1

Poslovni broj: 5 UsI-14/2022-7

 

 

 

             

 

Poslovni broj: 5 UsI-14/2022-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariu Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Danijele Horvatić, u upravnom sporu tužitelja I. B. (OIB: …) iz R. s., kojeg zastupa opunomoćenik K. G., odvjetnik u Ž., protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske (OIB: …), Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, Z., radi statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, 14. veljače 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I.               Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Samostalne službe za drugostupanjski upravni postupak i upravne sporove, KLASA: UP/II-561-01/21-01/402, URBROJ: 513-2501-21-2 od 07. prosinca 2021.

 

II.               Odbija se  zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog spora.

 

Obrazloženje

 

1.              Osporavanim rješenjem tuženika, označenim točki I. izreke presude, odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za ljudske potencijale, Sektora za razvoj i upravljanje ljudskim potencijalima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za poslove obrane O., KLASA: UP/I-561-01/21-01/1741, URBROJ: 512M2-76-21-2 od 09. studenog 2021., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za priznanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata temeljem pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite za razdoblje od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

2.              Tužitelj u tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povreda pravila postupka. U bitnom navodi da činjenica što nije evidentiran u službenim evidencijama pripadnika Narodne zaštite ne znači da ne ostvaruje sva obilježja iz Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine" 121/17., 98/19. i 84/21., dalje u tekstu Zakon) da bi mu se status branitelja s te osnove priznao. Naglašava da je saslušanim svjedocima u upravnom postupku (I. Đ., M. S. i V. S.) priznat status hrvatskog branitelja u potpuno istovjetnim činjeničnim okolnostima i prilikama, a svi su u svojim iskazima potvrdili da je tužitelj zajedno s njima bio pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. Tužitelj stoga odluku tuženika smatra nepravičnom, nejasnom i kontradiktornom. Osim toga, napominje da je u poplavi u R. s. izgubio službenu iskaznicu pripadnika Narodne zaštite i spomenicu Domovinskog rata. U prilog svojih tvrdnji predlaže da se ponovno saslušaju tužitelj i svjedoci I. Đ., M. S. i V. S., kao i novi svjedoci A. A., A. O. i I. K. te da se od Ureda predsjednika RH zatraže podaci je li mu je dodijeljena Spomenica domovinskog rata. Zahtjeva održavanje rasprave uz prijedlog da se osporavano rješenje poništi i prizna traženi status uz dosudu troška ovog spora.

3.              U odgovoru na tužbu tuženik ostaje u cijelosti kod navoda danih u obrazloženju osporavanog rješenja te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

4.              Sud je u ovom sporu održao raspravu u prisutnosti tužitelja i službene osobe tuženika. Strankama je na takav način, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka Ustavnog suda RH, 29/17. i  110/21., dalje u tekstu ZUS), prije donošenja presude, pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5.              Na raspravi je tužitelj pojasnio kako je u osporavanom rješenju pogrešno navedeno da je regulirao vojnu obvezu. Istina je da vojnu obvezu nije regulirao te je dragovoljno pristupio odredu Narodne zaštite. Ističe da je zajedno sa tri svjedoka koja je predložio saslušati u upravnom postupku došao pred prvostupanjsko tijelo te u potpunosti podržava ono što su isti izjavili u zapisnicima. Nije mu jasno zašto je na temelju takvih iskaza svjedoka odbijen njegov zahtjev za priznanje traženog statusa. Ponavlja da dolazi iz sela koje je stradalo u poplavi te više ne posjeduje iskaznicu Narodne zaštite. Naknadno nije pristupio hrvatskoj vojsci te je od 1992. godine ostao u selu. U to vrijeme je zadužio kalašnjikov te s njim obavljao poslove ophodnji po selu i po nasipu uz rijeku Savu na granici sa BiH. Ophodnju je obavljao zajedno sa dvojicom ili trojicom sumještana te priznaje kako nije sudjelovao u izravnim borbenim djelovanjima. Znali su samo koji put "puknut" prema BiH. Zbog zdravstvenih tegoba s očima nije odslužio vojni rok u JNA pa nije bio mobiliziran u hrvatsku vojsku.

6.              Službena osoba tuženika na raspravi je izjavila da Spomenica domovinskog rata nije dokaz o sudjelovanju osobe u Domovinskom ratu, a to iz razloga što su je dobivale i osobe koje nisu izravno sudjelovale u borbenim djelovanjima. Osim toga u njoj nije navedeno nikakvo razdoblje. U odnosu na navode tužitelja da nije regulirao vojnu obvezu, službena osoba tuženika ističe da je riječ o omašci koja u konačnici ne utječe na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari.

7.              U dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu ovog spora i spisu upravnog postupka kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu.

8.              Tužbeni zahtjev nije osnovan.

9.              Upravni postupak koji je prethodio ovom sporu tužitelj je pokrenuo svojim zahtjevom od 22. siječnja 2020. (naknadno ispravljen) radi utvrđivanja statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata na temelju pripadnosti naoružanim odredima Narodne zaštite u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

10.              U postupku su saslušani svjedoci I. Đ., M. S. i V. S. koje je predložio tužitelj. Svi svjedoci su suglasno (identično) potvrdili  kako je tužitelj pristupio odredu Narodne zaštite 30. srpnja 1991. u R. s. Pri tome je zadužio naoružanje, a zajedno s njima je obavljao poslove stražarenja i ophodnji na rijeci Savi uz granicu s BiH radi nadzora i motrenja prostora.

11.              Tužitelj je također saslušan u postupku te je izjavio da su zapovjednici Narodne zaštite iz tog vremena nažalost umrli. Potvrđuje kako nije sudjelovao u izravnim pješačkim napadima, ali je ponekad bilo razmjene vatre pješačkim oružjem i napada kratkometnim topničkim naoružanjem. Nije imao primjedbi na sadržaj iskaza svjedoka niti je išta dodao u svom iskazu. Izjavio je da nema drugih materijalnih dokaza u prilog svojih tvrdnji.

12.               Potom je izvršen uvid u službenu evidenciju te je utvrđeno da tužitelj nije upisan u službene evidencije o sudjelovanju u Domovinskom ratu – modul "IS-PU" odnosno nije sporno da prema podacima iz službene evidencije tužitelj nema utvrđen status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata s bilo koje osnove niti za jedno razdoblje Domovinskog rata.

13.              Prema odredbi članka 3. stavka 1. Zakona hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti odnosno suvereniteta Republike Hrvatske kao:

a) pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, Policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga);

b) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nastavio bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga Republike Hrvatske u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana;

c) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora najmanje 30 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.;

d) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom umro, ranjen ili ozlijeđen u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.;

e) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom nestao u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. i

f) pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je bio izravno angažiran kao pripadnik borbenog sektora, a koji je pritom zatočen u neprijateljskom logoru, zatvoru ili drugom neprijateljskom objektu u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991.

14.              Odredbom članka 3. stavak 2. Zakona propisano je da se pod sudjelovanjem u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, suvereniteta Republike Hrvatske, odnosno vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske, u smislu stavka 1. ovoga članka, podrazumijeva oružani otpor agresoru i djelovanje u izravnoj svezi s tim otporom (odlazak u postrojbu, na borbeni položaj i povratak te obuka i priprema za odlazak na bojište) u vremenu od 05. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996.

15.              Drugim riječima, citirane odredbe Zakona na nedvosmislen način propisuju uvjete za stjecanje statusa hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata. Tako je nužno kumulativno utvrditi institucionalnu pripadnost borbenom sektoru naoružanih odreda Narodne zaštite najmanje 100 dana u razdoblju od 30. srpnja 1991. do 31. prosinca 1991. (ili manje ako je sudjelovanje u obrani suvereniteta RH bez prekida u borbenom sektoru Oružanih snaga RH u kontinuiranom trajanju najmanje 100 dana), odnosno sukladno točki c) istog stavka najmanje 30 dana ako nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka te u tom periodu kontinuirano sudjelovanje u obrani suvereniteta RH na način da je pružan oružani otpor agresoru ili djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom.

16.              Analizrajući izvedene dokaze u upravnom postupku, ovaj Sud prihvaća zaključak tuženika kako tužitelj nije bio pripadnikom naoružanog odreda Narodne zaštite na način propisan Zakonom. Naime, uz tužitelja, svi saslušani svjedoci potvrđuju da na tom području uz granicu sa BiH nije bilo izravnih i kontinuiranih borbenih djelovanja niti neposrednih i konkretnih borbenih akcija. Tužitelj, kao i saslušani svjedoci, ne opisuje bilo kakvo kontinuirano sudjelovanje u izravnom oružanom otporu na tom području ili djelovanje u izravnoj vezi s tim otporom koje posljedično uključuje odlazak na bojište ili borbeni položaj. Činjenica nošenja oružja te obavljanje poslova stražarenja i ophodnje bez dovođenja u izravnu vezu s oružanim otporom agresoru, nije dostatna za zaključak da tužitelj udovoljava uvjetima iz članka 3. stavka 1. i 2. Zakona da bi mu se priznao traženi status.

17.              Sud nije prihvatio dokazni prijedlog tužitelja da se u upravnom sporu ponovno saslušaju svjedoci I. Đ., M. S. i V. S., a to iz razloga što su svjedoci u upravnom postupku pravilo saslušani te im je, kao i tužitelju, postavljanjem konkretnih pitanja dana mogućnost opisivanja izravnog oružanog otpora kojeg kao uvjet postavlja članak 3. stavak 2. Zakona. Budući da tužitelj na raspravi sam navodi kako nije sudjelovao u izravnim borbenim djelovanjima, nije bilo osnove na te okolnosti saslušati niti druge predložene svjedoke (A. A., A. O. i I. K.), stoga je taj dokazni prijedlog odbijen kao nepotreban. Također, Sud je odbio i dokazni prijedlog da se od Ureda predsjednika RH zatraže podaci je li tužitelju dodijeljena Spomenica domovinskog rata iz razloga što je odlučna činjenica u ovoj upravnoj stvari upravo razdoblje sudjelovanja u Domovinskom ratu, a taj precizan podatak Spomenica domovinskog rata na sadrži.

18.               U odnosu na prigovor tužitelja da su druge osobe u istoj situaciji ostvarile status pripadnika naoružanih odreda Narodne zaštite, potrebno je naglasiti da takva argumentacija ne predstavlja dokaz u konkretnom upravnom sporu.

19.              Dakle, kraj takvog stanja stvari ovaj Sud ne nalazi osnove za zaključak da je u konkretnom slučaju povrijeđen zakon na njegovu štetu te je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

20.              Budući da tužitelj nije uspio u ovom sporu, ne pripada mu ni zatraženi trošak te je na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.

 

 

U Osijeku 14. veljače 2023.

 

 

Sudac

Dario Mađaroš v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba protiv presude odgađa izvršenje presude.