- 1 -              III Kž 1/2023-4

 

 

 

 

 

Broj: III Kž 1/2023-4

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u trećestupanjskom vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala, Ratka Šćekića, Melite Božičević-Grbić i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 1. Kaznenog zakona (''Narodne novine'' broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17 i 118/18. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama optuženog N. B. i optužene I. O. podnesenima protiv presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 13. rujna 2022. broj I Kž-195/2022-4, u sjednici održanoj 15. veljače 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženog N. B. i optužene I. O. te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu od 14. veljače 2022. broj K-9/2021-103 optuženi N. B. i optužena I. O. proglašeni su krivima zbog počinjenja tri kaznena djela protiv života i tijela, i to dva kaznena djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 1. KZ/11. opisana pod točkama 1. i 3. izreke te pokušaja kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 1. u vezi članka 34. KZ/11. opisanog pod točkom 2. izreke. Optuženom N. B. su za dva kaznena djela iz članka 111. točke 1. KZ/11. utvrđene kazne zatvora u trajanju od po dvadeset godina, a za pokušaj kaznenog djela iz članka 111. točke 1. u vezi članka 34. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od petnaest godina, nakon čega je taj optuženik, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od četrdeset godina u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 5. kolovoza 2020. pa nadalje. Optuženoj I. O. su za dva kaznena djela iz članka 111. točke 1. KZ/11. utvrđene kazne zatvora u trajanju od po petnaest godina, a za pokušaj kaznenog djela iz članka 111. točke 1. u vezi članka 34. KZ/11. utvrđena joj je kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina, nakon čega je ta optuženica, uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđena na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od trideset godina u koju joj je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme lišenja slobode od 7. kolovoza 2020. do 6. ožujka 2021. pa nadalje. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o Kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. - 126/19. - dalje: ZKP/08.-19.) optuženi N. B. i optužena I. O. u cijelosti su oslobođeni obveze da podmire troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavaka 1. i 2. točaka 1. do 6. ZKP/08.-19. te nagradu i nužne izdatke postavljenih im branitelja.

 

2. Pobijanom drugostupanjskom presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 13. rujna 2022. broj I Kž-195/2022-4 odbijene su žalbe državnog odvjetnika, optuženog N. B. i optužene I. O. kao neosnovane te je potvrđena citirana prvostupanjska presuda.

 

3. Protiv drugostupanjske presude Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske žalbe su podnijeli optuženi N. B. putem braniteljice, odvjetnice V. M. i optužena I. O. putem branitelja, odvjetnika D. B..

 

3.1. Optuženi N. B. žali se zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da ga oslobodi optužbe ili da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.

 

3.2. Optužena I. O. žali se zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači u odluci o kazni na način da prema istoj primijeni institut ublažavanja kazne "u maksimalno mogućem obujmu".

 

4. Odgovor na žalbe optuženika nije podnesen.

 

5. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. u vezi s člankom 490. stavkom 2. Zakona o Kaznenom postupku (''Narodne novine'' broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.-22.) spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Žalbe optuženog N. B. i optužene I. O. nisu osnovane.

 

7. Optuženi N. B. samo u uvodu svoje žalbe navodi da se žali (i) zbog povrede kaznenog zakona. Međutim, osim što tu žalbenu osnovu ne označava navođenjem određene zakonske odredbe, nijednom riječju ne obrazlaže u čemu bi se sastojala povreda kaznenog zakona. Pobijana presuda ispitana je i po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/08.-22., no ni pri tome nije utvrđeno da bi na štetu optuženog N. B. bio povrijeđen kazneni zakon. Prema tome, žalba optuženog N. B. zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

 

8. Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi N. B. u žalbi navodi da mijenjanje iskaza optužene I. O., koja je osoba labilnog karaktera, upućuje na to da je ona sklona negovorenju istine, optužujući drugoga, ovdje njega, kako bi skrenula pozornost sa svog nedopuštenog i nedozvoljenog ponašanja.

 

8.1. Izloženim žalbenim navodima optuženi N. B. ne iznosi ništa novo niti drugačije od onoga što je već iznosio u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku, već ponavlja tvrdnje kojima osporava istinitost obrane optužene I. O., a time i svoju krivnju za terećena mu kaznena djela. Međutim, i prvostupanjski i drugostupanjski sud su, na temelju provedenog dokaznog postupka i utvrđenih odlučnih činjenica, prema ocjeni ovog trećestupanjskog suda, pravilno zaključili da je optuženi N. B., zajedno s optuženom I. O., počinio sva tri kaznena djela za koja je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, i to upravo na način opisan u činjeničnom opisu izreke prvostupanjske presude. Pri tome je prvostupanjski sud dao jasne, iscrpne i životno uvjerljive razloge zbog kojih je obranu optuženog N. B. (u kojoj je osporavao svoju umiješanost u počinjenje svih triju terećenih mu kaznenih djela) ocijenio neistinitom, dok je, naprotiv, obrana optužene I. O. ocijenjena istinitom, i to unatoč tome što je ona svoju obranu u pojedinim dijelovima mijenjala, a drugostupanjski je sud osnovano, također detaljno obrazloživši takvu ocjenu, prihvatio te razloge prvostupanjskog suda, otklonivši žalbene navode optuženog N. B. kojima je on pokušao osporiti pravilnost tih činjeničnih utvrđenja. Budući da i ovaj trećestupanjski sud te razloge u cijelosti prihvaća, na njih, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavaljanja, upućuje i žalitelja (točka 33. obrazloženja prvostupanjske presude koja započinje na 13., a završava na 14. stranici te presude i točka 9.3. obrazloženja drugostupanjske presude).

 

8.2. Ovdje treba naglasiti da je optužena I. O. prilikom iznošenja svoje obrane na raspravi pred prvostupanjskim sudom 7. veljače 2022. objasnila sve razlike između tada iznesene obrane i one koju je iznijela prvi put pred prvostupanjskim sudom, i to na raspravi 3. rujna 2021. (u odnosu na činjenicu tko je od optuženika usitnjavao tablete, a tko ih je tako usitnjene stavljao žrtvama u piće; u odnosu na činjenicu je li znala da se tablete Leponex ne smiju konzumirati zajedno s alkoholom ili joj to nije bilo poznato te u odnosu na činjenicu koja se odnosi na količinu tableta koje su usitnjene i žrtvama stavljene u piće). Osim toga, obrana optužene I. O. je u svim onim dijelovima koji su odlučni za pravilnost činjeničnih utvrđenja na kojima je utemeljena odluka o kaznenopravnoj odgovornosti, za razliku od obrane optuženog N. B., potkrijepljena svim izvedenim personalnim dokazima odnosno iskazima ispitanih svjedoka, utvrđenjima iz nalaza i mišljenja kombiniranog toksikološko-sudskomedicinskog vještačenja vještaka dr. sc. M. N. i dr.med. P. Š. te materijalnim dokazima, među kojima osobito valja istaknuti DVD snimke kamera video-nadzora u odnosu na kaznena djela opisana pod točkama 2. i 3. izreke prvostupanjske presude. Naposljetku, treba imati na umu i to da je stalni sudski vještak psihijatrijske struke, doc. dr. sc. G. A. na raspravi 1. prosinca 2021. na upit je li optužena I. O. sklona izmišljanju događaja odgovorio da sama po sebi ona nije sklonija izmišljanju događaja u odnosu na prosječnu osobu.

 

8.3. Uzevši, dakle, u obzir sve prethodno izneseno, pravilnost činjeničnog stanja u pobijanoj presudi nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbom optuženog N. B..

 

9. U okviru žalbe zbog odluke o kazni optuženi N. B. navodi da je osuđen isključivo na temelju priznanja optužene I. O., koja je na svaki način željela smanjiti svoju kaznenopravnu odgovornost i svojim iskazom teretiti njega.

 

9.1. Žaleći se zbog odluke o kazni, optužena I. O. navodi da je drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o njezinoj žalbi protiv prvostupanjske presude morao primijeniti institut ublažavanja kazne iz članka 48. stavka 2. KZ/11. jer da na njezinoj strani postoje naročite olakotne okolnosti, a to su samoinicijativno i iskreno priznanje počinjenja kaznenih djela, njezina mladost tempore criminis, činjenica da su njezini intelektualni kapaciteti niži od prosječne osobe, da je prema utvrđenju psihijatrijskog vještaka bila smanjeno ubrojiva te u inferiornom odnosu prema optuženom N. B. i zbog toga sklonija prihvatiti njegove obrasce ponašanja. Tvrdi da sama po sebi i bez utjecaja optuženog N. B. nikada ne bi počinila predmetna kaznena djela, da je bila u strahu od optuženog N. B. za vlastiti život te da je bila prisiljena slijediti njegove naloge. Navodi da je inače dobra osoba, majka sedmero maloljetne djece o kojima mora skrbiti te da bi, nakon odsluženja ove kazne, imala više od 60 godina tako da bi njezin život, kao i život njezine djece, bio uništen.

 

9.2. Određujući vrstu i mjeru kazne koju u svakom pojedinom slučaju treba izreći sud uvijek mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja određenog kaznenog djela. U skladu s tim drugostupanjski sud je optuženom N. B. pravilno cijenio po prvostupanjskom sudu utvrđenu olakotnu okolnost u vidu razmjerno starije životne dobi, kao što je pravilno zaključio i da je značaj po prvostupanjskom sudu utvrđene olakotne okolnosti u vidu očinstva šestero malodobne djece relativiziran okolnošću da je on pravomoćno osuđen (i) zbog kaznenih djela povrede djetetovih prava iz članka 177. KZ/11. Jednako tako, drugostupanjski sud je ovom optuženiku pravilno cijenio po prvostupanjskom sudu utvrđene otegotne okolnosti u vidu: višestruke osuđivanosti za različita kaznena djela među kojima su i kaznena djela s elementima agresivnosti te ona čiji su zaštitni objekti život i tijelo ljudi (kazneno djelo teške tjelesne ozljede); visokog stupnja krivnje karakteriziranog postupanjem s izravnom namjerom da sve tri žrtve liši života, i to bez jasnog povoda, pri čemu je iskorišteno njihovo povjerenje, a nakon što je žrtvama M. V. i M. V. pozlilo od konzumacije lijekova s alkoholom, optuženi B., iako je to primijetio, nije poduzeo ništa kako bi im pomogao i time eventualno spriječio teške posljedice koje su naposljetku nastupile te stupnja povrede zaštićenog dobra očitovanog činjenicom da su dvije žrtve (A. I. i M. V.) lišene života, dok je jednoj žrtvi (M. V.) zdravlje osobito teško oštećeno. Uzevši u obzir sve izneseno te imajući u vidu i zakonski okvir kazne propisane za kazneno djelo iz članka 111. KZ/11. (kazna zatvora najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora), ocjena je ovog trećestupanjskog suda da su od strane drugostupanjskog suda prihvaćene po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora u trajanju od po dvadeset godina za svako od dva kaznena djela iz članka 111. točke 1. KZ/11. te kazna zatvora u trajanju od petnaest godina za pokušaj kaznenog djela iz članka 111. točke 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., kao i jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od četrdeset godina, primjerene svim okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti optuženog N. B. kao počinitelja ovih kaznenih djela. Njima će se izraziti i društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

9.3. Zbog toga nije osnovana žalba optuženog N. B. zbog odluke o kazni. Tom žalbom se, osim toga, ni ne osporava pravilnost utvrđenih okolnosti koje su odlučne za vrstu i mjeru kazne, već se ističe okolnost koja je odlučna za odluku o krivnji. Međutim, taj je žalbeni navod, koji je iznesen i u okviru žalbe optuženog N. B. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, od strane ovog trećestupanjskog suda ocijenjen neosnovanim.

 

9.4. Što se tiče optužene I. O., drugostupanjski sud joj je pravilno cijenio po prvostupanjskom sudu utvrđenu otegotnu okolnost u vidu višestruke osuđivanosti za različita kaznena djela, među kojima je i kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavaka 2. i 3. KZ/11. koje karakterizira element agresivnosti. Jednako tako, pravilno joj je cijenio po prvostupanjskom sudu utvrđene otegotne okolnosti u vidu visokog stupnja krivnje karakteriziranog postupanjem s izravnom namjerom da sve tri žrtve liši života, i to bez ikakvog povoda, pri čemu je iskorišteno njihovo povjerenje, a nakon što je žrtvama M. V. i M. V. pozlilo od konzumacije lijekova s alkoholom, optužena I. O., iako je to primijetila, nije poduzela ništa kako bi im pomogla i time eventualno spriječila teške posljedice koje su na kraju i nastupile te stupnja povrede zaštićenog dobra u vidu činjenice da su dvije žrtve (A. I. i M. V.) lišene života, dok je žrtvi M. V. zdravlje osobito teško oštećeno. Ovoj su optuženici od strane drugostupanjskog suda pravilno ocijenjene i po prvostupanjskom sudu utvrđene olakotne okolnosti u vidu priznanja počinjenja sva tri kaznena djela te izraženog iskrenog žaljenja i kajanja zbog njihovog počinjenja, dok je značaj okolnosti da je ta optuženica majka sedmero maloljetne djece relativiziran činjenicom njezine pravomoćne osuđivanosti zbog kaznenog djela povrede djetetovih prava iz članka 177. KZ/11. te da o toj djeci nije skrbila. Uz sve navedeno, drugostupanjski sud je prihvatio i po prvostupanjskom sudu na temelju nalaza i psihijatrijskog vještaka mišljenja utvrđene osobine ličnosti optužene I. O.. On je, naime, utvrdio da je ona osoba koja je zbog svog vrlo nepovoljnog ranog razvoja i intelektualnih sposobnosti na granici lake prema umjerenoj mentalnoj retardaciji u odnosu prema optuženom N. B. bila ovisnija o njemu od prosječne osobe, zbog čega je i procijenjeno da je tempore criminis bila smanjenih sposobnosti shvaćanja svog postupanja i upravljanja svojom voljom, ali ne bitno. Stoga su, po ocjeni ovog trećestupanjskog suda, od kazne zatvora koje joj je utvrdio prvostupanjski, a prihvatio drugostupanjski sud, i to u trajanju od po petnaest godina za svako od dva kaznena djela iz članka 111. točke 1. KZ/11. te u trajanju od dvanaest godina za pokušaj kaznenog djela iz članka 111. točke 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., kao i jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od trideset godina primjerene svim okolnostima konkretnog slučaja i ličnosti optužene I. O. kao počiniteljice ovih kaznenih djela te će se njima u potpunosti ostvariti sve svrhe kažnjavanja propisane člankom 41. KZ/11.

 

9.5. Zbog toga optužena I. O. nije u pravu kada u žalbi tvrdi da joj je drugostupanjski sud prilikom izbora kazne trebao primijeniti institut ublažavanja kazne. Ona, naime, u svojoj žalbi ponavlja sve one okolnosti koje su od strane prvostupanjskog i drugostupanjskog suda ocijenjene olakotnima, pri čemu im, bez uspjeha, nastoji dati značaj naročito olakotnih okolnosti, dok istovremeno ne navodi nijednu novu okolnost koja bi doista imala značaj naročito olakotne okolnosti i time dovela do odmjeravanja joj još blažih kazni, kako pojedinačnih, tako i one jedinstvene. Kada se, uz činjenicu da je optužena I. O. ranije pravomoćno osuđena (i) zbog kaznenih djela povrede djetetovih prava iz članka 177. KZ/11., ima u vidu i to da je sama optuženica u razgovoru s psihijatrijskim vještakom navela da su joj djeca u prihvatilištu i da ih nije vidjela dvije godine (stranica 15. pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka doc. dr. sc. G. A., list 421 spisa), pravilnost odluke o kazni nije dovedena u pitanje ni žalbenim tvrdnjama optužene I. O. da će se njezino izdržavanje kazne zatvora nepovoljno odraziti na život njezine djece.

 

10. Budući da žalbe optuženog N. B. i optužene I. O. nisu osnovane te da ni ispitivanjem drugostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj trećestupanjski sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. u vezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/08.-22., pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-22. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 15. veljače 2023.