- 1 -              Rev 2365/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2365/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1) B. L. pok. M., OIB … i 2) D. L. pok. M., OIB … , zastupani po punomoćnici E. P., odvjetnici u B., protiv tuženice R. H., zastupane po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-112/17-2 od 6. lipnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-1039/16 od 14. prosinca 2016., u sjednici održanoj 15. veljače 2023.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-112/17-2 od 6. lipnja 2017. i presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj P-1039/16 od 14. prosinca 2016., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

 

II. O trošku sastava revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je presuđeno:

 

              „Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

              "Utvrđuje se prema tuženoj R. H. da su tužitelji B. L., OIB: … i D. L.,OIB: … , stekli pravo vlasništva na dijelu čest. zem. 1123/1 k.o. I. G. u površini 8944 m2, prikazanom na skici izmjere stalnog sudskog vještaka I. B., dipl. ing. geod. od 22.07.2016. god. točkama A, B, C, D, koja skica je sastavni dio ove presude, što je tužena dužna priznati i trpjeti da tužitelji nakon izvršene parcelacije u zemljišnim knjigama ishode uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime i to svaki za ½ dijela, uz istovremeno/ brisanje tog prava s imena tužene u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti ove presude.".

 

2. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) podnose tužitelji zbog pitanja uračunava li se rok stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu i vrijeme prije prvog siječnja 1997.

 

3. Na reviziju nije odgovoreno.

 

4. Revizija je osnovana.

 

5. Sukladno odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. ovoga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

6. U reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tužitelji su određeno naveli pitanje i izložili razloge, te ovaj sud smatra da se radi o važnom pitanju o kojem u vrijeme donošenja drugostupanjske odluke postoji različita praksa sudova drugog stupnja (Županijski sud u Bjelovaru poslovni broj Gž-1128/11 od 26. svibnja 2011.), a također odstupa od pravnih shvaćanja ovog suda (Rev-669/2018 od 15. veljače 2020 i Rev-291/2014 od 17. travnja 2018.).

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da su stekli pravo vlasništva na dijelu čest. zem. 1123/1 k.o. I. G. u površini od 8944 m2 prikazanom na skici izmjere stalnog sudskog vještaka od 22. srpnja 2016. točkama A, B, C, D temeljem nasljeđivanja svog oca M. L., a ovaj nasljeđivanjem svog oca M. L. i građenjem, a M. L. nasljeđivanjem svog oca G. L., dakle, putem svojih prednika i dugogodišnjim mirnim i nesmetanim posjedovanjem (dosjelošću), što je tuženica dužna priznati i trpjeti da tužitelji nakon izvršene parcelacije u zemljišnim knjigama ishode uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini na svoje ime i to svaki za 1/2 dijela, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženice.

 

8. Sudovi nižeg stupnja zaključuju da tužitelji sami i putem svojih prednika nisu dokazali da su ostvarili posjed u potrebnom trajanju do 6. travnja 1941. te da je stoga njihov zahtjev za utvrđenje prava vlasništva neosnovan.

 

9. U biti, pitanje koje u reviziji postavljaju tužitelji svodi se na dilemu glede primjene čl. 159. st. 2. i 4. te čl. 160. i čl. 18. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP) i potrebnog roka za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu.

 

10. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev na temelju utvrđenja o nepostojanju neprekinutog kvalificiranog posjeda nekretnine od strane prednika tužitelja i tužitelja.

 

11. Pri tome su propustili cijeniti postoje li pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i prije 8. listopada 1991., odnosno u vremenu nakon što su prednici tužitelja stupili u posjed sporne nekretnine.

 

12. U ovom slučaju valja poći od toga da je čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/1991 od 8. listopada 1991.) stavljen je izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. je u čl. 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

13. Dana 17. studenog 1999., Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo je čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. (odluke poslovni broj U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenog 1999. - „Narodne novine“, broj, 137/99 od 4. prosinca 1999.).

 

U odnosu na navedene propise i prava stranaka koja su stečena na temelju ukinutih zakonskih odredaba se izjasnio Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda, primjerice: Gashi protiv Hrvatske po zahtjevu broj 32457/05, Trgo protiv Hrvatske po zahtjevu broj 35298/04, Radomilja i dr. protiv Hrvatske po zahtjevu broj 37658/10.

U tim presudama je zauzeto pravno shvaćanje:

 

„U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.“.

 

14. Stoga je ovaj sud glede pitanja  kao u reviziju tužitelja zauzeo pravno shvaćanje primjerice u odluci Rev-291/2014 od 17. travnja 2018.:

 

„Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.“.

 

15. Kako se iz podataka u spisu dade razabrati da su prednici tužitelja posjedovali sporne nekretnine i prije 8. listopada 1991. sud će u nastavku postupka iscrpno ispitati i te iznesene okolnosti, provesti druge dokaze koje će stranke eventualno predložiti, te ispitati postoje li i okolnosti za primjenu pravnog shvaćanja koje je Evropski sud za zaštitu ljudskih prava iznio u predmetu Trgo protiv Hrvatske (presuda od 11. lipnja 2009. broj 35298/04) kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su aktima bivših vlasti prešle iz režima vlasništva u režim društvenog vlasništva.

 

16. Slijedom navedenog, kako je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nedovoljno i nepotpuno utvrđeno valjalo je presude sudova nižeg stupnja ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje u smislu odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a.

 

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. ZPP-a.

 

Zagreb, 15. veljače 2023.