- 1 -              Rev 101/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 101/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasenke Žabčić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Č. P. d.o.o., P., OIB …, zastupanog po punomoćnicima B. G. i H. B. iz Z. odvjetničkog ureda B. G. i H. B. iz Z., protiv tuženice B. Š. Z. iz Z., OIB … zastupane po punomoćnici R. N. odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1037/2019-2 od 9. rujna 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Povrv-616/2018-11 od 5. travnja 2019., u sjednici održanoj 14. veljače 2023.

 

p r e s u d i o   j e:

 

              I. Prihvaća se revizija tuženika, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1037/2019-2 od 9. rujna 2022., i presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Povrv-616/2018-11 od 5. travnja 2019., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke je ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika J. V. iz Z. poslovni broj … od 5. siječnja 2018. u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 430,40 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa specificiranog u toj točki izreke, te u dijelu u kojemu je naloženo tuženici nadoknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 343,50 kn sa zateznom kamatom od 5. siječnja 2018. do isplate, u točki II. izreke je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška, dok je u točki III. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 625,00 kn, u roku od 8 dana.

 

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj 7 Povrv-616/2018-11 od 5. travnja 2019.

 

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1802/2021-3 od 23. ožujka 2022. dopustio tuženiku podnošenje revizije u odnosu na pitanje:

 

              Moraju li cijenu obvezne minimalne usluge (tzv. "fiksni dio cijene") plaćati vlasnici nekretnine za sve mjesece tijekom kalendarske godine unatoč činjenici što nekretninu ne koriste svaki mjesec?".

 

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude reviziju je, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), podnio tužitelj i to zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu prouzročenog parničnog troška prema troškovniku koji prileži spisu, kao i troškova ovog revizijskog postupka, a podredno da ukine presudu Županijskog suda u Rijeci, posl. br. Gž-1037/2019, od 09. rujna 2022., i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6. Revizija je osnovana.

 

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu tražbine koja se odnosi na račune za komunalnu uslugu odvoza komunalnog otpada iz nekretnine koja je u vlasništvu tuženice u Gradu P., za razdoblje od kolovoza 2016. do listopada 2017. u ukupnom iznosu od 430,40 kn.

 

8. 1. Sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženica vlasnica apartmana u zgradi u kojoj se nalazi pet stanova, da ona sa svojom obitelji koristi apartman svega mjesec dana tijekom ljeta zbog čega je tužitelja obavijestila da u prijepornom razdoblju neće koristiti uslugu odvoza otpada (od početka rujna do početka ljeta slijedeće godine), te temelju navedenih utvrđenja smatra da ne postoji zakonska osnova za naplatu tužiteljeve tražbine, budući da Zakon o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine", broj 94/13 i 73/17- dalje: ZOGO), propisuje da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu usluge razmjerno količini predanog otpada, pri čemu je kriterij količine otpada masa predanog otpada ili volumen spremnika i broj pražnjenja spremnika (čl. 30. st. 7.).

 

8. 2. Cijeneći da tuženica ne koristi nekretninu izvan ljetnih mjeseci, te da uredno plaća uslugu odvoza otpada za tri ljetna mjeseca, kao i činjenicu da se spremnik za otpad odnosi na svih pet stanova u objektu, sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužitelj, na kojem je bio teret dokaza, nije dokazao koju količinu otpada proizvodi tuženica u razdoblju od rujna do lipnja slijedeće godine kada ne boravi u P., budući da tužitelj nema evidenciju o stvarnom odvoženju otpada koji bi bio temeljem za određivanje naplate te komunalne usluge. Istovremeno je izraženo i stajalište da je fakturiranje obveze koja nije izvršena suprotno i zakonskoj obvezi iz čl. 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO), da se radi o nepoštenoj poslovnoj praksi koja bi tuženicu stavila u neravnopravan položaj, na koji način se postupa i protivno mjerodavnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP).

 

9. S obzirom da u prijepornom razdoblju tuženica nije koristila uslugu tužitelja, odnosno da u smislu mjerodavnih odredbi ZOGO-a nije bila "onečiščivać", drugostupanjski sud također smatra da tuženica nije u obvezi namiriti tužiteljevu tražbinu, te pravilnim ocjenjuje shvaćanje suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da je vršio uslugu odvoza komunalnog otpada s nekretnine u vlasništvu tuženice u prijepornom razdoblju pa posljedično tome tuženica nije dužna plaćati ni naknadu za održavanje sustava komunalnih usluga, pri čemu smatra da pravilnost takvog stajališta ni na koji način nije dovedena u pitanje sadržajem odluke Suda Europske unije u predmetu C 335/16, na koju se poziva tužitelj, jer se u toj odluci izričito navodi da je nacionalni sud dužan provjeriti dovodi li plaćanje naknade i dodatne naknade, do toga da se određenim "posjednicima otpada" nameću očito neproporcionalni troškovi u odnosu na volumen otpada kojeg mogu proizvesti, a kako tuženica ne proizvodi otpad u svojoj nekretnini te posljedično tome niti nastanak troškova za tužitelja, nadalje smatra da je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo pri odlučivanju o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

10. U povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a).

 

11. Podnoseći reviziju zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena tužitelj  iznosi tvrdnju o postojanju revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava (ZOGO).

 

11.1. Naime tužitelj  u podnesenoj reviziji tvrdi da je dostavio (i) izjavu tuženice o načinu korištenja javne usluge koju je tuženica potpisala, a u kojoj izjavi jasno stoji da je tuženica zadužila spremnik i to zajednički spremnik koji koristi s korisnikom O., te osporava i zaključak sudova prema kojem tuženici usluga uopće nije pružena, navodeći da je u suprotnosti s njezinim navodima iz odgovora na tužbu u kojem ona navodi da koristi uslugu odvoza otpada i da je plaća u ljetnim mjesecima, zbog čega nije bilo razloga za odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti, obzirom da se tužbeni zahtjev (djelomično) odnosi i na ljetne mjesece.

 

12. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova ovaj sud ne može prihvati.

 

13. Pri donošenju odgovora na postavljeno pitanje nužno je, prije svega poći od zakonskih odredbi ZOGO, i imati na umu smisao i cilj koji se tim zakonom želio postići, a to je da je cijenu obvezne minimalne javne usluge potrebno osigurati kako bi na nekom području uopće bilo moguće osigurati pružanje javne usluge, koja bi bila redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, ali i koja će osigurati potrebna sredstva (za radnike, spremnike, kamione, drugu opremu i ostala materijalna sredstva), te zavisno od toga prosuditi bi li poslovanje davatelja javne usluge koje bi isključivo zavisilo o količinama predanog otpada, koje u pojedinom razdoblju može znatno varirati, bilo ekonomski održivo, te bi li za tu cijenu pružena usluga zadovoljavala zakonske kriterije sigurnosti, redovitosti i kvalitete.

 

14. 1. Prema odredbi čl. 30. st. 1. ZOGO-a javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva određene radnje i aktivnost davatelja usluge: a to su prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada, a čl. 30. st. 7. ZOGO-a propisano je da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o načinu pružanja javnih usluga prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koja, među ostalim, sadrži kriterij obračuna količine otpada, obračunska razdoblja kroz kalendarsku godinu, te odredbe propisane uredbom Vlade.

 

14. 2. Odredbom članka 33. st. 1. ZOGO-a propisano je da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ZOGO-a na način kojim se osigurava primjena načela „onečišćivač plaća“, ali i sigurnost, redovitost i kvaliteta pružanja te usluge, pri čemu poslovanje mora biti ekonomski održivo, a kvaliteta, sigurnost i redovitost pružanja te usluge sukladna odredbama ZOGO-a, Uredbi i odluci o načinu pružanja javnih uslug koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave, dok je stavkom 2. propisano da je davatelj usluge dužan korisniku usluge obračunavati cijenu javne usluge razmjerno količini predanog otpada u obračunskom razdoblju, pri čemu je kriterij količine otpada u obračunskom razdoblju masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika sukladno Odluci predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave pri čemu obračun cijene javne usluge mora biti u skladu s uredbom Vlade.

 

14. 3. Člankom 33. st. 4. ZOGO-a propisani su troškovi koje je davatelj usluge dužan uključiti u cijenu javne usluge, a u koje spadaju troškovi nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškovi prijevoza otpada, troškovi obrade otpada i drugi troškovi  koji su propisani Uredbom:50/17-84/19. Člankom 33. st. 5. ZOGO-a davatelj usluge dužan je cjenikom odrediti visinu jedinične cijene za masu predanog otpada ili volumen spremnika te je prije same primjene cjenika, u skladu s čl. 33. st.  6. ZOGO.

 

14. 4. Sukladno navedenom, Vlada RH-e je u čl. 19. st. 3. i 4. Uredbe:50/17-84/19 propisala da je izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave dužno, prije davanja suglasnosti na prijedlog cjenika, provjeriti je li prijedlog cjenika u skladu sa ZOGO-om, Uredbom:50/17-84/19 i odlukom o načinu pružanja javne usluge, te da su predložene cijene takve da potiču korisnika usluge da odvojeno predaje biorazgradivi komunalni otpad, reciklabilni, glomazni i problematični otpad od miješanog komunalnog otpada, dok je davatelj usluge dužan objaviti suglasnost na cjenik u službenom glasilu jedinice lokalne samouprave, te obavijestiti korisnika usluge o cjeniku (i izmjeni cjenika) 30 dana prije dana primjene cjenika.

 

15. Iz navedenog proizlazi da je intencija navedenih odredaba ZOGO-a i odredaba Uredbe:50/17-84/19 bila, a što ujedno proizlazi i iz očitovanja Vlade RH-e od 9. siječnja 2020., da jedinice lokalne samouprave donošenjem odluke o načinu pružanja javne usluge od strane predstavničkog tijela te davanjem suglasnosti izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave na cjenik davatelja usluge (dakle, određenom kontrolom usklađenosti cjenika s odlukom), osiguraju sustav i funkcioniranje samog prikupljanja komunalnog otpada, te da se na taj način potiče korisnika da odvojeno predaje miješani, biorazgradivi, reciklabilni, glomazni i problematični komunalni otpad.

 

16. 1. Vezano za čl. 20. st. 2. Uredbe: 50/17-84/19, kojim su se propisuje da strukturu cijene javne usluge propisuje Vlada uredbom, Vlada RH je na temelju čl. 29. st. 10. ZOGO-a propisala strukturu cijene javne usluge, u skladu s čl. 33. st. 20. ZOGO-a i način gospodarenja komunalnim otpadom u vezi s obvezama jedinice lokalne samouprave propisanih čl. 28. ZOGO-a, pa je u čl. 4. st. 1. u točki 7 Uredbe: 56-84/19 određeno da odluka o načinu pružanja jalovi usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave mora, između ostalog, sadržavati odredbe o načinu izračuna i određivanju cijene, te iznos obveze minimalne javne usluge za korisnike javne usluge, dok je čl. 5. Uredbe 50/17-10 4/15 propisan način funkcioniranja sustava sakupljanja komunalnog otpada te je, između ostalog, propisano da se u okviru sustava sakupljanja komunalnog otpada pruža javna usluga prikupljanja mješovitog i biorazgradivog komunalnog otpada na lokaciji obračunskog mjesta korisnika usluge, te da korisniku usluge mora biti osigurana mogućnost odvojene predaje otpada na njegovom obračunskom mjestu i korištenje reciklažnog dvorišta, mobilnog reciklažnog dvorišta, te spremnika postavljenog na javnoj površini, kao i odvoz glomaznog otpada.

 

16. 2. Prema odredbi čl. 20. st. 1. Uredbe: 50/17-84/19, cijena javne usluge, plaća se radi pokrića troškova poslovanja davatelja usluge. U navedenu cijenu uključeni su troškovi koji su propisani čl. 33. st. 4. ZOGO-a, troškovi nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškovi prijevoza otpada, troškovi obrade otpada i troškovi koji su propisani čl. 18. st. 1. Uredbe:50/17-84/19, troškovi nastali radom reciklažnog dvorišta i mobilnog reciklažnog dvorišta zaprimanjem bez naknade otpada nastalog u kućanstvu na području jedinice lokalne samouprave za koje je uspostavljeno reciklažno dvorište, troškovi prijevoza i obrade glomaznog otpada i vođenja evidencija i izvješćivanja u vezi s javnom uslugom.

 

17. Odredbom čl. 30. st. 6. t. 3. ZOGO-a propisano je da je korisnik usluge dužan snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada koji je predao davatelju otpada u obračunskom razdoblju: masa predanog otpada ili volumen spremnika otpada i broj pražnjenja spremnika (jedan od dva kriterija ovlašteno je odabrati predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave u skladu s čl. 30. st. 7. ZOGO-a).

 

18. 1. Prema navedenom, struktura cijene javne usluge obuhvaća, kako, cijenu javne usluge za predanu količinu otpada (varijabilni dio), cijenu obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio) i ugovornu kaznu (ako je došlo do postupanja korisnika protivno ugovoru), kako je i navedeno u očitovanju Vlade od 9. siječnja 2020., jer je cilj propisivanja navedene strukture cijene bio da se kroz obračun cijene obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksni dio) osigura mogućnost primjene načela »onečišćivač plaća«, a da se tzv. varijabilnim dijelom osigura sama primjena načela »onečišćivač plaća«.

 

18. 2. Pojam strukture cijene javne usluge sukladno čl.  20. st. 2. Uredbe obuhvaća kako je već navedeno, cijenu javne usluge za predanu količinu otpada – varijabilni dio, cijenu obvezne minimalne javne usluge – fiksni dio i ugovornu kaznu ukoliko je došlo do postupanja korisnika protivno ugovoru. Stoga, pojam „struktura cijene“ i pojam „troškova koje je davatelj usluge dužan ukalkulirati u cijenu javne usluge“ nisu isti, niti jedan drugoga isključuju unutar njene strukture.

 

19. Razdvajanjem načina propisivanja i određivanja obračuna kao varijabilnog i fiksnog dijela cijene javne usluge dodatno se potvrđuje namjera zakonodavca da strukturira cijenu javne usluge, te se davanjem suglasnosti njenog izvršnog tijela na cjenik davatelja javne usluge, osigurava sustav sakupljanja komunalnog otpada koji ispunjava svoju svrhu te potiče korisnika da odvojeno predaje miješani komunalni otpad (MKO), BKO, reciklabilni, glomazni i problematični otpad.

 

20. 1. O pitanju zbrinjavanja i naplate odvoza komunalnog otpada i cijeni za pruženu uslugu raspravljao je i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji je u  odluci i rješenju, poslovni broj U-II-2492/2017 i dr. od 23. ožujka 2021. (NN br. 31/21), između ostalog, naveo da je ZOGO u čl. 33. st. 1. predvidio dio obračuna cijene javne usluge (tzv. fiksni dio), kojim se osigurava funkcioniranje poslovanja davatelja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, zbog čega nije prihvatio prigovore predlagatelja da plaćanje tzv. »paušala« nije predviđeno ZOGO-om, te da bi iz tog razloga Uredba: 50/17-84/19 u tom dijelu bila u nesuglasnosti s odredbama ZOGO-a.

 

20. 2. Ustavni sud je u toj odluci izrazio suglasnost s navodima u očitovanju Vlade RH-e prema kojima „poslovanje davatelja usluge koje bi isključivo ovisilo o količinama predanog otpada, koje ovisno o razdoblju mogu znatno varirati, bilo bi ekonomski neodrživo, a usluga upitne sigurnosti, redovitosti i kvalitete“ zabog čega je cijenu obvezne minimalne usluge (tzv. »fiksni dio cijene«) potrebno osigurati kako bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpadom uopće mogao uspostaviti i održati, odnosno kako bi sustav pružanja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada uopće mogao kvalitetno i sigurno funkcionirati, s obzirom na sve troškove koje takva javna usluga iziskuje, kao i sva potrebna materijalna sredstva (koja uključuju radnike, spremnike, kamione i drugu opremu), te da iz tih razloga navedeni sustav ne bi mogao funkcionirati kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada. Na taj način je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da je korisnik javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada dužan plaćati minimalnu javnu uslugu, neovisno o količini preuzetog otpada. 

 

20. 3. Ustavni sud je u navedenoj odluci iznio i pravno shvaćanje prema kojem ''Vlada, time što je propisala da odluka o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave mora, među ostalim, sadržavati i odredbe o načinu izračuna i određivanju cijene, te iznos obvezne minimalne javne usluge, nije u sadržajnom smislu izašla iz okvira koji je propisao ZOGO".

 

21. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je ocjenio da „propisivanje »obvezne minimalne javne usluge« u Uredbi:50/17-84/19 odnosno čl. 3. st. 1. t. 15. Uredbe:50/17-84/19 (u kojem se definira taj pojam), čl. 4. st. 1. t. 7. u dijelu kojim je propisano da odluka o načinu pružanja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave mora, među ostalim, sadržavati i odredbe o načinu izračuna i određivanju cijene, kao i iznos obvezne minimalne javne usluge, te čl. 20. st. 2., u dijelu kojim se propisuje cijena obvezne minimalne javne usluge, kao dio same strukture cijene javne usluge, nisu nesuglasni s Ustavom i mjerodavnim odredbama ZOGO-a''.

 

22. Odluke Ustavnog suda sukladno odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (NN broj: 99/99 i 29/02) obvezatne su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a prema st. 2. sva tijela državne vlasti i lokalne samouprave i uprave dužna su u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda. .

 

23. U predmetima broj: U-II-2492/2017 i U-II-5076/2017 Ustavnoi sud RH-e broj: U-III-6143/2016 od 22. ožujka 2017. (www…), potvrdio je stajalište Visokog upravnog suda prema kojem ZOGO ne propisuje mogućnost naplate usluge koja stvarno nije pružena. U tim odlukama Ustavni sud odbio je ustavnu tužbu u dijelu u kojem je presudom Visokog upravnog suda ukinut čl.  24. Odluke lokalne jedinice, koja je bila predmet ocjene, a koji se članak odnosio na to da su vlasnici neuseljenih stambenih i poslovnih prostora dužni davatelju usluge plaćati naknadu za prijevoz miješanog komunalnog otpada po posebnoj cijeni određenoj cjenikom davatelja usluga, te je u tom kontekstu prihvatio stajalište Visokog upravnog suda da ZOGO ne propisuje mogućnost naplate usluge koja stvarno nije pružena, kada se radi o vlasnicima (korisnicima javne usluge) neuseljenih stambenih i poslovnih prostora i njihovoj obvezi plaćanja određene cijene (a u stambenim i poslovnim prostorima ne nastaje niti može nastati miješani komunalni otpad.). Stoga, navedena odluka nije primjenjiva na predmetni slučaj jer se ne radi o neuseljenom stambenim prostoru.

 

24. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:

 

              Vlasnici nekretnine moraju plaćati cijenu obvezne minimalne usluge, tzv. "fiksni dio cijene" za sve mjesece tijekom kalendarske godine unatoč činjenici što nekretninu ne koriste svaki mjesec.

 

25. Budući da se tužitelj tužbeni zahtjev za isplatu temelji i na fiksnoj naknadi za odvoz smeća pogrešno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su za cijelo utuženo razdoblje tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim u cijelosti.

 

26. Slijedom iznesenog, budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa sudovi osnovanost tužbenog zahtjeva. nisu raspravili na odgovarajući način nema uvjeta za preinaku presude, slijedom čega je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

27. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 14. veljače 2023.