1          Poslovni broj: 20 Gž-1403/2021-3

 

              

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. S., OIB: .., iz R. S., Z.F. 67, kao pravni slijednik pok. P. S., zastupan po punomoćniku H.L., odvjetniku iz Ž., J.J. S. 8, protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku O. d. o. u V., uz sudjelovanje umješača na strani tuženice H. v., pravne osobe za upravljanje vodama, OIB: …, Z., U.grada V. 220, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima iz O. d. K. i P. d.o.o. Z., B. 4, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji poslovni broj Pn-149/2017-15 od 19. siječnja 2018., u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2022.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženice R. H. te potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Županji poslovni broj Pn-149/2017-15 od 19. siječnja 2018.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

              "I Nalaže se tuženiku R. Hr., da isplati tužitelju P. S. iz R. S., Z. F.67, pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti, a na ime:

             

              - duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika (majke) iznos od 150.000,00 kuna, sa zakonskim zateznim kamatama od 30. lipnja 2014.g. do isplate,

             

              - na ime žalobne odjeće tzv. crnine i troškova sahrane ukupni iznos od 5.000,00 kuna, sa zakonskim kamatama od 30. lipnja 2014. g. do isplate,

             

              sve po stopi kamate u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 (pet) postotnih poena do 31. srpnja 2015. g., a od 01. kolovoza 2015. g. pa nadalje po prosječnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećano za 3 postotna poena.

             

              II Nalaže se tuženiku R. H. da tužitelju P. S. iz R.S., Z. F. 67 na ime parničnoga troška isplati iznos od 10.000,00 kuna, u roku od 15 dana."

 

              Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

 

              "III U ovom postupku H. v. d.d., Z., U.g. V. 220, dopušta se sudjelovanje kao umješaču na strani tuženika."

 

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. U žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Naime, prvostupanjski sud izričito navodi da nije potrebno dodatno obrazlagati da li se radilo o predvidivom događaju ili o višoj sili jer je odgovornost tuženice subjektivna, a ne objektivna i da bi se to utvrđivalo samo kod postojanja eventualne odgovornosti H. v. u konkretnom slučaju, a koje stajalište je pogrešno. Prema pravnoj teoriji i sudskoj praksi viša sila i slučaj se međusobno isključuju, odnosno ako je jedan događaj imao obilježje više sile onda ne može imati i obilježje slučaja. Slučajem se smatra događaj tj. radnja koja se ne može staviti na krivnju štetnika, a nije riječ o višoj sili. To proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-930/2009-2 od 31. siječnja 2012. Nastup više sile oslobađa od odgovornosti štetnika čak i kod objektivne odgovornosti pa analogijom proizlazi da je isti pravni učinak i kod odgovornosti štetnika prema kriteriju krivnje, a posebno kada ga eskulpira slučaj. Prvostupanjski sud je trebao utvrditi da se ne radi o višoj sili, a zatim prosuditi je li do štete došlo uslijed slučaja. To pravno pitanje je odlučno stoga što se eventualno pozitivno utvrđenje ne bi odnosilo samo na Hrvatske vode kao pravnu osobu zaduženu za održavanje nasipa i prevenciju od poplava, već i na ostale sudionike u tom lancu. Žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ogleda se u tome što je prvostupanjski sud u pogledu Odluke o evakuaciji stanovništva koju je donio župan Vukovarsko – srijemske županije utvrdio da je bila neadekvatna i nepravovremena. Točno je da je kritičnog dana u 12,28 sati donesena Odluka o pripremi za eventualno zbrinjavanje i sklanjanje ugroženog stanovništva ali je ona bila pripremljena dan ranije i datirana sa 16. svibnjem 2014. te je čekala na proglašenje. Sve pripremne radnje za evakuaciju provedene su u jutarnjim satima prije proglašenja te Odluke. Točno je da je župan donio takvu Odluku i za Općinu Gunja (kojoj pripada i naselje R.s.) navečer istog dana. Sud prvog stupnja propustio je utvrditi da je kritičnog dana prije pucanja nasipa do kojeg je došlo u 14,55 sati već započeta evakuacija stanovništva i stoke te da je nakon toga župan u 15,12 sati istog dana donio Odluku o neodgodivoj provedbi evakuacije i zbrinjavanja za naselja Rajevo selo i Račinovci. To proizlazi i iz izvješća Stožera zaštite i spašavanja Vukovarsko – srijemske županije vezane za obranu poplava na rijeci Savi u razdoblju od 15. do 18. lipnja 2014. koje je sastavni dio Izvješća o provedbi mjera obrane od poplava i sanacije terena u Vukovarsko – srijemskoj županiji Državne uprave za zaštitu i spašavanje od 21. srpnja 2014., a sve to proizlazi i iz stranice 11. navedenog Izvješća. Dakle, iz toga slijedi da je evakuacija započela i da se provodila znatno prije početka treće izvanredne sjednice i to prije pucanja nasipa, doduše otežano jer se stanovništvo sve do proboja nasipa opiralo evakuaciji što se navodi u izvješću s terena Državne uprave za zaštitu i spašavanje, a što su potvrdili i načelnici općina poplavljenih područja. Te okolnosti prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao već se bazirao samo na izdvojenim događajima izbjegavajući izvesti zaključak na temelju utvrđenog činjeničnog stanja. Osim toga, sud iskrivljava činjenice u vidu prenaglašavanja radnji koje su prethodile pucanju nasipa iz kojih bi proizlazilo uporno odbijanje župana da donese Odluku o evakuaciji stanovništva unatoč brojnim upozorenjima sa svih strana, dok s druge strane u pogledu izjava i odluka koje je župan donio ukazuju da ih je on donio nakon opreznog i savjesnog promišljanja vodeći računa o svim okolnostima. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo jer se prvostupanjski sud pozvao na odredbu čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave smatrajući da je (predniku) tužitelja nastala šteta nepravilnim radom i nepravodobnom reakcijom župana Vukovarsko – srijemske županije. To pravno stajalište nije na zakonu osnovano jer je trebalo primijeniti odredbu čl. 133. Zakona o vodama budući je uzrok štete bila poplava nastala pucanjem nasipa, a koji je poseban propis u odnosu na Zakon o obveznim odnosima koji se u ovom slučaju ne primjenjuje. Nadalje, sud je trebao imati u vidu čl. 73. i čl. 76. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi te čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave prema kojem Odluka o evakuaciji koju je donio župan nije upravni akt. Republika Hrvatska temeljem čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave odgovara za štetu koju trećima počine tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave i druge pravne osobe na koje su prenesene javne ovlasti. Odluka o evakuaciji nije upravni akt pa se ne smatra odlukom donesenom iz djelokruga prenesene javne ovlasti države na županiju za koju bi odgovarala tuženica već se radi isključivo o odluci iz djelokruga područne (regionalne) samouprave. Stoga bi za tu štetu odgovarala Vukovarsko – srijemska županija. Tuženica ne bi odgovarala niti da se radi o objektivnoj ili subjektivnoj odgovornosti jer je do štete došlo uslijed više sile tj. poplave zbog visine vodostaja koji je bio daleko viši od vodostaja koji je ikada zabilježen, a koji se događaj nije mogao predvidjeti, izbjeći niti otkloniti. Prilikom ocjene ponašanja župana potrebno je imati u vidu sve okolnosti u kojima je donosio odluke, podatke na temelju kojih ih je donosio, kakve je radnje poduzimao te adekvatnost i pravovremenost tih radnji koje okolnosti proizlaze iz izvješća Stožera zaštite i spašavanja u ovom slučaju. Sud prvog stupnja uopće nije razmatrao okolnost da je evakuacija stanovništva i stoke iz Rajevog sela započeta prije pucanja nasipa iako je ta okolnost odlučna za postojanje krivnje župana. Osim toga, proizlazi da je župan na drugoj izvanrednoj sjednici Stožera zahtijevao da se na vrijeme mora reći istina o stanju na terenu te je nakon upozorenja pročelnika PUZS Vukovar da donese Odluku o evakuaciji stanovništva izravno postavio upit za pismeno očitovanje predstavniku Hrvatskih voda o potrebi donošenja takvih mjera te je njegov odgovor bio da se moraju konzultirati koji do pucanja nasipa nije dobiven. Stoga da u postupanju župana nema elemenata krivnje jer je odluke donosio na temelju podataka tijela Hrvatskih voda koje ni same zbog okolnosti objektivno nisu mogle pouzdano utvrditi na kojem je mjestu najveća opasnost od pucanja nasipa pa nije ni životno očekivati od župana da može pretpostaviti vrijeme i mjesto pucanja nasipa. Stoga da je župan postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika, u njegovom postupanju nema protupravnosti tako da njegovo postupanje ne predstavlja nezakoniti ili nepravilan rad pa nema osnove za postojanje odgovornosti tuženice na temelju subjektivne odgovornosti. Osim toga, Odlukom župana o pripremi za eventualno zbrinjavanje i sklanjanje ugroženog stanovništva od 17. svibnja 2014. i provedbi evakuacije i zbrinjavanja za naselja Rajevo selo i Račinovci od 17. svibnja 2014. donesenim prije nastupa poplave zaduženi su gradonačelnici i općinski načelnici na ugroženim područjima da prilikom sklanjanja i zbrinjavanja prioritet budu, između ostalih, i žene preko 60 godina starosti te bolesne, nemoćne i osobe s posebnim potrebama. Tužitelj je znao za opasnost od poplave jer su o tome izvještavali svi mediji, na terenu su bili pripadnici Hrvatskih voda, Županijskog stožera za obranu i Državne uprave za zaštitu i spašavanje, a načelnici općina kontaktirali su sa županijskim stožerima te je uvedeno izvanredno stanje za obranu od poplave prije poplave. Radi toga je (prednik) tužitelja bio dužan pobrinuti se za sigurnost svoje teško pokretne majke, a ne popravljati ogradu, spašavati stvari i gledati iz dvorišta što se događa s nasipom. Na taj način je sam pridonio nastanku štete. Isti se nije uključio u obranu od poplave, a niti se htio  evakuirati nakon poplave te je postupio protivno odredbi čl. 43. st. 1. Zakona o sustavu civilne zaštite i čl. 10. st. 1. Zakona o zaštiti o elementarnih nepogoda pa je isključivo njegova krivnja zbog nastalog štetnog događaja u kojem mu je smrtno stradala majka. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

2.2. Na žalbu nije odgovoreno.

2.3. Žalba nije osnovana.

3. Prvenstveno valja istaći da iz spisa predmeta proizlazi kako je prvostupanjska presuda donesena i objavljena 19. siječnja 2018. kao i da je iz dopisa ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-280/2018-3 od 2. lipnja 2021. (list spisa 69) razvidno da je prilikom prethodnog razmatranja spisa predmeta/ICMS sustav upozorenja uočeno da kod oznake tužitelja P. S. stoji napomena da je preminuo, dok iz uvida u podatke Jedinstvenog registra osoba Republike Hrvatske (MUP) proizlazi da je tužitelj P. S. preminuo 5. travnja 2020. radi čega je temeljem odredbe čl. 212. toč. 1. u svezi s čl. 215. st. 1. i čl. 82. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19, dalje ZID ZPP), spis predmeta vraćen prvostupanjskom sudu radi donošenja rješenja o prekidu postupka zbog smrti tužitelja. Nakon toga, prvostupanjski sud je rješenjem pod poslovnim brojem Pn-70/2021 – 22 od 16. lipnja 2021. (list spisa 75) utvrdio prekid postupka a potom je dostavljen podnesak A. S.da kao nasljednik preminulog tužitelja P. S. preuzima postupak radi čega je prvostupanjski sud 3. rujna 2021. nastavio prekinuti postupak (list spisa 95).

4. Suprotno navodima tuženice prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, stoga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a u obrazloženju presude navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.

 

4.1. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

 

4.2. Stoga žalba tuženice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev prednika tužitelja da mu tuženica isplati pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti na ime duševnih bolova zbog smrti majke u visini od 150.000,00 kn te imovinsku štetu na ime žalobne odjeće i troškova sahrane sveukupnom iznosu od 5.000,00 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 30. lipnja 2014. pa do isplate.

6. U ovoj fazi postupka nisu prijeporne slijedeće činjenice:

- da je 17. svibnja 2014. tijekom poplave u mjestu Rajevo selo u svojoj obiteljskoj kući smrtno stradala majka prednika tužitelja R.S. i

- da su prednik tužitelja i njegova majka R. S. živjeli zajedno na adresi Rajevo selo, Z. i F. 67.

7. Prvostupanjski sud, analizirajući provedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. ZPP, nalazi da je tuženica pasivno legitimirana, da ista pogrešno smatra da se njena odgovornost temelji na odredbi čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje ZOO) budući da se donošenje odluke župana ne može smatrati opasnom djelatnošću te da tuženica odgovara po odredbi čl. 1045. ZOO budući da je, zbog nepravovremene i neadekvatne reakcije u donošenju odluke župana Vukovarsko – srijemske županije u konkretnom slučaju, propuštena evakuacija stanovništva prije probijanja nasipa kod Rajeva sela premda je za donošenje takve odluke župan Vukovarsko – srijemske županije imao sve potrebne informacije i dovoljno vremena za donošenje iste. Nadalje, da je sukladno odredbi čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine, broj 150/11 – dalje ZSDU), a prema kojem zakonu je i župan Vukovarsko – srijemske županije dio sustava državne uprave, propisano da šteta koja građanima, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom državne uprave, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, nadoknađuje Republika Hrvatska. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je predniku tužitelja šteta nastala nepravilnim radom župana Vukovarsko – srijemske županije uslijed njegove nepravodobne reakcije jer je propustio na vrijeme, unatoč svim upozorenjima, donijeti Odluku o proglašenju izvanrednog stanja i narediti evakuaciju stanovništva. Glede činjenice da je Vlada Republike Hrvatske 20. svibnja 2014. proglasila stanje katastrofe, prvostupanjski sud zaključuje da to nije od utjecaja glede odgovornosti tuženice jer je takvu Odluku za područje Vukovarsko – srijemske županije trebao donijeti župan a ne Vlada Republike Hrvatske, i to prije nego što je došlo do probijanja nasipa kod Rajeva sela. Radi toga da je tuženica odgovorna za nastalu štetu te da je riječ o subjektivnoj, a ne objektivnoj odgovornosti radi čega nije potrebno u konkretnom slučaju utvrđivati da li bi se radilo o predvidivom događaju ili višoj sili. Kako je predniku tužitelju nastradala majka to istom pripada pravična novčana naknada u visini od 150.000,00 kn zbog povrede prava osobnosti sukladno odredbi čl. 1101. st. 1. ZOO u svezi s Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske te mu pripada i imovinska šteta temeljem odredbe čl. 1093. st. 1. ZOO za troškove žalobne odjeće tužitelja u iznosu od 3.000,00 kn, kao i za troškove pogreba u visini od 2.000,00 kn, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

8. Tuženica u žalbi smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 1067. ZOO kojim je propisano oslobođenje od odgovornosti zbog nastupa više sile kod objektivne odgovornosti vlasnika opasne stvari, odnosno, osobe koja se bavi opasnom djelatnošću, kao i da glede subjektivne odgovornosti štetnika se slučaj, u smislu odredbe čl. 1045. ZOO, nikome ne može pripisati u krivnju te da nastup više sile oslobađa od odgovornosti štetnika.

 

9. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da tuženica polazi od pogrešne pretpostavke da se u konkretnom slučaju može osloboditi od odgovornosti primjenom odredbe čl. 1045. i čl. 1067. ZOO.

 

10. Naime, iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-724/2017-2 od 29. travnja 2020. proizlazi da se u prirodne događaje koji predstavljaju, kako navodi tuženica "školske primjere više sile", doista načelno ubrajaju razne elementarne nepogode: potresi, poplave, požari, uragani, vulkanske erupcije i slično, međutim neće se smatrati višom silom, oni događaji (elementarne nepogode) kod kojih je postojala mogućnost da se spriječi njihovo nastupanje. To znači da je jedna od pretpostavki više sile – neotklonjivost ispituje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja tj. je li u konkretnom slučaju, s obzirom na raspoloživa sredstva i metode, bilo moguće događaj spriječiti, savladati ili izbjeći (primjerice kod poplave podizanjem nasipa ili slično) pa kako je uzrok štete proboj vodene bujice kroz postojeći nasip na određenom mjestu pod točno određenim okolnostima, da revizijski sud nije u mogućnosti o postavljenom pitanju zauzeti pravno shvaćanje koje bi bilo općeg karaktera.

11. Pritom valja ukazati tuženici kako se njezina odgovornost temelji na odredbi čl. 14. ZSDU koji je lex specialis u odnosu na ZOO. Osim toga, tijekom prvostupanjskog postupka sama tuženica je isticala kako sukladno odredbi čl. 188. st. 2. Zakona o vodama (Narodne novine, broj 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14) solidarno odgovara za obveze Hrvatskih voda pa da predlaže da se ista pozove u parnicu kao umješač na strani tuženice, a što je imalo za posljedicu donošenje prvostupanjskog rješenja od 19. siječnja 2018. kojim je H. v. dopušteno sudjelovanje kao umješača na strani tuženice.

11.1. Kako su župan i županije dio sustava državne uprave te kako je u konkretnom slučaju nadležnost u pogledu donošenja Odluke o evakuaciji stanovništva iz Rajeva sela zbog poplave bila u okviru poslova župana to ovaj drugostupanjski sud nalazi da je odlučna činjenica je li u ovom konkretnom slučaju župan Vukovarsko – srijemske županije pravovremeno reagirao te da li je nastala štetna posljedica rezultat eventualno nezakonitog ili nepravilnog rada istog.

11.2. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u konkretnom slučaju postupanje župana Vukovarsko – srijemske županije bilo nepravilno jer premda su donesene Odluke o proglašenju izvanrednog stanja, župan Vukovarsko – srijemske županije je neadekvatno reagirao s obzirom da je Odluka o evakuaciji stanovništva bila zakašnjela, premda su sredstva za evakuaciju već bila spremna, međutim, do donošenja Odluke od strane župana Vukovarsko – srijemske županije sama evakuacija nije mogla započeti. Stoga nisu pravno relevantni navodi tuženice u pravcu toga da je 17. lipnja 2014. održana izvanredna sjednice Županijskog stožera te da je pročelnik Policijske uprave ZS Vukovar preporučio županu da donese odluku o evakuaciji stanovništva nakon čega župan izravno postavlja upit za pismeno očitovanje predstavnika Hrvatskih voda o potrebi donošenja mjera za evakuaciju koji odgovaraju da se moraju konzultirati, a na toj sjednici su doneseni zaključci da župan zbog nemogućnosti dobivanja traženog pisanog odgovora od Hrvatskih voda procjeni situaciju i odluči o donošenju daljnjih mjera te da javnosti izda priopćenje da se voda iz javno opskrbnog sustava prokuha prije konzumacije. Odluka o pripremi za eventualno zbrinjavanje i sklanjanje stanovništva donesena je u 12,28 sati tog dana te je navedeno slijedeće tj. da se autobusi u 14,00 sati već nalaze na određenim sabirnim točkama za evakuaciju i da je evakuacija stanovništva i stoke u tijeku dok je pod alinejom k) navedeno da su načelnici općina zajedno sa svojim načelnicima stožera te povjerenicima za civilnu zaštitu započeli s potrebnim radnjama i postupcima vezanima za eventualno zbrinjavanje ugroženog stanovništva (obilazak ugroženih naselja i obavještavanje stanovništva), a nakon puknuća nasipa u 14,55 sati navedene su slijedeće okolnosti tj. da voditelj odjela u PUZS Vukovar i Županijski vatrogasni zapovjednik žurno odlaze u naselje Drenovce gdje koordiniraju evakuaciju sa vozačima autobusa te se vrši koordinacija sa predstavnicima općina Vrbanja, Gunja i Drenovci.

11.3. Ovo stoga što okolnost da je župan kritičnog dana u 10,00 sati zahtijevao na sjednici da mu članovi Stožera moraju reći istinu o stanju na terenu i prognozi daljnjeg kretanja vodostaja ne može ekskulpirati župana jer to ne predstavlja konkretno poduzetu radnju radi sprječavanja nastupa eventualnih štetnih posljedice u ovom slučaju.

12. Što se tiče H. v. i potrebe donošenja mjera za evakuaciju, a s tim u vezi i zatražene konzultacije, istaći je da je župan u takvoj situaciji donio Odluku o pripremi za eventualno zbrinjavanje i sklanjanje ugroženog stanovništva iako do probijanja nasipa nije dobio odgovor H. v. pa ga ni ta činjenica ne može ekskulpirati od toga da je postupao neadekvatno danoj situaciji.

12.1. Niti činjenica da se na temelju podataka tijela H. v. objektivno nije moglo pouzdano utvrditi na kojem je mjestu najveća opasnost od pucanja nasipa ne oslobađa župana Vukovarsko – srijemske županije okolnosti da je reagirao zakašnjelo.

12.2. Pritom valja imati  u vidu činjenicu da iz žalbenih navoda tuženice proizlazi da se radilo o vodostaju rijeke Save koji je bio znatno viši od najvišeg zabilježenog vodostaja otkad se uopće vrši mjerenje pa je upravo ta činjenica mogla ukazati županu Vukovarsko – srijemske županije da će vrlo vjerojatno uslijediti katastrofa s tim što nije bitno što se nije moglo predvidjeti na kojem mjestu će doći do puknuća nasipa već je odlučno to što se zbog takvog izvanrednog stanja po redovnom tijeku stvari i po životnoj logici moglo pretpostaviti da će se u takvoj situaciji desiti poplava nezapamćenih razmjera u tom području.

12.3. Upravo činjenica da tuženica tvrdi kako je župan Vukovarsko – srijemske županije odluke donosio na temelju podataka Hrvatskih voda, a koje su znale da se radi o izvanrednom povećanju vodostaja (izmjereni vodostaj koji je najviše zabilježen otkad se vrše mjerenja), upućuje također na zaključak da župan nije reagirao na primjereni način u danim okolnostima.

13. Dakle, imajući u vidu sve prethodno navedeno, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako je tuženica odgovorna za nastalu štetu prednika tužitelja budući da evakuacija u Rajevom selu nije mogla započeti do trenutka dok župan nije donio Odluku o evakuaciji. Pritom okolnost što je ta Odluka pripremljena ranije ne utječe na odgovornost tuženice jer je ista realizirana tek kritičnog dana u 15,12 sati (kako to ističe sama tuženica u žalbi) dok je do pucanja nasipa došlo u 14,55 sati tj. prije Odluke župana o evakuaciji stanovništva. Osim toga, u pogledu aktivnosti i izvješća Stožera zaštite i spašavanja Vukovarsko – srijemske županije razvidno je, a kako to ističe i sama tuženica u žalbi, da je još u 10,00 sati 17. svibnja 2014. pročelnik PUZS Vukovar preporučio županu da donese Odluku o evakuaciji stanovništva jer da svakog trenutka može doći do prelijevanja krune nasipa.

14. Da bi se radilo o zakašnjeloj reakciji župana proizlazi i iz iskaza svjedoka Ivana Jurića (list spisa 39) koji navodi da je prvi puta sirenu za uzbunjivanje čuo već nakon što je nasip pukao i voda je počela nadolaziti, kao i da prije poplave nije bilo nikakve službene evakuacije iz sela, a svjedokinja V. B. (list spisa 40) također navodi da je prva uzbuna bila već kada je voda došla do njihove kuće te da je tada voda već bila do pasa dok su autobusi čekali u drugoj ulici u koju voda još nije došla i da se kuća prednika tužitelja nalazi direktno na proboju nasipa, a svjedok I.D. (list spisa 40) potvrđuje također da je do pucanja nasipa došlo u neposrednoj blizini kuće u kojoj je živio prednik tužitelja sa svojom majkom. Da bi opasnost bila oglašena zvučnim signalom navodi i svjedokinja V. L. (list spisa 41) i to nakon što je voda već počela prodirati to da je bilo negdje oko 15,15 sati, a uzbuna je svirana negdje oko 15,30 sati. Konačno, svjedok Z. H. (list spisa 41) iskazuje u vezi evakuacije stanovništva da je ona uslijedila tek nakon uzbunjivanja i tada da nije primijetio kako je bilo što bilo spremno u smislu evakuacije, a on da je negdje oko 15,00 sati svirao uzbunu i da ne zna točno kada je započela evakuacija, a kuća prednika tužitelja da je bila na samom udaru vodenog vala koji je nastao uslijed proboja nasipa.

15. Dakle, navodi tuženice kako je evakuacija stanovništva bila pravovremena jer je župan pravovremeno donio Odluku o evakuaciji nisu odlučni budući da se ta Odluka počela realizirati tek nakon što je došlo do proboja nasipa, a potpisivanje iste od strane župana u 12,28 sati također nema pravno relevantni značaj jer je, kao što to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, evakuacija mogla započeti tek kada je ista naložena.

16. Radi svega izloženog, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 1093. st. 1. u svezi s čl. 1101. st. 1. ZOO kada je obvezao tuženicu da tužitelju na ime povrede prava osobnosti naknadi neimovinsku štetu u visini od 150.000,00 kn, kao i imovinsku štetu na ime troškova pogreba i žalobne odjeće prednika tužitelja u visini od 5.000,00 kn ukupno.

17. Konačno, ovaj drugostupanjski sud je sukladno odredbi čl. 1105. ZOO obvezao tuženicu na naknadu neimovinske štete koja prelazi na nasljednika jer je pok. P.S. podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari 17. svibnja 2017.

18. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona) odbiti kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

19. Prvostupanjsko rješenje ostaje neizmijenjeno jer isto nije pobijano žalbom.

 

U Zadru,  15. veljače 2023.

 

                       Predsjednica vijeća

 

                        Sanja Dujmović