Poslovni broj 24 Gž-4283/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 24 Gž-4283/2022-3

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice M. A. iz T., OIB: …, i 2. tužitelja E. A. iz Š., U., OIB: …, oboje zastupani po punomoćniku T. S., odvjetniku u P., protiv tuženika Općina T.-V.-T.-A., T., OIB: …, zastupanog po punomoćnici A. Z., odvjetnici u R., radi utvrđenja prava vlasništva i trpljenja upisa u zemljišne knjige, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo, poslovni broj P-145/2021-36 od 20. listopada 2022., u sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2023.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču - Parenzo, poslovni broj P-145/2021-36 od 20. listopada 2022.

 

              II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava žalbe.

             

 

Obrazloženje

 

1. Presudom Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-145/2021-36 od 20. listopada 2022. suđeno je:

 

              "I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužitelji M. A., državljanka Republike Hrvatske, iz T., OIB… i E. A., državljanin Republike Hrvatske, iz Š., U., OIB …, putem svojih pravnih prednika, u jednakim dijelovima građenjem stekli pravo vlasništva na k.č. br. 1388/1 i k.č.br. 1388/2 obje upisane u z.k. ul. 1382 k.o. T., što je tuženik OPĆINA T.-V. - T.-A., T., OIB: …, dužna priznati i trpjeti da se, po pravomoćnosti ove presude, na navedenim nekretninama izvrši u zemljišnoj knjizi uknjižba prava vlasništva, u jednakim dijelovima, na ime i vlasništvo tužitelja M. A., državljanka Republike Hrvatske, iz T., OIB… i E. A., državljanin Republike Hrvatske, iz Š., U., OIB …, uz istodobno brisanje imena tuženika OPĆINE T.-V. - T.-A., T., OIB: …, iz zemljišne knjige, sve to u roku od 15 dana.

Nalaže tuženiku OPĆINI T.-V. - T.-A., T., OIB: …, da naknadi tužiteljima M. A., državljanka Republike Hrvatske, iz T., OIB… i E. A., državljanin Republike Hrvatske, iz Š., U., OIB …, prouzročeni parnični trošak, u roku od 15 dana."

 

II Dužni su tužitelji naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 16.250,00 kn/2.156,75 €1 kuna u roku 15 dana."

 

2. Protiv navedene presude pravodobno se žale tužitelji zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, dalje ZPP). Predlažu da sud drugog stupnja pobijanu presudu ukine. Traže naknadu troška žalbe.

 

3. Tuženik je dostavio pismeni odgovor na žalbu u kojem osporava žalbe razloge tužitelja.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem kako su oni vlasnici spornih nekretnina, za trpljenjem upisa njihovog suvlasništva u zemljišnim knjigama, kao i za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

              -predmet spora su dvije čestice, kč.br. 1388/1 oranica od 290 m2 i k.č.br. 1388/2  dvorište od 140 m2, obje upisane u zk.ul.br. 1382 k.o. T. gdje je u B listu vlastovnici uknjiženo vlasništvo Općine T.-V.–T.-A.;

-uz te nekretnina nalazi se i treća, k.č.br. zgr. 169 od 90 m2 upisana u zk.ul.br. 1435 k.o. T. gdje je u B listu vlastovnici uknjiženo suvlasništvo tužitelja, M. A. i E. A. na jednake dijelove;

-na k.č.br. 1388/2 nalazi se kamenom ozidana lišjera (ognjišna kuća) izgrađena prije nego je A. B. kupio k.č.zgr. 169 k.o. T.

-na k.č.br. 1388/1, uz kuću koja je nesporno vlasništvo tužitelja, nalazi se svinjac s kosim krovom izgrađena prije nego je A. B. kupio k.č.zgr. 169 k.o. T., a koji su svinjac tužitelji ili njihov prednik nadozidali, možda i proširili, te priključili svojoj nespornoj kući;

-sve su gore spomenute nekretnine bile optantska imovina, u postupku nije utvrđeno točno kojeg optanta, neki svjedoci kažu da su ih zvali „R.“, neki da su to bili članovi obitelji K., a iz povijesnih izvadaka proizlazi kako su 1958. kao vlasnici pojedinih čestica bile upisane sljedeće osobe: za k.č.br. 1388/2, zk.ul.br. 305 k.o. T., kao vlasništvo P. M. sina J. (list 73 spisa), k.č.br. 1388/1,  zk.ul.br. 229. k.o. T., kao vlasništvo R. K. sina M. (list 76 spisa), k.č.br. 169, zk.ul.br. 810 k.o. T., kao vlasništvo na A. B. od S. (list 79 spisa);

-s osnova međunarodnih ugovora (prilog XIV Ugovora o miru s Italijom od 15. rujna 1947., „Službeni list“ broj: 74/47, Sporazum između FNRJ i Republike Italije o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koje proističu iz Ugovora o miru s Italijom i sukcesivnih sporazuma od 18. prosinca 1954., Prilog „Službenog lista 2/56 od 1. veljače 1956., i drugi) optantska imovina je temeljem zakona 18. prosinca 1954. postala općenarodna imovina;

-Općina T. prodala je k.č.br.zgr. 169 A. B. kupoprodajnim ugovorom od 15. kolovoza 1966., a što je i upisano u zemljišne knjige;

-A. B. je preminuo, a naslijedio ga je rješenjem o nasljeđivanju od 5. svibnja 1981. njegov sin D. B.;

-iz kupoprodajnog ugovora sklopljenog između D. B. i A. E. 22. travnja 1988. godine proizlazi kako je D. B. prodao A. E. k.č.br.zgr. 169 k.o. T., a koja se sastoji iz kuće i okućnice, za kupoprodajnu cijenu od 15.000.000,00 dinara;

-temeljem tog ugovora A. E. se u zemljišnim knjigama uknjižio kao vlasnik k.č.br.zgr. 169 upisane u zk.ul.br. 1435 k.o. T.;

-na temelju čl. 367. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 18/15, dalje: ZV) uknjiženo je pravo vlasništva tuženika u zk.ul.br. 1382 k.o. T. (općine P. 2008., a Općine T.-V.-T.-A. 2016.), a od 11. svibnja 1970. u zk.ul.br. 305 k.o. T. bilo je upisano „društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine P.“, dok je od 7. lipnja 1983. u zk.ul.br. 229 k.o. T. bilo je upisano „društveno vlasništvo - društveno vlasništvo s pravom korištenja Općine P.“;

-tužitelji tvrde kako je njihov prednik E. A. 1988. istodobno od D. B. kupio i sporne nekretnine, to jest okućnicu oko zgrade sagrađene na k.č.br. 169, koju M. A. opisuje kao prostor zgrade zvane lišjera (fotografija 3 na listu 128 spisa) te u ostavu uz kuću s kosim krovom (fotografija 1 na listu 43);

-očevidom lica mjesta utvrđeno je da k.č.br. 1388/2 k.o. T. ima površinu (prema službenom katastarskom stanju) od 178 m2, u naravi je dvorište i samostojeća gospodarska zgrada u zapadnom dijelu, te dograđena obiteljska kuća sa sjeverne strane k.č.zgr. 169, da k.č.br. 1388/1 k.o. T. ima površinu od 290 m2, u naravi predstavlja dvorište i sa južne strane jedan dio dograđenog objekta - sa sjeverne strane objekta k.č.br.zgr. 169 k.o. T.;

-opisane čestice ograđene su ogradnim zidom i jednim dijelom s živicom, a k.č.br. 1388/1 presijeca betonski zid;

-utvrđeno je da se obje sporne čestice danas pretežitim dijelom nalaze u posjedu tužitelja, osim dijela k.č.br. 1388/1 istočno od betonskog zida, a koji prostor koriste dvije gospođe iz E., kao i dijela k.č.br. 1388/2 sjeverno od ogradnog zida;

-E. A. je preminuo 2009. a prema rješenju o nasljeđivanju Općinskog suda u Poreču poslovni broj O-239/09 od 26. studenoga 2009. naslijedili su ga udovica M. A. i sin E. A. na ravne dijelove.

             

6. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz § 418. i 419. Općeg građanskog zakonika („Justizgesetzsammlung“ 1/1811, 1. siječnja1812. stupio na snagu u austrijskim njemačkim zemljama, 1. srpnja 1814. u Karlovačkoj Granici,  1. kolovoza 1815. u Istri, 1. siječnja 1816. u Dalmaciji, a 01. svibnja 1853. na snazi u Kraljevinama Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji, dalje: OGZ, primjenjuje se temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, „Narodne novine“ broj: 73/91), čl. 21. i čl. 26. st. 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj: 6/80, 36/90, „Narodne novine“ broj 53/91, dalje: ZOVO), čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 18/15, dalje: ZV), pa odlučio kao u izreci.

 

7. Sud prvog stupnja u osporenoj presudi zauzima stav kako tužitelji u ovom postupku nisu dokazali svoje tvrdnje da je proširenje kuće i temeljita dogradnja (rekonstrukcija) pomoćne zgrade na k.č.br. 1388/2 izgrađena po A. B., ocu D. B. koji je k.č.zgr. 169 k.o. T. prodao E. A. Smatra kako tužitelji zapravo nisu dokazali niti kada je izvršena dogradnja i rekonstrukcija jer u navodima tijekom postupka tvrde jedno, a prvotužiteljica u svom iskazu tvrdi drugo. Ona tvrdi da su tužitelji dok je još bio živ njen suprug rekonstruirali predmetni objekt. Tužitelji nisu dokazali niti da su od D. B. kupili išta izvan k.č.zgr. 169 k.o. T. Prvostupanjski sud obrazlaže kako je utvrđeno da su tužitelji, odnosno još prednik tužitelja E. A., znali da grade na tuđem jer su se godinama obraćali tuženiku, a ranije i njegovom pravnom predniku, Općini P., za kupnju dijelova k.č.br. 1388/1 i 1388/2 radi formiranja okućnice. Prvostupanjski sud smatra kako nisu dokazane pretpostavka za stjecanje prava vlasništva na tuđem zemljištu prema odredbama §§ 418., 419. OGZ, a ni po čl. 24. st. 1. i čl. 26. st. 1. ZOVO.

 

8. Tužitelji u žalbi ističu kako su oni tijekom cijelog postupka tvrdili kako je njihov prednik E. A. 1988. od D. B. kupio ne samo zgradu koja se nalazi na k.č.br.zgr. 169 k.o. T. već i „okućnicu“, pri čemu misle na k.č.br. 1388/2 i k.č.br. 1388/1 unutar ograda oko njihove kuće, te od onda do utuženja oni, a ranije i njihov prednik, posjeduju to zemljište. Dakle 43 godine. Iz podnesaka i izjava tužitelja tijekom postupka vidljivo je kako oni doista neprestano ističu te tvrdnje koje sadržajno predstavljaju tvrdnju kako su sporne nekretnine stekli dosjelošću. Mada oni deklaratorno tvrde kako su stekli predmetne nekretnine građenjem na tuđem zemljištu, identifikacijom, očevidom, ali i subjektivnim dokazima, utvrđeno je kako dotični objekti na spornim nekretninama, bar pretežitim dijelom, postoje od davnine, svakako prije no što je započeo posjed tužitelja i njihovog prednika 1988. (lišijera na k.č.br.  1388/2 i svinjac s kosim krovom na k.č.br. 1881/1). Iz spisa proizlazi kako su tužitelji onaj svinjac s kosim korovom samo nadogradili, pripojili kući, a možda i produljili. Ta okolnost, da su ovi objekti, bar u svom bazičnom stanju, postojali od davnine oduzima bitan sadržaj njihovim pravnim shvaćanjima kako su nekretnine stekli građenjem na tuđem zemljištu. Pogotovo kad se povežu s njihovim tvrdnjama kako je još njihov prednik 1988. kupio i „okućnicu“ što je u kontradikciji s navodima o stjecanju građenjem na tuđoj nekretnini. A što je i sud prvog stupnja pravilno uočio.

 

9. Dakle, već iz tvrdnji samih tužitelja, ali i iz drugih izvedenih dokaza, proizlazi kako su predmetni objekti (lišijera na k.č.br.  1388/2 i svinjac s kosim krovom na k.č.br. 1881/1) bili izgrađeni davno prije no što je njihov prednik zaključio kupoprodajni ugovor s D. B. 22. travnja 1988. To tužitelji tvrde i sad u žalbi. Pa ako je tome tako, onda tužitelji nisu dokazali da bi ikakav novi objekt sagradili na tuđem zemljištu, pa onda nisu ni mogli steći vlasništvo predmetne dvije čestice temeljem instituta građenjem na tuđem zemljištu. To jest prema propisima paragrafa 418. i 419. OGZ, odnosno prema propisima čl. 24. - 26. ZOVO ili čl. 152. – 154. ZV, koji svi ovu pravnu materiju reguliraju na sadržajno jednak način.

 

10. Drugačije pravno viđenje ovog predmeta kog tužitelji izlažu u žalbi nije pravilno, niti dokazi koje spominju u žalbu mogu imalo utjecati na pravilnost gornjih utvrđenja kad sami tužitelji u žalbi tvrde kako su objekti, lišijera na k.č.br.  1388/2 i svinjac s kosim krovom na k.č.br. 1881/1, sagrađeni prije 1. rujna 1980.

 

11. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio predmetni tužbeni zahtjev, jer je iz izvedenih dokaza razvidno kako se ovdje uopće ne radi o tom institutu.

 

12. Valja istaći, kako tužitelji kao osnovu stjecanja ne ističu stjecanje temeljem zakona dosjelošću, mada neki njihovi činjenični navodi sadržajno na to upućuju. Tužitelj je taj koji svojim zahtjevom i činjeničnim navodima usmjerava parnicu. U predmetnom kontekstu tužba s osnova stjecanja vlasništva nekretnine dosjelošću bila bi jedna sasvim drugačija tužba koja bi, između ostalog, obuhvaćala nova pravna shvaćanja Europskog suda za ljudska prava (Trgo protiv Hrvatske, Zahtjev 35298/04 od 11. lipnja 2009.) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) o stjecanju vlasništva na nekretninama koje su do 1991. bile u režimu društvenog vlasništva, te o primjeni starih i novih odredbi čl. 388. st. 4. ZV (primjerice u odlukama VSRH, Rev 1088/14 od 31. listopada 2017., Rev 1030/14 od 15. svibnja 2018., Rev x 974/2017 od 7. svibnja 2019., Rev-3802/2019 od 25. rujna 2019. i drugim). A ako se ovdje radi i o stjecanju tek dijelova katastarskih čestica (tužitelji ne posjeduju istočni dio k.č.br. 1388/1 već dvije gospođe iz E. koje ondje imaju bazen), potrebno bi bilo utvrditi opseg onog dijela kog tužitelji faktično posjeduju tih dijelova, identificirati ga geodetskim vještačenjem i ispitati da li postoje preduvjeti za stjecanje vlasništva na emancipiranom dijelu stare čestice koja je uslijed potajne diobe postala novi species, a koji su preduvjeti jasno opisani u odluci VSRH poslovni broj Rev x - 1075/12 od 29. siječnja. 2014. Ništa od toga tužitelji nisu isticali niti predlagali.

 

13. I odluka je o troškovima postupka zakonita kako po osnovu, temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, tako i po visini, temeljem čl. 155. ZPP. Tužitelji su u cijelosti izgubili parnicu pa su dužni protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Sud prvog stupnja je pravilno postupio kad je tuženiku priznao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

             

14. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1.  ZPP žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, jer je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

15. Zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbe nije osnovan, jer sa žalbom nisu uspjeli pa ih je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti.

 

U Zagrebu 14. veljače 2023.

 

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

                                                                                                                     Vlatka Fresl Tomašević, v.r.