Poslovni broj 34 Gž-514/2023-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 34 Gž-514/2023-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

              Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Lidije Jelavić, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Nike Grospić Ivasović, članice, u pravnoj stvari prvotužiteljice Š. D. /OIB:…/ iz Z., drugotužitelja B. D. /OIB:…/ iz Z., koje zastupa I. R., odvjetnica iz Z., protiv tuženika R. A. d.d. /OIB:…/ sa sjedištem u Z, kojeg zastupa S. P., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. P., G. G., V. V., M. K., A. I. i S. F. M. iz R., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-276/2019-25 od 18. srpnja 2022., u sjednici održanoj 14. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

              I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-276/2019-25 od 18. srpnja 2022.

 

           II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

                                                      r i j e š i o   j e

 

           Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-276/2019-25 od 18. srpnja 2022. pod stavkom II. izreke.

                      

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom utvrđenja ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu, broj 029-50-3717370 sklopljenog 10. listopada 2006. između prednika tužitelja (Đ. D.) kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu koji se odnosi na promjenjivost redovne kamate stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika koja glasi "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora" i da u dom djelu ugovorna odredba ne proizvodi pravne učinke (stavak I. izreke).

 

Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima iznos od 3.758,51 kn sa zateznim kamatama navedenim u stavku drugom izreke (stavak II. izreke) i naknaditi parnične troškove u iznosu 11.537,50 kn sa zateznim kamatama (stavak III. izreke).

 

2. Prvostupanjskim je rješenjem utvrđeno da je povučen tužba za isplatu iznos od 500,39 kn (stavak I. izreke) i odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u odnosu na povučeni dio tužbe (stavak II. izreke).

 

3. Protiv presude i rješenja pod stavkom II. izreke, žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

 

3.1. Tuženik predlaže preinaku pobijane presude i stavka II. izreke prvostupanjskog rješenja slijedom žalbenih navoda. Zahtijeva trošak žalbenog postupka.

 

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

5. Žalba je neosnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništetne odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, broj 029-50-3717370 sklopljenog 10. listopada 2006., u dijelu koji se odnosi na promjenjivost stope redovne kamate u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika koja glasi "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora", restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 3.758,51 kn sa zateznim kamatama i zahtjev za naknadu parničnih troškova sa zateznim kamatama. 

 

7. Nije sporno:

 

-          da su prednik prvo i drugo tužitelja (Đ. D.) kao korisnik kredita (potrošač) i tuženik kao davatelj kredita, 10. listopada 2006., u tuženikovoj poslovnici u Z., sklopili Ugovor o kreditu 029-50-3717370 (kunska protuvrijednost od CHF 19.795,52 prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja), namjena kojeg je bila kupnja novog osobnog vozila, sa rokom otplate kroz 72 mjeseca;

-          da je u članku 2. ugovorena kamatna stopa 5,50% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

-          da je u članku 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća svakog anuiteta ponaosob;

-          da je kredit vraćen tuženiku do 31. listopada 2012.,

-          i da razlika između ugovorene stope redovne kamate (5,50% godišnje) i plaćane po obračunu tuženika na temelju njegove Odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi od studenog 2007. do otplate kredita, iznosi ukupno 3.758,51 kn (pojedina razlika anuiteta iskazana u financijskom nalazu i mišljenju /list 266. - 272. spisa/). 

 

8. Sporna/o je po tuženiku u žalbenom stadiju postupka;

 

-          primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava (članka 502. c ZPP-a);

-          izbor i primjena materijalnog prava - Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), u kontinuitetu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., 78/2012., 56/2013., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2007/), te tumačenje ciljeva postavljenih Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. I. EZ 1993 L 95/29, u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ);

-          i zaključci prvostupanjskog suda vezano za odlučne činjenice (jesu li odredbe Ugovora o kreditu vezano za promjenjivu stopu redovne kamate bile razumljive predniku prvo i drugo tužitelja kao potrošaču, jesu li kao takve bile odredive za njihova prednika, te ako nisu je su li nepoštene i ništetne prema pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, te nastavno i zavisno, je li tuženik dužan vratiti prvo i drugo tužiteljima predmetni iznos sa zateznim kamatama i je li se obveza tuženika na vraćanje predmetnog iznosa pretvorila u ne utuživu obvezu (takozvanu prirodnu) zbog zastare na kojoj ustraje tuženik.

 

9. Ispitivanjem prvostupanjske presude u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti (članak 365. ZPP-a) nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, niti su povrijeđena pravila o sadržaju sudske odluke (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a) na koja se neosnovano poziva žalitelja. Prvostupanjski je sud odlučio o zahtjevu iz sudske nadležnosti s osobama koje mogu biti stranke u postupku i pravilno su zastupane, a vezano za koji zahtjev nije u tijeku druga parnica, pravomoćno suđeno, sklopljena sudska niti s njom izjednačena nagodba, presudom jasnih razloga.

 

10. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u dvojbu izbor i primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o činjeničnoj i pravnoj osnovi predmetnog spora i neosnovanosti prigovora zastare.

 

11. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

 

-          da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati  da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (članak 81. ZZP-a/2003, članak 96. ZZP-a/2007);

 

-          da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (članak 84. ZZP-a/2003, članak 99. ZZP-a/2007);

 

-          da odredbe ugovora koje prema Zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (članak 85. ZZP-a/2003, članak 100. ZZP-a/2007);

 

-          da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (članak 86. ZZP-a/2003, članak 101. ZZP-a/2007);

 

-          i da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (članak 87. ZZP-a/2003, članak 102. ZZP-a/2007).

 

12. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13/EEZ odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (istovjetno članak 138. a u vezi s člankom 131. stavkom 1. ZZP-a/2007).

 

13. U smislu tih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13/EEZ i odredbe članka 502.c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

 

14. U presudama zaštite kolektivnih interesa i prava /članak 502 a. ZPP-a/ (Trgovački sud u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015.), u postupku kojima je i tuženik bio stranka, kako to navodi i prvostupanjski sud pod 7. obrazloženja, pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora o promjenjivoj stopi redovnih kamata nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijenta kao potrošača) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja promjenjive stope redovne kamate, da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koje bi utjecale na odluku bake o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorni strana.

 

15. Tuženik u predmetnoj parnici niti ne tvrdi da su ugovorne odredbe o  promjenjivoj stopi redovne kamate bile drugačije stipulirane od istih odredbi Ugovora o kreditu između parničnih stranaka, koje su kroz zaštitu kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenim odlukama, a niti je objasnio sudu kako je definirao parametre za određivanje visine stope redovne kamate, te je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno razrađivao uzročno-posljedičnu veze njihovih kretanja u razdoblju vraćanja kredita (6 godina).

 

16. Stoga, se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu kojim tuženik tvrdi da bi za odluku o nepoštenosti odredbe o promjenjivosti stope redovne kamate bilo odlučno što je stopa zatezne kamate bila veća, da se radi o zabrani manjeg značaja, da je ugovor u cijelosti ispunjen zbog čega da se ništetnost ne može isticati.

 

16.1. Naime, razlozi za promjenjivu kamatnu stopu po Odluci tuženika kao kreditora ne mogu se smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu stope redovne kamate tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih općih akata, a zbog čega je i ugovorna odredba o promjenjivoj stopi redovne kamate i nepoštene, kako je to ocijenio i prvostupanjski sud, tumačenjem mjerodavnih odredbi ZZP-a u duhu prava Europske unije (predmet Suda Europske unije broj C-472/2010).

 

16.2. Osim toga, tuženik očito gubi iz vida da se prema pravilima o ništetnosti pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a što znači da nije vezano za ispunjenje ili neispunjenje ugovora.

 

17. U konačnici, uzroci ništetnosti dijela potrošačkog ugovora koji se odnosi na promjenjivu stopu redovne kamate nisu manjeg značaja, kako to pokušava prikazati tuženik, zastupajući u biti stajalište moguće konvalidacije (članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), budući da su usmjereni na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuju osim mjerodavne odredbe članka 87. ZZP-a (članak 96. ZZP-a/2007) i članka 4. ZOO-a i izmijene kako Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o potrošačkom kreditiranju posebno u dijelu obveznog sadržaja ugovora o kreditu (članak 10. - 19.).

 

18. Dakle, neovisno o tome je li ugovorna odredba u potrošačkom kreditu proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba potrošačkog ugovora nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora, odnosno smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.

 

18.1. Pored navedenog, prvostupanjski je sud pravilno odbio izvođenje dokaza saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika V. Š.. Ne manje važno je, kada je u pitanju izbor dokaznih sredstva, imati u vidu, da nije za očekivati oslanjanje suda na prikupljene informacije putem personalnih dokaza (u konkretnom slučaju saslušanjem javnog bilježnika) i pod pretpostavkom da se njihovo izvođenje odnosi na bitne činjenice, zbog mnogostrane uvjetovanosti vrijednosti izvora takvog saznanja (sposobnost zapažanja, pamćenje, reproduciranje zapamćenog, subjektivni stav svjedoka prema predmetu i strankama i slično), u situaciji kad sam tuženik s obzirom na djelatnost kojom se bavi, za razliku od javnog bilježnika koji nije "financijski stručnjak", nije znao objasniti kojim se konkretnom kriterijima rukovodio kad je određivao visinu stopa redovne kamate, je li ih, a ako jest na koji način prezentirao tužitelju kao korisniku kredita.

 

19. U prilog neodrživosti žalbenih navoda u dijelu kojima se tvrdi da je zbog neizvođenja dokaza saslušanjem svjedoka tuženik onemogućen u raspravljanju treba imati u vidu da je prema općem jamstvu poštenog postupka (članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske /Narodne novine, broj: 56/1990., 135/1997., 8/1998., 113/2000., 28/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 5/2014./, članak 5. ZPP-a, članak 6. stavak 1. /Europske/ Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda /Narodne novine, broj: 18/1997., 6/1999., 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010./) za sud zadržano pravo procjene mjerodavnosti podnesaka, argumenata i dokaza iznesenih po strankama u postupku, vezano za odluku koju donosi.   

 

20. Nadalje, suprotno žalbenim navodima proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. ZOO-a), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

 

21. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika između visine anuiteta ugovorenih Ugovorom o kreditu i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao po tuženiku promijenjenim stopama redovne kamate iznosi 498,84 eura / 3.785,51 kn (razlika u anuitetima od 1. prosinca 2007. do 1. studenog 2012. iskazana je po mjesecima, kako su anuiteti po obračunu tuženika i plaćani).

 

22. Prema tome, kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj su plaćane promijenjene stop redovne kamate, a po kojoj je tuženik primio od prednika prvo i drugo tužitelja u razdoblju od 1. prosinca 2007. do 2010. do 1. studenog 2012.  iznos od 498,84 eura / 3.785,51 kn, to je pravilno utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo kad je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 498,84 eura / 3.785,51 kn (članak 1111. stavak 3. ZOO-a) sa zateznim kamatama na svaku mjesečnu razliku, tekućim od stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a, članak 29. stavak 1., 2/2. 7. i 8. ZOO-a).

 

22.1. Naime, na iznose više zaračunate razlike uslijed mijenjane stope redovne kamate, tuženik je dužan tužiteljima platiti kamate od dana kad su anuiteti plaćani, a ne od dana podnošenja zahtjeva, budući da je tuženik i prije obraćanja prvo i drugo tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetni iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

 

23. Neosnovano je i ustrajavanje tuženika na prigovoru zastare. To stoga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe iz potrošačkog ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno Zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju od 13. lipnja 2014. kad je donesena pravomoćna presuda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditima i što je predmetna tužba podnesen 21. siječnja 2019. (prije isteka roka zastare od pet godina /članak 225. ZOO-a/).

 

24. Dakle, suprotno tvrdnjama iz žalbe prvostupanjski je sud ispitao konkretan slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, nije dao važniju prednost tužitelju, niti postupao arbitrarno, kako to pokušava prikazati tuženik.   

 

25. Iskazano shvaćanje početka roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedica nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe je u duhu prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je između ostalog navedeno:

-          "… obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od 17. srpnja 2014., Sánchez Morcillo i Abril García, C‑169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C‑483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja,

-          "… u pogledu prigovora roka zastare tužbama koje su podnijeli potrošači kako bi ostvarili prava koja izvode iz prava Unije, valja istaknuti da takvo pravilo nije samo po sebi protivno načelu djelotvornosti jer njegova primjena u praksi ne onemogućava ili pretjerano otežava ostvarivanje prava koja su dodijeljena, osobito, Direktivom 93/13 i Direktivom 2008/48." - točka 56. obrazloženja,

-          "… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C‑698/18 i C‑699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja,

-          "… nužno je voditi računa o podređenom položaju u kojem se potrošači nalaze u odnosu na trgovce, kako u pogledu pregovaračke moći tako i u pogledu informiranosti, i okolnosti da je moguće da potrošači ne znaju ili ne mogu ocijeniti opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 ili pak Direktive 2008/48 (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C‑698/18 i C‑699/18, EU:C:2020:537, t. 65. do 67., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C‑224/19 i C‑259/19, EU:C:2020:578, t. 90. i navedena sudska praksa)." - točka 62. obrazloženja,

-          "… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare od … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 66. obrazloženja,

-          i presuđuje da se "Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare …. koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove." - točka 1. izreke.

 

26. Pravilna je i odluka o parničnim troškovima pod stavkom III. izreke presude, koju tuženik osporava nastavno i zavisno osporavanju odluke o glavnim tužbenim zahtjevima (članak 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015/).

 

27. Stoga je odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda (članak 368. stavak 1. ZPP-a) i odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP-a) s obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom protiv presude.

 

28. Neosnovano je osporavanje odluke o parničnim troškovima pod stavkom II. izreke prvostupanjskog rješenja. Nije u pravu tuženik kad tvrdi da bi za odluku o njegovom zahtjevu za naknadu razmjernog dijela parničnog troška (2.187,50 kn /list 290. spisa/) uslijed smanjenja (djelomičnog povlačenja) restitucijskog zahtjeva (za 500,39 kn) bila mjerodavna odredba članka 154. stavak 2. ZPP-a.

 

29. Za odluku o zahtjevu za razmjernu naknadu troškova uslijed smanjenja tužbenog zahtjeva (djelomičnog povlačenja tužbe) mjerodavno je pravilo o posebnim slučajevima dužnosti naknade troškova po načelu culpae (članak 158. ZPP-a), kojim je između ostalog propisano da je troškove postupka dužan tužitelju naknaditi tuženik, ako tužitelj povuče tužbu zbog drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku (članak 158. stavak 2. ZPP-a / članak 117. stavak 3. ZID ZPP-a/).

 

30. Navedeno pravilo, kao i ostala pravila o parničnim troškovima, primjenjuje se u skladu sa principima na kojima se temelje, a to je racionalno, svrsishodno i pravedno raspoređivanje troškova, što znači da je za sud zadržano da u svakoj konkretnoj parnici ocjeni je li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravilu narušava ravnoteža između interesa stranaka, odnosno bi li donesena odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjera teret za stranku (u konkretnom slučaju potrošača) koja svojim držanjem nije dala povoda za parnicu ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koje se mogu pripisati tuženiku.  

 

31. Budući da je tuženik svojim držanjem prije i izvan parnice povrijedio subjektivna prava prvo i drugo tužitelja (potrošača) zbog kojih se parnica vodi od siječnja 2019., da je tijekom parnice neosnovano osporavao deklaratorni i restitucijski tužbeni zahtjev, da su tužitelji odustali od daljnjeg vještačenja zbog visokih troškova kojima su bili izloženi tijekom parnice, zbog čega su u biti i smanjili restitucijski zahtjev za iznos od 66,81 eura / 500,39 kn, da tuženik iako je mogao s obzirom na djelatnost kojom se bavi, nije niti uvjetno prezentirao svoj obračun razlike u anuitetima po osnovi promjenjive kamatne stope i na taj način eventualno smanjio troškove parnice koja se vodi radi zaštite potrošača, da se dio smanjenog zahtjeva odnosi na 3,5% od svih postavljenih zahtjeva, da vezano za smanjeni dio restitucijskog zahtjeva, tuženik nije imao nikakve posebne troškove i da tuženik kao razmjerni dio troškova potražuje iznos od 2.187,50 kn (58,20% iznosa dosuđenog tužiteljima po restitucijskom zahtjevu), to tuženiku u smislu navedenog i po ocijeni drugostupanjskog suda ne pripada pravo na razmjeran dio troška od prvo i drugo tužitelja, samo zato što su tužitelji u zaštiti svojih potrošačkih prava smanjili restitucijski dio zahtjeva.

 

32. Naprotiv, kako je to u konačnici zaključio i prvostupanjski sud, tuženik je dužan naknaditi tužiteljima troškove predmetne parnice i sam snositi svoje troškove iste (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

 

33. Iz navedenih razloga je odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđeno rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-276/2019-25 od 18. srpnja 2022. pod stavkom II. izreke, odnosno odlučeno kao u izreci rješenja (članak 380. točka 2. ZPP-a).

 

 

U Zagrebu 14. veljače 2023.

 

                                                                                                       Predsjednica Vijeća:

      Lidija Jelavić, v.r.