Pristupanje sadržaju
1
Poslovni broj: 21 Gž-113/2023-2
Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: 21 Gž-113/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Marine Tante, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. M., OIB: ..., iz Č., koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u O., protiv tuženice R. A. d.d., OIB: ..., iz Z., koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & G. d.o.o., Z., radi utvrđenja i ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-730/2022-5 od 14. prosinca 2022. i rješenja istog suda poslovni broj P-730/2022-9 od 27. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2023.,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e
Odbija se žalba tuženice R. A. d.d., Z. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-730/2022-5 od 14. prosinca 2022. u dijelu pod toč. I., II. i III. izreke te rješenje istog suda poslovni broj P-730/2022-9 od 27. prosinca 2022.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja odlučeno je:
»I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz čl. 2.st.1.Ugovora kreditu br. 528-50- 4275464, sklopljenog 20.07.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 27.07.2007. po javnom bilježniku M. B. iz O. pod brojem: OV-24916/07, u dijelu odredbe koji glasi: „…, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“- iz čl. 7. st.1. Ugovora kreditu br. 528-50-4275464, sklopljenog 20.07.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 27.07.2007. po javnom bilježniku M. B. iz O. pod brojem: OV-24916/07, u dijelu odredbe koji glasi:”….po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju iznos od 14.231,84 kuna / 1.888,88 eur1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:
29,71 kn tekućom od 16.01.2008.,
486,49 kn tekućom od 16.01.2009.,
80,44 kn tekućom od 16.02.2009.,
89,14 kn tekućom od 16.03.2009.,
123,87 kn tekućom od 16.04.2009.,
96,34 kn tekućom od 16.05.2009.,
98,79 kn tekućom od 16.06.2009.,
88,42 kn tekućom od 16.07.2009.,
83,45 kn tekućom od 16.08.2009.,
83,16 kn tekućom od 16.09.2009.,
90,25 kn tekućom od 16.10.2009.,
83,17 kn tekućom od 16.11.2009.,
84,48 kn tekućom od 16.12.2009.,
86,05 kn tekućom od 16.01.2010.,
100,23 kn tekućom od 16.02.2010.,
105,48 kn tekućom od 16.03.2010.,
105,49 kn tekućom od 16.04.2010.,
90,24 kn tekućom od 16.05.2010.,
123,46 kn tekućom od 16.06.2010.,
140,42 kn tekućom od 16.07.2010.,
160,09 kn tekućom od 18.08.2010.,
142,11 kn tekućom od 18.09.2010.,
200,90 kn tekućom od 16.10.2010.,
171,59 kn tekućom od 16.11.2010.,
167,23 kn tekućom od 16.12.2010.,
194,76 kn tekućom od 16.01.2011.,
222,32 kn tekućom od 17.02.2011.,
229,09 kn tekućom od 16.03.2011.,
235,09 kn tekućom od 16.04.2011.,
212,94 kn tekućom od 16.05.2011.,
208,89 kn tekućom od 16.06.2011.,
281,24 kn tekućom od 16.07.2011.,
240,74 kn tekućom od 16.08.2011.,
375,60 kn tekućom od 16.09.2011.,
344,24 kn tekućom od 16.10.2011.,
240,74 kn tekućom od 16.11.2011.,
272,64 kn tekućom od 16.02.2012.,
268,04 kn tekućom od 16.03.2012.,
269,34 kn tekućom od 16.04.2012.,
262,84 kn tekućom od 16.05.2012.,
266,24 kn tekućom od 16.06.2012.,
271,74 kn tekućom od 16.07.2012.,
264,53 kn tekućom od 16.08.2012.,
268,04 kn tekućom od 16.09.2012.,
304,24 kn tekućom od 16.10.2012.,
454,24 kn tekućom od 16.11.2012.,
354,24 kn tekućom od 16.12.2012.,
454,24 kn tekućom od 16.01.2013.,
454,24 kn tekućom od 16.02.2013.,
454,24 kn tekućom od 16.03.2013.,
454,24 kn tekućom od 16.04.2013.,
454,24 kn tekućom od 16.05.2013.,
454,24 kn tekućom od 16.06.2013.,
454,24 kn tekućom od 16.07.2013.,
454,24 kn tekućom od 16.08.2013.,
165,88 kn tekućom od 16.11.2013.,
154,24 kn tekućom od 16.01.2014.,
154,24 kn tekućom od 16.02.2014.,
154,24 kn tekućom od 16.03.2014.,
154,24 kn tekućom od 16.04.2014.,
154,24 kn tekućom od 16.06.2014.,
153,82 kn tekućom od 16.07.2014.,
354,24 kn tekućom od 16.08.2014. godine do 31.07.2015. godine,
po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 20.812,50 kn / 2.762,29 eur2 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja odnosno 14. prosinca 2022. pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška postupka u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, kao neosnovan.«
1.1. Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:
"Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., (ulica...) OIB: ..., da naknadi tužiteljici A. M. iz Č., (ulica...) OIB: ..., trošak postupka u iznosu od 937,50 kn / 124,43 eur 1 u roku od 15 dana."
2. Protiv navedene presude u toč. I., II. i III. izreke i rješenja, žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te odredi tužitelju da naknadi tuženici parnični trošak, kao i trošak sastava žalbe uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja radi održavanja nove glavne rasprave.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Neutemeljeno i sasvim paušalno žalba navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 338. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14, 23/15 i 70/19; dalje ZPP), kojom je pisano da izrađena odluka mora imati uvod, izreku i obrazloženje, a prema st. 4. istog članka sud je dužan u obrazloženju svoje odluke izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio; sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, budući iz pobijane odluke jasno proizlazi da je donesena u skladu sa citiranom zakonskom odredbom.
6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pobijana odluka nije ostvarila ni apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju, također, neutemeljeno žalba ukazuje i na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, jer je sud u obrazloženju pobijane presude dao razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni te se ista presuda može ispitati.
7. Također, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.
8. Valja reći, da je u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud donio presudu poslovi broj P-2219/2019-42 od 3. lipnja 2022., ali je ista povodom žalbe tuženika ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zadru, poslovni broj Gž-917/2022-2 od 14. rujna 2022. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu, radi održavanja nove glavne rasprave, jer je s obzirom na žalbene navode tuženice kako joj je onemogućeno raspravljanje pred sudom, u konkretnom slučaju trebalo saslušati u svojstvu svjedoka osobu predloženu od strane banke na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora o kreditu, te je sud sukladno uputi Županijskog suda u Zadru proveo novu glavnu raspravu 4. studenog 2022. na koju je pozvao radi saslušanja svjedoka predloženog od strane tužene banke I. O. i tužiteljicu te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice na naprijed navedene okolnosti iz odluke drugostupanjskog suda. Međutim, svjedok I. O. nije pristupio na glavnu raspravu, iako je bio uredno pozvan, a o razlozima nedolaska nije obavijestio sud. Ujedno je tuženik na istom ročištu odustao od dokaznog postupka za saslušanje imenovanog svjedoka, a drugog svjedoka nije predložio.
9. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje i isplatu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamati i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu broj: 528-50-4275464, potvrđen 27. srpnja 2007. po javnom bilježniku M. B. pod brojem OV-24916/07, u kojem tužiteljica ima status potrošača, a tuženica status trgovca, odnosno pružatelja usluge te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.
10. Iz stanja spisa predmeta proizlazi:
-da su tužiteljica i tuženica 20. srpnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50-4275464, koji je potvrđen 27. srpnja 2007. po javnom bilježniku M. B. iz O. pod brojem Ov-24916/07, a prema kojem je tuženica - kao kreditor tužiteljici, kao korisnici kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 8.551,46 CHF po srednjem tečaju kreditora - tuženice na dan korištenja kredita;
- da je predmetni kredit odobren tužiteljici za kupnju vozila te je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca;
- da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu godišnja kamatna stopa iznosila 5,75% te je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz valutu CHF;
- da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženice, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru te su tužiteljici slane obavijesti o promjenama kamatne stope;
- da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti;
- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2014., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a ona presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i tuženica iz predmetne parnice, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i način izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
-da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-2221/2018 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da su banke, a među njima i tuženica, u istom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.
-da je tužiteljica u stranačkom iskazu navela da joj prije sklapanja Ugovora o kreditu od 20. srpnja 2007. nitko od djelatnika banke ništa nije pojasnio, tako da nije mogla očekivati da će joj rate kredita toliko rasti. Razumjela je da je kamatna stopa promjenjiva, ali nije mislila da će to biti u tolikom iznosu niti je znala na koji način će se kamatna stopa mijenjati. Tužiteljica nije znala ni koliki rizik preuzima ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer je to tada bio najpovoljniji kredit. Tekst ugovora je banka unaprijed pripremila, a kredit joj je trebao za kupnju osobnog automobila i utrošen je u tu svrhu te je automobil korišten isključivo za osobne potrebe. Osobni bankar ju nije upozorio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF kao što to čini u odnosu na EUR niti joj je pojasnio po kojim parametrima će se mijenjati kamatna stopa. Pod uvjetom da joj je netko objasnio da se rate kredita mogu povećati na iznos koji je plaćala, ona ne bi podigla taj kredit. Osim kredita u CHF, nije joj ponuđen nikakav drugi kredit. Rate kredita su plaćali ona i njezin suprug zajedno, jer su živjeli u jednom kućanstvu.
11. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženice kao kreditora ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužiteljice kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novineˮ, broj 96/03.), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora ništetne.
12. Navedena činjenična utvrđenja i pravne zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog Ugovora, pa je tuženica trebala, jer je teret dokaza bio na njoj, na sporne okolnosti odredaba navedenog Ugovora predložiti saslušanje osobnog bankara tužitelja, odnosno svjedoka koji je zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti potrošaču - tužitelju (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.), dok iz spisa predmeta proizlazi da je na prijedlog tuženice saslušana svjedokinja S. S. koja je navela da je kao osobni bankar i predstavnik banke za davanje uputa klijentima o kreditu, objašnjavala klijentima valutnu klauzulu i kamatnu stopu i da se nada da su klijenti to razumjeli, međutim nema saznanja o konkretnom slučaju, već samo općenito, slijedom čega je tužitelj odustao od svog prijedloga da se sasluša tužitelj u svojstvu stranke.
13. Nadalje, točno je da se tuženica pozvala i dostavila sudu Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje ističući da se radi o smjernicama kojih su se bankari koji rade na odobrenju kredita bili dužni pridržavati, međutim taj dokaz sam za sebe ne ukazuje da je doista u konkretnom slučaju zaposlenik banke u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijest tužitelju pa kako tuženica nije dostavila podatke o osobnom bankaru/bankarici tužitelja, odnosno zaposleniku banke koji je sudjelovao u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog Ugovora proizlazi da tuženica u ovom pojedinačnom potrošačkom sporu nije oborila predmnijeve djelomične ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu.
14. Nije osnovan ni prigovor tuženice koji se odnosi na isključenje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13/EEZ, tvrdeći da se radi o dispozitivnoj odredbi pa da je stoga isključena dopustivost kontrole nepoštenosti valutne klauzule.
14.1. Naime, odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novineˮ, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21.; dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti". Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.
14.2. Prema tome, tužiteljica je dokazala deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o ugovornoj kamati i valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je s tuženom bankom sklopila dana 20. srpnja 2007. predmetni Ugovor o kreditu, s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi.
15. Dakle, prvostupanjska odluka nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, jer prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati (što je ovdje slučaj).
16. Stoga, prvostupanjski sud time što se pozvao na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu (Pž-1401/2012), nije u dijelu odluke koja se odnosi na utvrđenja iz navedenog spora počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a i c ZPP, na koju tuženica ukazuje u žalbi.
17. Valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, U-III-2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.
17.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, bankama je stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU iz presude poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način „da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“.
17.2. Nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima osobnog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.
18. Opravdano je prvostupanjski sud, i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, odbio kao neosnovan prigovora tuženice da tužiteljica nije aktivno legitimirana, bez obzira što je iz njezinog stranačkog iskaza proizlazilo, da je zapravo njen suprug plaćao rate kredita, što je sasvim normalno da supružnici u bračnoj zajednici zajednički koriste novac, odnosno plaćaju režije, rate kredita i sl., a predmetni Ugovor je zaključila upravo tužiteljica kao korisnica istog pa nije potrebno tužbom obuhvaćati treće osobe koje bi ispunile obveze dužnika (čl. 161. ZOO).
19. Što se tiče prigovora zastare, navesti je kako je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.“
19.1. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, a u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope od 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/2013, s obzirom da je tužbeni zahtjev u predmetnom postupku u odnosu na isplatu s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjene kamatne stope, postavljen prije isteka petogodišnjeg roka u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, odnosno dana 11. lipnja 2019., pa je iz tog razloga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare u odnosu na navedenu tražbinu.
20. Stoga, pravilno sud prvog stupnja smatra kako utuženi iznosi s osnove preplaćene kamate nisu u zastari.
21. Provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke, D. V. (D. C. d.o.o.) koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi, utvrđeno je da je tužiteljica zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita i zbog promjene kamatne stope platila veći iznos od ukupno 14.231,84 kn.
22. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
23. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
24. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
25. Kako je u konkretnom slučaju do tuženičinog stjecanja došlo na temelju po njoj sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos, po čl. 1115. ZOO, dužna tužiteljici platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta kako je to utvrđeno u nalazu vještaka.
26. U odnosu na odluku o troškovima postupka, kazati je da neutemeljeno tuženica u žalbi navodi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, jer da sud tuženici nije dostavio podnesak od 6. listopada 2022., budući iz spisa predmeta jasno proizlazi da je sud na ročištu od 4. studenog 2022. na kojem je uredno sudjelovao punomoćnik tuženice, između ostalog konstatirao i pročitao sadržaj navedenog podneska.
27. Odluka o troškovima postupka temelji se na ispravnom obračunu sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP te je sud opravdano priznao tužiteljici trošak zastupanoj po punomoćniku iz reda odvjetnika za poduzete radnje prema vrijednosti boda od 15,00 kn, budući je tužiteljica popisala trošak nakon stupanja na snagu nove Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012, 103/14, 108/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje:Tarifa). Pored toga, pravilno je sud u smislu odredbe čl. 155. ZPP ocijenio da se podnesci od 25. studenoga 2020. i 06. listopada 2022. imaju smatrati obrazloženim podnescima, te je za zastupanje na ročištu od 8. travnja 2021. pravilno priznao 1.500,00 kn, kao što je za ročište za objavu presude na koju je punomoćnik tužiteljice uredno pristupio, istoj pobijanim rješenjem od 27. prosinca 2022. dosudio iznos od 937,50 kn, sukladno Tbr. 9.3. Tarife.
28. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP.
29. U nepobijanom dijelu pod toč. IV. prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.
U Zadru 15. veljače 2023.
Predsjednica vijeća
Sanja Prosenica, v.r.