Poslovni broj: Gž-55/2023-5

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-55/2023-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško kao predsjednica vijeća, Alenka Paus, kao sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Virna Sarvan kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D. d.o.o. u likvidaciji iz P., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz O. društva S. – R. i partneri d.o.o. odvjetnici iz Z., protiv tuženika G. P.-P., P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv djelomične presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-389/2022-50 od 28. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačuje djelomična presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovi broj P-389/2022-50 od 28. listopada 2022. u pobijanom dijelu – točka I. izreke i točka II. (dio u kojem je naloženo tužitelju isplatiti parnični trošak tuženiku) na način da se sudi:

 

„I.a) Utvrđuje se da je Ugovor o prodaji zaključen dana 27. prosinca 2005. između tužitelja i tuženika klasa … ur. br. … raskinut.

 

I.b) Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.524.257,71 kuna/335.026,58 eura (dvamilionapetstodvadesetčetiritisućedvijestopedesetsedam kuna i sedamdesetjedna lipa/ tristotridesetpettisućadvadesetšest eura i pedesetosam centi)[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini stope koja je za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. propisana u čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. u visini stope koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i koja teče:

- na iznos od 207.214,92 kuna/27.502,15 eura od 12. prosinca 2005. godine do isplate,

- na iznos od 2.317.042,79 kuna/307.524,43 eura od 22. prosinca 2005. godine do isplate; sve u roku petnaest dana.

 

I.c). Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu u kojem potražuje zateznu kamatu iznad odmjerene stope.

 

II. Odluka o troškovima postupka ostavlja se za kasniju presudu.“

 

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom prvostupanjskom djelomičnom presudom (u st. I. izreke) odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Utvrđuje se da je ugovor o prodaji zaključen dana 27. 12. 2005. između tužitelja i tuženika klasa … ur. br. … raskinut. Tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 2.524.257,71 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini stope koja za razdoblje od dospijeća do 31.12.2007. propisana u čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. u visini stope koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a za razdoblje od 01.08.2015. do isplate u visini stope koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena i koja teče:

- na iznos od 207.214,92 kuna od 12.12.2005. godine do isplate,

- na iznos od 2.317.042,79 kuna od 22.12.2005. godine do isplate, te mu isplati parnični trošak također s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“,

dok je u st. II. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 117.675,00 kuna/15.618,16 eura u roku od 15 dana, a u preostalom dijelu je njegov zahtjev odbijen kao neosnovan, te je odlučeno da će se o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu materijalne štete odlučiti naknadno nakon pravomoćnosti djelomične presude (st. III. izreke).

 

2. Protiv djelomične presude, točke I. i II., pravovremenu žalbu podnosi tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Ističe da pobijana presuda predstavlja ozbiljni pravosudni skandal, da valja pokrenuti stegovni postupak protiv uređujuće sutkinje koja odbija implementirati pravna stajališta Ustavnog suda RH zauzeta u konkretnom predmetu, da se radi o potpunoj negaciji cjeline pravnog poretka RH i ustavnih obveza sudova te ustavnih granica sudačke ovlasti; da se radi o zlouporabi sudačke pozicije, a što sve za posljedicu ima obeshrabrujući učinak za sve građane. Ističe da je stajalište iz odluke Ustavnog suda RH jasno, da su sudovi propustili primijeniti sve materijalnopravne implementacije ustavno-sudske odluke te ukazuje i na nedostatke odluke poslovni broj Gž-635/2020 od 14. rujna 2020., osobito u svezi primjene čl. 500. st. 1. ZOO/98. Ukazuje na bitne navode Ustavnog suda RH glede konkretnog slučaja, a iz kojih slijedi da se ponašanje tuženika treba smatrati prijevarnim. Ukazuje i da je "rezervni" razlog odbijanja tužbenog zahtjeva od strane ranije drugostupanjskog suda odlukom Ustavnog suda RH U-III-4969/20 od 26. svibnja 2022. utvrđen ustavnopravno neprihvatljivim te ukazuje na obrazloženje i navode, odnosno pravno stajalište Ustavnog suda RH u konačnici u smislu da situacija predmetnog slučaja ne dolazi pod djelovanje odredbe o gubitku prava na raskid iz čl. 495. st. 1. ZOO. Stoga, ukazuje da tužitelj nije izgubio pravo tražiti raskid ugovora i povrat plaćenog, da to pravo nije izgubio niti zbog proteka roka, niti zbog prijenosa predmetne nekretnine na vlasnika tužitelja, a u kojem smislu je izrazio stajalište i Ustavni sud RH, pa je u takvoj situaciji odbijanje tužbenog zahtjeva izravno opiranje obvezujućem pravnom stajalištu Ustavnog suda RH. Osporava i odluku o trošku budući je prvostupanjski sud istu donio priznavši suprotnoj strani odvjetničke troškove u odnosu na cjelokupnu vrijednost predmeta spora, iako se radi o djelomičnoj presudi u odnosu na zahtjev čija je vrijednost 2.524.257,71 kunu. Predlaže preinačiti presudu te potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu. 

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik ističe da je žalba neosnovana, da se prvostupanjskom sudu ne može implementirati promjena stavova, da je donesena najbolja, najuvjerljivija, najargumentiranija i pravno najpreciznija presuda u ovoj pravnoj stvari, da nema pravosudnog skandala već samo zakonito obavljanje posla od strane suda. Ističe da je osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je tužitelj nekretnine prodao za vrijeme trajanja postupka trećoj osobi te je time izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka, da tužitelj ne smatra da je ugovor raskinut jer je raspolagao dalje nekretninom, da je time izvršenje njegove obveze postalo nemoguće, a izgubio je svaku osnovu za povrat plaćene kupoprodajne cijene; da ne postoji materijalni nedostatak prodane stvari, odnosno ne postoji nikakav nedostatak te ukazuje na sadržaj Odluke o raspisivanju natječaja za prodaju građevinskog zemljišta iz kojeg je očito da nikakvog nedostatka stvari nema. Ističe da je tužitelj prekludiran u svom pravu temeljem odredbe čl. 500. st. 1. ZOO te da je tužitelj isključivo odgovoran za svoj propust vlastitog obavještavanja o činjeničnom stanju vezanom uz mogućnost gradnje na spornim nekretninama. Ponavlja da je tužitelj osoba koja se bavila isključivo građevinskim poslovima, pa je znala, odnosno morala znati pravilno iščitavati tuženikovu Odluku o natječaju; da u kupoprodajnom ugovoru ne stoji da tuženik prodaje parcele tužitelju za isključivo određenu namjenu gradnje točno određenih građevina s definiranim elementima i parametrima; da nije dopustivo da tužitelj vlastitu odgovornost prebacuje na sve građane grada Pule. Potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu i pristojbe na isti.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. U ovoj pravnoj stvari predmet spora je bio zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je raskinut Ugovor o prodaji zaključen između tužitelja i tuženika dana 27. prosinca 2005. uz zahtjev za isplatu iznosa od 207.214,92 kn sa zateznim kamatama od 12. prosinca 2005. na ime dijela kupoprodajne cijene, iznosa od 2.317.042,79 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. prosinca 2005. na ime preostalog dijela kupoprodajne cijene, iznosa od 139.110,93 kn sa zateznim kamatama od 25. travnja 2006. na ime plaćenog poreza na dodanu vrijednost te iznosa od 2.050.000,00 kn sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 13. studenog 2009. na ime izgubljene dobiti i izvršenih ulaganja.

 

6. Prvom prvostupanjskom presudom poslovni broj P-2302/09-20 od 22. ožujka 2011. odbijen je zahtjev tužitelja uz obrazloženje, u bitnom, da tužitelj nije dokazao da bi Ugovor bio raskinut, da je stoga neosnovan njegov zahtjev na isplatu, da je tužitelj tuženiku predložio prodati predmetne nekretnine koje je stekao temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina s obzirom na namjeravanu izgradnju prometnice na tim nekretninama, a što je tuženik razmatrao, ne priznajući pritom nikakve nedostatke prodane nekretnine, niti pristavši vratiti cijenu nekretnina osnovom istih.

 

6.1. Ta je odluka potvrđena odlukom ovoga suda poslovni broj Gž-2460/11-2 od 14. siječnja 2013., a revizija tužitelja odbijena je kao neosnovana presudom VSRH poslovni broj Rev 1066/13-2 od 11. rujna 2014. uz utvrđenje da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da se ne radi o nedostatku stvari, a sve i da se radilo o istom tužitelj se na njega ne može pozivati jer je, kao i tuženik, za njega znao ili mu nije mogao ostati nepoznat.

 

6.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-818182014 od 27. travnja 2017. ukinute se navedene presude i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz obrazloženje da iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi da se prema Generalnom urbanističkom planu (GUP) Grada Pule predmetna čestica nalazila unutar granica obuhvata GUP-a zona „stanovanje“, a prema Prostornom planu Istarske županije (PPIŽ) unutar zaštićenog obalnog područja mora; da stoga ti dokumenti (prostorni planovi) nisu bili usklađeni u trenutku raspisivanja natječaja; da tuženiku kao prodavatelju i osobi javnog prava nadležnoj za izradu i usklađivanje dokumenta prostornih uređenja ta činjenica nije mogla ostati nepoznata; da su sudovi zauzeli stajalište o isključivom propustu dužne pažnje na strani tužitelja, da je na neravnopravnost svog položaja tužitelj ukazivao u žalbi i reviziji; da su sudovi propustili s dužnom pojačanom pažnjom propitivati koliko dvostruka uloga jedne ugovorne strane (ovdje grada Pule kao osobe javnog prava nadležne za izradu određenih dokumenata i ugovorne strane pravnog posla koji se realizira na podlozi tih dokumenata) utječe na ostvarivanje načela ravnopravnosti i jednakosti ugovornih strana, kao i drugih načela obveznog prava; da ignoriranje argumentacije na kojoj stranka u sudskom postupku temelji svoj zahtjev i izostanak očitovanja o njezinim bitnim navodima može imati za posljedicu onemogućavanja prava na djelotvornu zaštitu njezinih prava i interesa pred sudom; a slijedom čega zaključuje da su predmetne odluke arbitrarne.

 

7. Drugom prvostupanjskom presudom poslovni broj P-710/17-61 od 31. srpnja 2018. odbijen je u cijelosti zahtjev tužitelja uz obrazloženje, u bitnom, da prodane nekretnine nemaju nedostatak na koji se poziva tužitelj, da tužitelj nije dokazao da u trenutku prodaje predmetnih nekretnina na istima je bilo apsolutno nemoguće izgraditi stambeno poslovnu građevinu za koju je tražio izdavanje lokacijske dozvole, da se na nekretninama moglo graditi da je tužitelj financirao donošenje urbanističkog plana uređenja i zatim zatražio lokacijsku dozvolu, da je tužitelj bio pasivan; da sve i kada bi se radilo o nedostatku tužitelj je, kao i tuženik, za njega znao i nije mu mogao ostati nepoznat.

 

7.1. Drugostupanjskim rješenjem poslovni broj Gž-315/2018-11 od 20. svibnja 2019. ukinuta je odluka suda prvog stupnja od 31. srpnja 2018. i predmet vraćen na ponovno suđenje zbog počinjene bitne povrede.

 

8. Trećom prvostupanjskom presudom poslovni broj P-653/2019-81 od 3. travnja 2020. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz, u bitnom, istovjetno obrazloženje kao i u odluci od 31. srpnja 2018.

 

8.1. Drugostupanjskom presudom poslovni broj Gž-635/2020-3 od 14. rujna 2020. preinačena je pobijana presuda te je usvojen zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži da mu tuženik isplati iznos od 139.110,93 kn s zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 2006. godine, u preostalom dijelu potvrđena je odluka suda prvog stupnja.

 

8.2. Odlukom Ustavnog suda RH broj U-III-4969/2020 od 26. svibnja 2022. ukinute su odluke suda prvog i drugog stupnja i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. U odluci Ustavni sud je zaključio da su osporene presude arbitrarne jer su dani razlozi nejasni (primjena čl. 500 st. 1. ZOO), da drugostupanjski sud potpuno arbitrarno obrazlaže razloge zbog koji smatra da podnositelj više ne može vratiti sporne nekretnine, da nisu navedeni dostatni i relevantni razlozi kojima se sud vodio u donošenju odluke, a koji bi mogli dovesti do uvjerenja da je taj sud stvarno ispitao slučaj i odgovorio na sve bitne navode stranaka, da stoga odluke ne zadovoljavaju opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom zajamčenog prava na pravično suđenje, da je postupanje suda takvo (osobito glede zahtjeva za naknadu štete) da tužitelju nije dana mogućnost poduprijeti svoje tvrdnje dokazima, da je time stavljen u bitno lošiji položaj u odnosu na tuženika, a što je dovelo do povrede načela ravnopravnosti stranaka i načela jednakosti oružja, kao jednog od postupovnih jamstava ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje. 

 

9. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja odlučio je o dijelu zahtjeva tužitelja (o zahtjevu za naknadu imovinske štete odlučio je donijeti odluku naknadno nakon pravomoćnosti djelomične presude; taj dio nije predmet žalbenog postupka) odbivši kao neosnovan zahtjev na utvrđenje da je ugovor o prodaji zaključen 27. prosinca 2005. raskinut i da je tuženik dužan tužitelju isplatiti iznos od 2.524.257,71 kn sa zateznim kamatama, uz obrazloženje da prodane nekretnine nemaju nedostatak na koji se poziva tužitelj (iz čl. 479. st. 3. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; ZOO), da se ne radi niti o skrivenom nedostatku, pa se tužitelj ne može pozivati na odredbe čl. 482. i čl. 485. ZOO jer je tužitelj pravna osoba koja je registrirana za obavljanje poslova projektiranja, gradnje i stručnog nadzora (a od istih se očekuje da u okviru svoje registrirane djelatnosti postupaju pažnjom dobrog gospodarstvenika, pa se na tužitelja primjenjuje čl. 480. st. 2. ZOO), da je u natječaju naznačeno da je moguć uvid u prostorno plansku dokumentaciju; da u uvjetima natječaja tuženik nije garantirao da se na nekretninama može graditi jer se može graditi samo ono dozvoljeno prostorno planskom dokumentacijom; da tužitelj nije dokazao da mu je u trenutku prodaje predmetnih nekretnina bilo apsolutno nemoguće izgraditi stambeno poslovnu građevinu za koju je tražio izdavanje lokacijske dozvole; da je tuženik prekludiran sukladno čl. 481. ZOO jer je za nedostatke na koje ukazuje saznao krajem srpnja 2006., a tužbu je podnio tek 13. studenog 2009., da je na nekretnini mogao graditi stambeno poslovnu građevinu da je financirao donošenje urbanističkog plana uređenja (UPU) i zatim zatražio lokacijsku dozvolu; da i kada bi se radilo o nedostatku tužitelj se na njega ne može pozvati jer je znao za njega, kao i tuženik, i nije mu mogao ostati nepoznat (čl. 480. st. 2. ZOO); da tuženik nije postupao prijevarno, da je jasno naznačio da će se na nekretninama moći graditi sukladno važećoj prostorno planskoj dokumentaciji, da je to jedina dokumentacija sukladno kojoj se može graditi, da je tužitelj propustio provjeriti što kupuje, da na strani tuženika nema povrede načela savjesnosti i poštenja, da je tužitelj bio pasivan, imao priliku zaštiti svoje interese, ali to nije učinio, slijedom čega mu ne pripadaju prava koja potražuje, čl. 488. ZOO.

 

10. Ispitujući pobijanu djelomičnu presudu (dalje presuda) u pobijanom dijelu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći dodatno i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba postupka, čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22; ZPP) te pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja iz utvrđenih činjenica izveo pogrešne zaključke o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio odluku te je nastavno pogrešno primijenio materijalno pravo. Također, uslijed tog propusta činjenično stanje ostalo je dijelom neutvrđeno (u svezi zahtjeva da je Ugovor raskinut), ali je i neovisno o tome odluku valjalo preinačiti jer se bitne činjenice mogu utvrditi iz isprava i izvedenih dokaza u spisu, a dijelom i nisu sporne (iznos, datum plaćanja kupoprodajne cijene), čl. 373.a st. 1. t. 1. i 2. ZPP.

 

10.1. Nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nisu počinjene druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

11. U predmetnoj pravnoj stvari, i nadalje, nisu sporne činjenice kako je već navedeno u odluci ovoga suda poslovni broj Gž – 635/2020 od 14. rujna 2020.:

-              da je tuženik 3. prosinca 2005. godine objavio natječaj za prodaju građevinskog zemljišta za izgradnju stambenih, poslovnih i drugih građevina sukladno namjeni određenoj dokumentima prostornog uređenja, između ostalog i na lokaciji Pula-Vidikovac kč. 3885/58 i kč. 3885/69 k.o. Pula (dalje Natječaj)

-              da je u dijelu namjena građevinskog zemljišta navedeno da će se izgradnja izvršiti sukladno prostorno planskoj dokumentaciji i drugim uvjetima građenja te da grad Pula ne odgovara za eventualnu izmjenu ili ograničenje u pogledu navedenih uvjeta gradnje, a koji se mogu pojaviti kao posljedica izmjene zakonskih ili podzakonskih propisa ili prostornog plana

-              da je tužitelj utvrđen najpovoljnijim ponuđačem za predmetne nekretnine

-              da je dana 27. prosinca 2005. tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o prodaji predmetnih nekretnina (dalje Ugovor) za ugovorenu cijenu od 341.609,40 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti

-              da je člankom IX Ugovora ugovoreno da će tužitelj o svom trošku izvršiti prenamjenu zemljišta u skladu s odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu te da tuženik ne odgovara za eventualnu izmjenu ili ograničavanje u pogledu navedenih uvjeta gradnje koji se mogu pojaviti kao posljedica izmjene pozitivnih zakonskih ili podzakonskih propisa ili prostornog plana

-              da je tužitelj isplatio tuženiku kupoprodajnu cijenu u cijelosti i to na način da je dana 12. prosinca 2005. plaćen iznos od 207.214,92 kn, a dana 22. prosinca 2005. daljnji iznos od 2.317.042,79 kn

-              da je rješenjem Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Odsjeka za prostorno uređenje od 20. srpnja 2006. odbijen zahtjev tužitelja za izdavanjem lokacijske dozvole za izgradnju stambeno poslovne zgrade na dijelu k.č. 3885/58 k.o. Pula uz obrazloženje da se čestica nalazi unutar obuhvata Generalnog urbanističkog plana (GUP) Pula u zoni stanovanje, unutar zaštićenog obalnog područja (ZOP) mora prema Prostornom planu Istarske županije (PPIŽ) i u neizgrađenom građevinskom području, pa izgradnja nije moguća jer nije donijet urbanistički plan uređenja (UPU) uz potvrdu ministarstva; da se prema kopiji katastarskog plana čestica nalazi na neizgrađenom građevinskom području te se sukladno Uredbi o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora („Narodne novine“ 128/04; dalje Uredba) ne može izdati lokacijska dozvola; da je tuženik dao suglasnost za namjeravani zahvat u sklopu posebnih uvjeta; da je, stoga, rješenjem zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole za gradnju stambeno poslovne građevine odbijen iz razloga što se nekretnina nalazila unutar ZOP-a, a nije se radilo o izgrađenom dijelu građevinskog područja za kojeg nije donijet UPU uz potvrdu ministarstva, u kojem slučaju bi takva građevina mogla biti izgrađena na kč. 3885/58 k.o. Pula; da je sukladno odredbi čl. 45.a Zakona o prostornom uređenju („Narodne novine“ 30/94, 68/98, 61/00, 32/02, 100/04; dalje ZPU) ZOP od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku te se unutar njega ne može graditi ako nije donesen UPU osim objekata infrastrukture te se prostorni planovi u ZOP ne primjenjuju do dobivanja suglasnosti ministarstva;              da iako nije donesen UPU u izgrađenom dijelu građevinskog područja na građevnoj čestici, odnosno na neizgrađenoj prostornoj cjelini koja se nalazi unutar ukupne neizgrađene površine koja nije veća od 5.000 m2 može se na temelju prostornog plana koji nije u protivnosti s Uredbom prije dobivanja suglasnosti ministarstva na prostorni plan graditi, odnosno izdati lokacijska dozvola,

-              da je u kolovozu 2008. donesen (novi) Generalni urbanistički plan (GUP) Grada Pule koji je na dijelu navedene čestice predvidio prometnicu za koju je 12. lipnja 2009. izdana lokacijska dozvola

-              da su stranke vodile pregovore u vezi zamjene nekretnina ili otkupa istih, a koji nisu realizirani

-       da je tužitelj nekretninu prodao M. Š. U. od 16. veljače 2012.

 

12. Sporno je, je li između stranaka došlo do raskida Ugovora i postoji li, slijedom toga, obveza tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos na ime kupoprodajne cijene sa zateznim kamatama od dana isplate.

 

13. Kao što je i navedeno u ranijoj odluci od 14. rujna 2020., ovaj sud ne prihvaća zaključak suda prvog stupnja da nekretnine nisu imale nedostatke na koje ukazuje tužitelj u smislu da se na istima nije mogla graditi stambeno-poslovna građevina.

 

13.1. U tom segmentu valja ponoviti da odredbom čl. 479. t. 3. ZOO određeno je da materijalni nedostatak postoji između ostalog ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito ili prešutno ugovorene odnosno propisane. Člankom 480. st. 1. ZOO određeno je da prodavalac ne odgovara za nedostatke iz točke 1) i 3) prethodnog člana ako su u času sklapanja ugovora bili poznati kupcu ili mu nisu mogli ostati nepoznati. Stavkom 2. određeno je da se smatra da nisu mogli ostati nepoznati kupcu oni nedostaci koje bi brižljiva osoba s prosječnim znanjem i iskustvom osobe istog zanimanja i struke kao kupac mogla lako opaziti pri uobičajenom pregledu stvari. Stavkom 3. određeno je da, prodavalac odgovara i za nedostatke koje je kupac mogao lako opaziti ako je izjavio da stvar nema nikakve nedostatke ili da stvar ima određena svojstva ili odlike.

 

13.2. Člankom 482. ZOO određeno je da se kad se nakon primitka stvari od strane kupca pokaže da stvar ima neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari (skriveni nedostatak), kupac je dužan, pod prijetnjom gubitka prava, o tom nedostatku obavijestiti prodavaoca u roku od osam dana računajući od dana kad je nedostatak otkrio, a kod ugovora u privredi - bez odgađanja. Stavkom 2. određeno je da prodavalac ne odgovara za nedostatke koji se pokažu pošto protekne šest mjeseci od predaje stvari, izuzev kad je ugovorom određen dulji rok. Člankom 484. ZOO određeno je da u obavijesti o nedostatku stvari kupac je dužan potanje opisati nedostatak i pozvati prodavaoca da pregleda stvar. U stavku 2. određeno je da ako obavijest o nedostatku koju je kupac pravodobno poslao prodavaocu preporučenim pismom, telegramom ili na neki drugi pouzdan način, zakasni ili uopće ne stigne prodavaocu smatra se da je kupac izvršio svoju obvezu da obavijesti prodavaoca. Nadalje, odredbom članka 485. ZOO određeno je da kupac ne gubi pravo da se pozove na neki nedostatak i kad nije izvršio svoju obvezu da stvar pregleda bez odgađanja, ili obvezu da u određenom roku obavijesti prodavaoca o postojanju nedostatka, a i kad se nedostatak pokazao tek nakon proteka šest mjeseci od predaje stvari, ako je taj nedostatak bio poznat prodavaocu ili mu nije mogao ostati nepoznat.

 

14. Upravo na to u konkretnom slučaju ukazuje tužitelj tvrdeći da je tuženik kao prodavatelj u Natječaju prodavao nekretnine na kojima sukladno namjeni određenoj dokumentima prostornog uređenja izgradnja stambene, poslovne ili druge građevine nije bila moguća. Sud prvog stupnja, po stavu ovoga suda, pogrešno iz utvrđenih činjenica izvodi zaključak da nekretnine nemaju (nisu imale) nedostatak na koji se tužitelj poziva jer da iz sadržaja objavljenog Natječaja proizlazi da se na nekretnini može graditi sukladno namjeni određenoj dokumentima prostornog uređenja i drugim uvjetima građenja, a samo važeća prostorno planska dokumentacija može odrediti namjenu, pravni režim nekretnine.

             

15. Već je u ranijoj odluci ovoga suda poslovni broj Gž-635/2020 od 14. rujna 2020. navedeno:

 

„U Natječu za prodaju predmetnih nekretnina određeno je da se isti raspisuje za prodaju građevinskog zemljišta u Gradu Puli za izgradnju stambenih, poslovnih i drugih građevina sukladno namjeni određenoj dokumentima prostornog uređenja, između ostalih i predmetnih nekretnina kč. 3885/58 površine 2066m2 i kč. 3885/69 površine 277m2. Već iz takvog navoda kupcima je glede predmetnih nekretnine dana informacija da se radi o nekretninama na kojima je izgradnja svakako moguća sukladno namjeni određenoj dokumentima prostornog uređenja.

 

Međutim, iz obrazloženja rješenja Odsjeka za prostornog uređenje, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko pravne poslove Ureda državne uprave u Istarskoj županiji od 20. srpnja 2006., a kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole za zahvat u prostoru na dijelu kč. 3885/58 k.o. Pula, slijedi da se predmetna građevna čestica nalazi u neizgrađenom dijelu građevinskog područja; da se nalazi unutar zaštićenog obalnog područja (1000m od obalne crte), da se neizgrađenim dijelom građevinskog područja u smislu Uredbe o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora („Narodne novine“ 128/04) smatra jedna ili više neposredno povezanih neuređenih i neizgrađenih građevnih čestica ukupne površine veće od 5000m2 kao i sve rubne neizgrađene čestice, da je očevidom utvrđeno da situacija na katastru odgovara stvarnom stanju, da je odredbom čl. 45.a st. 2. ZPU određeno da se unutar zaštićenoga obalnog pojasa ne može graditi ako nije donesen urbanistički plan uređenja, osim objekata infrastrukture izvan granica građevinskog područja sukladno odgovarajućem dokumentu prostornog uređenja; da se sukladno odredbi čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama ZPU „Narodne novine“ 100/04 prostorni planovi u zaštićenom obalnom području ne primjenjuju do dobivanja suglasnosti Ministarstva; da se glede predmetnih nekretnina ne radi o iznimki propisanoj čl. 9. Uredbe kada se može graditi na izgrađenom dijelu građevinskog područja na građevnoj čestici odnosno neizgrađenoj prostornoj cjelini koja se nalazi unutar ukupne neizgrađene površine koja nije veća od 5000m2.

 

Stoga, već iz takvog obrazloženja, cijeneći i naznačene propise, slijedi da izgradnja građevina sukladno namjeni određenoj dokumentima prostornog uređenja kako je na Natječaju objavljeno, odnosno sukladno prostorno planskoj dokumentaciji i drugim uvjetima građenja, na predmetnim nekretninama u vrijeme objave Natječaja, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora nije bila moguća jer nije bio donesen UPU (uz suglasnost Ministarstva). Nastavno, činjenica je li naknadno tužitelj mogao (ta je solucija zakonom uređena uvedena tek Zakonom o prostornom uređenju „Narodne novine 76/07, čl. 136.) ili nije mogao financirati donošenje UPU-a nije od značaja jer je od značaja činjenica je li se u trenutku objave Natječaja, odnosno sklapanja Ugovora na nekretninama moglo graditi sukladno prostorno planskoj dokumentaciji, a tome nije tako jer nije bio donesen UPU. Sve i da je tužitelj mogao i financirao donošenje UPU, to nikako automatski ne povlači zaključak da će tuženik takav UPU i donijeti. Činjenica jest da je tužitelj osoba koja je registrirana za gradnju, da je nekretnine kupovao upravo radi obavljanja svoje djelatnosti, pa je isti prilikom sklapanja predmetnog pravnog posla Ugovora o kupnji predmetnih nekretnina trebao postupati s pažnjom dobrog gospodarstvenika, čl. 18. st. 2. ZOO. Međutim, u situaciji kakva je konkretna kada isti nekretnine kupuje od jedinice lokalne samouprave kao prodavatelja koji je ujedno i nadležan za donošenje (nekih) prostornih planova (GUP, UPU, detaljni plan uređenja…) ta činjenica nesumnjivo ne daje kupcima, pa ni tužitelju osnovu za sumnju da su navodi Natječaja pogrešni, osobito kada se u Natječaju navodi da je „izgradnja moguća“, pa i neovisno što je odredbama čl. VIII Natječaja strankama omogućeno dobivanje svih potrebnih obavijesti glede nekretnina izloženih na Natječaju u Upravnom odjelu za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, komunalni sustav i imovinu. Zato, ne može se, upravo zbog navedenih navoda u Natječaju, tuženik osloboditi odgovornosti za predmetni nedostatak nekretnina (nemogućnost gradnje), a tuženik nije dokazao da su navodi iz navedenog rješenja od 20. srpnja 2006. pogrešni. Osim toga, valja cijeniti, da je tuženik - kao prodavatelj i kao tijelo koje je nadležno za izradu i usklađivanje dokumenata prostornog uređenja (kako navodi Ustavni sud u odluci broj U-III-8181/2014 od 27. travnja 2017.) svakako znao da se u trenutku raspisivanja Natječaja i nastavno sklapanja Ugovora na predmetnim nekretninama ne može ništa graditi, barem ne do donošenja UPU (kojeg tuženik treba donijeti) upravo zbog neusklađenosti GUP i PPIŽ jer je po GUP-u predmetna nekretnina u zoni „stanovanja“, a po PPIŽ u zoni zaštićenog obalnog područja mora; stoga, primjenom odredbe čl. 485. ZOO tužitelj kao kupac ne gubi pravo da se pozove na nedostatak iako je propustio svoju obvezu da u određenom roku obavijesti prodavaoca o postojanju nedostatka jer je nedostatak tuženiku kao prodavaocu bio poznat, odnosno nije mu mogao ostati nepoznat.

 

Dakle, na nekretninama u trenutku sklapanja Ugovora gradnja nije bila moguća (skriveni nedostatak), ta je činjenica tuženiku bila poznata, pa tužitelj kao kupac imao bi prava iz čl. 488. ZOO, između ostalog pravo izjaviti da raskida ugovor…“

 

15.1. Kod tih navoda i zaključaka ovaj sud i sada u potpunosti ostaje. Tuženik je dakle, u Natječaju za prodaju nekretnina iznio samo donekle točne informacije, odnosno nepotpune informacije, djelomične, dakle u osnovi pogrešne kako je navedeno ranije, a kako je isti i prodavatelj i osoba nadležna za donošenje ovdje relevantnih prostornih planova koji su još bili nužni da bi se na prodanim nekretninama moglo graditi (UPU), to slijedi da je za već navedene nedostatke predmetnih nekretnina znao, a bilo mu je poznato i da je tužitelj osoba koja se bavi prodajom i izgradnjom  stambeno-poslovnih objekata, pa je imao saznanje da nekretnine isti kupuje upravo radi obavljanja te djelatnosti. U takvoj konstelaciji, tuženik se nije ponio kao savjestan i pošten prodavatelj. S druge strane, tužitelj je, i kao osoba koja se bavi prodajom i izgradnjom stambeno-poslovnih objekata, razumno pretpostavio da su podaci Natječaja točni, potpuni, osobito kada je Natječaj objavljen od strane tuženika, grada kao tijela javne vlasti, a niti jedna okolnost u postupku ne ukazuje da je mogao razumno pretpostaviti da je stanje drugačije, odnosno da je kontekst navoda u Natječaju drugačiji i da je time propustio dužnu pažnju dobrog gospodarstvenika. Stoga, ne dolazi do primjene odredba čl. 480. st. 2. ZOO, a kupac nije izgubio pravo da se pozove na svoja prava osnovom nedostatka stvari.

 

16. Nadalje, u konkretnom slučaju iz iskaza zz tužitelja M. Š. slijedi da je o nedostatku nekretnine tužitelj nesumnjivo saznao kad je odbijen sa zahtjevom za izdavanje lokacijske dozvole, odnosno primitkom rješenja od 20. srpnja 2006. godine (što je nesumnjivo bilo krajem srpnja, odnosno početkom kolovoza 2006. s obzirom da je rješenjem od 18. kolovoza 2006. žalba tužitelja protiv toga rješenja odbačena kao nepravovremena) te u nekom vremenu po tom saznanju započinju razgovori s tuženikom, prije svega oko zamjene nekretnina. Da je tome tako slijedi osim iz iskaza svjedoka D. P., K. P., Ž. P. i iz zahtjeva za zamjenu građevinske parcele od 21. listopada 2008. u kojem tužitelj navodi da mu je nanesena šteta prodajom građevinskog zemljišta koje to nije, da se pomirio s tim, kako slijedi, zbog činjenice da je novim GUP-om (koji je bio u izradi) trebala biti dozvoljena izgradnja obiteljske kuće s maksimalno tri stambene jedinice, visine 10m do vijenca, ali da konačno slijedi da to nije tako i da je na nekretnini predviđena prometnica, odnosno kružni tok, a da su se već obratili imovinsko pravnom odjelu gdje su im predložili zamjenu parcela.

 

16.1. Dakle, iz istog slijedi da su tužitelju od strane tuženika nuđene parcele za zamjenu, da ih je pronalazio i sam tužitelj, ali u konačnici zamjena nije realizirana. Nakon što zamjena nije realizirana, počeli su razgovori o isplati, a time i raskidu Ugovora (iskaz svjedoka Ž. P. od 7. svibnja 2010. …da je nakon zamjene bila ideja o isplati…, dopis od 21. listopada 2008.) koji su u konačnici rezultirali načelnim prihvaćanjem ponude tužitelja od strane D. P. pročelnika tada Upravnog odjela za komunalni sustav i imovinu dana 12. lipnja 2009. godine u smislu da bi se nekretnine otkupile za iznos cijene za koju su prodane tužitelju sa zateznom kamatom te iznos koji je plaćen za porez na promet nekretnina, sveukupno 3.191.247,83 kn. To međutim, nije u konačnici realizirano jer nikada nije takav prijedlog upućen Gradskom vijeću grada Pule koje je bilo nadležno za donošenje odluke. Činjenica jest da iz navoda pročelnika D. P. sadržanih u zapisniku slijedi da je osnov za otkup nekretnina činjenica da je preko nekretnina određena prometnica; međutim iz ukupnosti navoda u tom zapisniku, kada se cijeni iskaz svjedoka pročelnika i navodi M. Š. zasebno i u svezi, iskazi svjedoka Ž. P., K. P., kao i činjenica da je i prije listopada 2008. već razgovarano (što slijedi iz dopisa od 21. listopada 2008.) i tražena zamjenska nekretnina, slijedi da pitanje (ponovne) prodaje nekretnina tuženiku nije bilo samo posljedica činjenice da je po novom GUP na nekretnini predviđena prometnica, već i činjenice postojanja nedostatka na nekretninama – u smislu da na istima gradnja nije bila moguća (zato je i pogrešan zaključak suda prvog stupnja o pasivnosti tužitelja kada slijedi da se kroz vrijeme ipak razgovaralo i pokušavalo situaciju riješiti prvo zamjenom nekretnina, nastavno isplatom uz raskid Ugovora; ali i da je tužitelj neko vrijeme očekivao da će novim GUP-om biti dozvoljena gradnja).

 

16.1.1. Naime, činjenica da se prihvatila, barem u tada postignutom prijedlogu dogovora, načelno isplata ranije plaćene cijene nekretnina prema Ugovoru s kamatama i plaćeni porez na promet kao sada nova cijena (ukupno 3.191.247,83 kn) za predmetne nekretnine ukazuje da je tema razgovora bilo i rješavanje međusobnih odnosa s obzirom na nedostatak nekretnina (pa i neovisno što se navodi u zapisniku da je zemljište u vrijeme prodaje bilo pogodno za izgradnju) jer činjenica da preko nekretnine je određen prelazak prometnice sasvim je nedvojbeno okolnost koja je posljedica izmjene prostornog plana nakon sklapanja Ugovora, pa za tu okolnost nema odgovornosti tuženika, kako je i u Natječaju naznačeno. Dakle, tuženik sasvim izvjesno tada ne bi (načelno) pristajao na, u osnovi, povrat ranije plaćene cijene sa zateznim kamatama i plaćenog poreza na promet nekretnina, a koji plaćeni porez u osnovi predstavlja zahtjev za naknadu štete, da predmet razgovora nije bilo i rješavanje međusobnih odnosa s obzirom na nedostatak nekretnina.

 

17. Stoga, a i s obzirom na pravna shvaćanja izražena u navedenim odlukama Ustavnog suda RH, iako pročelnik nije osoba koja može u ime grada odlučivati o priznanju duga, a u smislu odredbe čl. 48. Zakona o lokalnoj i područnoj samoupravi („Narodne novine“ 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09), cijeneći općepoznati način organizacije rada lokalne samouprave gdje su upravo pročelnici osobe koje u granicama ovlasti svojeg upravnog tijela poduzimaju radnje u interesu jedinice, razumno je očekivanje tužitelja da će se, s velikom vjerojatnošću, takav namjeravani sporazum u konačnici i realizirati, odnosno da tuženik uvažava činjenicu da se radi o nekretnini koja mu je prodana kao građevinsko zemljište, a na istoj ne može graditi.

 

18. Zato, tužitelj je svakako 21. listopada 2008. dopisom upućenim kao „predmet - zahtjev za zamjenu građevinske parcele“ iskazao svoju volju da raskine predmetni ugovor (ukoliko zamjena ne uspije), što je u konačnici i načelno prihvaćeno kao moguće razrješenje odnosa stranaka u zapisniku od 12. lipnja 2009., a takvim načinom postupanja (traženjem zamjenskih nekretnina, pa kada iste nisu pronađene razgovori oko otkupa nekretnina, uz i načelno prihvaćanje ponude tužitelja) tuženik je držao tužitelja u očekivanju, uvjerenju da je i njegova volja razrješenje međusobnih odnosa glede nekretnina koje su bile predmet Ugovora. Dakle, tužitelj je iskazao volju raskinuti predmetni Ugovor, a iz postupanja tuženika (pročelnika, traženje zamjenske parcele (i prije listopada 2008.), spremnost na isplatu plaćene cijene sa zateznim kamatama) slijedi da je takva volja postojala i kod tuženika, ali se prelagala s činjenicom donošenja novog GUP-a prema kojem je na nekretnini bila predviđena prometnica i voljom i namjerom tuženika da i zbog toga postane vlasnik nekretnine jer bi se tako izbjegao postupak izvlaštenja i jednostavnije omogućila planirana gradnja prometnice na nekretnini.

 

19. Dakle, kako je tuženik znao za nedostatak nekretnine(a) koje su Natječajem prodane tužitelju, kako je s tužiteljem po njegovom zahtjevu od strane nadležnih službi (pročelnik) razgovarano o zamjeni nekretnina te su tražene (nuđene) zamjenske nekretnine, a u konačnici u jednom trenutku (zapisnik od 12. lipnja 2009.) i načelno prihvaćena, doduše od strane pročelnika, kao vrlo izvjesna činjenica da će se nastojati tužitelju za nekretnine isplatiti plaćena cijena sa zateznim kamatama od uplate (i porezom na dodanu vrijednost), slijedi da se takvo postupanje tuženika ne može ocijeniti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja jer je svojim ponašanjem tužitelja duže vrijeme od saznanja istog za nedostatke krajem srpnja 2006. i nakon što je o tome izvijestio tuženika (što je izvjesno bilo i prije listopada 2008.) držao u uvjerenju da je sklon postizanju dogovora u smislu bilo nalaženjem zamjenske nekretnine (ista je tražena i prije listopada 2008.) bilo, konačno, isplatom plaćene cijene s kamatama. U takvim okolnostima, ne može na teret tužitelja ići činjenica da nije dao izričitu pisanu izjavu da raskida predmetni Ugovor, već činjenicu da je tužitelj tražio i pristajao na zamjensku nekretninu (što je i tuženik prihvatio i u tom smislu postupao) valja smatrati njegovim zahtjevom da mu se preda druga stvar bez nedostatka, a kada niti to nije uspjelo njegov zahtjev za otkupom nekretnina i isplatom s kamatama (izražen svakako u dopisu od 21. listopada 2008.) valja smatrati izjavom kojom raskida ugovor.

 

19.1. Tuženik je nastojanjima da pronađe zamjensku nekretninu, pa nastavno ukazivanjem na postojanje nastojanja da se prihvati ponuda tužitelja na otkup nekretnina (dopis od 27. veljače 2009. kojim se ukazuje na nemogućnost zamjene glede nekih nekretnina i iskazuje spremnost na sklapanje nagodbe, dopis od 13. ožujka 2009. kojim se ukazuje na nastojanje rješenja problema tužitelja i pronalaženja optimalnog rješenja, zapisnik od 12. lipnja 2009.) držao tužitelja u očekivanju, uvjerenju da će se nedostatak nekretnine otkloniti bilo pronalaženjem zamjenske nekretnine, bilo otkupom nekretnina, time raskidom ugovora, a kada se pritom cijeni da je tuženik tijelo javne vlasti koje je dužno osigurati povjerenje građana u njegovo zakonito i pravilno postupanje (Ustavni sud RH u odluci U-III-4969/2022), tada takvo postupanje valja smatrati prijevarnim i tuženik iz takvog ponašanja ne može ostvarivati koristi, sve uz napomenu da je, dakle, tuženik znao za postojanje nedostatka nekretnina. Da je tužitelj osnovano očekivao da se njegovi navodi uvažavaju od strane tuženika i da i isti, tuženik, nastoji stvar razriješiti ukazuje okolnost da su razgovori o „otkupu“ nekretnina (kako su to stranke nazivale) uslijedili nakon što se nije uspjela pronaći odgovarajuća zamjenska nekretnina (navodi u dopisu od 27. veljače 2009.; zapisniku od 12. lipnja 2009.). Tužitelju se zato, ne može na štetu pripisati protek vremena od saznanja za nedostatak (s time da valja primijetiti da je proteku vremena pridonijelo i očekivanje da će novim GUP-om biti dozvoljena gradnja obiteljske kuće, što je opet u ovlasti tuženika; zahtjev od 21. listopada 2008.), pa do konačnog podnošenja tužbe, kada je općepoznata „sporost“ u postupanju tijela javne vlasti koja je prisutna i u konkretnom slučaju (npr. čekanje na razgovor s gradonačelnikom…), a koja je u kombinaciji s uvjeravanjem od strane tuženika da će se iznaći zamjenska nekretnina, odnosno otkupiti ista (što implicira raskid ugovora) dovela do proteka vremena. Zbog toga, ne dolazi do primjene niti odredba čl. 500. st. 1. ZOO jer je upravo postupanje tuženika (traženjem zamjenske nekretnine, izražavanjem nastojanja da se nekretnine „otkupe“; sve to uz ranije navedeno saznanje tuženika o nedostatku nekretnina), a koje se kao takvo može smatrati prijevarnim, dovelo do proteka vremena. Tuženik je takvim ponašanjem kod tužitelja stvarao uvjerenje da i on (tuženik) ide za tim da se nedostatak stvari otkloni bilo zamjenom, bilo u konačnici „otkupom“ nekretnine(a), što je u osnovi raskid ugovora.

 

19.2. Stoga, osnovan je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ugovor raskinut jer je tužitelj iskoristio svoje pravo na raskid istog uslijed nedostatka prodane nekretnine. Pritom ovaj sud prihvaća navod tužitelja da mu nije bilo bitno što konkretno tuženik piše (navodi) kao razlog traženja zamjenske nekretnine, odnosno otkupa nekretnina kada je stvar išla k postizanju dogovora; osim toga, iz navoda tuženika u dopisima, zapisnicima ne može se izvesti kao valjan zaključak da se radilo o nastojanju postizanja dogovora isključivo s obzirom na činjenicu da je na nekretnini predviđena prometnica po novom GUP-u, pa i cijeneći da se u istima (dopis od 27. veljače 2009., zapisnik od 12. lipnja 2009.) koristi termin „otkup“. Naime, cijeneći i druge navode u tim ispravama, već navedene (isplata plaćene cijene s kamatama, porezom na dodanu vrijednost), a i ranije navedene dokaze, slijedi da se nije razgovaralo o „otkupu“ samo zbog izgradnje prometnice.

 

20. Raskidom ugovora obje strane se oslobađaju svojih obveza, izuzev obveze na naknadu eventualne štete, čl. 132. st. 1. ZOO. Dakle, svaka je strana dužna vratiti ono što je primila, čl. 132. st. 2. i 3. ZOO, a strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila, čl. 132. st. 5. ZOO. Dakle, primjenom tih odredbi valjalo je naložiti tuženiku da vrati tužitelju ono što je primio, odnosno kupoprodajnu cijenu sa zakonskim zateznim kamatama od dana isplate, a koji iznosi i datumi plaćanja među strankama nisu sporni.

 

20.1. Tužitelju pripadaju zatezne kamate po stopi koja se primjenjuje u ostalim odnosima, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/22; u daljnjem tekstu: ZOO/05), jer u svezi predmetnog Ugovora o kupoprodaji tuženik nije nastupao kao osoba javnog prava.

 

21. Pritom nije osnovan prigovor pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja uslijed činjenice da je, što nije sporno, nekretninu ugovorom od 16. veljače 2012. prodao M. Š. (zastupnik tužitelja) i to za cijenu u iznosu 2.677.526,54 kn, koja je cijena plaćena na način da je kupac prodavatelju kompenzirao iznos kupoprodajne cijene iz ostvarene dobiti. Nije sporno niti da u tom ugovoru stoji, čl. 4., da M. Š. preuzima sva prava i obveze vezano za ovaj postupak, a da je isti (vlasnik nekretnine i jedini osnivač i zastupnik tužitelja) na ročištu održanom 23. studenoga 2017. izjavio da nekretnine nemaju nikakvih tereta te je spreman dati bilo kakvu garanciju za povrat navedenih ukoliko tužbeni zahtjev bude prihvaćen. Takva izjava (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4969/2020 od 26. svibnja 2022.) o preuzimanju obveza iz parničnog postupka sadržana u članku 4. tog ugovora ima učinak ugovora o preuzimanu ispunjenja sukladno članku 103. ZOO/05 kojim se treća osoba (M. Š.) obvezuje dužniku (tužitelju) da će ispuniti njegov dug prema vjerovniku (tuženiku) ukoliko tužitelj uspije s tužbenim zahtjevom. Za takav pravni odnos nije potreban pristanak tuženika kao vjerovnika. Dakle, ta okolnost ne predstavlja onu iz čl. 495. st. 1. ZOO, odnosno okolnost koja bi onemogućavala kupca (tužitelja) u vraćanju stvari, niti konkretna okolnost prodaje nekretnine dovodi do drugačije meritorne odluke u ovoj pravnoj stvari.

 

22. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 373. t. 2. i 3. ZPP i čl. 373.a st. 1. t. 1. i 2. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci, točka I. izreke.

 

23. Pritom je odluka o troškovima postupka (tužitelja - čiji je zahtjev za naknadu troškova postupka pobijanom odlukom odbijen (točka I. izreke pobijane odluke) i tuženika - u dijelu u kojem su mu odmjereni troškovi pobijanom odlukom (točka II. pobijane odluke)) ostavljena za kasniju presudu, čl. 165. ZPP (točka II. preinačene pobijane odluke). Tada će se, jednom odlukom, odlučiti i o troškovima ovog žalbenog postupka, čl. 166. st. 2. ZPP (točka II. izreke ove odluke).

 

 

U Puli-Pola 13. veljače 2023.

 

                                                                                                   

Predsjednica vijeća

 

                                                                                            Dolores Peruško