1

Poslovni broj Gž-1906/2019-3

 

 

Poslovni broj Gž-1906/2019-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, Milene Vukelić Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. u S., S.,  OIB: …, zastupanog po punomoćnicima V. L. & Ž. V., odvjetnicima iz S., protiv tuženika T. t. d.o.o. Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku Đ. M., odvjetniku iz Z., radi povrata stvari, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 9 P-1146/2017-113 od 31. svibnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2023.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              I  Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj 9 P-1146/2017-113 od 31. svibnja 2019. u točki I.1. u dijelu u kojemu je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za predaju slijedećeg inventara i osnovnih sredstava:

 

              Dinamični mikrofon tipa DM 240 - 1 komad, GRB 30 x 40 - 10 komada, GRB 30 x 40 uokviren - 1 komad, klupice za hodnik 2000 x 400 - 10 komada, nogometna lopta Fifa - 2 komada, mikrofonski stalak - 1 komad, teniski reket marke Quartz - 1 komad, Siemens A50 - 2 komada, stolovi dimenzija 1200 x 400 - 397 komada, veliki stolovi - 155 komada, stolac - 669 komada, stolac - 218 komada, stolac - 116 komada, stolac - 96 komada, zastava 100 x 200 cm s resom - 1 komad, zastava bez resa - 1 komad, klima uređaj HSH 229 BE - 1 komad, školska ploča dimenzija 360 x 120 – 8 komada, školska ploča dimenzija 240 x 120 - 9 komada, kontejner za odvoz smeća - 110 l - 1 komad, bežični dvokanalni mikrofonski komp - 1 komad, integrirano pojačalo snage 120 W/100 - 1 komad, faks Canon - 1 komad.

 

              II Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se ista presuda u preostalom dijelu točke I.1. izreke te u točki II izreke i sudi:

 

1. Nalaže se tuženiku predati tužitelju inventar koji se sastoji pojedinačno u slijedećem:

 

              stolci od bijelog hrasta - 224 komada, stolovi dimenzija 1200x400 – 53 komada, klima uređaj KFR 73GW/CXA - 3 komada, grafoskop Horizont - 4 komada, grbovi sa tamno smeđim okvirom - 2 komada, grbovi sa svijetlo smeđim okvirom - 3 komada, školska ploča dimenzija 122,5x122,5 – 1 komad, s tim što se tuženik može osloboditi obveze ukoliko isplati tužitelju iznos od 164.443,76 kn/21.825,44 eura (stošezdesetčetiritisućečetiristočetrdesettrikune i sedamdesetšestlipa / dvadesetjednatisućaosamstodvadesetpeteura i četrdesetčetiricenta) sa zateznom kamatom od 23. travnja 2004. do isplate, u roku od 15 dana.

 

              2. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

              III  Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.250,00 kn/431,35 eura (slovima: tritisućedvjestopedesetkuna / četiristotridesetjedaneur i tridesetpetcenta) u roku od 15 dana.

 

                                                             Obrazloženje

 

            1. Presudom suda prvog stupnja u točki prvoj izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu tuženik preda inventar koji je u tužbenom zahtjevu  specificiran te da se može osloboditi obveze ukoliko isplati iznos od 164.443,76 kn  sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 23. travnja 2004. do isplate. U točki drugoj izreke je naloženo tužitelju  nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 50.062,50 kn, u roku od 15 dana, a u točki trećoj  izreke je odbijen  zahtjev tuženika za naknadu troška u iznosu  od 15.625,00 kn.

 

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP).

 

            3. U žalbi ističe da je počinjena povreda postupka iz čl.354 st.2. t.11. ZPP-a, jer da je obrazloženje u nesuglasju s rezultatima izvedenih dokaza, da je počinjena povreda iz čl. 354 st. 1. u svezi čl. 8. ZPP-a, jer da sud nije savjesno i brižljivo ocijenio dokaze te se poziva i na povrede iz članka 354. st.1. u svezi čl. 7., 8. i 377. ZPP-a. Navodi da je vlasnik inventara koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom, da mu je inventar nužno potreban radi održavanja nastave te da se nekorištenjem inventara tužitelju nanosi znatna šteta. Smatra da je sud prvog stupnja propustio utvrditi kako i na koji način je inventar došao u posjed tuženika, budući da vjerovnik nema pravo zadržanja kada dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegovog posjeda protiv njegove volje. Osim toga smatra da tražbina tuženika nije dokazana, jer da tuženik vodi parnicu radi naplate tražbine pri čemu je teret dokaza o postojanju tražbine bio na tuženiku. Osporava i utuživost tražbine zbog nastupanja zastare. Smatra da je prigovor prava zadržanja neuredan i nepotpun jer da je nejasno kolika je tražbina tuženika, koja je njezina osnova pa da takav prigovor sud nije trebao uzimati u obzir. Ističe da se na pravo zadržanja osnovano može pozivati samo pošteni posjednik stvari, o čemu se izjasnila i sudska praksa. Tvrdi da tuženik nije pošteni posjednik predmetnih stvari, jer dok je trajao zakupni odnos, u posjedu je bio žalitelj. Ukazuje da je u tom dijelu obrazloženje presude suprotno izvedenim dokazima, jer se navodi da je žalitelj napustio posjed stvari, iako iz iskaza svjedoka N. C., zaposlenika tuženika, jasno proizlazi da je tužitelj imao ključeve prostora sve dok tuženik nije promijenio bravu i tako spriječio iznošenje inventara. Osnovna pretpostavka prava zadržanja jest dobrovoljna predaja stvari vjerovniku, što u nazočnom slučaju da nije ispunjeno, jer su stvari izašle iz posjeda žalitelja mimo njegove volje.

 

4. Predlaže presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

6. U donošenju pobijane presude je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. t.11. ZPP-a, na koju ukazuje tužitelj u žalbi, jer su izostali razlozi o odlučnim činjenicama zbog pogrešnog pristupa rješavanju ovog spora. Međutim, bitne činjenice je moguće utvrditi na temelju priloženih isprava i dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome što sud prvog stupnja te dokaze nije uzeo u obzir (čl. 373.a ZPP-a). Zbog pogrešnog pravnog stajališta glede prigovora prava zadržanja (retencije), mjerodavno materijalno pravo je pogrešno primijenjeno.

 

                  7. Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio slijedeće činjenice:

 

- da su prednik tužitelja V. u S. (kao zakupnik) i tuženik (kao zakupodavac) 26. rujna 2002. sklopili ugovor o zakupu poslovnog prostora u površini 926 m2, na adresi  prizemlje u Z.,

- da je ugovorena zakupnina u mjesečnom iznosu od 7.871 EUR u kunskoj protuvrijednosti te se zakupac obvezao plaćati režijske troškove,

- da je ugovor zaključen na određeno vrijeme od tri godine s početkom od 1. listopada 2002.,

- da je ugovoreno da će zakupnik urediti prostor o svom trošku u suglasnosti sa zakupodavcem,

- da je ugovor sklopljen u formi javnobilježničke isprave, - da je tužitelj otkazao ugovor o zakupu, dopisom od 23. travnja 2004.,

- da je tuženik Općinskom sudu u Splitu podnio prijedlog za ovrhu na novčanoj tražbini ovršenika, ovdje prednika tužitelja radi naplate novčane tražbine u iznosu od 888.768,87 kn, sa zakonskom zateznom kamatom,

- da je tuženik kao ovrhovoditelj podnio prijedlog Općinskom sudu u Zagrebu protiv ovršenika, ovdje prednika tužitelja, radi naplate novčane tražbine u iznosu od 1.064.322,57 kn radi isplate zakupnine, komunalne naknade, potrošnje toplinske energije, vode i električne energije, u prijepornom prostoru,

- da je tužitelj opremio poslovni prostor svojim inventarom te je dio inventara nakon iseljenja tužitelja ostao u istom prostoru,

- da je presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-21 0/08 odbijen tužbeni zahtjev tužitelja T. t. d.o.o. Z., protiv tuženika S. u S. radi isplate iznosa 888.768,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom te da je rješenjem Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-1353/11 od 24. veljače 2012. ta presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovo suđenje uz uputu da treba raspraviti pitanje valjanosti ugovora o zakupu te utvrditi visinu troškova koji se odnose na korištenje poslovnog prostora u prijepornom razdoblju, a koji troškovi su predmetom tužbenog zahtjeva u tom postupku,

- da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja S. u S. protiv tuženika T. t. d.o.o. Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora o zakupu poslovnog prostora sklopljenog između stranaka 26. rujna 2002., za poslovni prostor u Z., u prizemlju i to presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. P-3033/06 od 23. travnja 2009.,

- da je na očevidu na licu mjesta izvršen popis inventara u vlasništvu tužitelja zatečenog u prijepornom poslovnom prostoru,

- da je prema podacima tužitelja te ispravama o vrsti inventara, kao i računima o kupnji pojedinih predmeta sačinjen nalaz vještaka R. P.,

- da prema nalazu vještaka ukupna procijenjena vrijednost inventara kojeg tužitelj zahtijeva predaju u posjed iznosi 164.055,02 kn,

- da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja S. u S. protiv tuženika P. m. d.d. Z. radi predaje inventara, osnovnih sredstava i opreme u poslovnom prostoru u Z., u površini 1077 m2 i to presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-57421/11 od 3o. lipnja 2016., uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao vlasništvo stvari kojih predaju zahtijeva niti opisao stvari po njihovim osobinama te dokazao njihovu vrijednost.

 

8. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tužitelj bio u obvezi ispuniti svoju ugovornu obvezu plaćanja zakupnine i režijskih troškova za poslovni prostor u razdoblju dok je  prostor koristio, da tužitelj nije dostavio isprave iz kojih bi proizlazilo da je svoje obveze ispunio pa ocjenjuje da tuženik ima status vjerovnika dospjele tražbine koju tužitelj nije ispunio. Stoga primjenom odredbe čl. 286. st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93 3/94, 7/96, 91/96, 112/99: dalje ZOO) zauzima stajalište da tuženik ima pravo zadržanja inventara sve dok mu ne bude isplaćena tražbina, zbog čega da osnovano odbija tužitelju predati u posjed prijepornu opremu i inventar. Zbog navedenog je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, a odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154 st.1 ZPP-a te je tuženiku priznat trošak zastupanja odvjetnika u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje Tarifa) u ukupnom iznosu od 50.062,50 kn, a u preostalom dijelu zahtjev tuženika je odbijen kao neosnovan.

 

9. S osnovom tužitelj u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava pri ocjeni (ne)osnovanosti prigovora prava zadržanja (retencije).

 

10. Prema odredbi čl. 286. ZOO-a vjerovnik dospjelog potraživanja u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude isplaćeno potraživanje. Tuženik tvrdi da  prema tužitelju ima dospjelo potraživanje  po osnovi dospjele zakupnine i režijskih troškova za korištenje poslovnog prostora u vlasništvu tuženika prema ugovoru o zakupu kojeg su stranke sklopile 26. rujna 2002. Sud prvog stupnja u razlozima pobijane presude navodi da tužitelj ničim nije dokazao da bi za prijeporno razdoblje platio ugovorenu zakupninu i režijske troškove, međutim to još uvijek ne znači da je osnovan tuženikov prigovor prava zadržanja inventara u vlasništvu tužitelja.

 

11. Naime, jedna od iznimki u odnosu na pravo zadržanja je propisana odredbom članka 287. ZOO-a pa tako vjerovnik nema pravo zadržanja kad dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegova posjeda protiv njegove volje.

 

12. U nazočnom slučaju tužitelj bi bio dužnik koji traži predaju stvari kojih je vlasnik, a istovremeno tvrdi da su te stvari protiv njegove volje ostale u poslovnom prostoru u vlasništvu tuženika, koja tvrdnja je relevantna za ocjenu osnovanosti prigovora prava zadržanja. Iz utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da je tužitelj otkazao ugovor o zakupu poslovnog prostora, te da su se u poslovnom prostoru u vlasništvu tuženika nalazile stvari, inventar potreban za održavanje nastave, koje stvari su vlasništvo tužitelja. Iz ugovora o zakupu bi proizlazilo da inventar nije bio predmetom ugovaranja, već je tužitelj bio ovlašten urediti prostor o svom trošku prema vlastitim potrebama, što svakako uključuje i korištenje inventara potrebnog za obavljanje dopuštene djelatnosti tužitelja. Nadalje bi proizlazilo da je dio inventara ostao u poslovnom prostoru nakon otkaza ugovora o zakupu te ga je tuženik zadržao smatrajući da ima pravo zadržanja dok mu tužitelj ne isplati tražbine po osnovi zakupnine i režijskih troškova. Također bi proizlazilo da je dio inventara tužitelj preuzeo iz poslovnog prostora i premjestio u drugi prostor. Prilikom održavanja očevida na licu mjesta evidentirano je postojanje inventara u vlasništvu tužitelja u znatno manjem obimu od onog koji se zahtijeva tužbom. Bez uporišta u provedenim dokazima je zaključak suda prvog stupnja da je tužitelj napustio posjed stvari koje su bile u poslovnom prostoru pa da se stoga ne može govoriti o tome da su stvari došle u posjed tuženika protiv tužiteljeve volje, jer da je tužitelj znao da napuštanjem prostora posjed stvari preuzima tuženik kao zakupodavac prostora. Naime, u postupku je utvrđeno da je nakon otkaza ugovora o zakupu, tužitelj preuzeo dio stvari, nakon čega je tuženik promijenio bravu na ulaznim vratima upravo zato da bi onemogućio tužitelju da iznese sve stvari, smatrajući da ima pravo zadržanja radi naplate svoje tražbine prema tužitelju. Tvrdnju o promjeni brave i razlozima za takvo postupanje je potvrdio u svom iskazu svjedok N. C., zaposlenik tuženika, koji je izričito naveo da je tužitelj imao ključeve prostora, sve dok nisu promijenjene brave, a nakon čega ključ prostora ima tuženik.

 

13. Stoga je osnovana tvrdnja tužitelja koju apostrofira u žalbi, da traži povrat stvari koje su izašle iz njegova posjeda protiv njegove volje, pa se radi o iznimci propisanoj odredbom čl. 287. ZOO-a prema kojoj vjerovnik, dakle tuženik, u tom slučaju nema pravo zadržanja.

 

14. Tužitelj zahtijeva da mu tuženik preda u posjed pokretnine koje su individualno opisane, s tim što zahtjev temelji na činjenici da je vlasnik stvari te da se stvari nalaze u posjedu tuženika. Radi se vlasničkoj tužbi propisanoj odredbom čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10 i 143/12 - dalje ZV), prema kojoj tužitelj mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu (čl. 162. ZV-a). Tužitelj je postavio zahtjev za predaju stvari te  zahtjev za isplatu novčane vrijednosti stvari, kao alternativno ovlaštenje dužnika (facultas alternativa) u smislu odredbe čl. 327. ZPP-a, u kojem slučaju sud nije ovlašten ocjenjivati odgovara li novčani iznos vrijednosti stvari, jer se radi o građanskopravnoj ponudi.

 

15. Tužitelj u ovom postupku nije uspio dokazati da su sve stvari koje su obuhvaćene tužbom ostale u posjedu tuženika. U tom smislu je pokušao dokazati svoje tvrdnje provođenjem vještačenja, međutim vještak je svoj nalaz o vrijednosti i predmetima koji su u vlasništvu tužitelja utvrdio na temelju isprava, računa o kupnji predmeta koji su obuhvaćeni tužbom te na temelju lista osnovnih sredstava te liste sitnog inventara, koji nalaz ne može biti dokaz o tome da su svi predmeti koji su navedeni u tužbi doista ostali u posjedu tuženika, tim više što je neprijeporno da je tužitelj, nakon otkaza ugovora o zakupu, dio predmeta preuzeo iz prostora.

 

16. Međutim, prilikom održavanja uviđaja na licu mjesta su evidentirani određeni predmeti za koje je identificirano da se odnose na dio inventara obuhvaćenog tužbom pa s obzirom na činjenicu da tuženik nema pravo zadržanja tih predmeta, valjalo je u tom dijelu prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja. Kada se usporedi sadržaj tužbenog zahtjeva sa podacima evidentiranim na uviđaju na licu mjesta, proizlazi da su u prostoru u vlasništvu tuženika zatečeni stolci od bijelog hrasta, 53 komada, tri klima uređaja, četiri grafoskopa, grbovi sa smeđim okvirom (pet komada), školska ploča dimenzija 122,5x122,5, dok u odnosu na ostale predmete proizlazi da tužitelj nije dokazao da bi bili u posjedu tuženika.

 

17. Kako je tužitelj u konačnici djelomično uspio sa svojim zahtjevom, prema stajalištu ovog suda, a s obzirom na postignuti uspjeh i činjenicu da su obje stranke angažirale za zastupanje punomoćnike, odvjetnike, osnovano je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a pa je takva odluka i donesena.

 

18. Tužitelj je uspio u žalbenom postupku pa mu pripada pravo na nadoknadu parničnog troška koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav žalbe. Prema Tbr. 10. toč. 1. Tarife i vrijednosti predmeta spora nagrada iznosi 2.500,00 kn, čemu treba pridodati iznos poreza na dodanu vrijednost od 750,00 kn primjenom Tbr. 42. Tarife, što daje ukupan iznos od 3.250,00 kn/431,35 eura. Iako je tužitelj djelomično uspio u žalbenom postupku, dosuđen mu je puni iznos troška, budući da djelomični uspjeh u žalbenom postupku nije utjecao na visinu tog troška.

 

19. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda pravog stupnja u djelu točke I.1. izreke potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, te žalbu tužitelja uvažiti i presudu suda prvog stupnja u preostalom dijelu točke I izreke te točki II izreke preinačiti na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a.

 

20. Presuda suda prvog stupnja u točki III izreke je kao nepobijana ostala neizmijenjena.

 

U Rijeci 15. veljače 2023.

 

 

                            Predsjednica vijeća

                        Helena Vlahov Kozomara, v.r.