- 1 -              Revd 4512/2022-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 4512/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. R. - P. iz Z., (OIB: …), koju zastupa punomoćnik D. I., odvjetnik iz Z., protiv tuženika A. K. iz S. B., B., sada u SR Njemačkoj, H. (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnica M. V., odvjetnica iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-250/2019-8 od 12. srpnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3372/2018-64 od 11. siječnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

 

 

Obrazloženje

 

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, u odluci kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici 226.148,96 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od 28. prosinca 2006. do isplate te naknaditi joj trošak parničnog postupka od 30.181,72 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama od 11. siječnja 2019. do isplate.

 

2. Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:

 

1./ Može li sud svoju odluku donijeti odbijanjem dokaznih prijedloga i time ne primijeniti načelo pravičnosti postupka, odnosno pravo na pošteno suđenje, koje uključuje načelo jednakosti oružja, a koje načelo je propisano čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, čl. 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda?,

 

2./ Može li o tužbenom zahtjevu odlučivati onaj sudac koji nije neposredno izveo dokaze u spisu, a posredno je izveo donoseći rješenje bez da su se stranke prije oko toga izjasnile?,

 

3./ Može li se dokaz saslušanjem stranaka obnoviti čitanjem ili suglasnošću stranaka?

 

4./ Čini li se apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 1. ZPP-a zbog koje se nižestupanjska presuda mora ukinuti ukoliko sudac nije postupio sukladno odredbi čl. 315. st. 3.?

 

3. Tužiteljica nije odgovorila na prijedlog.

 

4. Prijedlog nije dopušten.

 

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 12. srpnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

 

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

 

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

 

- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

 

7. U konkretnom slučaju tuženik je predložio da mu se protiv drugostupanjske presude dopusti revizija - ali nije ispunio sve pretpostavke za dopuštenost svojeg prijedloga, a sve obzirom da:

 

7.1. pitanja koja je naznačio u prijedlogu nisu niti dovoljno određena ili jasna, toliko da bi se na njih mogao dati jasan odgovor - koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom pravnom odnosu već (ovdje odlučno za dopuštenost prijedloga) i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: njima se ne može dati značaj pitanja iz smisla odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatan sadržaj prijedloga da se revizija dopusti,

 

7.2. prijedlog u svezi tih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a ZPP-a: da o njima (kako su formulirana), a u specifičnim činjeničnim okolnostima ovoga slučaja, postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),

 

7.3. su ta pitanja, prema svome sadržaju i onome kako se obrazlažu, u suštini usmjerena samo na okolnosti ovoga konkretnog slučaja, i to kako ih sam predlagatelj (a ne i sud) vidi (ili preocijenjuje) - i na traženje odgovora na pitanje je li ovdje, samo u tim okolnostima, pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu - u pravilno vođenom postupku,

 

7.4. uostalom, revizijski sud u svezi postavljenih pitanja, koliko se mogu razumjeti (pa i jer ih predlagatelj pravda pozivom na odluke revizijskog suda iz nekadašnje sudske prakse), ne nalazi da su nižestupanjski sudovi u ičemu postupili suprotno po njemu već prihvaćenom shvaćanju za slučaj na koji predlagatelj pitanjima ukazuje, prema sigurnoj, ustaljenoj i dosljednoj sudskoj praksi - u primjeni odredbe čl. 315. st. 3. ZPP-a, a izraženom primjerice u odlukama posl. br. Revr 481/06-2 od 6. rujna 2006. ili Revt 252/09-2 od 14. siječnja 2010., pa i:

 

a/ u odluci posl. br. Revt 189/11-3 od 25. listopada 2016., prema kojoj:

 

„...neutemeljen je ponovljeni prigovor tuženika da mu je zbog povrede odredbe čl. 315. st. 3. ZPP-a onemogućeno raspravljanje pred sudom i time počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, a koju povredu da je ujedno njezinim nesankcioniranjem počinio i drugostupanjski sud. Istina, u pravu je revident kada navodi da, nakon što je predmetni spis ustupljen prvostupanjskom sudu, raspravni sudac nije postupio sukladno odredbi čl. 315. st. 3. ZPP-a (propustio je, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, donijeti odluku o tome da se ponovno ne saslušavaju svjedoci i vještaci, već da se pročitaju zapisnici o izvođenju tih dokaza). Međutim, obzirom da je iz zapisnika o održanoj glavnoj raspravi (...) (list 263 spisa) vidljivo da su nazočni punomoćnici stranaka (tužitelja i I-tuženika) na tom ročištu dobili riječ i na taj način ujedno i mogućnost izjasniti se o načinu na koji će se pred izmijenjenim vijećem izvesti već ponovljeni dokazi (uzgred, izjavili su da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga i predložili zaključenje glavne rasprave), pravilno je stajalište drugostupanjskog suda da bi takvo postupanje prvostupanjskog suda predstavljalo, doduše, povredu načela neposrednosti iz odredbe čl. 315. st. 3. ZPP-a, međutim, koja povreda nije takvog značaja da bi utjecala na zakonitost presuđenja, a da nikako nije riječ o povredi iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Pri tome valja naglasiti da revident u reviziji ne iznosi ama baš nikakve razloge glede navoda da bi neposrednim izvođenjem tih dokaza za njega mogla biti donesena povoljnija odluka.

 

Slijedom rečenog, nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka (...)“,

 

b/ u odluci posl. br. Rev 664/2007-2 od 26. 3. 2008., prema kojoj:

 

"...Tuženici smatraju da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 8. ZPP, jer da svjedoke usmene oporuke A. F. i T. F. nije neposredno saslušala sutkinja koja je donijela presudu prvog stupnja, nego su njihovi iskazi, koji su prije toga dati pred sutkinjom koja je prestala biti sutkinjom tog suda, samo pročitani. Iz zapisnika o glavnoj raspravi održanoj 7. listopada 2004. vidljivo je da su tom ročištu prisustvovali tuženik Đ. P. i punomoćnik svih tuženika, koji nisu predložili da se ti svjedoci opet neposredno saslušavaju, već su prihvatili odluku raspravne sutkinje da se pročita spis. Tuženici, dakle, nisu stavili dokazni prijedlog da se opet, neposredno saslušavaju svjedoci usmene oporuke. Zato nije bilo zakonske osnove da sud po službenoj dužnosti opet izvodi dokaz neposrednim saslušanjem tih svjedoka. Na strankama je obveza da predlože izvođenje određenih dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP), pa ako to stranke ne učine sud je ovlašten utvrditi činjenično stanje na temelju već izvedenih dokaza. Nije, dakle, počinjena bitna povreda čl. 8. ZPP kako to smatraju tuženici..."

 

c/ u odluci posl. br. Revr 466/06-2 od 22. studenoga 2006., prema kojoj:

 

„...Okolnost što na zapisniku s ročišta glavne rasprave 23. svibnja 2005. godine na kojem je zaključena glavna rasprava nije navedeno da se čitaju iskazi stranaka i saslušanih svjedoka, iako je to ročište održano pred izmijenjenim sudskim vijećem, i što eventualno nisu pročitani iskazi stranaka i saslušanih svjedoka, predstavljala bi bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 315. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 - dalje u tekstu ZPP), koja međutim nije utjecala na pravilnost prvostupanjske presude...“,

 

odnosno, za pitanje pod 1./ iz prijedloga, u odluci posl. br. Rev-1312/2018-2 od 9. lipnja 2020., pa i odlukama:

 

a/ posl. br. Rev 75/2016-2 od 9. listopada 2019., prema kojoj:

 

„...Konkretno, revizija revidenta ne sadrži razloge zašto bi trebalo odgovoriti na pitanja iz njegove revizije, a da bi to bilo važno i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

 

- kada je osporena presuda temeljena samo na činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja - a revident u reviziji nije naznačio (konkretizirao) u kojim je to odlukama drugih sudova izraženo neko shvaćanje koje bi bilo u suprotnosti sa nekim shvaćanjem iz osporene odluke - upravo prema tim okolnostima ovoga slučaja, odnosno kada nije ničime dokazao da bi u svezi tih shvaćanja trebalo očekivati neku nejasnu ili neujednačenu sudsku praksu, toliko da bi revizijski sud imao ili mogao (trebao) ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ostvarivati svrhu izvanredne revizije (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni),

 

(...) - kada sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), odnosno kada postupanjem prema toj ovlasti (i pored činjenice da revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog) drugostupanjski sud ne čini postupovnu povredu,

 

- kada zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranki mogućnost raspravljanja, a o takvoj se povredi ne može raditi kada je stranka pozivana na ročišta na kojima se mogla izjasniti o provedenim dokazima i navodima protivne sranke, odnosno kada joj je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni,

 

- kada se stav o povredi počinjenoj po sudu ne može izvući samo stoga što nije prihvaćeno shvaćanje stranke o dokazima relevantnim za odluku o predmetu spora i stanju raspravljenosti toga predmeta, odnosno - sve ono što je predložila i zahtjevala, a sve jer su sudovi našli da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu...“

 

b/ posl. br. Rev-1333/16-2 od 23. srpnja 2019., prema kojoj:

 

„...Tužitelj pogrešno smatra i da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegove prijedloge za provođenje i drugih dokaza (vještačenjem), a da je time što je takve odbio počinio bitnu postupovnu povredu.

 

Zaključak o tome je li počinjena bitna postupovna povreda u situaciji kad sud ne prihvati svaki prijedlog stranke za provedbu predloženih dokaza zavisi od ocijene je li takvim postupanjem sud nezakonito (u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a) uskratio stranki mogućnost raspravljanja.

 

U odnosu na to tužitelju je za odgovoriti da mu je u konkretnom slučaju raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozivan na ročišta na kojima se mogao izjasniti o provedenim dokazima i navodima tuženice, odnosno time što mu je dana prilika da predlaže dokaze i da prigovara provedenim dokazima i njihovoj ocjeni, a samo stoga što nije prihvaćeno njegovo shvaćanje o dokazima relevantnim za odluku o predmetu spora i stanju raspravljenosti toga predmeta, odnosno - sve ono što je predložio i zahtjevao, a sve jer su sudovi našli da je predmet spora dovoljno raspravljen već i s provedenim dokazima i da se već i njihovom ocjenom mogu utvrditi sve činjenice relevantne za odluku o tome predmetu, ne može s osnovom temeljiti stav o povredi počinjenoj po sudu...“

 

7.5. podneseni prijedlog revizijski sud može razmatrati samo u granicama postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a), pa (da) sukladno tome ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

 

7.6. revizijski sud i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

 

8. Sukladno izloženom, ovdje je za prihvatiti:

 

8.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako su formulirana (formulacijom kojih je predlagatelj ograničio svoj prijedlog i revizijski sud u ovlastima njegova ispitivanja) i situaciju u ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

 

8.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

 

9. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).

 

Zagreb, 14. veljače 2023.