1          Poslovni broj: 20 Gž-26/2023-2

 

              

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović,  predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. Ž., OIB: …, iz T, R. p. 57a, zastupane po punomoćniku M. . odvjetniku iz Z., protiv tuženice H. V., pravna osoba za upravljanje v., OIB: .., Z., Ulica grada V. 220, zastupana po zakonskom zastupniku, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-856/16-49 od 27. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice L. Ž. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-856/16-49 od 27. listopada 2022.

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

»Odbija se tužiteljica sa tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

              "Nalaže se tuženiku H. v. d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada V. 220, OIB: … da tužiteljici L.Ž. iz T., R. p. 57a, OIB: … isplati iznos od 55.125,00 hrk (slovima: pedeset pet tisuća stodvadeset i pet kuna) zajedno sa zateznom kamatom od dana 01. veljače 2016. godine pa do isplate, sve po stopi zakonske zatezne kamate određene za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana.

 

              Nalaže se tuženiku H. v. d.o.o. u Z.u, Ulica g. V. 220, OIB: … da tužiteljici L.Ž. iz T., R. p. 57a, OIB…., naknadi parnični trošak sa zajedno sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate po stopi zakonske zatezne kamate određene za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 (slovima: petnaest) dana."«

 

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

2.1. U žalbi ističe da je uz tužbu priložila Izvansudsku nagodbu o naknadi štete od 23. svibnja 2013. između parničnih stranaka kojom tuženica priznaje i nadoknađuje poljoprivrednu štetu tužiteljici, a koja poljoprivredna šteta je i predmet ovog postupka, samo za drugo razdoblje. Iz navedenog proizlazi da je tuženica 23. svibnja 2013. priznala tužiteljici pravo na posjed spornog dijela nekretnine jer u suprotnom ista ne bi imala pravo na naknadu poljoprivredne štete. Bez obzira na činjenicu što tužiteljica nije upisana kao vlasnica spornog dijela čest. 4303 k.o. Trogir ističe da iz nalaza i mišljenja vještaka D. B. od 15. prosinca 2020., kao i iz njezinog iskaza nedvojbeno proizlazi da je predmetni dio nekretnine u naravi ograđeni vrt kojeg obrađuje. Tužiteljica je jedina i isključiva posjednica tog dijela te time i izvanknjižna vlasnica istog, a što sve proizlazi i iz Izvansudske nagodbe zaključene 17. svibnja 2013. između tužiteljice i Grada Trogira prema kojoj je isti priznao tužiteljici isključivo pravo na posjed dijela čest. 4303 k.o. Trogir. Postupak koji se između njih vodio vođen je upravo zbog spora gdje se nalazi granica posjeda/vlasništva tužiteljice i Grada Trogira koji je tada smatrao da nekretnina koja je nekoć bila potok bujičnih voda (a sada je put, odnosno nerazvrstana cesta) njegovo vlasništvo. Pobijana presuda ima bitnih nedostataka jer je obrazloženje iste kontradiktorno s provedenim dokazima. Tužiteljičin vrt je zasađen u odnosu na stari suhozid koji se protezao oko zemljišta što znači da ona nije uzurpirala zemljište. Da je tome tako proizlazi iz činjenice da se i danas put i bujični kanal nalaze sa zapadne strane izvan ograđenog vrta, a kao što se to navodi u Izvansudskoj nagodbi kojom se tužiteljici priznaje status oštećene osobe radovima na spornom dijelu radi čega je ista aktivno legitimirana. Na taj način prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je u cijelosti zanemario Izvansudske nagodbe od 23. svibnja 2013. i 17. svibnja 2013. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

 

2.2. Na žalbu nije odgovoreno.

 

2.3. Žalba nije osnovana.

 

3. Suprotno navodima tužiteljice prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19), stoga što pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući da je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, a u obrazloženju presude navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni.

 

3.1. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

 

3.2. Stoga žalba tužiteljice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati iznos od 55.125,00 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 1. veljače 2016. pa do isplate na ime naknade štete zbog postavljene vodovodne cijevi i nesaniranog zemljišta, što ima za posljedicu nemogućnost obrađivanja zemljišta kako je to prije radila, sve ovo u odnosu na čest. 4303, a kojoj odgovara katastarska čest. 6311 k.o. Trogir.

 

5. Prvostupanjski sud odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice s obrazloženjem da tužiteljica nije aktivno legitimirana jer iz zemljišnoknjižnog izvatka od 12. svibnja 2022. (list spisa 138) proizlazi da je čest. 4303 k.o. Trogir upisana kao javno vodno dobro u općoj uporabi u vlasništvu Republike Hrvatske dano na upravljanje Hrvatskih voda, a za koju nekretninu je prvostupanjski sud utvrdio, na temelju nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke G. d.o.o. S. od 14. prosinca 2020. (list spisa 116 – 121), da se sporna cijev nalazi na čest. 4303, odnosno katastarskoj čest. 6311 k.o. Trogir, dok je tužiteljica vlasnica čest. 2269 (katastarska čest. 1209/1) k.o. Trogir koja graniči sa čest. 4303 (katastarska čest. 6311) k.o. Trogir te je iz skice na listu spisa 121 prvostupanjski sud utvrdio kako se između nekretnine tužiteljice i sporne nekretnine nalazi punom linijom označena katastarska granica između navedenih nekretnina pa slijedom toga, kako se sporni dio i vodovodna cijev nalaze izvan nekretnine tužiteljice, to ista nije aktivno legitimirana jer nije vlasnica čest. 4303 (katastarske čestice 6311) k.o. Trogir.

 

6. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan.

 

7. Odredbom čl. 35. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17) propisano je da svatko ima pravo stvarima u vlasništvu R. H. koje su namijenjene za uporabu svih (javna dobra u općoj uporabi) služiti se na način koji je radi ostvarenja te namjene odredilo tijelo ili ustanova kojoj su dane na upravljanje odnosno tijelo nadležno za određivanje namjene, koje njima neposredno upravlja. Ako nije što posebno propisano zakonom, na javna dobra u općoj uporabi na odgovarajući se način primjenjuju pravila koja vrijede za opća dobra.

 

8. Nadalje, čl. 1. st. 1. Zakona o vodama (Narodne novine, broj 66/19 i 84/21 – dalje ZV) određeno je da se tim zakonom uređuju pravni status voda, vodnoga dobra i vodnih građevina, upravljanje kakvoćom i količinom voda, zaštita od štetnog djelovanja voda, detaljna melioracijska odvodnja i navodnjavanje, posebne djelatnosti za potrebe upravljanja vodama, institucionalni ustroj obavljanja tih djelatnosti i druga pitanja vezana za vode i vodno dobro.

 

8.1. Odredbe ZV odnose se na podzemne vode i površinske vode, uključujući priobalne vode, osim kada je tim zakonom ili posebnim zakonom drugačije uređeno (čl. 3. st. 1. ZV).

 

8.2. Vode su opće dobro i imaju osobitu zaštitu Republike Hrvatske (čl. 8. st. 1. ZV).

 

8.3. Pored toga, voda u tijelima površinskih i podzemnih voda ne mogu biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava (čl. 8. st. 1. ZV)

 

9. Tužiteljica u žalbi ističe da prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude nije vodio računa o Izvansudskoj nagodbi od 17. svibnja 2013. zaključenoj između tužiteljice i Grada Trogira prema kojoj je Grad Trogir priznao tužiteljici isključivo pravo na posjed dijela čest. 4303 (odnosno dijela katastarske čestice 6311) k.o. Trogir, kao i pravo na posjed po okončanju građevinskih radova te Izvansudsku nagodbu od 23. svibnja 2013., a iz kojih dokaza proizlazi da je tužiteljica vlasnica spornog dijela te da ima pravo na restituciju.

 

10. U odnosu na Izvansudsku nagodbu od 17. svibnja 2013. (list spisa 31 i 32), a koja je zaključena između Grada Trogira te L. i I. Ž., proizlazi da se Grad Trogir obvezao nakon izvođenja građevinskih radova za izgradnju kanala za odvodnju oborinskih voda u T., P. B., izgraditi ogradni zid na način da sjeverna točka označena kao točka C bude polazna točka za izgradnju novih zidova, dok će se točka B pomaknuti za 1,2 m prema istoku, a sve prema skici koja je sastavni dio nagodbe te koja se nalazi na listu spisa 33.

 

10.1. Glede Izvansudske nagodbe od 17. svibnja 2013. prvenstveno je istaći da u konkretnom slučaju Grad Trogir nije bio titular bilo kakvog stvarnog prava na spornoj čest. 4303 (katastarska čestica 6311 k.o. Trogir), kao i da R. H., a niti tuženica nisu sudjelovale u zaključenju iste pa ih takva Nagodba niti ne obvezuje.

 

11. Nadalje, u odnosu na Izvansudsku nagodbu o naknadi štete od 23. svibnja 2013. koja je zaključena između parničnih stranaka (list spisa 20 i 21) iz čl. 1. toč. 1. proizlazi da je tužiteljica vlasnica čest. 2269 k.o. Trogir, a koja graniči sa (katastarskom) čest. 6311 k.o. Trogir na kojoj čestici su u tijeku radovi uređenja bujice Balancana u Trogiru.

 

11.1. Iz čl. 1. toč. 2. Izvansudske nagodbe od 23. svibnja 2013. slijedi da je u pogledu čest. 6311 k.o. Trogir predložen upis u zemljišne knjige kao javnog vodnog dobra u vlasništvu R. H., a pod upravljanjem H. v.

 

11.2. Osim toga, iz toč. 1. toč. 3. iste Nagodbe slijedi da je na predmetnoj čestici oštećenica imala zasađene kulture (breskve, šipak, vinovu lozu i razno povrće) te da joj sukladno čl. 1. toč. 4. utvrđena nastala šteta u iznosu od 8.700,00 kn temeljem nalaza i mišljenja vještaka za poljoprivrednu struku L. B. iz svibnja 2013., a koji iznos se Hrvatske vode obvezuju isplatiti tužiteljici u roku od 30 dana na ime naknade štete (čl. 2.), dok je čl. 3. regulirano kako tužiteljica kao oštećenica izjavljuje kako će isplatom tog iznosa u cijelosti biti namirena u svojim potraživanjima s osnova naknade štete.

 

12. Dakle, iz Izvansudske nagodbe o naknadi štete od 23. svibnja 2013. slijedi da se radi o restituciji štete u pogledu zasađenih poljoprivrednih kultura te da je u čl. 1. toč. 2. iste razvidno kako je u tijeku upis čest. 6311 k.o. Trogir kao javnog vodnog dobra u vlasništvu R. H. danom na upravljanje tuženici.

 

13. Posljedično tome, neutemeljeni su navodi tužiteljice da joj je tuženica 23. svibnja 2013. priznala pravo na posjed spornog dijela nekretnine jer da u suprotnom ista ne bi imala pravo na naknadu štete za izgubljene poljoprivredne kulture.

 

13.1. Naime, iz te Izvansudske nagodbe samo je vidljivo da se radi o naknadi štete za poljoprivredne kulture koje je nedvojbeno tužiteljica imala zasađene na spornom dijelu, ali time tuženica nije priznala tužiteljici pravo na posjed koji bi imao pravne posljedice glede toga da bi tužiteljica, kao što tvrdi, bila jedini isključivi posjednik predmetne nekretnine te njezin izvanknjižni vlasnik. Ovo tim više što se u toj Nagodbi izričito navodi kako je u pogledu čest. 4303 (katastarska čest. 6311) k.o. Trogir podnesen prijedlog za upis iste kao javnog vodnog dobra u vlasništvu R.H. koja činjenica direktno opovrgava takve navode tužiteljice.

 

13.2. Pored toga, iz sadržaja navedene Nagodbe od 23. svibnja 2013. ne može se zaključiti da bi bilo razmatrano pitanje općih pretpostavki odgovornosti tuženice za naknadu štete, a to je između ostalog protupravnost štetne radnje.

 

14. S obzirom na činjenicu da tužiteljica u parničnom postupku tvrdi da joj je zbog izvedenih građevinskih radova nastala šteta zbog postavljene vodovodne cijevi na ime umanjenja vrijednosti zemljišta te nemogućnosti obrađivanja zemljišta na način kako je to prije radila, a kraj činjenice da je sporna nekretnina upisana kao javno vodno dobro u općoj uporabi, ovaj drugostupanjski sud nalazi da u konkretnom slučaju nema protupravnosti pa slijedom toga nisu ispunjene opće pretpostavke za naknadu štete tužiteljici u smislu odredbe čl. 1085. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) u svezi s čl. 1046. istog Zakona.

 

15. Konačno, s obzirom na pravni status predmetne nekretnine istaći je da se na javnom vodnom dobru ne može steći pravo vlasništva niti bilo koja druga stvarna prava (čl. 8. st. 1. ZV) osim pravo služnosti i pravo građenja pa stoga ni tvrdnja tužiteljice da bi bila izvanknjižna vlasnica predmetne nekretnine nije osnovana ni relevantna. S tim u vezi navesti je da je na ročištu od 15. rujna 2022. (list spisa 169-171) saslušana tužiteljica, kao i da ista nakon toga nije imala daljnjih dokaznih prijedloga te je glavna rasprava zaključena.

 

16. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona) odbiti kao neosnovanu žalbu tužiteljice i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

U Zadru, 15. veljače 2023

 

                       Predsjednica vijeća

 

                        Sanja Dujmović