REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 44 Pž-219/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Jagoda Crnokrak, u pravnoj
stvari tužitelja DIKOVAČA d.o.o., OIB 06123673139, Zmijavci, Frankopanska 18,
kojeg zastupa punomoćnik Mirko Perkušić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom
uredu Marko Perkušić i Mirko Perkušić u Imotskom, protiv tuženika SIDOR d.o.o.,
OIB 09593248175, Sućuraj, kojeg zastupa punomoćnik Toni Babić, odvjetnik u
Splitu, Gorička 12, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u
Splitu poslovni broj Povrv-143/2020-26 od 5. prosinca 2022., 14. veljače 2023.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Splitu poslovni broj Povrv-143/2020-26 od 5. prosinca 2022. u dijelu točke I.
izreke kojom je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog
bilježnika Petra Ujevića iz Imotskog, poslovni broj Ovrv-17/2016 od 21. ožujka 2016.
u dijelu kojim je naloženo tuženiku Sidor d.o.o. platitu tužitelju Dikovača d.o.o. iznos
od 15.000,00 kn / 1.990,84 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 21. prosinca

2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj
Povrv-143/2020-26 od 5. prosinca 2022. u dijelu točke I. izreke kojom je održan na
snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Petra Ujevića iz
Imotskog, poslovni broj Ovrv-17/2016 od 21. ožujka 2016. u dijelu kojim je tuženiku
naloženo tužitelju platiti iznos od 18.125,00 kn / 2.405,60 EUR sa zakonskim
zateznim kamatama od 21. prosinca 2015. do isplate i trošak ovršnog postupka u
iznosu od 2.101,50 kn / 278,91 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od 21.
ožujka 2016. do isplate, kao i u točki III. izreke te se sudi:

______________________________

Fiksni tečaj konverzije 7,53450

Poslovni broj: 44 Pž-219/2023-2 2

1. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave
ovrsi javnog bilježnika Petra Ujevića iz Imotskog, poslovni broj Ovrv-17/2016 od 21.
ožujka 2016. u dijelu kojim je tuženiku Sidor d.o.o. naloženo tužitelju Dikovača d.o.o.
isplatiti u roku od 15 dana iznos od 18.125,00 kn / 2.405,60 EUR sa zakonskim
zateznim kamatama na taj iznos od 21. prosinca 2015. do isplate po stopi koja se
određuje na odnose iz trgovačkih ugovora i trošak ovršnog postupka u iznosu od

2.101,50 kn / 278,91 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se
određuje na ostale odnose od 21. ožujka 2016. do isplate, te se u navedenom dijelu
tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

2. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je točkom I. izreke citirani platni nalog iz rješenja o
ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Petra Ujevića iz Imotskog
održan na snazi za isplatu iznosa od 33.125,00 kn / 4.396,44 EUR i trošak ovršnog
postupka u iznosu od 2.101,50 kn / 278,91 EUR sa zateznim kamatama na glavnicu
od 21. prosinca 2015. do isplate po stopi koja se određuje na odnose iz trgovačkih
ugovora, a na trošak od 21. ožujka 2016. po stopi koja se određuje na ostale odnose.
Točkom III. izreke je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka
u iznosu od 9.375,00 kn / 1.244,27 EUR u roku od 15 dana. Sud je tako odlučio
pozivom na odredbe članka 661. stavka 1. i članka 1111. Zakona o obveznim
odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; u daljnjem tekstu:
ZOO) ističući da je iz rezultata dokaznog postupka utvrdio da su stranke bile u
poslovnom odnosu na temelju ugovora o prijevozu na temelju kojeg se tužitelj
obvezao za tuženika prevesti građevinski materijal iz Vrgorca do Sućuraja na otoku
Hvaru, a tužitelj se obvezao prethodno za tuženika kupiti materijal, dok se tuženik
obvezao tužitelju naknaditi kupoprodajnu cijenu pijeska, što je sve sud utvrdio iz
iskaza svjedoka Ante Buljana, koji ima neposredna saznanja o ugovornom odnosu
između tužitelja i tuženika. Sud je ocijenio i isprave u spisu, račune koje je tužitelj
izdao za uslugu prijevoza i nabavu pijeska, tužiteljevu karticu kupaca, tuženikovu
financijsku karticu, utvrdio je da je tuženik od potraživanja po tri utužena računa
platio tek djelomično iznos od 20.000,00 kn, a nije naveo koje račune plaća
navedenom uplatom, primijenio je pravilo o teretu dokazivanja iz članka 221.a
Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst,
25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu: ZPP) te je utvrdio da tuženik nije
dokazao da je tužitelju platio naknadu za izvršene usluge, slijedom čega je pozivom
na odredbu članka 661. ZOO-a, iz koje proizlazi obveza naručitelja da prijevozniku
uplati naknadu za uslugu prijevoza i na temelju odredbe članka 1111. ZOO-a, iz koje
proizlazi obveza tuženika da tužitelju vrati iznos kojeg je tužitelj platio na ime
kupoprodajne cijene za pijesak koji je isporučen tuženiku, presudio kako je
navedeno. Odluka o trošku se temelji na odredbi članka 154. i članka 155. ZPP-a.

Poslovni broj: 44 Pž-219/2023-2 3

2. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I. i III. izreke presude zbog pogrešne
primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka s
prijedlogom presudu preinačiti i ukinuti citirani platni nalog, podredno presudu ukinuti
i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Sud se poziva na
odredbu članka 661. stavka 1. ZPP-a, kojom je propisano da se ugovorom o
prijevozu prijevoznik obvezuje prevesti na određeno mjesto neku osobu ili stvar, a
putnik, odnosno pošiljatelj, obvezuje se za to platiti mu određenu naknadu. Tužitelj
nije dostavio ugovor o prijevozu koji je zaključio s tuženikom, a tuženik nije niti putnik
niti pošiljatelj, niti je zaključio takav ugovor s tužiteljem pa nije dužan platiti naknadu
za prijevoz. U tom smislu je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U predmetnim
računima je navedeno da se odnose na nabavku pijeska i uslugu prijevoza na relaciji
Vrgorac-Sućuraj i da je u cijenu uračunata vrijednost pijeska i trošak trajekta, pa
proizlazi nedvojbeno da je pošiljatelj osoba iz Vrgorca koja je prijevozniku predala
robu i od koje je prijevoznik nabavio robu, a kako tuženik nije niti pošiljatelj, niti je s
tužiteljem sklopio ugovor o prijevozu, nedvojbeno je sud pogrešno primijenio
materijalno pravo. Tužitelj u postupku nije dokazao istinitost računa na temelju kojih
je izdan platni nalog, a tuženik je osporio i primitak nekih računa, tuženik je
predlagao da tužitelj prikaže otpremnice iz kojih bi se moglo utvrditi da je tuženik
naručio uslugu prijevoza, ali tužitelj nije po tom prijedlogu postupio te nije dostavio
niti dostavnice niti primke na temelju kojih je izdao račune, niti je dostavio tovarni list.
Sud je po prijedlogu tužitelja odredio izvesti dokaz knjigovodstvenim vještačenjem, a
tužitelj nije za potrebe vještačenja vještaku dostavio isprave na temelju kojih bi
vještak mogao izraditi pisani nalaz i mišljenje, u spisu nema niti dokaza da je tuženik
koristio pravo na odbitak pretporeza po utuženim računima, slijedom čega sud
pogrešno primjenjuje materijalno pravo kada platni nalog održava na snazi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2.
u vezi s odredbom članka 467. stavka 1. ZPP-a. Presudu je pravilnom primjenom
materijalnog prava valjalo djelomično preinačiti, a djelomično potvrditi.

6. Iz spisa proizlazi da je tužitelj započeo postupak prijedlogom za ovrhu na
temelju vjerodostojne isprave podnijetim javnom bilježniku i to radi naplate
potraživanja po tri računa navedena u vjerodostojnoj ispravi, tužiteljevoj kartici
kupaca (list 3. do 8. spisa), a radi se o računima broj 28 od 16. prosinca 2015. na
iznos od 15.000,00 kn za nabavu pijeska i uslugu prijevoza na relaciji Vrgorac-
Sućuraj, broj 21 od 20. listopada 2015. za prijevoz građevinskog materijala na relaciji
Vrgorac-Sćuraj u iznosu od 3.125,00 kn i broj 22 od 27. listopada 2015. za nabavu
pijeska i uslugu prijevoza na relaciji Vrgorac-Sućuraj u iznosu od 35.000,00 kn.

7. Iz isprava u spisu i očitovanja stranaka proizlazi da tuženik ima u svojim
poslovnim knjigama evidentiran samo račun broj 22 od 27. listopada 2015. i da je
platio tužitelju iznos od 20.000,00 kn, prema podacima iz tužiteljevih poslovnih knjiga,
kartici kupaca (list 40. spisa) 10. studenog 2015.

Poslovni broj: 44 Pž-219/2023-2 4

8. Iz sadržaja predmetnih računa proizlazi da se isti odnose na dva ugovorna
odnosa, jedan za obavljanje usluge prijevoza, a drugi za prodaju robe, konkretno,
građevinskog materijala, odnosno pijeska.

9. Tuženik je prigovorio da bi bio u poslovnom odnosu s tužiteljem po
računima broj 28 i 21, dok je za račun broj 22 prigovorio izvršenju tužiteljeve usluge,
navodeći da je podmirio nesporni iznos računa, a da je tužitelja pozvao dokazati da
je uslugu izvršio u cijelosti, kako je opisao i fakturirao u ispostavljenom računu, radi
čega je predložio izvesti dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu parničnih
stranaka

10. Kako, dakle, iz tuženikovog prigovora proizlazi da se ne spori postojanje
poslovnog odnosa po ugovoru o prijevozu i ugovoru o kupoprodaji na temelju kojih je
tužitelj ispostavio račun broj 22, već tuženik ističe tvrdnju da je računu prigovorio i na
tu okolnost predložio saslušanje zastupnika po zakonu stranaka, a imajući u vidu
činjenicu da tuženikov zastupnik po zakonu nije pristupio sudu radi izvođenja dokaza
saslušanjem stranaka, sud je u odnosu na tužiteljevo potraživanje po navedenom
računu pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio o osnovanosti
potraživanja po tom računu u preostalom iznosu do 15.000,00 kn. Pri tome, doduše,
sud pogrešno, između ostalog, upućuje i na odredbu članka 1111. Zakona o
obveznim odnosima kojom je reguliran institut vraćanja stečenog bez osnove, jer iz
sadržaja računa i sadržaja očitovanja stranaka proizlazi da se radi o obavljanju
usluge prijevoza građevinskog materijala kao i o ugovoru o kupoprodaji građevinskog
materijala, dakle, trebalo je uz odredbe Zakona o obveznim odnosima kojima se
regulira ugovor o prijevozu primijeniti i odredbe članka 386. stavka 1. ZOO-a kojom je
propisano da se ugovorom o kupoprodaji prodavatelj obvezuje kupcu predati stvar u
vlasništvo, a kupac se obvezuje platiti mu cijenu. Naime, kako je iz tog računa
razvidno, tužitelj je zaračunao i uslugu prijevoza i cijenu robe po obavljenim turama
prijevoza zaračunavši četiri ture po 7.000,00 kn s PDV, pa je na tuženiku teret
dokaza dokazati sadržaj prigovora računu, što nije dokazao, a uz činjenicu da je
tuženik račun uveo u svoje poslovne knjige, i nije dokazao da bi ga osporio, proizlazi
pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o osnovanosti tog dijela potraživanja, ali
primjenom gore navedenih odredaba materijalnog prava.

11. Međutim, u odnosu na račune broj 21 i 28, prema ocjeni ovog suda
proizlazi osnovanim žalbeni navod pogrešne primjene materijalnog prava kada je sud
ocjenom izvedenih dokaza, i to uglavnom tužiteljevih jednostranih isprava, računa i
saslušanjem svjedoka kao i zastupnice po zakonu tužitelja zaključio o postojanju
poslovnog odnosa na temelju kojeg je tužitelj ispostavio navedene račune. Sud je
uglavnom takav zaključak izveo iz iskaza svjedoka Ante Buljana, supruga zastupnice
po zakonu tužitelja, koji je pak iskazivao da je predmetne ugovore sklopio s
poslovođom tuženika gosp. Robertom Hermahom, za kojeg tužitelj nije niti činjenično
naveo u kojem svojstvu bio navedena osoba mogla sklapati ugovore za tuženika, a
tuženik je osporio postojanje poslovnog odnosa po tim računima. Naime, sukladno
odredbi članka 312. stavka 1. ZOO-a ugovor što ga neka osoba sklopi kao
opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno
zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Te odlučne činjenice ne proizlaze
iz rezultata izvedenih dokaza, slijedom čega se ukazuje pogrešnim zaključak

Poslovni broj: 44 Pž-219/2023-2 5

prvostupanjskog suda da su parnične stranke sklopile valjani pravni posao u odnosu
na koji su izdani navedeni računi. Od tuda i pogrešan pravni pristup pri ocjeni
osnovanosti tužbenog zahtjeva po navedenim računima, a za zaračunatu uslugu
prijevoza odnosno o osnovanosti zahtjeva primjenom instituta vraćanja stečenog bez
osnove u visini kupoprodajne cijene za građevinski materijal zaračunat predmetnim
računima.

12. Pravilnom primjenom materijalnog prava nije bilo moguće iz izvedenih
dokaza utvrditi da je tužitelj na valjani način sklopio pravni posao s tuženikom za
usluge i robu koju je zaračunao predmetnim računima, jer nije dokazao da bi takav
pravni posao dogovorio sa zastupnikom po zakonu tuženika niti s osobom kojom bi
imala svojstvo punomoćnika po zaposlenju.

13. Zbog navedenog je pravilnom primjenom materijalnog prava na koje je
ukazano presudu valjalo djelomično potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavka

2. ZPP-a, a djelomično je preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti primjenom odredbe članka

373. točke 3. ZPP-a, slijedom čega je presuđeno kao u izreci.

14. S obzirom na činjenicu da je presuda djelomično potvrđena, a djelomično
preinačena, što ukazuje na podjednak uspjeh stranaka u postupku, a i na djelomični
uspjeh stranaka u žalbenoj fazi, također u podjednakom omjeru, to je sud na temelju
odredbe članka 166. stavka 2. u vezi s odredbom članka 154. stavka 4. ZPP-a
odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Zagreb, 14. veljače 2023.

Sutkinja Jagoda Crnokrak

Broj zapisa: eb319-9bc23

Kontrolni broj: 03fe4-25ba8-f9867

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Jagoda Crnokrak, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost
dokumenta.