Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 1279/2022-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasenke Žabčić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Z. iz O., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik J. J., odvjetnik u M., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB …, koju zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u O. društvu K. & P. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-161/2022-2 od 15. veljače 2022., kojim je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-422/2019-22 od 9. prosinca 2021., u sjednici održanoj 14. veljače 2023.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se revizija tuženice te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-161/2022-2 od 15. veljače 2022., i presuda Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-422/2019-22 od 9. prosinca 2021., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:
"I. Utvrđuje se da je ništetena odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu br. … kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka sklopili dana 21. rujna 2004. godine, a solemnizirali dana 24. rujna 2004. godine kod javnog bilježnika M. P. iz M., br. OU-… koja glasi:
"Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H.-A.-A.-B. d.d. Korisnik Kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune."
pa stoga navedene odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode pravne učinke između ugovornih strana.
II. Utvrđuje se da su ništetni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu br. 256/115/2004 kojeg su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao banka, sklopili dana 21. rujna 2004. godine, a solemnizirali dana 24. rujna 2004. godinekod javnog bilježnika M. P. iz M., br. OU-… –kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu uz valutu švicarskog franka (CHF),a koji su sadržani u:
-čl. 2. koji glasi:
"Banka gospodinu I. Z. iz O., datum rođenja: 22. 06. 1955. (dvadesetdrugog lipnja tisućudevetstopedesetpete) godine u skladu s propisima Republike Hrvatske odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijenosti iznosa od 57.000,00 CHF (slovima: pedesetsedamtisuća švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za devize H. A.-A.-b. d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije kuće."
-čl. 3. koji glasi:
"Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 57.000,00 CHF (slovima :pedesetsedamtisuća švicarskih franaka ) zaračunavaju se kamate od 5,25 % (slovima: petcijelihdvadesetpet posto) dekurzivno godišnje."
-u čl. 3. st. 2. koji u bitnom glasi:
"Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima. protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 611,50 CHF (slovima: šestojedanaest švicarskih franaka i 56/100),a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju H. A.-A. B. d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, kako je to određeno važećom O. o kamatnim stopama Banke, počevši od 31. 10. 2004. (tridesetprvog listopada dvijetisućečetvrte) godine."
-u čl. 3. st. 2. koji u bitnom glasi:
"kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize H. A.-A.-B. d.d. na dan dospijeća."
III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 50.395,30 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja se do 31. prosinca 2007. god. određuje po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. god. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče:
-na iznos od 19,04 kn od 30. listopada 2004. god. pa do isplate;
-na iznos od 91,38 kn od 30. studenog 2004. god. pa do isplate;
-na iznos od 66,44 kn od 30. prosinca 2004. god. pa do isplate;
-na iznos od 12,23 kn od 29. siječnja 2005. god. pa do isplate;
-na iznos od 6,77 kn od 1. ožujka 2005. god. pa do isplate;
-na iznos od 133,01 kn od 8. studenog 2008. god. pa do isplate;
-na iznos od 175,45 kn od 8. siječnja 2009. god. pa do isplate;
-na iznos od 206,06 kn od 7. veljače 2009. god. pa do isplate;
-na iznos od 219,89 kn od 5. ožujka 2009. god. pa do isplate;
-na iznos od 181,76 kn od 25. travnja 2009. god. pa do isplate;
-na iznos od 189,05 kn od 7. svibnja 2009. god. pa do isplate;
-na iznos od 130,76 kn od 25. lipnja 2009. god. pa do isplate;
-na iznos od 93,54 kn od 27. kolovoza 2009. god. pa do isplate;
-na iznos od 93,54 kn od 27. kolovoza 2009. god. pa do isplate;
-na iznos od 120,88 kn od 4. listopada 2009. god. pa do isplate;
-na iznos od 120,88 kn od 4. listopada 2009. god. pa do isplate;
-na iznos od 97,02 kn od 8. studenog 2009. god. pa do isplate;
-na iznos od 139,95 kn od 10. prosinca 2009. god. pa do isplate;
-na iznos od 174,37 kn od 16. siječnja 2010. god. pa do isplate;
-na iznos od 223,32 kn od 31. siječnja 2010. god. pa do isplate;
-na iznos od 212,09 kn od 3. ožujka 2010. god. pa do isplate;
-na iznos od 278,55 kn od 25. ožujka 2010. god. pa do isplate;
-na iznos od 265,93 kn od 30. svibnja 2010. god. pa do isplate;
-na iznos od 290,48 kn od 1. srpnja 2010. god. pa do isplate;
-na iznos od 503,11 kn od 27. srpnja 2010. god. pa do isplate;
-na iznos od 459,33 kn od 13. kolovoza 2010. god. pa do isplate;
-na iznos od 593,06 kn od 11. rujna 2010. god. pa do isplate;
-na iznos od 546,85 kn od 15. listopada 2010. god. pa do isplate;
-na iznos od 472,54 kn od 13. studenog 2010. god. pa do isplate;
-na iznos od 629,33 kn od 10. prosinca 2010. god. pa do isplate;
-na iznos od 811,10 kn od 9. siječnja 2011. god. pa do isplate;
-na iznos od 670,52 kn od 15. veljače 2011. god. pa do isplate;
-na iznos od 724,61 kn od 11. ožujka 2011. god. pa do isplate;
-na iznos od 661,83 kn od 8. travnja 2011.god. pa do isplate;
-na iznos od 673,25 kn od 14. svibnja 2011. god. pa do isplate;
-na iznos od 938,95 kn od 10. lipnja 2011. god. pa do isplate;
-na iznos od 964,83 kn od 15. srpnja 2011. god. pa do isplate;
-na iznos od 1.186,81 kn od 14. kolovoza 2011. god. pa do isplate;
-na iznos od 1.072,79 kn od 8. rujna 2011. god. pa do isplate;
-na iznos od 947,96 kn od 15. listopada 2011. god. pa do isplate;
-na iznos od 922,97 kn od 16. studenog 2011. god. pa do isplate;
-na iznos od 913,39 kn od 21. prosinca 2011. god. pa do isplate;
-na iznos od 972,75 kn od 18. siječnja 2012. god. pa do isplate;
-na iznos od 1.024,51 kn od 15. veljače 2012. god. pa do isplate;
-na iznos od 1.031,45 kn od 15. ožujka 2012. god. pa do isplate;
-na iznos od 995,64 kn od 21. travnja 2012. god. pa do isplate;
-na iznos od 1.019,81 kn od 18. svibnja 2012. god. pa do isplate;
-na iznos od 1.036,34 kn od 14. lipnja 2012. god. pa do isplate;
-na iznos od 1.008,53 kn od 19. srpnja 2012. god. pa do isplate;
-na iznos od 1.015,84 kn od 29. kolovoza 2012. god. pa do isplate;
-na iznos od 994,98 kn od 29. rujna 2012. god. pa do isplate;
-na iznos od 950,54 kn od 16. listopada 2012. god. pa do isplate;
-na iznos od 998,59 kn od 17. studenog 2012. god. pa do isplate;
-na iznos od 1.021,66 kn od 11. prosinca 2012. god. pa do isplate;
-na iznos od 1.004,86 kn od 8. siječnja 2013. god. pa do isplate;
-na iznos od 914,20 kn od 5. veljače 2013. god. pa do isplate;
-na iznos od 991,21 kn od 5. ožujka 2013.god. pa do isplate;
-na iznos od 997,94 kn od 6. travnja 2013. god. pa do isplate;
-na iznos od 967,76 kn od 18. svibnja 2013. god. pa do isplate;
-na iznos od 873,88 kn od 11. lipnja 2013. god. pa do isplate;
-na iznos od 871,50 kn od 13. srpnja 2013. god. pa do isplate;
-na iznos od 894,55 kn od 15. kolovoza 2013. god. pa do isplate;
-na iznos od 931,53 kn od 27. rujna 2013. god. pa do isplate;
-na iznos od 982,72 kn od 12. listopada 2013. god. pa do isplate;
-na iznos od 956,31 kn od 13.studenog 2013. god. pa do isplate;
-na iznos od 975,01 kn od 11. prosinca 2013. god. pa do isplate;
-na iznos od 996,23 kn od 16. siječnja 2014. god. pa do isplate;
-na iznos od 959,11 kn od 15. veljače 2014. god. pa do isplate;
-na iznos od 986,63 kn od 4. ožujka 2014. god. pa do isplate;
-na iznos od 977,62 kn od 9. travnja 2014. god. pa do isplate;
-na iznos od 947,17 kn od 10. svibnja 2014. god. pa do isplate;
-na iznos od 937,41 kn od 10. lipnja 2014. god. pa do isplate;
-na iznos od 941,82 kn od 5. srpnja 2014. god. pa do isplate;
-na iznos od 976,38 kn od 15. kolovoza 2014. god. pa do isplate;
-na iznos od 1.005,49 kn od 16. rujna 2014. god. pa do isplate;
-na iznos od 999,71 kn od 15. listopada 2014. god. pa do isplate,
sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog postupka u iznosu od 9.250,00 kuna, uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate –po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“
2. Presudom suda drugog stupnja, u točki I. izreke, potvrđena je navedena presuda suda prvog stupnja u točki I., točki II., točki III. izreke i u dijelu točke IV. izreke, kojim je naloženo tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 8.800,00 kuna. U točki II. izreke preinačena je navedena presuda u dijelu točke IV. izreke, kojim je naloženo tuženiku tužitelju naknaditi parnični trošak preko iznosa od 8.800,00 kuna do iznosa od 9.250,00 kuna (za iznos od 450,00 kuna) na način da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 450,00 kuna, te je u točki III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-2587/2022-2 od 28. rujna 2022. tuženici dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-161/2022-2 od 15. veljače 2022., u odnosu na pitanje:
''Je li protivno odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) te procesnoj ravnopravnosti stranaka donošenje zaključka suda da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?"
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane odluke tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da ovaj sud ukine u cijelosti odluke nižestupanjskih sudova te predmet vrati na ponovno suđenje.
5. Odgovoru na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je osnovana.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja-potrošača za utvrđenjem ništetnim odredbi čl. 6., čl. 2., čl. 3., čl. 3. st. 2. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 21. rujna 2004. kao i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
8. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili da su tuženica-kreditor i tužitelj-korisnik kredita (i založni dužnik) 21. rujna 2004. sklopili Ugovor o kreditu broj 256-115/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, da je tuženica tužitelju odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 57.000,00 CHF u svrhu adaptacije kuće (čl. 2. Ugovora), da je čl. 6. istog Ugovora o kreditu ugovoreno da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno odluci o kamatnim stopama H. A. A. B. d.d., da je korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavio da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, da je ugovoreno da će se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 57.000,00 CHF zaračunavati kamate od 5,25% dekurzivno godišnje (čl. 3. Ugovora).
9. U pobijanim presudama sudovi su se pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 - dalje: ZZP) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO/05),.
10. 1. Drugostupanjski sud je prihvatio shvaćanje suda prvog stupnja prema kojem u naprijed navedenoj situaciji sudovi nisu dužni provoditi dokazni postupak, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz čl. 106. st. ZZP-a), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, i kako se izjasnio i Vrhovni sud.
10. 2. Uz to je drugostupanjski sud pojasnio da se u postupku za zaštitu kolektivnih interesa utvrđuje je li osporena odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama potrošača i trgovca u potrošačkom ugovoru na štetu potrošača i je li to suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te pozitivna odluka iz tog postupka ima učinak prema svim potrošačima koji su s trgovcem protiv kojeg se vodi postupak kolektivne zaštite, sklopili ugovor s nepoštenom ugovornom odredbom, a da to u ovom slučaju znači da se potrošač u individualnom sporu može pozvati na utvrđenje da je ugovorna odredba nepoštena i u odnosu na njega ta odredba ga ne obvezuje i da sud na to pazi po službenoj dužnosti, zbog čega nije dužan to pitanje ponovno raspravljati i ocjenjivati u individualnom sporu, ali izrekom odluke, kao deklaratornim preambulom, to može utvrditi.
10. 3. Slijedom iznesenog pozivom na odredbe čl. 1111. do 1120. nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja.
11. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).
12. 1. Tuženica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, pri donošenje zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdio da je''…radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i parametrima koji utječu na visinu kamatne stope…'', te je na navedenu okolnost predložio saslušati radnicu revidenta Ž. B. i javnog bilježnika M. P., koji je tužiteljima pročitao Ugovor o kreditu i upozorio ih da Ugovor o kreditu ima snagu javnobilježničkog akta.
11. 2. Tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a.
12. Dakle, za odgovoriti je može li se tužitelj, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženici.
13. Članak 81. ZZP- a glasi:
(1). Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
14. 1. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.
14. 2. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.'' ''Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…''
15. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.
16. U ovom postupku, tuženica je predlagala dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja Ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.
17. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te da joj je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom.
18. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda Broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:
"...banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.
...
Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).
...
U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)".
19.1. Europski sud za ljudska prava u predmetu OTP banka d.d. i drugi protiv Hrvatske (zahtjev broj 38541/21) i u spojenim zahtjevima, i to zahtjevu broj 38541/21 - OTP banka d.d. protiv Hrvatske, zahtjev broj 39015/21 – Raiffeisenbank Austria d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39063/21 Erste&Steiermärkische banka d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39167/21 - Privredna banka Zagreb d.d. protiv Hrvatske i zahtjevu broj 41145/21 - Addiko Bank d.d. protiv Hrvatske iznio je shvaćanje o navodnoj nepoštenosti postupka pred trgovačkim sudovima u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava korisnika kredita koji su kredite podigli u navedenim bankama u švicarskim francima, u kojem su domaći sudovi presudili protiv banaka-podnositelja zahtjeva, vezano za prigovore o povredi čl. 6. st. 1. Konvencije, te je iste također ocijenio nedopuštenima prema čl. 35. st. 3. (a) Konvencije kao očito neosnovane.
19. 2. U odnosu na prigovor o povredi načela jednakosti stranaka, Europski sud za ljudska prava smatra da su domaći sudovi naveli razloge zašto je saslušanje svjedočenja bankovnih službenika bilo nepotrebno jer su Visoki trgovački sud i Ustavni sud obrazložili su da se u predmetnom postupku radi o kolektivnom potrošačkom sporu u kojem je važno utvrditi jesu li osporene ugovorne odredbe bile razumljive prosječnom potrošaču, a ne svakom pojedinom potrošaču, a te su okolnosti utvrđene pisanim dokazima i nisu se mogle utvrditi saslušanjem bankovnih službenika. Ustavni sud također je naveo da iskazi klijenata banaka podnositeljica nisu bili odlučujući niti se osporena presuda temeljila samo na tim dokazima. Sukladno tomu, ESLJP je ocijenio da banke podnositeljice nisu stavljene u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Također smatra da ništa ne ukazuje na to da banke podnositeljice nisu imale kontradiktorni postupak, da nisu mogle iznijeti argumente i dokaze koje su smatrale relevantnima za svoj slučaj ili da nisu imale priliku učinkovito osporavanje argumenata i dokaza koje je iznijela druga strana. Sve njihove argumente, koji su bili relevantni za rješenje predmeta, propisno su saslušali i ispitali domaći sudovi koji su opširno iznijeli činjenične i pravne razloge za svoje odluke, koje se ne čine proizvoljnim ili očito nerazumnim. Isto tako, ne postoji ništa što bi upućivalo na to da domaći sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak na neki drugi način bio nepošten.
20. Prema shvaćanju ovoga suda naprijed navedeno shvaćanje EU suda nije primjenjivo na konkretni slučaj jer se ono odnosi isključivo na odluku donesenu u sporu za kolektivnu zaštitu, te stoga izneseno shvaćanje toga suda nije u suprotnosti s naprijed iznesenim pravnim shvaćanjem revizijskog suda i Ustavnog suda RH.
21. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnik revidenta koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta.
22. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi :
Protivan je, odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.
23. 1. U ovom konkretnom slučaju tuženica je na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložila saslušati radnicu revidenta Ž. B. i javnog bilježnika M. P., upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdila da je “…radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i parametrima koji utječu na visinu kamatne stope…“, a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, te su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.
24. Na temelju svega naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu čl. 395. st. 2. ZPP-a.
25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.
Zagreb, 14. veljače 2023.
|
|
Predsjednica vijeća: Viktorija Lovrić, v.r. |