- 1 -              I Kž 379/2018-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 379/2018-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. M. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, oštećenika i optuženog T. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 29. siječnja 2018. broj K-43/2015, u sjednici održanoj 15. veljače 2023. u prisutnosti u javnom djelu sjednice branitelja optuženog T. M. , odvjetnika M. K.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se izrečena kazna zatvora iz prihvaćene djelomične uvjetne osude iz prvostupanjske presude neće izvršiti i ako optuženi T. M. u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude ispuni posebnu obvezu popravljanja štete iz članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11.

Na temelju članka 57. stavka 6. u vezi članka 56. stavka 4. i članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11. optuženom T. M. izriče se posebna obveza – popravka štete počinjene kaznenim djelom, na način da oštećenom trgovačkom društvu B. d.o.o. S. , u roku od 2 (dvije) godine od pravomoćnosti presude isplati novčani iznos od 94.085,33 (devedeset četiri tisuće osamdeset pet eura i trideset i tri centa) eura / 708.885,94 (sedamsto osam tisuća osamsto osamdeset i pet kuna i devedeset četiri lipe, prema tečaju 7,53450 kuna = 1 euro) kuna.

 

Na temelju članka 57. stavka 1. u vezi članka 58. stavka 5. KZ/11. sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje kazne zatvora ako optuženik u roku koji mu je određen ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri posebnu obvezu iz članka 62. KZ/11. koja mu je naložena.

 

              II. Prihvaća se žalba oštećenog trgovačkog društva B. d.o.o., S., preinačuje se odluka o imovinskopravnom zahtjevu na način da se optuženom T. M. nalaže da oštećenom trgovačkom društvu B. d.d., S. plati iznos od 94.085,33 (devedeset četiri tisuće osamdeset i pet eura i trideset i tri centa) eura / 708.885,94 (sedamsto osam tisuća osamsto osamdeset i pet kuna i devedeset četiri lipe, prema tečaju 7,53450 kuna = 1 euro) kuna sa zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22. – dalje: ZOO) i to za razdoblje od 30. travnja 2010. do 31. srpnja 2015. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila, prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

 

III. Odbija se kao neosnovana žalba optuženog T. M. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom od 29. siječnja 2018. broj K-43/2015. Županijski sud u S. proglasio je krivim optuženog T. M. zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva – zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11. te zbog počinjenja kaznenog djela protiv vjerodostojnosti isprava – krivotvorenjem službene isprave iz članka 312. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje: KZ/97.). Nakon toga je optuženom T. M. za kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, temeljem članka 246. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, a za kazneno djelo krivotvorenja službene isprave, temeljem članka 312. stavka 1. KZ/97., utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te je isti, uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i osam mjeseci. Potom mu je, temeljem članka 57. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se dio kazne zatvora na koju je osuđen u trajanju od šest mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju od jedne godine i dva mjeseca neće izvršiti ukoliko optuženik u vremenu provjeravanja od tri godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

 

2. Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.-17.) oštećeno trgovačko društvo B. d.o.o., S. (pravilno bi bilo: B. d.d., S. ) upućeno je da imovinskopravni zahtjev podnesen protiv optuženika može ostvariti u parnici.

 

3. Temeljem članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 1. i 2. točkama 1. i 6. ZKP/08.-17. optuženom T. M. naloženo je plaćanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 12.754,00 kuna, dok će se o troškovima koji se odnose na naknadu opunomoćeniku oštećenika odlučiti naknadno posebnim rješenjem.

 

4. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu i zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da oštećenom trgovačkom društvu B. d.d., S. dosudi imovinskopravni zahtjev te da potom preinači odluku o kaznenoj sankciji na način da se uz uvjetovani dio kazne optuženik obveže na popravak štete koja je počinjena kaznenim djelom odnosno podredno da se od optuženika oduzme protupravna imovinska korist u iznosu od 708.885,94 kune.

 

4.1. Žalbu je podnijelo i oštećeno trgovačko društvo B. d.d., S. po opunomoćeniku, odvjetniku mr. sc. Z. R. zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske u tom dijelu preinači pobijanu presudu i oštećeniku dosudi postavljeni imovinskopravni zahtjev.

 

4.2. Žalbu je također podnio i optuženi T. M.  po branitelju, odvjetniku H. K. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenopravnoj sankciji te odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženi bude oslobođen optužbe ili da se u odnosu na odluku o kaznenopravnoj sankciji optuženiku izrekne uvjetna osuda odnosno podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Ujedno je zatražio da bude izvješten o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

6. Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08.-17. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

7. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženog T. M. , odvjetnika M. K., a u odsutnosti optuženog T. M. i zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici bili uredno obaviješteni pa je, sukladno odredbi članka 475. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.-22.), sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

 

8. Žalbe državnog odvjetnika i oštećenog trgovačkog društva B. d.d., S. su osnovane, dok žalba optuženog T. M. nije osnovana.

 

9. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženi T. M.  ističe kako je izreka pobijane presude proturječna, a da je obrazloženje koje je dano skromno i nedostatno u pogledu odlučnih činjenica, pri čemu da je prvostupanjski sud, po njegovom mišljenju, propustio dati razloge o odlučnim činjenicama navodeći samo provedene dokaze, bez da je dao ocjenu dokaza na temelju kojih je donesen zaključak kako u pogledu krivnje, tako i u pogledu postojanja kaznenog djela. Smatra da su razlozi koji su dani u odnosu na odlučne činjenice nejasni i u znatnoj mjeri proturječni pa je, iako to izričito ne precizira, evidentno da ovakvim žalbenim razlozima upire na postupovnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-17.

 

9.1. Međutim, nasuprot ovakvim tvrdnjama optuženika, izreka pobijane presude je jasna i razumljiva i ni u jednom dijelu nije proturječna, a sud prvog stupnja je u odnosu na sve odlučne činjenice dao jasne, određene i dostatne razloge pri čemu je u obrazloženju prvostupanjske presude najprije u bitnome reproducirao obranu optuženika, iskaze ispitanih svjedoka te nalaz i mišljenje vještaka za ekonomsko-financijske poslove (stranica 5., 7. odlomak odozgo do stranice 15., 2. odlomak odozgo obrazloženja), nakon čega je dao svoju analizu i ocjenu izvedenih dokaza te koje su odlučne činjenice na temelju tako provedenih dokaza utvrđene, kako u pogledu počinjenog kaznenog djela, tako i u pogledu kaznenopravne odgovornosti optuženika (stranica 15., 3. odlomak odozgo do stranice 20., 3. odlomak odozgo obrazloženja). Pri tome treba napomenuti kako je u odnosu na odlučne činjenice u pobijanoj presudi jedno opširno i detaljno obrazloženje, a razlozi koji su dani, po ocijeni drugostupanjskog suda, dostatni su, jasni, u potpunosti razumljivi i ni u jednom dijelu nisu međusobno proturječni, zbog čega se pobijana presuda, suprotno tvrdnjama optuženika, u potpunosti može ispitati. Međutim, druga je stvar što se s takvom analizom i ocjenom dokaznog postupka te utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda u pogledu odlučnih činjenica optuženik ne slaže, ali to onda predstavlja neku drugu žalbenu osnovu, a ne ovu, o čemu će biti više govora kada će se ispitivati pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

9.2. Nadalje, ističući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka ovaj žalitelj smatra da se pobijana presuda temelji na nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka za ekonomsko-financijske poslove S. K., koji je, po njegovom mišljenju, nezakoniti dokaz. Obrazlažući ovaj žalbeni razlog optuženik navodi kako je nalaz i mišljenje ovog vještaka, suglasno uputi koja mu je dana, sačinjen na način da je vještak prekoračio granice svojih ovlasti jer je dao svoje mišljenje u pogledu odgovornosti optuženika prije nego li je proveden dokazni postupak, pa iako to izričito ne navodi, evidentno je kako u ovom dijelu izjavljene žalbe sugerira da bi se zbog toga radilo o postupovnoj povredi iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-17.

 

9.3. Međutim, niti u ovom djelu žalbe optuženik nije u pravu.

 

9.4. Naime, u ovom kaznenom predmetu je tijekom istrage, temeljem pisanog naloga istražnog suca (list 422 spisa predmeta), provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomsko-financijske poslove dipl. oec. S. K. (list 423-430 spisa predmeta). Nakon toga je tijekom rasprave, temeljem pisanog naloga predsjednika vijeća (list 599 spisa predmeta), provedena dopuna financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po tom istom vještaku (list 600-608 spisa predmeta), da bi potom taj isti vještak za ekonomsko-financijske poslove bio ispitan i na raspravi koja je održana 3. listopada 2017. i to u nazočnosti stranaka (list 625-626 spisa predmeta). S obzirom da su financijsko-knjigovodstveno vještačenje u istrazi i dopuna financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tijekom rasprave provedeni temeljem pisanog naloga tijela koje vodi postupak (istražni sudac i predsjednik vijeća), u skladu s odredbom članka 309. stavka 1. tada važećeg Zakona o kaznenom postupku, te da je stalni sudski vještak za ekonomsko-financijske poslove prilikom izrade nalaza i mišljenja te dopune nalaza i mišljenja postupao prema zadacima koje mu je zadao sud (utvrđivanje visine i načina na koji je došlo do manjka u P. c. D. iz sastava trgovačkog društva B. d.d. i to na odjelima alata i namještaja), pa kada se ima u vidu činjenica da je vještak odgovorio na sva postavljena pitanja te da je utvrdio zatražene odlučne činjenice, pri čemu, što proizlazi iz samog sadržaja nalaza i mišljenja odnosno dopune nalaza i mišljenja, niti u jednom dijelu nije iznio svoje mišljenje u pogledu eventualne kaznene odgovornosti optuženika, a kako to pogrešno tvrdi optuženik, to su navedeni nalaz i dopuna nalaza i mišljenja, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, zakoniti dokazi i na njima se može temeljiti sudska odluka.

 

9.5. Slijedom svega iznesenog, nisu počinjene postupovne povrede na koje u ovom dijelu žalbe ukazuje optuženik, a ispitujući pobijanu presudu, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-22., ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka druga povreda odredaba kaznenog postupka, a na koju isti pazi po službenoj dužnosti. 

 

10. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi T. M.  u žalbi uopće ne navodi koje je to odlučne činjenice prvostupanjski sud u provedenom dokaznom postupku propustio utvrditi pa će se stoga ovako istaknuti žalbeni prigovori ocjenjivati isključivo u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10.1. Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja optuženik tvrdi da prvostupanjski sud nije pribavio svu dostupnu i relevantnu dokumentaciju od oštećenika, iako mu je to prethodno bilo naloženo ukidnim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske (I Kž-804/13 od 15. rujna 2015.), zbog čega je, po mišljenju ovog žalitelja, ostalo sporno koja roba, kolike vrijednosti i u korist koga je bila predmetom disponiranja optuženika odnosno pod kojom šifrom su bili zavedeni predmetni artikli, slijedom čega je trebalo pribaviti i popisne liste sačinjene po popisnom povjerenstvu, s obzirom da se isključivo na temelju njih unose podaci u poslovne knjige.

 

10.2. Međutim, iznesenim žalbenim navodima, kojima optuženik očito daje svoju negativnu ocjenu u pogledu vjerodostojnosti pribavljenih dokaza, osobito relevantne poslovne dokumentacije oštećenog trgovačkog društva, nije s uspjehom dovedena u sumnju pravilnost utvrđenja odlučnih činjenica, a koje se odnose na utvrđeni manjak robe i njezinu vrijednost u P. c. D., na odjelima alata i namještaja.

 

10.3. Naime, sud prvog stupnja je postupajući po uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od oštećenog trgovačkog društva B. d.d., S. dodatno pribavio poslovnu dokumentaciju koja se odnosi na inventure koje su obavljene u mjesecu siječnju i svibnju 2010., koja dokumentacija je uvrštena u sudski spis i koju je vještak za ekonomsko-financijske poslove koristio prilikom izrade dopune nalaza i mišljenja tijekom ponovljene rasprave. U pobijanoj presudi prvostupanjski sud je u odnosu na ove okolnosti odnosno naknadno pribavljene inventurne liste dao vrlo opširne, dostatne i valjane razloge zbog čega smatra da samo njih, a ne i ručne inventurne liste treba prihvatiti kao vjerodostojne i uvjerljive te iz kojih razloga upravo na tim listama, dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, zasniva određene pravno relevantne zaključke (stranica 15., 1. odlomak odozgo obrazloženja). Pri tome je osobito značajan dio nalaza i mišljenja vještaka u kojem je isti naveo da "ručne inventurne liste u praksi ne postoje te da su službeni oni podaci koji se pohrane i obrade u elektronskom obliku". Shodno tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su u ovom konkretnom slučaju svi relevantni podaci uneseni u računalo, obrađeni i pohranjeni i kao takvi od strane oštećenika dostavljeni sudu, dok su ručno uneseni podaci, kao bilješke koje se sačinjavaju prilikom inventure, samo pomoćni materijali za izradu inventurnih lista i oni kao takvi ne predstavljaju službenu poslovnu dokumentaciju. Stoga, nije u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno budući da nisu tijekom postupka pribavljene ručne inventurne liste jer one, i po ocjeni ovog suda, nemaju odgovarajuću dokaznu snagu i značaj kakav im pridaje optuženik.

 

10.4. Pobijajući nadalje pravilnost utvrđenih činjenica optuženik tvrdi da je stalni sudski vještak za ekonomsko-financijske poslove, s obzirom da je odjel alata najpodložniji krađama, kod izračunavanja manjka trebao obračunati veću stopu "kala i rasapa", a kako je to propisano Zakonom o računovodstvu odnosno Općim poreznim zakonom. Također smatra da je oštećeno trgovačko društvo trebalo samo izdvojiti dio manjka robe koji se odnosi na tužbene zahtjeve koji su podneseni protiv osoba kojima je izvršena dostava robe, a koji nisu izvršili uplatu za isporučene artikle i tek nakon što budu utvrđeni iznosi koji se odnose na ove dvije stavke trebalo je utvrditi stvarno nastali manjak odnosno štetu za trgovačko društvo.

 

10.5. Međutim, niti u tom dijelu optuženik nije u pravu.

 

10.6. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka za ekonomsko-financijske poslove proizlazi kako je isti, suprotno tvrdnjama ovog žalitelja, kada je utvrđivao ukupan manjak na odjelima 30 474 i 30 475 (odjeli alata i namještaja) ukalkulirao zakonski dozvoljen rastep odnosno kalo od 15% i za taj iznos je prilikom izračuna umanjio vrijednost robe za koju je utvrđen konkretan manjak. Što se tiče tvrdnje da je od ukupnog iznosa trebalo odbiti i dio koji se odnosi na podnesene tužbene zahtjeve protiv osoba koje su preuzele artikle, ali ih pritom nisu platili, treba napomenuti da je i za tu robu nedvojbeno utvrđeno kako se radi o manjku, a kako ta roba nije plaćena to vrijednost tako isporučene robe također predstavlja štetu koja je nastala za trgovačko društvo, zbog čega okolnost da se u odnosu na tu istu robu vode parnični postupci radi njezine naplate nije od neposrednog utjecaja na ukupno nastali manjak i visinu štete koja je prouzročena trgovačkom društvu.

 

10.7. Stoga, slijedom svega navedenog pod točkama 10.3. i 10.6. ovog obrazloženja, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako je činjenično stanje u odnosu na ove odlučne činjenice, temeljem nalaza i mišljenja vještaka za ekonomsko-financijske poslove, u potpunosti i na pravilan način utvrđeno, zbog čega je osnovano i s opravdanim razlogom odbijen prijedlog obrane da se u odnosu na ove iste okolnosti provede novo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

10.8. Osporavajući nadalje pravilnost utvrđenih činjenica, a u odnosu na kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97., optuženik ističe kako nije dokazano da je počinio ovo kazneno djelo jer je tijekom dokaznog postupka utvrđeno da je primku za robu koja je izravno isporučena kupcima, a da prije toga nije niti došla na odjel, mogao sačiniti bilo tko od prodavača s obzirom da je među njima postojao odnos povjerenja, a kako je prodajni centar imao radno vrijeme od 08,00 ujutro do 21,00 navečer (svakog dana osim nedjelje) to on, kod takve organizacije posla, nije niti mogao kontrolirati svakog od prodavača.

 

10.9. Nasuprot ovakvim tvrdnjama optuženika, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako je na temelju provedenog dokaznog postupka na potpuno nedvojbeni način utvrđeno da je optuženik počinio i ovo kazneno djelo, upravo na način kako je to opisano u izreci pobijane presude.

 

10.10. Naime, iz iskaza svjedoka I. P. proizlazi kako je u oštećenom trgovačkom društvu bila formirana jedna komisija koja je trebala sačiniti popis robe u prodavaonici u kojoj je optuženik u inkriminiranom razdoblju bio poslovođa, a iz izvješća koje je u svezi toga sačinjeno 18. lipnja 2010. (list 107-110 spisa predmeta) i dopune tog izvješća od 11. listopada 2010. (list 226-227 spisa predmeta) utvrđeno je kako je pronađeno ukupno 29 slučajeva u kojima je roba po dokumentaciji bila zadužena u prodavaonici, ali robe tamo nije bilo jer je već bila prodana. Kada se uz navedeno ima u vidu i činjenica koja proizlazi iz iskaza svjedoka Z. J., koji je u to vrijeme bio direktor sektora maloprodaje u oštećenom trgovačkom društvu, a iz kojeg proizlazi da je jedino optuženik, kao voditelj odjela alata i odjela namještaja, imao šifru s kojom je mogao potvrditi otpremnicu za pojedinu robu, a kojom stvarno potvrđuje da je robu zaprimio, iako je to bilo samo fiktivno s obzirom da je ta roba prethodno već bila prodana kupcima i nije se nalazila na odjelu, tada je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je jedino i isključivo optuženik, zbog posjedovanja šifre, bio u mogućnosti sastavljati sporne otpremnice, a kojim je već prodanu robu neistinito knjižio i prikazivao da se nalazi na zalihama trgovine te je na taj način fiktivno prikazivao kako se roba još uvijek nalazi u skladištu, iako je u stvarnosti već bila prodana. Da je tome bilo tako, a kako to pravilno primjećuje i sud prvog stupnja, proizlazi ne samo iz naprijed navedenih dokaza, već i iz iskaza svjedoka M. P. i B. S., koje su ispitane u odnosu na pojedine otpremnice i koje su decidirano i suglasno ustvrdile kako se na otpremnicama koje su im predočene ne nalaze njihovi potpisi, pa ocjenjujući sve ove dokaze kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako je jedino optuženik, radi prikrivanja zlouporaba u svezi otuđenja robe s odjela alata i odjela namještaja, imao razloga i motiva sačinjavati ovakve otpremnice neistinitog sadržaja, prikazujući pritom navedenu robu kao zalihu prodavaonice, iako je ista već bila prodana te da tako nešto nisu radili drugi uposlenici prodavaonice jer oni za tako nešto nisu niti imali interesa, kako to neuspješno pokušava sugerirati optuženik u ovom dijelu izjavljene žalbe.

 

10.11. I na koncu, nije u pravu optuženik kada ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i u odnosu na otuđeni zubarski kompresor. Argumentirajući ovaj žalbeni razlog optuženik navodi kako sporni zubarski kompresor teži preko 150 kg te bi stoga za njegovo odnošenje trebao imati pomagača, a isto tako smatra da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da vrijednost navedenog kompresora iznosi oko 38.000,00 kuna, budući da je njegova stvarna vrijednost puno manja.

 

10.12. No, niti u ovom dijelu žalbe optuženik nije u pravu.

 

10.13. Naime, imajući u vidu iskaze ispitanih svjedoka S. T., D. A., M. P. i B. K., koji su u bitnim dijelovima apsolutno suglasno iskazivali kako je upravo optuženik, dok se nalazio na bolovanju, iz prostora prodavaonice uzeo žuti zubarski kompresor i ukrcao ga u vozilo s kojim je došao pred prodavaonicu, rekavši kako će "on doći i riješiti to kroz par dana", nakon čega taj kompresor naknadno nikada nije bio plaćen, iako je optuženik u više navrata obećavao da će on taj problem riješiti. Dakle, kada se imaju u vidu navedeni suglasni iskazi ovih svjedoka, a koji imaju osobnih saznanja o spornom kompresoru te kada se ima u vidu činjenica da se radi o zaposlenicima koji su u inkriminiranom razdoblju radili u P. c. D. i koji nemaju niti jednog razloga neosnovano teretiti optuženika, tada je potpuno ispravan zaključak prvostupanjskog suda kako je upravo optuženi T. M.  u tom prodajnom centru, na odjelu alata, uzeo taj zubarski kompresom i odnio ga van, a naknadno ga nikada nije platio niti ga je vratio. Što se tiče tvrdnje ovog žalitelja da je vrijednost navedenog kompresora puno manja od vrijednosti koja je navedena u pobijanoj presudi treba napomenuti kako je tijekom dokaznog postupka pročitano već ranije navedeno izvješće komisije od 18. lipnja 2010. (list 107-110 spisa predmeta), gdje je pod točkom 15. izvješća konstatirano kako maloprodajna cijena zubarskog kompresora iznosi 38.189,00 kuna pa je stoga prvostupanjski sud, a kada je utvrđivao stvarnu vrijednost navedenog kompresora, potpuno ispravno uzeo utvrđenu maloprodajnu cijenu kao realnu vrijednost s obzirom da se radilo o artiklu koji je bio izložen u prodajnom salonu i ponuđen na prodaju zainteresiranim osobama upravo po toj, a ne nekoj drugoj cijeni.

 

10.14. Slijedom svega naprijed navedenog činjenično stanje, nasuprot žalbenim navodima optuženika, pravilno je utvrđeno pa je i u tom dijelu žalba optuženika neosnovana.

 

11. Isto tako nije u pravu optuženi T. M.  kada tvrdi da je povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu, smatrajući kako u ovom konkretnom slučaju nije nedvojbeno utvrđeno da bi on imao svojstvo odgovorne osobe. Obrazlažući navedeni žalbeni razlog ovaj žalitelj ističe kako je on u inkriminiranom razdoblju bio zaposlen kao voditelj P. c. D. i voditelj odjela namještaja i odjela alata, zbog čega nije mogao imati navedeno svojstvo jer to svojstvo, po njegovom mišljenju, mogu imati isključivo predstavnici upravljačkih struktura pojedinih trgovačkih društava, a što on nije bio.

 

11.1. Međutim, suprotno navedenim tvrdnjama, na temelju pročitanog Ugovora o radu zaključenog između trgovačkog društva B. d.d. S. , kao poslodavca, i T. M. , kao radnika, od 25. studenog 2008. te priloga tom ugovoru (list 10-16 spisa predmeta), a koji je produljen ugovorima identičnog sadržaja od 30. lipnja 2009. (list 21-24 spisa predmeta) i 21. prosinca 2009. (list 25-28 spisa predmeta), utvrđeno je kako je optuženik obavljao poslove rukovoditelja trgovačkog centra D. te je istovremeno obavljao i poslove voditelja prodajnog odjela 30 474 i 30 475 odnosno odjela alata i odjela namještaja, pri čemu je ugovoreno da će navedene poslove obavljati u skladu s naravi posla i pravilima struke te Standardu ISO 9001-2000. Stoga, a shodno navedenom, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik, temeljem zaključenog Ugovora o radu, u smislu odredbe članka 89. stavka 7. KZ/97., imao status odgovorne osobe jer mu je kao rukovoditelju trgovačkog centra D. te kao voditelju prodajnog odjela alata i prodajnog odjela namještaja bio povjeren određeni djelokrug poslova iz područja djelovanja ovog trgovačkog društva, a koje poslove je bio dužan obavljati u skladu s naravi posla i pravilima struke.

 

11.2. Stoga, suprotno tvrdnjama ovog optuženika, nije počinjena povreda kaznenog zakona na koju izjavljenom žalbom ukazuje ovaj žalitelj, a ispitivanjem pobijane presude, sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08.-22., nije utvrđeno da bi na neki drugi način bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

12. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik ističe kako prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti na strani optuženika kao što su korektno držanje pred sudom, da je isti otac dvoje maloljetne djece i da je u inkriminiranom razdoblju bolovao od teške bolesti, zbog čega je jedno dulje vrijeme izbivao s posla pa da je zbog toga izrečena kazna prestroga.

 

12.1. Međutim, razmatrajući iznesene žalbene navode optuženika te odluku prvostupanjskog suda o izrečenoj kazni, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio i vrednovao sve one okolnosti iz članka 47. KZ/11., a koje utječu na izbor vrste i mjere kazne.

 

12.2. Tako je sud prvog stupnja s pravom optuženiku cijenio kao olakotnu okolnost činjenicu koja se odnosi na njegovu dosadašnju neosuđivanost, primjereno držanje u postupku te da je otac dvoje malodobne djece, dok je s pravom kao otegotne okolnosti cijenio činjenicu da su djela počinjena u jednom duljem vremenskom periodu te da je počinjenjem kaznenih djela pribavljena znatna imovinska korist.

 

12.3. S obzirom na navedeno, a osobito imajući u vidu okolnost da se radi o neosuđivanoj osobi te cijeneći istovremeno i protek vremena od počinjenih kaznenih djela, u kojem optuženik, prema podacima u spisu predmeta, nije ponovno dolazio u sukob sa zakonom, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da će se utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11., i utvrđenom kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci, za kazneno djelo iz članka 312. stavka 1. KZ/97., te dosuđenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci prvenstveno utjecati i preventivno djelovati na optuženika da ubuduće više ne čine ovakva, ali i druga kaznena djela, a istovremeno ostvarit će se i druge svrhe kažnjavanja propisane zakonom. Pri tome je isto tako pravilan zaključak prvostupanjskog suda da, imajući u vidu sve okolnosti izvršenja ovih kaznenih djela te cijeneći društvenu opasnost ovakvih djela i ličnost optuženika, u konkretnom slučaju postoji visok stupanj vjerojatnosti da će se optuženik i bez izvršenja cijele kazne zatvora ubuduće kloniti izvršenja kaznenih djela pa mu je stoga potpuno opravdano, temeljem članka 57. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se od izrečene jedinstvene kazne zatvora na koju je optuženik osuđen izvršiti šest mjeseci, dok se preostali dio kazne u trajanju od jedne godine i dva mjeseca neće izvršiti ako optuženik u roku od tri godine po pravomoćnosti ne počini novo kazneno djelo.

 

12.4. Ovako izrečenu sankciju i ovaj drugostupanjski sud smatra primjerenom kako počinjenim kaznenim djelima, tako i ličnosti samog počinitelja, stupnju njegove krivnje i svim okolnostima pod kojima su ova kaznena djela počinjena te pogodnom da u potpunosti ostvari svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11., odnosno da se istom izrazi društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utječe prvenstveno na počinitelja, ali i na sve druge članove društvene zajednice da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogući počinitelju ponovno uključivanje u društvo. Blažom kaznom, kako to sugerira optuženik, po ocjeni drugostupanjskog suda, ne bi se mogle ostvariti svrhe kažnjavanja propisane zakonom.

 

12.5. Međutim, za razliku od optuženika, u pravu je državni odvjetnik kada, žaleći se zbog odluke o kaznenoj sankciji, smatra da je prvostupanjski sud izričući djelomičnu uvjetnu osudu trebao u odnosu na uvjetovani dio kazne obvezati optuženika da popravi štetu počinjenu kaznenim djelom.

 

12.6. Naime, s obzirom da je utvrđeno kako je optuženi T. M.  ostvario obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i time na štetu trgovačkog društva B. d.d., S. sebi pribavio protupravnu imovinsku dobit u iznosu od najmanje 708.885,94 kune, uz činjenicu da je oštećenik u ovom kaznenom predmetu postavio imovinskopravni zahtjev (o kojem zahtjevu je riješeno u točki II. ove presude) te da nitko ne može zadržati protupravno stečenu imovinsku korist, to su uslijed navedenog, u konkretnom slučaju, bili ostvareni svi zakonski uvjeti da se uz djelomičnu uvjetnu osudu optuženiku izrekne i posebna obveza iz članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11. Stoga, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, državni odvjetnik pravilno ističe da je radi ostvarenja svrhe kažnjavanja optuženiku, uz izrečenu sankciju po prvostupanjskom sudu, trebalo izreći i posebnu obvezu te mu tom obvezom naložiti da popravi štetu koja je oštećeniku počinjena navedenim kaznenim djelom. Upravo u tom kontekstu valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i potom preinačiti pobijanu presudu u odluci o kaznenoj sankciji na način da se izrečena kazna zatvora iz prihvaćene djelomične uvjetne osude iz prvostupanjske presude neće izvršiti i ukoliko optuženik u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ispuni posebnu obvezu popravljanja štete iz članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11., a koja se sastoji u tome da oštećenom trgovačkom društvu B. d.d., S. , u tom istom roku, isplati novčani iznos od 94.085,33 eura (708.885,94 kune), dok mu se u protivnom izrečena uvjetna osuda može opozvati. Po ocjeni ovog suda upravo ovako izrečena posebna obveza je opravdana i nužna, a kako bi se i na taj način ostvarile sve zakonom predviđene svrhe izricanja kaznenih sankcija, pri čemu isto tako treba napomenuti da ako se naknadno utvrdi da optuženik iz opravdanih razloga ne bi bio u mogućnosti u cijelosti izvršiti posebnu obvezu u danom roku da se taj rok, sukladno članku 58. stavku 5. KZ/11., može i produljiti ali samo unutar utvrđenog roka provjeravanja.

 

13. Isto tako u pravu su državni odvjetnik (iako on nije ovlaštenik za podnošenje žalbe u odnosun na imovinsko pravi zahtjev) i oštećeno trgovačko društvo B. d.d., S. kada pobijajući pravilnost odluke o imovinskopravnom zahtjevu smatraju da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da oštećenik nema pravo na zatraženi imovinskopravni zahtjev iz razloga što se po tužbi oštećenika već vodi parnični postupak pred Općinskim sudom u S. u u predmetu P-851/15. Argumentirajući navedeni žalbeni razlog suglasno i identično ističu kako se sud prvog stupnja, iznoseći razloge za svoju odluku, neosnovano i pogrešno poziva na činjenicu da je u tijeku parnični postupak, u kojem je doneseno i rješenje o prekidu postupka do okončanja ovog kaznenog postupka budući da se pravila o tzv. litispendenciji (prigovor da već teče parnica u istoj stvari) odnose isključivo na parnični, ali ne i na kazneni postupak.

 

13.1. Naime, nakon što je pobijanom presudom utvrđeno da je optuženi T. M.  ostvario obilježja kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i time sebi pribavio protupravnu imovinsku korist u iznosu od najmanje 708.885,94 kune te da je u tom iznosu istovremeno nanio i štetu trgovačkom društvu B. d.d., S. , a u kojem iznosu je oštećenik u ovom kaznenom predmetu i postavio imovinskopravni zahtjev, tada prvostupanjski sud nije imao niti jednog razloga da oštećenika u takvoj situaciji uputi da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici. To stoga što činjenica da se istovremeno pred općinskim sudom vodi parnica radi isplate novčanog iznosa nije zapreka za donošenje odluke o dosuđivanju imovinskopravnog zahtjeva s obzirom da u tom trenutku parnični postupak još uvijek nije bio pravomoćno okončan i oštećenik u njemu nije ostvario svoj imovinskopravni zahtjev odnosno nadoknadio štetu. Po ocjeni ovog suda tek postojanje pravomoćne parnične presude u trenutku donošenja ove drugostupanjske odluke bila bi zapreka za odlučivanje o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu zbog primjene načela ne bis in idem.

 

13.2. Slijedom iznesenog trebalo je, prihvaćanjem žalbe oštećenog trgovačkog društva B. d.d., S. , preinačiti odluku o imovinskopravnom zahtjevu na način da je optuženom T. M. naloženo da oštećeniku plati iznos od 94.085,33 eura (708.885,94 kune), a kako je to precizirano točkom II. izreke ove presude.

 

14. I na koncu, nije u pravu optuženik kada ističe da je pogrešna i odluka o troškovima kaznenog postupka.

 

14.1. Naime, iako uvodno optuženik u izjavljenoj žalbi navodi kako se žali i zbog odluke o troškovima kaznenog postupka u nastavku žalbe ne precizira i ne konkretizira iz kojih razloga smatra da je navedena odluka pogrešna i neosnovana. Međutim, unatoč tome, ispitujući odluku koja se odnosi na troškove kaznenog postupka, sud drugog stupnja utvrdio je da je navedena odluka zakonita i pravilna jer je prvostupanjski sud, kada je optuženika proglasio krivim za kaznena djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i članka 312. stavka 1. KZ/97., pravilno primijenio odredbu članka 148. stavka 1. ZKP/08.-17. te ga je obvezao na plaćanje troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. ZKP/08.-17.

             

15. Slijedom svega naprijed navedenog trebalo je, prihvaćenjem žalbi državnog odvjetnika i oštećenog trgovačkog društva B. d.d., S., temeljem članka 486. stavka 1. ZKP/08.-22., presuditi na način kako je to precizirano pod točkom I. i II. izreke ove odluke, dok je u ostalom pobijanom, a nepreinačenom djelu, temeljem članka 482. ZKP/08.-22., trebalo žalbu optuženog T. M. odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao pod točkom III. izreke ove odluke.

 

Zagreb, 15. veljače 2023.

 

Predsjednik vijeća:

                  Dražen Tripalo, v.r.