1

 

              U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

             

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika U. Z. iz R. I., S. zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku iz P., protiv tuženika-protutužitelja M. S. iz M., (OIB: ...) zastupanog po punomoćnici D. D., odvjetnici iz Z. te umješača na strani tuženika-protutužitelja A. d.o.o. K., zastupanog po punomoćnici D. D., odvjetnici iz Z., radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika-protutužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, pod posl. P-2791/2018 od 19. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 15. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužitelja-protutuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, pod posl. P-2791/2018 od 19. veljače 2021.

 

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika-protutužitelja i potvrđuje rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, pod posl. P-2791/2018 od 19. veljače 2021.

 

              Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku-protutužitelju (u daljnjem tekstu: tuženik) da tužitelju-protutuženiku (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 1.481.146,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 6. listopada 2010. do isplate te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

2. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku usvojen je prijedlog radi osiguranja određivanjem privremene mjere zabranom otuđenja i opterećenja nekretnine u vlasništvu tuženika upisanih u zk.ul. ... i ... k.o. B. sa trajanjem do pravomoćnog okončanja ovog parničnog postupka.

 

3. Protiv navedenih odluka žalbu ulaže tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne  novine“ broj  53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11.,  25/13., 89/14.  i 70/19., dalje: ZPP).

 

4. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

5. Žalba nije osnovana.

 

6. Protivno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u međusobnom proturječju, niti sa sadržajem izvedenih dokaza, čime nije ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Kako nije ostvarena niti jedna druga apsolutno bitna povreda na koje ovaj sud u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti pobijane je odluke moguće ispitati.

 

7. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

8. Predmet spora predstavlja zahtjev radi isplate zatezne kamate na glavnicu od 2.456.000,00 DEM za razdoblje od 29. prosinca 2002. do 8. svibnja 2007. kojeg je dana glavnicu tuženik podmirio.

 

9. U ovoj fazi postupka mnoge od bitnih činjenica više nisu sporne, a ono što je ostalo sporno i na što žalitelj upire jeste pravna priroda ugovora kojeg su stranke zaključile 29. prosinca 2000., zatim da li se tužitelj tim ugovorom kojeg su stranke nazvale Ugovorom o osiguranju potraživanja odrekao kamate i radi li se o pravomoćno presuđenoj stvari budući je između stranaka na temelju Ugovora o osiguranju potraživanja kao ovršne isprave određena ovrha za iznos glavnice dok je za iznos zatezne kamate prijedlog za ovrhu odbijen.

 

10. Sa svim tim u vezi postavilo se i pitanje mjerodavnog materijalnog prava budući se radi o sporu sa međunarodnim elementom kojeg je valjalo razriješiti primjenom kolizijskih odredbi iz Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja ("Narodne novine" br. 53/91, 88/01; dalje ZRSZ).

 

11. Po provedenom dokaznom postupku sud je prvog stupnja utvrdio:

 

- poslovna suradnja stranaka započinje 1997. s time da se tužitelj bavi poduzetništvom i prodajom opeke u Italiji gdje je vlasnikom niza tvrtki, dok je tuženik u to vrijeme jedini član društva A. d.o.o.,

 

- stranke dogovaraju kupovinu dijela imovine stečajnog dužnika G. P. u stečaju i u tu svrhu 10. veljače 1997. osnivaju tvrtku Z. d.o.o. u kojem sudjeluju sa jednakim poslovnim udjelima,

 

- 21. veljače 1997. tvrtka Z. proizvodnja kupuje u stečaju određene nekretnine i nije sporno da je sukladno dogovoru stranaka talijanska tvrtka tužitelja Z. P. C. S. uplatila na račun stečajnog dužnika iznos od 2.456.000,00 DEM,

 

- nekoliko godina trajala je poslovna suradnja stranaka na način da je tužitelj imao poslovni udio u tvrtki Z. proizvodnja, trgovina i usluge d.o.o. iste vrijednosti kao i poslovni udio tuženika s time što je tuženik svoj poslovni udio prenio na tvrtku A. d.o.o.,

 

- kako je došlo do poremećaja poslovne suradnje i odnosa između stranaka tužitelj iskazuje namjeru izlaska iz zajedničkog posla na način da mu se isplati uloženi iznos od 2.456.000,00 DEM i 1.000.000.000,00 ITL a na što je tuženik pristao,

 

- stranke u svojstvu fizičkih osoba i to tužitelj kao vjerovnik a tuženik kao dužnik sklapaju Ugovore o osiguranju potraživanja 29. prosinca 2000. u kojem u čl. 1. utvrđuju da postoji sa osnova međusobnih poslovnih odnosa tuženikov dug od 2.456.000,00 DEM i 1.000.000.000,00 ITL dok se u članku 3. iznos duga tuženik obvezao vratiti najkasnije do 29. prosinca 2002. koja obveza i njezino dospijeće naknadnim dogovorima i aneksima ugovora nije izmijenjena. U čl. 4. toga Ugovora navedeno je kako "na pozajmljeni iznos vjerovnik ne potražuje kamate",

 

- Ugovor je sklopljen u formi javnobilježničke isprave osnovom koje je tužitelj kao ovrhovoditelj protiv tuženika kao ovršenika pokrenuo ovršni postupak pod posl.br.Ovr-2882/03. Rješenjem o ovrsi djelomično je prijedlog za ovrhu prihvaćen i određena je ovrha za isplatu glavnice dok je u odnosu na isplatu zateznih kamata prijedlog za ovrhu odbačen uz obrazloženje da je u ovršnoj ispravi navedeno "da na pozajmljeni iznos vjerovnik ne potražuje kamate",

 

- tijekom ovršnog postupka A. d.o.o. iz sredstava kredita podignutog kod H. A. A. B. d.d. uplatio je na račun Općinskog suda u Rijeci iznos ovršne tražbine s osnova glavnice iznos od 2.456.000,00 DEM i 1.000.000.000,00 ITL odnosno ukupno 13.012.411,97 kn. Tužitelj čini nespornim da mu je na ovaj način 8. svibnja 2007. isplaćena glavnica od 2.456.000,00 DEM iz Ugovora o osiguranju potraživanja,

 

- istog dana kada je sklopljen Ugovor o osiguranju sklopljen je i Ugovor o prijenosu poslovnog udjela kojim je tužitelj kao prenositelj prenio svoj poslovni udio u tvrtki Z. proizvodnja u korist A. d.o.o. kao stjecatelja. Poslovni udio tužitelja od 50% iznosio je 10.000,00 kn,

 

- nakon toga društvo A. d.o.o. pripaja društvo A. Z. d.o.o. sa cjelokupnom imovinom pripojenog društva i time tvrtka A. Z. kao pravna osoba prestaje postojati,

 

- još valja reći kako je tuženik ustao protutužbom i njegov je protutužbeni zahtjev pravomoćno odbijen donošenjem presude ovoga suda pod posl.br. Gž-2152/15 od 26. listopada 2018. Protutužbeni zahtjev glasio je na utvrđenje da je tužitelj-protutuženik prenio svoj poslovni udio od 50% na umješača A. d.o.o. za cijenu od 2.456.000,00 DEM i 1.000.000.000,00 ITL dok je A. d.o.o. stekao posebni udio tužitelja protiv tuženika.

 

12. Razmatrajući suprostavljena stajališta stranaka o pravnoj prirodi ugovora o osiguranju potraživanja od 29. prosinca 2000. i prihvaćajući pravno stajalište ovoga suda izraženo u ukidnom rješenju pod posl.br. Gž-2152/15, sud je prvog stupnja ocijenio kako predmetni ugovor ne predstavlja Ugovor o zajmu, a niti Ugovor o osiguranju potraživanja budući sadržaj toga Ugovora ne bi upućivao na takav zaključak. Iz tih razloga sud prvog stupnja ocjenjuje da se radi o neimenovanom ugovoru kojim su stranke kao fizičke osobe uredile svoje međusobne odnose vezane za poslovanje u trgovačkom društvu. Nadalje analizirajući odredbu čl. 4. Ugovora o osiguranju sud je prvog stupnja zaključio kako se tužitelj nije odrekao zakonske zatezne kamate nakon dospijeća tražbine već jedino kamate za razdoblje od 6. ožujka 1997. do 29. prosinca 2002., dakle za razdoblje od ulaganja tužiteljevih sredstava u zajedničko poslovanje do dospijeća tražbine iz Ugovora o osiguranju potraživanja. Kako se tužbom potražuje zakonska kamata za razdoblje od dospijeća tražbine iz citiranog Ugovora od 30. prosinca 2002. do 17. svibnja 2007. kada je tuženik glavnu tražbinu podmirio i to zajedno sa procesnom kamatom koja teče od dana podnošenja zahtjeva 6. listopada 2010. sud je prvog stupnja pozivom na odredbu čl. 20. t. 20. ZRS-a primijenio talijansko pravo točnije Codice Civile u pogledu prava i visine zatezne kamate po tom mjerodavnom pravu.  Iz nalaza vještaka I. M. utvrdio je da prema stopama zatezne kamate koje se primjenjuju u Italiji tužiteljeva tražbina iznosi 1.481.146,00 kn, pri čemu je pozivom na odredbe čl. 2947.-2961. Codice Civile odbio prigovor zastare kao neosnovan budući opći zastarni rok iznosi 10 godina koji se ima primijeniti na ovakav neimenovani ugovor. Ujedno je sud odbio kao neosnovan i prigovor presuđene stvari zbog vođenja ovršnog postupka radi naplate iste tražbine uz obrazloženje kako se odredba čl. 333. st. 1. ZPP-a odnosi samo na presuđenu stvar iz parničnog postupka a nikako iz ovršnih postupaka jer se radi o drugoj vrsti izvanparničnog, nekontradiktornog i formalnog postupka.

 

13. Tuženik u žalbi prije svega pobija ocjenu suda da bi se radilo o neimenovanom ugovoru jer se prema stajalištu žalitelja radi upravo o Ugovoru o osiguranju kako je i nazvan. Ovi se žalbeni navodi ne prihvaćaju budući u situaciji kada je tužitelj svoj poslovni udio prenio tvrtki A. d.o.o. za iznos od 10.000,00 kn, dok se istovremeno iz Ugovora o osiguranju potraživanja utvrđuje da se tužitelj pojavljuje kao vjerovnik a tuženik kao dužnik i to u svojstvu fizičkih osoba, iz svega navedenog proizlazi kako su svoje međusobne poslovne obveze koje proizlaze iz članstva u trgovačkom društvu razrješavali kroz formu neimenovanog ugovora. Naime, ne bi se moglo raditi o Ugovoru o prijenosu udjela budući je odredbom čl. 412. Zakona o trgovačkim društvima koji je tada bilo na snazi ("Narodne novine" br. 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03) jasno propisan način raspolaganja poslovnim udjelom kao strogo formalnim ugovorom. Naime, tuženik nije postao vlasnikom poslovnog udjela već njegova tvrtka A. d.o.o, dok se s druge strane obvezao kao osobni tužiteljev dužnik i to za isplatu iznosa različitog od onog navedenog u Ugovoru o prijenosu poslovnog udjela, a ne kao osoba koja svojom imovinom jamči (osigurava) ispunjenje obveze od strane treće osobe. Iz navedenog proizlazi da nije u pitanju Ugovor o osiguranju potraživanja kako to tvrdi žalitelj budući su stranke tražbinu ugovorile kao osobno potraživanje i osobnu obvezu. Ne radi se niti o ugovoru o zajmu budući prema iskazima stranaka nema dvojbe da se taj iznos podmirivao radi istupanja tužitelja iz zajedničkog poslovanja. Iz svih tih je razloga sud prvog stupnja pravilno ocjenjujući sadržaj ugovora i iskaze stranaka zaključio da se radi o neimenovanom ugovoru.

 

14. Jednako tako pravilno je utvrđeno činjenično stanje i u pogledu prava tužitelja na isplatu kamate od dospijeća tražbine iz Ugovora o osiguranju potraživanju tražbine. Imajući u vidu tvrdnju tuženika da je uz ulaganje tužitelja koje je iznosilo 2.456.000,00 DEM podmirio i daljnji iznos od 1.000,000,00 ITL i to s osnova izgubljene kamate za prethodno razdoblje, onda je u svemu prihvatljivo utvrđenje da se odredba čl. 4. Ugovora odnosi na kamate do dospijeća tražbine 29. prosinca 2002. i to iz jednostavnog razloga jer su kamate plaćene u iznosu od 1.000.000,00 ITL. Dakle, iz iskaza samih stranaka proizlazilo bi kako su od samog početka tj. od sklapanja Ugovora o osiguranju potraživanja razgovarale o tužiteljevoj "naknadi" za korištenje njegovih novčanih sredstava budući je isti inzistirao da bude obeštećen pa i ti razlozi dodatno potvrđuju pravilnost ocijene prvostupanjskog suda da se isti nije odrekao tražbine po osnovi kamata nakon dospijeća tražbine.

 

15. Nema govora ni o presuđenoj stvari zbog naplate tražbine po osnovi naplate kamata u ovršnom postupku iz svih onih razloga na koje se pravilno poziva prvostupanjski sud primjenjujući odredbu čl. 333. st. 1. ZPP-a. Ovršni se postupak provodi na temelju isprava koje imaju formu ovršnih isprava a ukoliko je ovršni prijedlog odbijen u pogledu određene tražbine to pretpostavlja nedostatak takve ovršne isprave, kao što je tu bio slučaj jer u ugovoru o prijenosu tražbine nije navedeno pravo tužitelja na isplatu kamata, a ne pretpostavlja zaključak o pravomoćno presuđenoj stvari.

 

16. I na kraju je za reći kako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo Codice Civile budući se radi o situaciji s međunarodnim elementom. Stranke time što su ugovorile nadležnost hrvatskog suda nisu ugovorile i hrvatsko pravo kao mjerodavno kako to neosnovano smatra žalitelj niti bi se to moglo podrazumijevati. Ugovaranje mjerodavnog prava mora biti izričito a kako je to izostalo pravilno se sud prvog stupnja pozvao na odredbu čl. 20. t. 20. ZRSZ-a i zaključio da se za ovaj neimenovani ugovor primjenjuje pravo mjesta gdje se je u vrijeme primitka ponude nalazilo prebivalište odnosno sjedište ponudioca a to bi u konkretnom slučaju bilo pravo Republike Italije gdje tužitelj prebiva. Tuženik u žalbi tvrdi kako nije tužitelj taj koji ima status ponudioca već naprotiv upravo je on taj koji je bio u statusu ponudioca. Ni ovi se žalbeni navodi ne prihvaćaju jer iz svih okolnosti konkretnog slučaja pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj imao status ponudioca budući je htio izaći iz društva i ponudio je tuženiku prijenos poslovnog udjela na tuženikovu tvrtku A. d.o.o. za ugovorenu cijenu koju se tuženik obvezao platiti kao osobni tužiteljev dužnik. S druge strane tu ponudu je tuženik prihvatio pa je došlo do sklapanja Ugovora o osiguranju potraživanja.

 

17. Iz svih tih razloga pravilno je sud primijenio odredbu čl. 2946. Codice Civile koja propisuje opći zastarni rok od deset godina i kao neosnovan odbio tuženikov prigovor zastare te dosudio utuženu tražbinu u visini određenoj nalazom i mišljenjem vještaka na kojeg stranke nisu imale primjedbi a niti ga žalitelj pobija žalbom. Jednako tako pravilno je suđena i procesna kamata sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

18. Kako su činjenično stanje i materijalno pravo pravilno utvrđeni i primijenjeni valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a. Potvrđena je i odluka o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud temeljio na čl. 154. st. 4. ZPP-a i čl. 158. st. 1. ZPP-a sve to imajući u vidu da se ni u žalbi ne konkretiziraju ikakvi prigovori na pravilnost ovakve odluke.

 

19. Tuženik je podnio žalbu i protiv rješenja o osiguranju određivanjem privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja njegovih nekretnina no u tekstualnom dijelu žalbe ne navodi niti jedan žalbeni razlog koji bi konkretno pobijao pravilnost ove odluke.

 

20. Sud je prvog stupnja u primjeni odredbe čl. 344. st. 1. i čl. 345. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17; dalje OZ) pravilno ocijenio da je tužitelj dokazao vjerojatnost svoje tražbine budući je tužbeni zahtjev usvojen te da je ujedno i dokazao opasnost da bi bez takve mjere tuženik mogao spriječiti ili znatno otežati naplatu tužiteljeva potraživanja. Na takav zaključak sud upućuju sve okolnosti slučaja budući je tužitelj radi naplate svoje tražbine morao pokretati ovršni postupak, a i samo imovinsko stanje tuženika koje se u međuvremenu izmijenilo jer je sada umirovljenik prema vlastitim tvrdnjama dok mu je tvrtka prezadužena.

 

21. Zbog narečenog odbijena je i žalba tuženika protiv rješenja suda prvog stupnja i ista potvrđena sukladno čl. 380. st. 1. t. 2. ZPP-a.

 

22. Tuženiku nije dosuđen žalbeni trošak budući u istom nije uspio.

 

 

U Rijeci, 15. veljače 2023.

                                                                                                                       

Predsjednica vijeća

 

Brankica Malnar, v.r.