Poslovni broj: I Kžzd-56/2022-9

Poslovni broj: I Kžzd-56/2022-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te mr.sc. Ljiljane Stipišić i Snježane Hrupek-Šabijan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Vanje Petrović zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. Š., zbog kaznenog djela iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 1. i 5. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. i 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku od 9. rujna 2022. broj K-19/2021., u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2023. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog A. Š. te njegovog branitelja odvjetnika B. Š.,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

Odbija se žalba optuženog A. Š. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Dubrovniku optuženi A. Š. proglašen je krivim, zbog devet kaznenih dijela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavak 2. u vezi članka 158. stavak 1. i 5. KZ/11., činjenično i pravno opisanih pod točkom I izreke pobijane presude, te zbog tri kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta – spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz članka 158. stavak 2. u vezi sa stavkom 6. KZ/11., činjenično i pravno opisanih pod točkom II izreke pobijane presude, kaznenog djela silovanja u pokušaju iz članka 153. stavak 1. u vezi s člankom 34. KZ/11., te jednog kaznenog djela protiv spolne slobode – teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. u vezi stavka 1. i u vezi sa člankom 153. stavak 1. KZ/11. te jednog kaznenog djela protiv osobne slobode – protupravno oduzimanje slobode, poticanjem u pokušaju, djelo iz članka 136. stavak 1. i 2. u vezi sa stavkom 3. KZ/11. i člankom 37. i 34. KZ/11. u stjecaju sa kaznenim djelom protiv života i tijela, sudjelovanjem u samoubojstvu, poticanjem u pokušaju iz članka 114. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 37. i 34. KZ/11., činjenično i pravno opisanih pod točkom V izreke pobijane presude. Za počinjena kaznena djela optuženiku su sukladno članku 51. KZ/11. utvrđene pojedinačne kazne i to: za kaznena djela iz članka 166. stavak 2. u vezi sa člankom 158. stavak 1. i 5. KZ/11., na temelju članka 166. stavak 2. u vezi sa člankom 158. stavak 1. i 5. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od po 5 (pet) godina za svako od devet kaznenih djela, za kaznena djela iz članka 158. stavak 2. u vezi sa stavkom 6. KZ/11., na temelju članka 158. stavak 6. KZ/11., označena pod točkom II a i II b izreke pobijane presude, kazna zatvora u trajanju od po 3 (tri) godine za svako kazneno djelo, za kazneno djelo iz članka 158. stavak 2. u vezi sa stavkom 6. KZ/11., na temelju odredbe članka 158. stavak 6. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, za kazneno djelo iz članka 153. stavak 1. u vezi sa člankom 34. KZ/11., na temelju članka 153. stavak 1. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, za kazneno djelo iz članka 154. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. točka 1. i u vezi sa člankom 153. stavak 1. KZ/11., na temelju članka 154. stavak 2. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, za kazneno djelo iz članka 136. stavak 1. i 2. u vezi sa stavkom 3. i člankom 37. i 34. KZ/11., na temelju članka 136. stavak 3. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine te za kazneno djelo iz članka 114. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. i člancima 37. i 34. KZ/11., na temelju članka 114. stavak 2. KZ/11., kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, te je optuženi A. Š., na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina.

 

1.1. Na temelju odredbe članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora optuženom A. Š. uračunava se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. lipnja 2021. u 00:15 sati pa nadalje.

 

1.2. Na temelju odredbe članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 1. i 2. točke 1. – 8. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.), optuženi A. Š. dužan je snositi troškove kaznenog postupka koji se sastoje od paušalne svote u iznosu od 2.000,00 kuna, ukupne troškove stalne sudske vještakinje za psihijatriju S. B. u iznosu od 7.123,50 kuna, ukupne troškove stalne sudske vještakinje za psihologiju D. D. u iznosu od 6.954,00 kuna, ukupne troškove psihijatrijskog vještačenja zavoda u iznosu od 7.524,00 kuna, troškove biološkog vještačenja centra u iznosu od 16.730,00 kuna, ukupne troškove pristupa svjedoka T. Š. u iznosu od 538,00 kuna, troškove pristupa svjedokinje S. M. u iznosu od 200,00 kuna, troškove pristupa svjedoka J. B. u iznosu od 104,00 kuna, troškove pristupa svjedoka L. Č. u iznosu od 68,00 kuna, te nagradu i nužne izdatke postavljenog punomoćnika oštećenom djetetu kao žrtvi, odvjetnici S. M. koji iznos će biti određen posebnim rješenjem, a koje troškove je dužan platiti na račun Državnog proračuna Republike Hrvatske IBAN:…, model …, poziv na broj primatelja …(opis plaćanja: troškovi u predmetu …), u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Protiv navedene presude žali se optuženi A. Š. osobno kao i putem branitelja, B. Š. odvjetnika u P. Kako se žalbe dopunjuju, razmatrat će se kao jedinstvena žalba. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu te ukine pobijanu presudu i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

3. Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu u kojem predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske odbije žalbe optuženika i njegovog branitelja kao neosnovane.

 

4. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Sjednica vijeća, u javnom dijelu, održana je u prisutnosti optuženog A. Š. kao i njegovog branitelj B. Š., odvjetnika u M., dok nije pristupio uredno izviješteni državni odvjetnik, što sukladno s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08. nije zapreka za održavanje sjednice.

 

6. Žalba optuženika nije osnovana.

 

7. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik navodi da je izreka presude proturječna sama sebi i njezinim razlozima, da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su navedeni u obrazloženju pobijane presude te su u znatnoj mjeri proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost pa i manjkavost glede tih činjenica između onoga što se navodi o razlozima presude i o sadržaju pojedinih isprava, a pogotovo o sadržaju iskaza čime smatra da je ostvaren žalbeni razlog iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., no isto ne obrazlaže. Međutim kroz ovaj žalbeni razlog upire žalitelj na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

7.1. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, drugostupanjski sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08.

 

8. Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona optuženik navodi da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon u pitanju postojanja okolnosti koje isključuju krivnju jer da nije dostatno ili uopće cijenio brojne činjenice i okolnosti koje idu u korist optuženika, a koje ne konkretizira niti obrazlaže, čime smatra da je povrijeđen kazneni zakon iz članka 469. stavak 1. točka 2. ZKP/08. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, drugostupanjski sud nije našao da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.

 

9. Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kaznena djela navedena pod točkom I do I i izreke pobijane presude, optuženik u žalbi navodi da se za četiri kaznena djela (pod točkama I a-I d) izreke pobijane presude u činjeničnom opisu navodi da su se dogodili "točno neutvrđenog dana". Za kazneno djelo pod točkom I g ističe da se kao vrijeme počinjenja djela navode "neutvrđeni dani" i da se događaj odvijao na haubi vozila, a da treba uzeti u obzir da bi nakon dulje vožnje hauba bila zagrijana i oštećena L. Č. bi zadobila opekotine. Stoga žalitelj navodi da nije počinjeno djelo na način kako se tereti optuženik. U žalbi ističe da baš u odnosu na to nisu provedeni odgovarajući dokazi.

 

9.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud cijenio je kao vjerodostojan iskaz svjedokinje T. Š. koja se izjasnila i u pogledu istaknutih okolnosti u žalbi, a što je sve prvostupanjski sud obrazložio pod točkom 22. pobijane presude, a što prihvaća i ovaj sud.

 

9.2. Optuženik u žalbi navodi da je žrtva L. Č. u suglasju sa člankom 292. stavak 1. ZKP/08. iskazivala u posebnoj prostoriji sa socijalnim pedagogom, pa da se iz zapisnika odnosno prijepisa iskaza, puno toga zaključuje, koji iskaz se citira, ali optuženik ne navodi što se zaključuje. Nije u pravu žalitelj kada prigovara istinitosti iskaza L. Č. jer da ne spominje da bi prilikom odvijanja događaja u zajedničkom domu pozivala u pomoć majku koja je bila u drugoj prostoriji baš zato što nije bilo nikakvih znakova da joj optuženik želi učiniti nešto što ona neće. Nadalje u žalbi navodi kako nije životno da žrtva ne ispriča majci što joj se događalo i što joj je radio optuženik pa da je zato trebalo ponovo ispitati žrtvu na raspravi.

 

9.3. Međutim, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pod točkom 17. obrazloženja pobijane presude naveo zbog čega prihvaća iskaz oštećene L. Č. kao vjerodostojan, jer je uvjerljivo prikazala cijeli niz događaja, jasno i određeno je na ispitivanju naznačila radnje koje je optuženik poduzeo na njenu štetu, te je sud objasnio i određene reakcije djeteta žrtve prilikom iskazivanja, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud. Suprotno žalbenim navodima optuženika, ispravno je prvostupanjski sud naveo pod točkom 17. obrazloženja pobijane presude da je žrtva prilikom iznošenja iskaza preskakala s događaja na događaj te se prisjećala pa naknadno vraćala na događaje koje je u slobodnom izlaganju preskočila, a što je uobičajeno kod prepričavanja složenih i dugotrajnih događaja i što dodatno ukazuje na vjerodostojnost iskazivanja žrtve L. Č. te opovrgava naučenost iskaza. Stoga odbijanjem dokaznog prijedloga optuženika za ispitivanjem žrtve L. Č. na raspravi, to ne umanjuje vjerodostojnost njezinog iskaza, a iz razloga što je ispravno u pobijanoj presudi obrazloženo da je novo ispitivanje žrtve nepotrebno i nevažno iz razloga što je detaljno saslušana tijekom istrage, a što zapravo potvrđuje i optuženik u svojoj žalbi kada navodi da je prijepis iskazivanja žrtve sastavljen na 27 stranica. Osim toga, navedenom ispitivanju bili su nazočni optuženik i tada njegova braniteljica te su imali prilike postavljati pitanja, pratiti tijek ispitivanja, a što nalažu odredbe ZKP/08., a koji stav je zauzet i u brojnim odlukama Europskog suda za ljudska prava: ESLJP.

 

9.4. Stoga nije nepotpuno utvrđeno činjenično stanje posebno uzimajući u obzir žrtvu i njezinu dob, te odredbu članka 292. stavak 4. ZKP/08. po kojoj će se oštećenica iznimno ponovno saslušati, ako to sud ocijeni potrebnim, a što prvostupanjski sud ispravno nije ocijenio potrebnim. Nije osnovan žalbeni navod optuženika da žrtva nije odgovarala na konkretna pitanja, odnosno nije htjela ili mogla odgovoriti, zbog čega da je bila potrebna intervencija suca istrage i da je stručni suradnik postavljao sugestivna pitanja. Upravo optuženik u žalbi navodi da je sudac istrage intervenirao i inzistirao na davanju konkretnih odgovora. Osim toga upute koje sudac istrage daje stručnom suradniku, a s obzirom da stručni suradnik ima slušalice prilikom ispitivanja djeteta, su normalne radnje tijekom ispitivanja, jer to ne čuje žrtva koja se ispituje.

 

9.5. Ispravno je prvostupanjski sud pod točkom 18. obrazloženja presude naveo da je uobičajeno i životno kod prepričavanja složenih i dugotrajnih događaja da se žrtva ne može sjetiti svih pojedinosti bilo da se radi o točnom vremenu ili vremenskom redoslijedu, stoga, nije u pravu optuženik kada navodi da je postojao dogovor između žrtve L. Č. i žrtve T. Š. o načinu iskazivanja, jer suprotno žalbenim navodima ispravno prvostupanjski sud pod točkom 24. obrazloženja pobijane presude navodi da i žrtva L. Č. kao i žrtva T. Š. prilikom davanja iskaza govore o jednom specifičnom detalju i to da optuženik nije bio u stanju imati dugotrajni spolni odnos te da je prilikom spolnog odnosa prerano ejakulirao. Dijete L. Č. nije mogla znati za tu optuženikovu posebnost da je nije osobno doživjela, jer kao što je ispravno obrazložio prvostupanjski sud neživotno je da bi majka T. Š., također žrtva, ispričala svom djetetu žrtvi L. Č. o seksualnim odnosima koje je imala sa suprugom odnosno optuženim A. Š. Posebno stoga jer je optuženik u svojoj obrani naveo da majka i kćer nisu komunicirale te da se žrtva L. Č. jedino njemu povjeravala.

 

9.6. U odnosu na navod iznesen u žalbi da se prvostupanjski sud nije osvrnuo na završni govor branitelja, za istaknuti je da se prvostupanjski sud u pogledu navedenog izjasnio pod točkom 7. obrazloženja pobijane presude. Osim toga ne postoji zakonska odredba da je prvostupanjski sud dužan odgovoriti na završni govor branitelja, a što i sam branitelj priznaje u žalbi.

 

9.7. Nije u pravu optuženik kada navodi da su prihvaćeni jedino dokazi optužbe, a od dokaznih prijedloga obrane da je prihvaćen jedino iskaz majke optuženika te da je trebalo prihvatiti kao nesporne i uvjerljive iskaze supružnika Kosanović, u odnosu na kazneno djelo pod točkom 4. pobijane presude. Za istaknuti je da se sud u pogledu vjerodostojnosti iskaza svjedoka N. K. i G. K. izjasnio pod točkom 55. obrazloženja pobijane presude navodeći da su njihovi iskazi u bitnome neistiniti i usmjereni na uklanjanje kaznene odgovornosti od optuženika imajući pri tome na umu da su ti svjedoci u prijateljskim i kumskim odnosima sa optuženikom te da je N. K. bio zaposlen u optuženikovom sportskom klubu. Prvostupanjski sud je pod točkom 56. obrazloženja pobijane presude ocijenio iskaze svjedoka K. te naveo da dio njihovog iskaza više nalikuje završnom govoru obrane nego svjedočkom iskazu o neposrednim zapažanjima, pa dovodeći to u vezu sa prijateljskim i kumskim odnosima s optuženikom što dovodi u sumnju vjerodostojnost i istinitost njihovih iskaza, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Suprotno žalbenim navodima nije nevjerodostojan iskaz svjedoka J. B., a niti optuženik u žalbi navodi u čemu bi se sastojala ta nevjerodostojnost jer je sud obrazložio njegov iskaz sve pod točkom 21. i 23. obrazloženja pobijane presude, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Tim iskazom je potvrđen i iskaz žrtve L. Č.

 

10. Nije u pravu žalitelj ni kada navodi da ne postoje dokazi u pravcu počinjenja kaznenih djela navedenih pod točkom II, odnosno II a, II b i II c izreke pobijane presude, čime upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Prvostupanjski sud se i u odnosu na ova kaznena djela izjasnio u pogledu provedenih dokaza uzimajući u obzir, osim iskaza djeteta žrtve L. Č. i psihijatrijsko-psihološki nalaz i mišljenje, te iskaze vještakinja S. B. i D. D. kao i dio mišljenja multidisciplinarnog tima poliklinike, te iskaz svjedoka J. B. i T. Š., što je sve i obrazloženo pa je stoga potpuno i ispravno utvrđeno činjenično stanje.

 

11. Suprotno žalbenim navodima u odnosu na kazneno djelo pod točkom III izreke pobijane presude, nije u pravu optuženik kada navodi da sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio bitne činjenice koje se odnose na registraciju kluba S. jer je ispravno prvostupanjski sud pod točkom 45. obrazloženja pobijane presude naveo da samo odobrenja upisa udruge kluba S. od 13. listopada 2016. po rješenju Ureda državne uprave Dubrovačko-neretvanske županije nije utjecalo na to da je optuženik mogao održavati fitness treninge i prije nego što je svoj klub upisao u registar. Posebno stoga jer žrtva S. M. nije bila članica udruge kluba S. nego je pohađala satove fitnessa. Osim toga, općepoznato je da upis u Registar udruga Republike Hrvatske nije uvjet za obavljanje pružanja usluge fitness treninga. Od značaja za učin kaznenog djela nije ni navod oštećenice koji se iznosi u žalbi da je parkirala svoje vozilo u blizini zgrade "u kojoj se nalazi klub S. koji je vodio okrivljenik". Naime, vrijeme poslovanja samog kluba nije od značaja za događaj za koji se optuženiku stavlja na teret. Nadalje, suprotno žalbenim navodima iskaz žrtve S. M. nije proturječan i neuvjerljiv u pogledu određenih datuma pa tako i samog događaja. Prvostupanjski sud je ocijenio kao vjerodostojan iskaz žrtve S. M. što je sve obrazložio pod točkom 43. pobijane presude, pa tako i u pogledu prijave kaznenog djela protekom nekoliko godina. Za samo počinjenje kaznenog djela nisu od značaja navodi koji se iznose u žalbi vezano za datume razvoda žrtve S. M. kao i datum kada je krenula u teretanu. Suprotno žalbenim navodima u odnosu na ispitivanje određenih svjedoka (bez navođenja u žalbi o kojim svjedocima bi se radilo) sud se decidirano izjasnio pod točkom 7. obrazloženja pobijane presude navodeći da se njihovim ispitivanjem ne bi utvrdila niti jedna činjenica važna za odlučivanje u ovom kaznenom postupku jer ti predloženi svjedoci nisu bili neposredni očevici događaja što je ispravno obrazložio prvostupanjski sud koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud.

 

12. Suprotno žalbenim navodima u odnosu na kazneno djelo pod točkom IV izreke pobijane presude, kada optuženik navodi da se kazneno djelo nije dogodilo kao što je opisano u izreci pobijane presude da bi bilo normalno i jedino moguće za očekivati da je on prvo "nauljio analni otvor ove žrtve, a tek potom leđa i stražnjicu" te da bi bez toga bilo nemoguće počiniti kazneno djelo na način kako je to navedeno u presudi, jer da je to nemoguće izvesti u praksi. Žalitelj navodi da je oštećenica odlučila prijaviti optuženika tek nakon što je obaviještena o događanjima između optuženika i njezine kćeri L. Č. te da nije jasno zbog čega sud smatra da su nevjerodostojni iskazi svjedoka N. K. i G. K. kojima je zapravo oštećenica hvalila svoga supruga i da u tom pravcu nema dovoljno dokaza koji bi ukazivali i potvrđivali da je optuženik počinio ovo kazneno djelo.

 

12.1. Međutim, suprotno žalbenim navodima ispravno je prvostupanjski sud u odnosu na kazneno djelo iz članka 154. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. točka 1. i u vezi sa člankom 153. stavak 1. KZ/11. uzeo u obzir iskaz oštećene T. Š. u kojem iskazu je opisala događanja. To je ispravno obrazloženo pod točkom 53.1. pobijane presude kao što su i obrazloženi iskazi svjedoka N. i G. K., te ocijenjena njihova vjerodostojnost pod točkom 55. i 56. obrazloženja pobijane presude. U pogledu vremena prijavljivanja ovog kaznenog djela i samog iskaza oštećene T. Š. proizlazi da nije imala razloga neopravdano teretiti optuženika. Činjenica da je o predmetnom događaju prvi put govorila tijekom iskazivanja pred sucem istrage Županijskog suda u Dubrovniku, u odnosu na kaznena djela na štetu njezine kćeri L. Č., također žrtve u postupku, ne predstavlja okolnost koju sud može tumačiti na način da njezin iskaz nije vjerodostojan, posebno stoga jer je ista izjavila da je htjela sačuvati brak s optuženikom i da je on bio dobar otac djeci i nije znala što optuženi iza leđa radi njezinoj kćeri L. Č., koja obrazloženja prihvaća i ovaj prvostupanjski sud. Iako optuženik u odnosu na kazneno djelo pod točkom V izreke navodi da se radilo o pismu koje je optuženik stvarno pokušao poslati svojoj majci u M. i kojeg je osobno napisao, da ga je napisao u stanju duševnog rastrojstva i prvostupanjski sud nije jasno utvrdio gdje je pismo napisano, osim da ga je optuženik pokušao poslati iz zatvora. Stoga žalitelj smatra da u konkretnom slučaju nema poticanja u pokušaju kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret jer je optuženiku bilo poznato kako to pismo neće moći "izaći iz zatvora" kao i da nije jasno preko koga je pismo uopće poslano. Navodi mogućnost da je pismo napisano pod sugestijom ili uz pomoć drugog pritvorenika, kao i da je sasvim jasno da pismo nikada ne bi bilo uručeno žrtvi L. Č. po njegovoj majci N. Š. s obzirom na postojeće odnose između navedenih osoba. Navodi da je zato trebalo vještačiti ubrojivost optuženika, a koji prijedlog nije prihvaćen žaleći se zato zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

12.2. Međutim, suprotno žalbenim navodima optuženika, upravo iz iskaza optuženika utvrđeno je da je pismo napisao dok se nalazio u Zatvorskoj bolnici gdje je i psihijatrijski vještačen te je psihijatrijskim nalazom i mišljenjem od 25. srpnja 2021. utvrđeno da optuženik ne boluje od duševnih bolesti, da ima narcistički poremećaj ličnosti koji karakterizira grandiozna slika o sebi, potreba za divljenjem te izostanak adekvatne empatije i kajanja. Isto tako ispravno je prvostupanjski sud naveo da aktualno psihičko stanje optuženika ne predstavlja značajno ograničavanje u ocjenjivanju njegove ubrojivosti te je u obzir uzeta njegova anamneza i postojeća medicinska dokumentacija i nisu se mogle utvrditi psihopataloške promjene koje bi mogle govoriti u prilog reduciranom stupnju shvaćanja značenja njegovih dijela i upravljanja voljom te nema dovoljno elemenata koji bi govorili u prilog redukcije ubrojivosti optuženika u bilo kojem stupnju u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Slijedom navedenog nisu osnovani navodi optuženika da u tom pravcu nije potpuno utvrđeno činjenično stanje, kao što nisu osnovani ni navodi izneseni u žalbi, da majka optuženika nije dobila pismo jer je optuženik pismo napisao i poslao svojoj majci. Ispravno je prvostupanjski sud naveo da iz sadržaja pisma ne proizlazi da ga je napisala psihički rastrojena osoba jer se u istom daju detaljne upute kako oteti žrtvu L. Č. i natjerati je na samoubojstvo. Navode se najsitniji detalji postupanja potrebni za izvršenje plana. Time je ispravno prvostupanjski sud pod točkom 71. obrazloženja pobijane presude naveo da osoba koja nije kriva za kaznena djela za koja se optužuje ne bi davala takve detaljne upute svojim srodnicima, te da sadržaj pisma predstavlja namjeru optuženika da sanira štete svjedočenjem djeteta L. Č.

 

13. Optuženik u žalbi navodi da postoji proturječje između onoga što je izneseno pod točkom 78. obrazloženja pobijane presude kada je navedeno da kombinirano psihijatrijsko-psihološko vještačenje žrtve nije bilo od presudnog značaja za odlučivanje o kaznenog odgovornosti optuženika da bi pod točkom 92. obrazloženja prvostupanjski sud naveo da je uzeo u obzir te nalaze i mišljenja prilikom utvrđivanja odgovornosti i krivnje optuženik.

 

13.1. Međutim suprotno žalbenim navodima ističe se da je sud jasno naveo pod točkom 78. obrazloženja pobijane presude da je tijekom postupka najvažniji dokaz iskaz žrtve, a da kontrolne činjenice pomažu slobodnoj ocjeni suda pa tako i kombinirano psihijatrijsko-psihološko vještačenje kao jedan od dokaza za kojeg je sud utvrdio da je napravljeno po pravilima struke i uvjerljivo, neproturječno, logično, što je sve obrazložio. Navodi izneseni u žalbi optuženika da se vještakinja D. bavila braniteljem optuženika, da ga je prijavila i Hrvatskoj odvjetničkoj komori nisu od značaja za utvrđivanje krivnje optuženika u odnosu na kaznena djela za koja se isti tereti. Sve to ne dovodi u sumnju provedeno kombinirano vještačenje od strane sudskih vještakinja pa stoga nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

 

14. Žaleći se zbog kazne, optuženik u žalbi navodi kako je izricanjem jedinstvene kazne zatvora sud propustio utvrditi sve olakotne okolnosti. Navodi da je njegov prijašnji život bio uzoran, živio je od svojega rada i uzdržavao obitelj, koje okolnosti iako ne bi utjecale na vrstu i visinu kazne, treba uzeti u obzir. Međutim, suprotno žalbenim navodima, ispravno je prvostupanjski sud optuženiku kao olakotno cijenio dosadašnju neosuđivanost, da je otac dvoje djece o kojima je dužan brinuti, kao što mu je ispravno cijenjena kao otegotna okolnost izrazita upornost u vršenju kaznenih djela spolnih zlostavljanja te u tom pravcu nisu osnovani navodi optuženika izneseni u žalbi da nije cijenjen raniji život optuženika kao ni činjenica uzdržavanja obitelji.

 

15. U odnosu na odluku o kazni treba reći da kazna mora sadržavati individualiziranu zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa kaznenog djela pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će odgovarati svrsi kažnjavanja. Stoga se uloga suda pri tome ne svodi na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac kod generaliziranja svrhe kažnjavanja nastoji obuhvatiti neodređeni broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebne za pravičnu odluku o vrsti i mjeri kazne. Prilikom određivanja vrste i mjere kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojeg je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, stupanj povrede počiniteljevih dužnosti, način počinjenja, skrivljene učinke kaznenog djela, prijašnji život počinitelja, njegove osobne i imovinske prilike te njegovo ponašanje nakon počinjenog kaznenog djela, odnos prema žrtvi i trud da naknadi štetu.

 

16. Stoga je po mišljenju ovog suda ispravno prvostupanjski sud utvrdio sve pojedinačne kazne kao i što je ispravno utvrdio i jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, koju kaznu drugostupanjski sud smatra primjerenom kako kaznenim djelima tako i ličnosti počinitelja te pogodnom za ostvarivanje svrhe kažnjavanja, izražavanja društvene osude zbog počinjenja kaznenih djela te smatra da će se ovakvom kaznom utjecati na počinitelja kao i na sve druge da ne čine kaznena djela te utjecati na jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja počinitelja i omogućiti počiniteljevo novo uključivanje u društvo. Zbog svega navedenog nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

 

17. Slijedom iznesenog, kako nije žalbom osporena prvostupanjska presuda, to je na temelju članka 482. ZKP/08. trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

U Zagrebu 16. veljače 2023.