- 1 -              Rev 1220/2021-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1220/2021-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E  

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. - L. d.o.o., Z., OIB …, protiv tuženice V. P., Z., OIB …, koju zastupa punomoćnik D. S., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-990/2021-2 od 26. ožujka 2021., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3037/2018-55 od 25. siječnja 2021., u sjednici održanoj 15. veljače 2023.,

 

r i j e š i o   je:

 

              Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je prvostupanjsko rješenje izreka kojega glasi: „Odbija se zahtjev tužene V. P. iz Z., za naknadu troškova parničnog postupka u cijelosti.“

 

2. Protiv drugostupanjskoga rješenja tuženica je podnijela reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), dopuštenu joj rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 2577/2021-2 od 16. lipnja 2021., zbog pravnoga pitanja: „Mora li stranka u postupku koji je okončan presumiranim povlačenjem tužbe sukladno odredbi čl. 295. st. 2. Zakona o parničnom postupku, naknadu parničnog troška zahtijevati u roku od petnaest dana od dostave obavijesti ili odluke o presumiranom povlačenju tužbe, ili to stranka može učiniti i ranije, i to prije završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima i je li tada takav zahtjev pravodoban?“. Prema obrazloženju rješenja ovoga suda kojim je tuženici dopuštena revizija, radi se o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je riječ o pitanju o kojem sudska praksa viših sudova nije jedinstvena, s obzirom na to da se tuženica pozvala na rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovnih brojeva Gž-732/2017 od 15. studenoga 2018. i Gž-2024/2005 od 1. ožujka 2006.

 

3. Tužitelj na reviziju nije odgovorio.

 

4. Ovaj je sud, na temelju čl. 391. st. 1. u vezi s čl. 400. st. 1. ZPP, drugostupanjsko rješenje ispitao u cijelosti, kako ga tužitelj revizijom i pobija i kako je ona i dopuštena, i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena, vodeći računa o tome da je st. 3. toga članka propisano da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava.

 

5. Revizija nije osnovana.

 

6. Pobijanim drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tuženice i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova. Prema obrazloženju prvostupanjskoga rješenja, za zaključak o neosnovanosti zahtjeva tuženice za naknadu parničnih troškova odlučne su sljedeće činjenice:

 

- prethodno je prvostupanjski sud u ovome postupku donio rješenje Povrv-3037/18 od 17. listopada 2019. kojim je utvrdio da se tužba smatra povučenom, jer niti jedna od parničnih stranaka nije došla na ročište koje određeno za taj dan, a uredno su pozvane;

 

- tuženici je to rješenje dostavljeno 12. studenoga 2019.,

 

- tuženica je u podnesku od 10. prosinca 2019., odgovoru na tužiteljevu žalbu protiv navedenoga rješenja, postavila zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 16.487,50 kn.

Prvostupanjski sud se poziva na čl. 164. st. 8. ZPP koji glasi: „U slučaju iz članka 158. ovoga Zakona, kao i u slučaju presude na temelju priznanja i presude na temelju odricanja, ako povlačenje tužbe, odricanje ili odustanak od pravnog lijeka, priznanje ili odricanje nisu obavljeni na raspravi, zahtjev za naknadu troškova može se staviti u roku od 15 dana nakon dostave obavijesti ili odluke“. Stoga prvostupanjski sud smatra da bi zahtjev tuženice za naknadu parničnih troškova bio pravovremen da ga je podnijela do 27. studenoga 2019., petnaestog dana od zaprimanja rješenja kojim je utvrđeno presumirano povlačenje tužbe, a kako ga je podnijela 10. prosinca 2019., on je nepravovremen. Osim toga, prvostupanjski sud obrazlaže i koji to od troškova čiju naknadu tuženica zahtjeva nisu bili potrebni za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP te zaključuje da zahtjev za naknadu tih troškova nije osnovan.

 

7. Drugostupanjski sud odlučnim smatra to što tuženica, nakon što joj je 12. studenoga 2019. dostavljeno prvostupanjsko rješenje kojim je utvrđeno presumirano povlačenje tužbe, a kojim je prvostupanjski sud propustio odlučiti o zahtjevu tuženice za naknadu parničnih troškova postavljenim u tijeku prvostupanjskoga postupka, prije nego što je doneseno navedeno rješenje, nije u roku od 15 dana od dostave toga rješenja podnijela prijedlog za donošenje dopunskoga rješenja, kojim bi prvostupanjski sud odlučio o tom njenom zahtjevu, a također, pozivom na čl. 164. st. 8. ZPP, nepravovremenim smatra njen zahtjev za naknadu troška podnesen 10. prosinca 2019.

 

8. Tuženica u reviziji, kao i u prijedlogu za njeno dopuštenje, iznosi shvaćanje kako na postavljeno pitanje treba odgovoriti tako da stranka koja je prije završetka raspravljanja postavila određen zahtjev za naknadu parničnih troškova ne mora zahtjev za naknadu tih troškova podnijeti opet i u roku od 15 dana iz čl. 164. st. 8. ZPP, pa zaključuje da u konkretnom slučaju to znači da je njen zahtjev za naknadu parničnih troškova kojega je podnijela prije donošenja rešenje o povlačenju tužbe pravovremen „dok je jedino ovaj drugi, od 10. prosinca 2019. moguće nepravodoban, pa kao takav neosnovan.“ Osporava shvaćanje drugostupanjskoga suda prema kojem je, ako je htjela ostvariti naknadu parničnih troškova u odnosu na koje je podnijela zahtjev u tijeku prvostupanjskoga postupka morala podnijeti prijedlog za donošenje dopunske odluke o naknadi tih troškova. To obrazlaže pozivanjem na odredbe ZPP-a koje uređuju dopunsku presudu, zaključivši da se čl. 339. toga Zakona ne može primijeniti kada se radi o rješenju o povlačenju tužbe jer:

 

- prema čl. 127. ZPP odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem;

 

- „predmetna parnica nadalje uopće nije završena donošenjem presude, stoga je očito promašeno pozivanje na odredbe koje se tiču dopunske presude“;

 

- „bez presedana bi bila situacija u kojoj sud zakazuje glavnu raspravu samo zato što je zaprimio osnovani prijedlog za donošenje rješenja o parničnom trošku, a što bi sud temeljem odredbe čl. 340. koja govori o dopunskoj presudi bio dužan učiniti“;

 

- „isto bi pogotovo bilo protivno odredbi čl. 164. st. 1. ZPP-a koja izričito propisuje da nema mjesta raspravljanju o trošku“.

 

9. Osnovano tuženica smatra kako je prvostupanjski sud prilikom donošenja rješenja kojim je utvrdio presumirano povlačenje tužbe trebao voditi računa o tome da je ona prije toga već postavila određen zahtjev za naknadu parničnih troškova. Zato je navedenim rješenjem prvostupanjski sud već mogao odlučiti i o tome zahtjevu, ili pak o svim troškovima odlučiti u povodu zahtjeva za naknadu troškova prema čl. 164. st. 8. ZPP, ako bi ga tuženica podnijela. Upravo o takvoj je situaciji riječ u odlukama Županijskoga suda u Varaždinu na koje se pozvala izlažući razlog važnosti za dopuštenje revizije. Međutim, to je ujedno i jedino što je zajedničko što se činjenične i pravne situacije tiče između tih predmeta i ovoga slučaja. Tuženica u ovome slučaju niti je podnijela zahtjev za naknadu troškova u roku od 15 dana iz čl. 164. st. 8. ZPP, niti je tražila donošenje dopunskoga rješenja o troškovima, u istome roku, prema čl. 339. st. 1. u vezi s čl. 347. ZPP. Tuženica neosnovano smatra da za odluku u povodu predmetne revizije uopće nije odlučno to što po primitku rješenja kojim je utvrđeno presumirano povlačenje tužbe nije zahtijevala donošenja dopunskoga rješenja. Samo zato što je već postavila zahtjev za naknadu troškova tijekom postupka, prije donošenja rješenja o presumiranome povlačenju tužbe, kojim je ovaj postupak dovršen, ona nije oslobođena zahtijevati donošenje dopunskoga rješenja kada tim rješenjem nije odlučeno i o tome njenom zahtjevu. Kada bi se uzelo da je prvostupanjski sud trebao uvažiti njen predmetni zahtjev za naknadu troškova podnesen 10. prosinca 2019., dakle, 28 dana nakon primitka rješenja kojim je postupak dovršen (12. studenoga 2019.), a samo zato što je ona zahtjev za naknadu troškova već postavila tijekom postupka, prije donošenja rješenja kojim je postupak dovršen, to bi zapravo značilo da za nju nema vremenskoga ograničenja (roka) računajući od pravomoćnoga završetka parnice u kojem bi mogla tražiti da se o njenom zahtjevu za naknadu troškova odluči.

 

10. Neosnovano tuženica u reviziji tvrdi kako se odredbe o dopunskoj presudi iz čl. 339. ZPP ne primjenjuju na predmetno rješenje o presumiranome povlačenju tužbe. Suprotno je, naime, propisano čl. 347. toga Zakona. Pritom pogrešno interpretira zakonske odredbe i na toj interpretaciji gradi zaključak o neprimjenjivosti odredaba o dopunskoj presudi na rješenje, pa tako tvrdi da se dopunska presuda mora donijeti nakon održavanja rasprave, a to da bi bilo besmisleno u situaciji kada treba odlučiti samo o troškovima postupka. Naime, čl. 340. st. 2. ZPP propisano je da se dopunska presuda može donijeti i bez ponovnog otvaranja glavne rasprave ako tu presudu donosi sud u sastavu u kojem je donio i prvobitnu presudu, a zahtjev u pogledu kojega se traži dopuna dovoljno je raspravljen. Pored toga, čl. 164. st. 1. ZPP propisano je da o naknadi troškova sud odlučuje bez raspravljanja.

 

11. Prema tome, odgovor na postavljeno pitanje bio bi taj da stranka, u postupku koji je okončan presumiranim povlačenjem tužbe, naknadu troškova postupka, zahtjev za naknadu kojih je već jednom podnijela tijekom postupka, nije dužna ponovno zahtijevati u podnesku iz čl. 164. st. 8. ZPP, u roku od 15 dana od dostave rješenja o povlačenju tužbe. Međutim, ovakvo je shvaćanje neodlučno u ovoj situaciji, kada je o pravovremeno postavljenu tuženičinu zahtjevu prvostupanjski sud u rješenju o povlačenju tužbe propustio odlučiti, a tuženica nije u roku od 15 dana od dostave presude iz čl. 339. st. 1. ZPP zahtijevala donošenje dopunskoga rješenja.

 

12. Dakle, drugostupanjski je sud pravilno primijenio odredbe na koje se pozvao, pa kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena, niti oni utječu na donošenje drukčije odluke, odlučeno je na temelju čl. 393. st. 1. ZPP kao u izreci.

 

Zagreb, 15. veljače 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

                                                                                                                              Renata Šantek, v.r.