- 1 -              Kž-rz 25/2018-6

 

 

 

 

 

Broj: Kž-rz 25/2018-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića, Žarka Dundovića, Melite Božičević-Grbić i Damira Kosa kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Ž. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93. – ispravak, 108/95., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96.; dalje: OKZRH), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog D. Ž. i optuženog B. J. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 17. rujna 2018. broj K-RZ-4/12., u sjednici održanoj 15. veljače 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženog M. M., odvjetnice N. P.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u osuđujućem dijelu u odluci o kazni na način da se optuženi D. Ž. i optuženi B. J., za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZRH, zbog kojeg su prvostupanjskom presudom proglašeni krivima, na temelju istog zakonskog propisa, osuđuju na kazne zatvora svaki u trajanju od po 20 (dvadeset) godina.

 

              II. Odbijaju se kao neosnovane u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika te u cijelosti žalbe optuženog D. Ž. i optuženog B. J. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijski sud u Zagrebu u odsutnosti je proglasio krivima optuženog D. Ž. i optuženog B. J. zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH za koje ih je, na temelju istog zakonskog propisa, osudio na kazne zatvora u trajanju od po 15 godina za svakog optuženika.

 

 

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.) optuženi D. Ž. i optuženi B. J. obvezani su na ime troškova kaznenog postupka platiti svaki po 5.000,00 kuna kao i trošak branitelja po službenoj dužnosti, a koji će se naknadno odrediti.

 

2. Istom su presudom optuženi G. N. K., optuženi M. M. te optuženi D. S., na temelju članka 453. ZKP/08.-17., oslobođeni optužbe da bi počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH.

 

2.1. Ujedno je, na temelju čanka 149. stavka 1. ZKP/08.-17., odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. – 5. ZKP/08.-17. te nužni izdaci optuženika kao i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

3. Žalbe su protiv prvostupanjske presude podnijeli državni odvjetnik, optuženi D. Ž. te optuženi B. J..

 

3.1. Državni odvjetnik se u odnosu na osuđujući dio presude žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i to na okolnosti o kojima ovisi odmjeravanje kazne, odnosno zbog odluke o kazni, dok se u odnosu na oslobađajući dio presude žali zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda u osuđujućem dijelu ukine i to samo u odluci o kazni i da se u tom dijelu predmet vrati na ponovno suđenje, podredno da se optuženom D. Ž. i optuženom B. J. izrekne stroža kazna, kao i da se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu ukine i u odnosu na te optuženike predmet vrati na ponovno suđenje.

 

3.2. Optuženi D. Ž. žali se po branitelju, odvjetniku F. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji te odluke o troškovima postupka. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3.3. Optuženi B. J. žali se po branitelju, odvjetniku S. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji i odluke o troškovima postupka. Predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

 

 

4. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi M. M. po braniteljici, odvjetnici N. P., smatrajući ju neosnovanom, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi oslobađajući dio presude u odnosu na optuženog M. M.. Ujedno je zahtijevao da se braniteljica optuženika pozove na sjednicu vijeća na kojoj će se odlučivati o žalbi državnog odvjetnika, čemu je udovoljeno.

 

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-17. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Sjednica vijeća održana je u nazočnosti braniteljice optuženog M. M., odvjetnice N. P.a, u skladu s odredbom članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22.; dalje: ZKP/08.-22.), u odsutnosti zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, koji je o sjednici uredno obaviješten.

 

7. Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, a žalbe optuženog D. Ž. i optuženog B. J. nisu osnovane.

 

 

U odnosu na osuđujući dio presude:

 

 

8. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17. optuženi D. Ž. u žalbi tvrdi da je izreka presude proturječna razlozima presude. Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog iste žalbene osnove, optuženi B. J. tvrdi da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, kao i da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danima u postupku i samih tih zapisnika. Međutim, osim citiranog parafraziranja zakonskog teksta kojim su opisani oblici ostvarenja te apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka, žalitelji takve svoje tvrdnje ničim ne argumentiraju, a niti ne konkretiziraju u čemu bi se navedene povrede ogledale.

 

9. Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, ispitao pobijanu presudu i u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. ZKP/08.-22. i pritom nije utvrđeno da bi bila ostvarena u žalbama optuženika istaknuta bitna postupovna povreda pa tako niti kakva druga povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

10. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno u biti samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer se u žalbama ne navodi koje je odlučne činjenice prvostupanjski sud propustio utvrditi, obojica optuženika tvrde da je ono rezultat pogrešne ocjene izvedenih dokaza. Pritom, prigovorima koje upućuju analizi i ocjeni izvedenih dokaza iznesenima u pobijanoj presudi u biti polemiziraju s razlozima pobijane presude i pobijaju ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja, pokušavajući na svoj način prikazati rezultate provedenog dokaznog postupka, sve u cilju potkrijepe svojih tvrdnji da nema niti jednog konkretnog dokaza da su počinili terećeno kazneno djelo.

 

11. Međutim, prvostupanjski je sud vrlo savjesno, temeljito i s potrebnom kritičnošću pristupio analizi svih izvedenih dokaza te je na temelju njihove valjane ocjene s pravom zaključio da je nesporno dokazano da su optuženi D. Ž. i optuženi B. J. počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na način kako je to opisano u izreci prvostupanjske presude.

 

12. U tom je smislu u odnosu na optuženog D. Ž. prvostupanjski sud pravilno povezao iskaz svjedoka-očevica M. G. koji je u vrijeme počinjenja djela, skrivajući se u štali, prepoznao upravo optuženog D. Ž. kao jednu od osoba koje su u kući ubili njegovog ujaka i ujnu, A. i M. M., s iskazom svjedokinje "po čuvenju" M. D., koja je na placu u G. čula da je taj zločin počinio optuženi D. Ž. jer se trebao dokazivati s obzirom na to da je bio oženjen za Hrvaticu, kao i sa sadržajem u dokaznom postupku pročitanog dnevnika koji je ta svjedokinja vodila u inkriminiranom razdoblju, iz kojeg proizlazi da kao počinitelja kaznenog djela opisuje osobu "Č." a kojim nadimkom se nesporno koristio optuženi D. Ž..

 

13. Pravilnost takvog zaključka nije poljuljana žalbenim navodima optuženog D. Ž. da se osuđujuća presuda ne može isključivo temeljiti na iskazu svjedoka M. G. jer da je, iskazujući u istrazi pred Županijskim sudom u Sisku, prvotno naveo da nije prepoznao počinitelje predmetnog kaznenog djela, nakon čega da je iskazao da je optuženika prepoznao kao počinitelja djela, a bez da je precizirao okolnosti koje su bile temelj za takvo prepoznavanje. Naime, iako je točno da je taj svjedok u slobodnom izlaganju iskazao da nikoga nije prepoznao, nakon čega je na izravan upit suda odgovorio da je prepoznao osobe koje su ubile njegovog ujaka i ujnu navevši kao počinitelja djela i optuženog D. Ž., zvanog Č. iz R., navedeno iskaz tog svjedoka ne čini ni kontradiktornim niti neživotnim, kako se to tvrdi u žalbi ovog optuženika. Uostalom, kod takvih bezuspješnih nastojanja žalbe za umanjenje značaja iskaza tog svjedoka, žalitelj u cijelosti zanemaruje činjenicu da je tijekom postupka vođenog pred Županijskim sudom u Zagrebu ovaj svjedok ponovno ispitan, a tada je ponovno određeno naveo da je kritičnog dana prepoznao optuženog D. Ž., opisujući ga kao osobu nadimka "Č." iz R., čiju obitelj su zvali "Č." Isto tako, prvostupanjski sud je u odnosu na optuženog B. J. pravilno povezao iskaz svjedokinje-žrtve A. Š. (koja je zahvaljujući stjecaju okolnosti i naknadno pruženoj liječničkoj pomoći jedina preživjela predmetni zločin), iz kojeg proizlazi da su inkriminiranog dana do njezine kuće došla trojica vojnika od kojih je jedan bio vrlo visok, znatno viši od ostalih, te je imao crnu bradu i kosu, s iskazima svjedoka R. J., P. T., D. R. i M. M., koji su suglasno optuženog B. J. opisali kao vrlo visokog muškarca, visine možda dva metra. Kada se ta nesporna činjenica - da je optuženi B. J. osoba izrazito visokog rasta -  dovede u vezu s iskazom svjedokinje M. D. koja je opisala da je 1993., tijekom boravka u Z. u G., razgovarala s optuženim B. J., a kada joj je on priznao da je bio među onima koji su počinili predmetni zločin te s iskazom svjedoka pod pseudonimom "G." koji je također naveo da je bio nazočan jednom razgovoru u kojem je optuženi B. J. govorio da je i on sudjelovao u tom zločinu, tada prvostupanjski sud s pravom nalazi dokazanim da je upravo ovaj optuženik počinitelj predmetnog kaznenog djela. Kod takvog zaključivanja, nije bez značaja ni okolnost da se ime i prezime optuženog B. J. u svojstvu počinitelja tog zločina spominje i u obavještajnim službama JNA, što je vidljivo ne samo iz sadržaja pojedinih personalnih dokaza (iskaz svjedoka P. T.) nego i iz sadržaja materijalne dokumentacije pročitane u dokaznom postupku (izvješća pukovnika M. O. upućena organima bezbednosti), čime je dana dodatna potvrda osnovanosti i pravilnosti rezoniranja prvostupanjskog suda.

 

15. Pravilnost takvog zaključka nije dovedena u pitanje žalbenim navodima optuženog B. J. kojima upire da iz sadržaja iskaza svjedokinje A. Š. proizlazi da su dvojica vojnika koja su ušla u kuću i pucala po njezinim ukućanima bile jako mlade osobe, oko 17 godina starosti ("derani"), dok je optuženi B. J. u to vrijeme imao oko 25 godina. Naime, svjedokinja nije iskazala da je najviši vojnik ušao u kuću nego da je zaostao pred kućom, pred ulazom u podrum, dodajući da misli da im je on bio neki vođa jer je drugoj dvojici dao znak da idu u kuću. Ni u žalbi istaknuta činjenica da je, nasuprot iskazu svjedoka B. B., koji optuženika opisuje kao osobu sklonu narušavanju javnog reda i mira i prije rata, svjedok R. J. iskazao da se optuženika sjeća kao discipliniranog i pristojnog dečka, nema odlučujući značaj za odluku o kaznenopravnoj odgovornosti optuženika.

 

16. S istim ciljem, dovođenja u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o dokazanosti kaznenog djela, optuženi B. J. u žalbi tvrdi da je vojni vrh tadašnje JNA sve znao jer su paravojne skupine "Š." "...", specijalne jedinice milicije SAO Krajine usko surađivale s JNA, ali da su pojedini vojni obavještajci "na kapaljku" iznosili svoja saznanja i razmišljanja te su manje-više sva izvješća prošla kroz neki "filter" jer je vođeno računa da se prekrije svaki trag pa su stoga i izvršitelji ovog kaznenog djela nakon počinjenja djela bili upućeni na "kurs" za P., ne kako bi sudjelovali u vojnoj vježbi, nego u cilju provođenja nekog oblika "rehabilitacije", kao i da su pojedini u dokaznom postupku ispitani svjedoci (svjedok L. Š., svjedok pod pseudonimom "G." o inkriminiranom događaju iskazivali manje nego što su doista znali. Naime, u kontekstu svega navedenog, ovaj žalitelj nalazi vrlo malo vjerojatnim da bi se počinitelji zločina olako izlagali i otkrivali svoju ulogu pa tako i da bi se optuženi B. J. hvalio po G. i okolnim mjestima da je upravo on počinitelj tog zločina.

 

17. Međutim, takvi žalbeni prigovori su također bez uspjeha. Kod ocjene njihove osnovanosti ovaj drugostupanjski sud se, naime, rukovodio mjestom (okupirano područje B.) i vremenom (1991.-1995.) u kojem su navedeni svjedoci vodili razgovor s optuženim B. J. tijekom kojih je on "priznao" počinjenje djela, dakle, kada status tzv. SAO Krajine kao i osobni status optuženika ničim nisu bili dovedeni u pitanje, već su, upravo suprotno, izgledali sigurno i stabilno. U takvim je okolnostima optuženik zasigurno smatrao da se priznanjem sudjelovanja u predmetnom zločinu ne izlaže nikakvom sigurnosnom riziku, kako to opravdano zaključuje i prvostupanjski sud, pa to, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pritom uzevši u obzir i vrijeme pokretanja ovog kaznenog postupka (tek 2005.), nije ni nelogično niti neživotno, kako se to nastoji prikazati u žalbi ovog optuženika.

 

18. Prema tome, prvostupanjski sud s pravom, nasuprot prigovorima iz žalbe obojice optuženika, na temelju tako provedenog dokaznog postupka nalazi utvrđenim da su optuženici D. Ž. i B. J. ostvarili objektivne i subjektivne elemente bića kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. OKZRH, počinjenog s izravnom namjerom. Naime, količina i kvaliteta dokaza na kojima prvostupanjski sud temelji takvo utvrđenje takvog je značaja da ne dovodi u sumnju zaključak iz pobijane presude da su oni kaznenopravno odgovorni za djelo opisano u izreci presude.

 

19. Stoga, budući da optuženici žalbenim prigovorima nisu doveli u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja kao ni izvedene zaključke prvostupanjskog suda, njihova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana. Samim time, neosnovana je i žalba optuženog B. J. zbog povrede kaznenog zakona, istaknuta kao tzv. posredna povreda kaznenog zakona, dakle, ona koja bi proizašla iz primjene kaznenog zakona na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

 

20. Pobijana presuda je, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-22., ispitana i po službenoj dužnosti te nije utvrđeno da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

21. Osporavajući pravilnost odluke o kazni, državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je  izrečena kazna preblaga jer da prvostupanjski sud nije dovoljno vrednovao okolnost broja i strukture civilnih žrtava kao i da je propustio dodatno otegotnom cijeniti okolnost koju je u presudi naveo kao utvrđenu, a ta je da je ovaj zločin, pored brojnosti žrtava, posebno težak i zbog utvrđene činjenice da se radi o planiranoj i hladnokrvnoj likvidaciji civilnog pučanstva izvan bilo kakvih vojnih djelovanja, a sve sa širim ciljem zastrašivanja i istrebljenja pripadnika hrvatskog naroda.

 

22. Premda su optuženi D. Ž. i optuženi B. J. u uvodnom dijelu žalbi naveli da se žale i zbog odluke o kazni, u tom pravcu u žalbi ne iznose nikakve konkretne razloge.

 

23. U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije dao dovoljan značaj otegotnim okolnostima pod kojima je ovo kazneno djelo počinjeno.

 

24. Naime, iako prvostupanjski sud pravilno kao otegotnu okolnost uzima broj i strukturu civilnih žrtava - ubijena je 21 osoba, uglavnom staraca i osoba u mlađoj životnoj dobi - i to bez ikakva povoda u ponašanju stanovnika J. te izvan bilo kakvog vojnog djelovanja i vojnog smisla i svrhe, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da kroz izrečenu kaznu zatvora za kazneno djelo zbog kojeg su optuženici proglašeni krivima nisu u potpunosti došle do izražaja težina i okolnosti počinjenog kaznenog djela. Naime, na kaznu treba više utjecati okolnost koja nesporno proizlazi iz utvrđene kronologije događaja i rezultata dokaznog postupka, a ta je da se radilo o pomno planiranom, organiziranom i izvedenom ratnom zločinu iza kojeg stoje strukture SAO Krajine te lokalnih vlasti formiranih uz tadašnju O. G. i to kako vojnih tako i policijskih te obavještajnih, pri čemu je cilj takvog postupanja optuženika bio unutarnji politički obračun odnosno zastrašivanje preostalog dijela hrvatskog stanovništva na području okupirane B. te prebacivanje odgovornosti za ratni zločin na pripadnike hrvatskih oružanih snaga.

 

25. Sve naprijed navedene i utvrđene okolnosti u konkretnom slučaju opravdavaju izricanje kazne zatvora u trajanju po 20 godina, kao najstrože zapriječene kazne zatvora za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva zbog kojeg su optuženi D. Ž. i optuženi B. J. pobijanom presudom proglašeni krivima. Jedino na taj način će se, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda,  u potpunosti ostvariti sve svrhe kažnjavanja propisane člankom 31. i člankom 4. stavkom 2. OKZRH. Ovakva kazna u sebi sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje su optuženici počinjenjem ovog kaznenog djela nanijeli oštećenicima-žrtvama i njihovim najbližima, ali isto tako i društvu u cjelini te će se njome, uz prvenstveno specijalnu prevenciju, istovremeno ostvariti i ciljevi generalne prevencije te ukazati na pravednost kažnjavanja. Ovako odmjerene kazne zatvora su nužne kako bi se njima izrazio odgovarajući prijekor društva prema počiniteljima ovakvih teških kaznenih djela koja unatoč proteku vremena nemaju manju težinu i društvenu opasnost i ne zastarijevaju.

 

26. Stoga je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, dok su odbijene žalbe optuženog D. Ž. i optuženog B. J. podnesene zbog iste žalbene osnove, pa je trebalo prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni.

 

27. Optuženi D. Ž. i optuženi B. J. se žale i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, pri čemu optuženi D. Ž. tu žalbenu osnovu uopće ne obrazlaže, dok optuženi B. J. u žalbi samo šturo tvrdi da nije dokazano da je počinio kazneno djelo za koje je osuđen zbog čega da nije dužan snašati troškove ovog postupka.

 

28. Međutim, prvostupanjski je sud, s obzirom na to da su optuženici proglašeni krivima, pravilno i zakonito, na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08.-22. obojici optuženika naložio da podmire troškove kaznenog postupka kako je to precizno navedeno u izreci i razlozima pobijane presude.

 

29. Slijedom svega iznesenoga, na temelju članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08.-22., odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

U odnosu na oslobađajući dio presude:

 

 

30. Žaleći se zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude, državni odvjetnik u žalbi osporava pravilnost odluke prvostupanjskog suda o odbijanju dokaznih prijedloga optužbe da se u svojstvu svjedoka ispitaju M. O., B. T., D. D., D. M., Ž. S. i M. D. smatrajući da se, protivno ocjeni prvostupanjskog suda, ne radi ni o nevažnim niti o odugovlačećim dokazima. Kod iznošenja konkretnih razloga za takav stav, državni odvjetnik se u žalbi samo šturo poziva na podneske od 16. svibnja 2018. te 31. kolovoza 2018. kojima su ti prijedlozi optužbe objašnjeni te ističe da postoji velika vjerojatnost da M. O. i B. T., kao djelatnici obavještajne zajednice tadašnje SAO Krajine, raspolažu s puno više saznanja o samom zločinu nego što je to navedeno u njihovim pisanim izvješćima.

 

31. Takvim žalbenim prigovorima državni odvjetnik, u biti, ne tvrdi da je neka odlučna činjenica ostala neutvrđena u smislu članka 470. stavka 3. ZKP/08.-17. nego tvrdi da bi se provođenjem predloženih dokaza utvrdilo drugačije činjenično stanje, čime, dakle, osporava pravilnost, a ne potpunost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.

 

32. Nasuprot istaknutim žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud, prihvaćajući u cijelosti razloge kojima se prvostupanjski sud kod takvog odlučivanja rukovodio, nalazi da je prvostupanjski sud s pravom kao nevažne i odugovlačeće odbio dokazne prijedloge optužbe da se u svojstvu svjedoka ispitaju gore nabrojane osobe.

 

33. Naime, u žalbi istaknuti D. M., Ž. S. i M. D. su, prema sadržaju podneska državnog odvjetnika od 31. kolovoza 2018., predloženi jer se radi o osobama koje su u različitim svojstvima sudjelovale u provođenju očevida na mjestu događaja u J. 17. studenog 1991., zbog čega je optužba smatrala osnovanim pretpostaviti da te osobe imaju saznanja o odlučnim činjenicama.

 

34. Međutim, u dokaznom su postupku na iste okolnosti - sudjelovanja u očevidu - već prethodno u svojstvu svjedoka bili ispitani N. S., R. J. i D. R., pri čemu su također i pročitani/pregledani zapisnik o očevidu s pripadajućom skicom i fotodokumentacijom pa je prvostupanjski sud s pravom ocijenio da su činjenice koje bi se tim dokazima trebale utvrditi već utvrđene prethodno provedenim dokazima te ih kao nevažne i odugovlačeće odbio.

 

35. Isto tako je prvostupanjski sud s pravom kao nevažne i odugovlačeće odbio dokazne prijedloge optužbe da se u svojstvu svjedoka ispitaju M. O., B. T. i D. D..

 

36. Naime, prema sadržaju podneska državnog odvjetnika od 16. svibnja 2018. ti su svjedoci predloženi na okolnost njihovih saznanja o inkriminiranom događaju s obzirom na to da je tempore criminis M. O. bio potpukovnik JNA na dužnosti načelnika "Organa bezbednosti komande prve operativne grupe", a B. T. rukovoditelj "Centra Službe državne bezbednosti B.", dok je D. D., prema iskazu svjedoka M. G., kritičnog dana nalazeći se u kući N. Š. vidio počinitelje zločina.

 

 

 

 

37. Međutim, imajući na umu da su B. T. i M. O., s obzirom na svoja tadašnja svojstva, tijekom svojih postupanja sačinjavali službene zabilješke odnosno depeše te izvješća koji su upućeni tadašnjim organima bezbednosti, a dio te dokumentacije, koja je sastavljena 25. i 26. prosinca 1991., je i pročitan u dokaznom postupku te je, štoviše, na sadržaju te dokumentacije, pored ostalog, utemeljena osuđujuća presuda, prvostupanjski sud s pravom ocjenjuje da, s obzirom na protek vremena, njihov status pripadnika obavještajnih struktura te činjenice boravišta u R. S., nije realno očekivati da bi ti svjedoci pred sudom iznijeli više saznanja o samom zločinu, pored onoga što je već navedeno u toj dokumentaciji.

 

38. Što se pak tiče prijedloga optužbe da se u svojstvu svjedoka ispita D. D., prvostupanjski sud pravilno primjećuje da niti iz jednog dijela iskaza svjedoka M. G., niti prilikom iskazivanja u istrazi pred Županijskim sudom u Sisku, a niti prilikom izvanraspravnog iskazivanja pred Županijskim sudom u Zagrebu, ne proizlazi da je spomenuo D. D. kao osobu koja je kritičnog dana vidjela izvršitelje predmetnog zločina, a to utvrđenje prvostupanjskog suda se, uostalom, u žalbi državnog odvjetnika niti ne spori.

 

39. Prema tome, imajući na umu rezultate dokazne građe, osobito velik broj tijekom dokaznog postupka ispitanih svjedoka (kako na raspravi, tako i zamolbeno putem međunarodne pravne pomoći kao i izvanraspravno u mjestima prebivališta) koji su iskazivali o svojim saznanjima o počiniteljima predmetnog zločina, dobivenim isključivo javnim pogovorom ili prepričavanjem, pa tako i u odnosu na optuženike G. N. K., M. M. i D. S., prvostupanjski je sud pravilno zaključio da se predloženim dokazima ne bi utvrdilo drugačije činjenično stanje od onoga prethodno utvrđenog drugim dokazima te je potom s pravom, u skladu s člankom 421. stavkom 1. točkama 2. i 4. ZKP/08.-17., takve dokazne prijedloge državnog odvjetnika ocijenio nevažnima i odugovlačećima.

 

40. Prema tome, nije osnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

41. Slijedom svega navedenog, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud savjesnom i pravilnom analizom i ocjenom svih izvedenih dokaza osnovano utvrdio da, premda izvedeni dokazi daju osnova za zaključak da su optuženici G. N. K., M. M. i D. S. u nekom trenutku bili pripadnici izviđačko-diverzantske grupe štaba teritorijalne obrane G. i/Ili specijalne jedinice milicije tzv. SAO Krajine, ti dokazi istovremeno ne daju osnova za pouzdan i siguran zaključak da su počinili kazneno djelo koje im se optužnim aktom stavlja na teret pa ih je zakonito i osnovano, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08.-17., oslobodio optužbe da bi počinili kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZRH.

 

42. Stoga, budući da prigovorima istaknutima u žalbi državnog odvjetnika nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda koja se temelje na pravilnoj ocjeni rezultata provedenog dokaznog postupka, a ni ispitivanjem prvostupanjske presude u tom dijelu, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08.-22., nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08.-22. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 15. veljače 2023.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove drugostupanjske presude optuženi D. Ž. i optuženi B. J. te državni odvjetnik imaju pravo žalbe u roku 15 (petnaest) dana od dana dostave pisanog otpravka ove presude. Žalba se podnosi putem prvostupanjskog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o njoj u trećem stupnju odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske.