- 1 -              Rev 15/2020-9

 

 

 

 

 

Broj: Rev 15/2020-9

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića, člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja S. P. iz P., OIB ..., 2. tužitelja I. P. iz L., OIB ..., 3. tužitelja J. M. P. iz L., i 4. tužitelja G. H. iz Nj., L., koje zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva I. i C., j.t.d. iz P., protiv tuženice D. S. iz P., OIB ..., koje zastupa punomoćnik L. R., odvjetnica u P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-2131/14-3 od 12. svibnja 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1511/13-101 od 20. svibnja 2014., na sjednici održanoj 14.  veljače  2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja kao neosnovana se odbija.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom drugostupanjskog suda potvrđena je prvostupanjska odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu tužiteljima kao solidarnim vjerovnicima iznosa od 213.637,37 kuna zajedno sa zateznim kamatama od 30. travnja 1999. te kojom je odlučeno o troškovima postupka.

 

2. Protiv te drugostupanjske presude tužitelji su podnijeli reviziju navodeći da je pobijaju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su pobijanu odluku ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtijevaju troškove u povodu revizije.

 

3. Tuženica u odgovoru na reviziju, protiveći se osnovanosti navoda revizije, predlaže istu odbiti.

 

4. U ovoj pravnoj stvari dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje: ZPP) s obzirom na to da je vrijednost predmeta spora iznad 200.000,00 kuna.

 

5. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

6. Tužitelji tvrde da je tuženica kao ortak u ortakluku stranaka uzrokovala materijalnu štetu jer da nije nikad položila ostalim ortacima konačni račun o stanju zajedničke imovine, da je onemogućila konačnu podjelu dobitka i gubitaka ortaštva, te da je sva zatečena sredstva obrta zadržala za sebe.

 

7. Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev jer je pravnog pristupa da tužitelji nisu dokazali da je tuženica nesavjesno vodila poslove unutar ortakluka, postupajući suprotno odredbi čl. 467.h Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO), pri čemu da su ortaci u smislu odredbe čl. 647.i ZOO imali pravo osobnog nadzora nad poslovanjem ortakluka, zahtijevati odgovarajuća izvješća te pravo uvida u poslovne knjige i druge isprave, a da to svoje pravo nisu koristili i da nisu dokazali da im je tuženica onemogućavala ostvarenje tog prava. Pritom da tužitelji trebaju dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu i protupravnost, a da postojanje štete kao umanjenje imovine nije dokazano. Drugotužitelj da je sam tvrdio da je ortakluk bio „uredan do 1997.“ Taj sud zaključuje da je ortakluk prestao 29. veljače 1996., prestankom rada zajedničke radnje sukladno rješenju Ureda za gospodarstvo. Time da činjenične tvrdnje tuženika o nesavjesnom vođenju financijsko-knjigovodstvenih poslova sve do 30. travnja 1999. nisu osnovane.

 

8.1. Drugostupanjski sud polazeći od sadržaja odredbe čl. 647.a ZOO prema kojoj se ugovorom o ortakluku uzajamno obvezuju dvije ili više osoba uložiti svoj rad i/ili imovinu radi postizanja zajedničkog cilja, te da je ortakluk zajednica osoba i dobara bez pravne osobnosti, zaključuje da je nepravilan zaključak prvostupanjskog suda da bi ortakluk prestao 29. veljače 1996. prestankom postojanja zajedničkog obrta. Obrt da je i nadalje postojao, najprije kao dva samostalna obrta, potom da bi bio zaključen ugovor o zajedničkom obavljanju djelatnosti između tuženice i prvotuženika kao supoduzetništvo. To da je vidljivo po obračunima sastavljenim po tuženici i potpisanim zajedno sa ostalim ortacima za 1997., za 1998. te do 30. travnja 1999.

 

8.2. Taj sud je pravnog pristupa da su tužitelji trebali dokazati, a što da nisu, da je tuženica nesavjesno vodila svoje poslove unutar ortakluka, postupajući suprotno odredbi čl. 647.h ZOO. Kako da je ista sastavila konačni obračun imovine za 1998., što da su ostali prihvatili potpisom kao i  dopunske zapisnike kojima je umanjen obrtni kapital za 1999., da tužitelji nisu dokazali da bi tuženica kao ortak odgovarala za štetu sukladno čl. 647.m ZOO, jer da nije dokazano postojanje štetne radnje kao radnje koje bi dovele do umanjenja imovine tužitelja, a da to ne može biti činjenica da tuženica ostalim ortacima nije položila račun o stanju imovine.

 

8.3. U odnosu na diobu zajedničke imovine koja je propisana čl. 647u. ZOO da tužitelji nisu dokazali kada je došlo do prestanka ortakluka pa tako ni da je došlo do njegova prestanka 30. travnja 1999.  Činjenica da su stranke osnovale dva obrta R. i R. I  te nakon toga zaključili i ugovor o zajedničkom obavljanju djelatnosti, iz razloga što u to vrijeme nije postojala institucija zajedničkog obrta, da ukazuje da je nekakav oblik suradnje postojao i nakon toga. To da proizlazi i iz iskaza svjedokinje M. P. koja je vodila poslovne knjige, kao vlasnik obrta za knjigovodstvo, i to od 1998. do 2002., koja je iskazala da joj najprije dokumentaciju dostavljala tuženica, a nakon toga prvo tužitelj. Time da se zaključuje da je i prvo tužitelj imao uvida u poslovne knjige i mogao raspolagati sredstvima na žiro-računu obrta. Iz tih razloga da su tužitelji trebali dokazati i konkretizirati kojim radnjama je to tuženica njima prouzročila štetu i u čemu se ogleda njezino nesavjesno vođenje poslova unutar ortakluka. Razlika između korisnog odnosno obrtnog kapitala, kako to oni ističu, da ne može predstavljati štetu, jer da to predstavlja poslovanje unutar određene godine u obrtu, kao razliku između kratkotrajne imovine i kratkoročnih obaveza obrta s kojim iznosom je očito nastavljeno poslovanje i nakon navedenog datuma od strane tužitelja.

 

9.1. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda parničnog postupka na koju se podnositelji revizije pozivaju, budući da su pravilni razlozi zbog čega nižestupanjski sudovi smatraju tužbeni zahtjev neosnovan. Stoga pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati. Neslaganje tužitelja sa zaključcima drugostupanjskog suda ne čini presudu nerazumljivom ili s neotklonjivim nedostacima. Time nije ostvarena povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer presude nižih sudova bile bi opterećene tom bitnom povredom kada iz presuda ne bi bili razvidni razlozi zbog kojih je sud donio presudu koja se pobija, dakle kada ne bi bilo jasno zašto je donesena osporavana odluka ili kada ti razlozi ne bi korespondirali s dokazima i sadržajem isprava i zapisnika u spisu, a ovdje tome nije slučaj.

 

9.2. Iz odluke prvostupanjskog suda jasno je da je u ponovnom suđenju on cijenio sporna pitanja ukazana u ranijoj odluci drugostupanjskog suda i ispitao postojanje pretpostavki vezanih za primjenu odredbi čl. 647.h i 647.u ZOO, potrebu utvrđenja kada je došlo do prestanka ortakluka i s tim u vezi diobe zajedničke imovine sve u kontekstu sadržaja ugovora o ortakluku, te da je cijenio potrebu dokazivanja tužitelja u čemu se sastoji nesavjesno vođenje poslova po tuženici. O tome su nižestupanjski sudovi dali potrebne razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Zbog toga neosnovano podnositelji tvrde da je zbog povrede odredbe čl. 377. st. 2. ZPP drugostupanjski sud trebao ukinuti prvostupanjsku odluku ili sam provesti postupak.

 

9.3. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Ona postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

10. Kada podnositelji obrazlažu razloge pogrešne primjene materijalnog prava, tvrdnjama koje iznose, oni u suštini prigovaraju zaključcima o (ne)postojanju odlučnih činjenica za primjenu relevantne pravne norme. Isto tako, gotovo svim revizijskim prigovorima, oni ističu svoje stavove o predmetu spora, svoje shvaćanje o rezultatima dokazivanja. Time oni nastoje dovesti u sumnju činjenična utvrđenja i pravna shvaćanje iz osporene presude. Revizijom se ne mogu pobijati utvrđene činjenice (argument iz odredaba čl. 385. ZPP). Ako sud izvodi drugačije zaključke nego što to čine podnositelji, on time postupa u smislu zakonske odredbe iz čl. 8. ZPP koja mu daje ovlast odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Isto tako on tada postupa i u okviru odredbe 221.a ZPP koja regulira odlučivanje na temelju pravila o teretu dokazivanja. Kako je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova o izostanku dokazanosti u čemu se sastoji štetna radnja tuženice i o nastaloj šteti tužitelja te time i o uzročnoj vezi između štete i štetne radnje, kao pretpostavki odgovornosti za štetu u smislu  odredbe čl. 647.m ZOO, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

 

11. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 14. veljače 2023.

 

                                                                                                  Predsjednik vijeća:

                                                                                                  dr. sc. Jadranko Jug, v. r.