosti koje su pravno relevantne za donošenje zakonite odluke u ovome sporu te je na temelju provedenih dokaza u okviru dokaznih prijedloga stranaka i njihove pravilne ocjene, prvenstveno primjenom pravila o teretu dokazivanja, u obrazloženju presude utvrdio potrebno činjenično stanje, stoga nije počinjena u žalbama stranaka istaknuta relativno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a.

 

17. U odnosu na dosuđujući dio presude iz točke I izreke kojom je tužitelju naloženo da tužitelju isplati iznos od 15.000,00 eura, pravilnom ocjenom utvrđenja koja proizlaze iz iskaza stranaka i svjedoka B. D., S. L. i M. S., dovodeći ih u vezu sa sadržajem pisane izjave S. L. i M. S. od 5. veljače 2015., prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj tuženiku u srpnju 2014. pozajmio iznos od 15.000,00 eura radi sudjelovanja u zajedničkom projektu vezanom za kupnju dionica, od kojih je 5.000,00 eura prethodno pozajmio od B. D. Sve žalbene tvrdnje tuženika kojima se osporava ovaj zaključak prvostupanjskog suda su bez uporišta te se svode na vlastitu ocjenu provedenih dokaza.

 

18. Pritom je prvostupanjski sud, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je između stranaka postojao pravno valjani ugovorni odnos – ugovor o zajmu. Naime, sukladno članku 327. stavak 1. ZOO-a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužitelj tuženiku predao novčani iznos u (tada) stranoj valuti euro. Takav ugovor u vrijeme njegova zaključivanja bio je protivan prisilnoj odredbi članka 15. Zakona o deviznom poslovanju („Narodne novine“ broj 96/03., 140/05., 132/06., 150/08., 92/09., 133/09., 153/09., 145/10. i 76/13. - dalje: ZDP) kojom je propisano da su plaćanje i naplata u stranim sredstvima plaćanja te prijenosi deviznih sredstava između rezidenata, te između rezidenata i nerezidenata u Republici Hrvatskoj dopušteni samo u slučajevima propisanim zakonom ili odlukom Hrvatske narodne banke. Kako ni ZDP, a niti koji drugi zakon nisu u relevantno vrijeme dopuštali plaćanje u stranim sredstvima između rezidenata u Republici Hrvatskoj, niti su stranke tijekom postupka iznijele da bi predmetno plaćanje bilo odobreno odlukom Hrvatske narodne banke, tada treba zaključiti da je predmetni ugovor o zajmu zaključen između stranaka, ništetan pravni posao u smislu članka 322. stavak 1. ZOO-a jer je isti protivan prisilnim propisima, odnosno gore citiranoj odredbi ZDP-a.

 

18.1. Međutim, obveza tuženika da tužitelju vrati primljeni iznos od 15.000,00 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, postoji na temelju članka 323. stavak 1. ZOO-a, prema kojoj odredbi svaka stranka ima obvezu drugoj vratiti sve ono što je primila temeljem takvog ništetnog ugovora. Naime, u situaciji kada su ugovorne strane sklopile ugovor o zajmu protivan navedenom propisu o zabrani plaćanja u stranim deviznim sredstvima, takvo postupanje ugovornih strana je suprotnom prisilnim propisima, te isto ima za posljedicu - ništetnost takvog ugovora o zajmu, no kao posljedica ništetnosti opstaje obveza da svaka strana vrati protivnoj ono što je od nje primila.

 

18.2. Nadalje, kako je utvrđeno da je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos eura koje je primio, tada tužitelj nije ovlašten od tuženika tražiti protuvrijednost u kunama primljenih eura već ima pravo na povrat upravo iznosa u eurima, pa kako je tužbenim zahtjevom zatražio isplatu 15.000,00 eura u „kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate“, pravilnom primjenom materijalnog prava taj dio tužbenog zahtjeva je valjao odbiti kao neosnovan.

 

19. U odnosu na obijajući dio presude iz točke II izreke kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatom iznosa od 26.300,00 eura, treba reći da je protivno žalbenim navodima tužitelja, osnovano ovaj dio tužbenog zahtjeva ocijenjen nedokazanim primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a.

 

19.1. Prema članku 7. i članku 219. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. U slučaju da na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o njezinu postojanju sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221a ZPP-a.

 

20. U tom pravcu ovome sudu prihvatljivo je obrazloženje prvostupanjskog suda koji je uvažio kontradiktornost navoda samog tužitelja koji je činjeničnim navodima tužbe tvrdio da je 22. rujna 2014. u prisutnosti B. D. pozajmio tuženiku daljnji iznos od 26.300,00 eura, koji je tuženik obećao vratiti do kraja listopada 2014., da bi u stranačkom iskazu tužitelj tvrdio da je tuženiku dao zadatak da iznos od 26.300,00 eura odnese odvjetniku G., da je tužiteljev šogor donio iznos od 26.300,00 eura tužitelju, da je tužitelj taj iznos prije odlaska na otok M. odnio tuženiku, da kada se vratio s M. tuženik je rekao da nije odvjetniku G. odnio novce, jer da mu je novac netko ukrao u hotelu S. izvadivši novac iz aktovke kada je otišao na toalet. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud imao u vidu činjenice da stranke o predaji ovog novca nisu sastavile nikakvu potvrdu, da ove tvrdnje tužitelja ne proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka jer nitko o navedenom nije imao saznanja, da tuženik ove tvrdnje negira, da svjedok B. D., za kojega tužitelj u činjeničnim navodima tužbe navodi kako je u njegovoj prisutnosti tuženiku pozajmio iznos od 26.300,00 eura, u svome iskazu navodi kako o toj pozajmici nema nikakvih saznanja te da je čuo tuženika kako govori o krađi novca u hotelu S., što mu se činilo nevjerojatnim.

 

20.1. Stoga, imajući u vidu kontradikciju činjeničnih navoda tužbe i iskaza tužitelja, uz suprotstavljene iskaze stranaka u pogledu navedene činjenice te izostanak bilo kakvog drugog dokaza na tu okolnost, sud prvog stupnja je u tom dijelu pravilno odbio tužbeni zahtjev na temelju članka 221.a ZPP-a, pa su bez osnova žalbeni navodi tužitelja da se u konkretnom slučaju radi o novaciji obveze na način da bi prvotni ugovor o nalogu sklopljen između stranaka bio noviran u ugovor o zajmu sukladno odredbama članka 145.- 147. ZOO-a.

 

21. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a i članka 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22.).

 

22. Radi svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a.

 

 

                                                        U Rijeci 15. veljače 2023.          

                                                                                                                              

Predsjednica vijeća

                                                                                                                   

Ivanka Maričić-Orešković, v.r.