REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU P. 1645/21

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari
tužitelja ad. 1 Z. S. iz S., , O.: … i tužiteljice ad.
2 J. S. iz S., O.: …, oboje zastupani po
pun. V. B., odvjetniku u S., protiv tuženika ad. 1 M. S.,

A., O.: …, zastupanog po pun.
D. D., odvj. u S. i tuženika ad. 2 A. S. iz Z., O.: …, radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne
rasprave, zaključene dana 24. studenog 2022. godine u nazočnosti pun. tužitelja,
zamj. pun. tuženika ad. 1 i tuženika ad. 2, dana 10. veljače 2023. godine,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su tužitelj ad. 1 Z. S., O.: … i
tužiteljica ad. 2 J. S., O.: … vlasnici za po 1/6
dijela stana u S. koji se nalazi u zgradi anagrafske oznake
… a koji je upisan u ZU 7197-poduložak 2 – čest. zgr.
3900, kuća stojna, 2 etaža 0/0, stan u visokom prizemlju istočnog krila
koji se sastoji od sobe i sporednih prostorija, uključujući i suvlasnički dio
nekretnine uključujući zemljište i zajedničke dijelove i uređaje zgrade
povezano sukladno članku 68, 69 i 370 Zakona o vlasništvu i drugim
stvarnim pravima s vlasništvom posebnog dijela nekretnine, a koji
dijelovi stana su upisani na A. S. pok. M., prednika tuženika
ad. 1 i ad. 2.

II. Ovlašćuju se tužitelji ad. 1 i ad. 2 da temeljem ove presude zatraže i
postignu uknjižbu svaki za 1/6 dijela stana opisanog u točci I. ove
presude uz istodobni izbris 1/3 dijela stana s imena A. S. pok.
M., odnosno tuženika kao njegovih nasljednika.

III. Nalaže se tuženiku ad. 2 da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe
naknadit tužiteljima ad. 1 i ad. 2 parnični trošak u iznosu od 1.970,93

2 P. 1645/21

eura / 14.850,00 kuna1 sa zakonskim zateznim kamatama od
presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište,
uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije
prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena;
dok se zahtjev tužitelja ad. 1 i ad. 2 na ime naknade parničnog troška u
odnosu na tuženika ad. 1 odbija.

Obrazloženje

Dana 12. veljače 2016. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba tužitelja
protiv tuženika ad. 1 D. S., tuženika ad. 2 M. S. i tuženika ad. 3
A. S., u tužbi se navodi da su tužitelji upisani kao vlasnici, svaki za 1/3
dijela stana u S., koji stan se nalazi u kući upisanoj u zemljišnim
knjigama za k. o. S. u Z. 7197-poduložak 2 kao čest. zgr. 3900, a koji stan da je
upisan kao etaža 0/0 stan u visokom prizemlju istočnog krila, koji se sastoji od dvije
sobe i sporednih prostorija. Na preostali 1/3 dijela stana da je upisan prednik
tuženika, pokojni A. S. pok. M.. Tužitelji da su predmetni stan za cijelo stekli
kupoprodajnim ugovorom koji je zaključen sa prodavateljima A. S.,
V. S. i P. S. dana 20. siječnja 1982. godine te da su uknjižili
pravo vlasništva na svoje ime za 2/3 dijela stana, dok preostalih 1/3 dijela još uvijek
nije upisan na njihova imena jer je u vrijeme sklapanja ugovora A. S. bio u
A.. Tužitelji da su temeljem tog ugovora stvarni i pravi vlasnici predmetnog
stana za cijelo i u tom stanu da žive još od dana kupoprodaje. Radi navedenog
predlažu da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su suvlasnici svaki za po 1/6
dijela stana u S., a koji su upisani na A. S. pok. M., prednika tuženika,
traže ovlaštenje da temeljem ove presude zatraže i postignu uknjižbu svaki za po 1/6
dijela stana uz istodobno brisanje 1/3 dijela stana sa imena A. S. pok. M.,
odnosno tuženika kao njegovih nasljednika. Traže naknadu parničnog troška jedino
ukoliko se tuženici suprotstave tužbenom zahtjevu.

Tuženik ad. 2, ranije tuženik ad. 3 u svom odgovoru na tužbu navodi da se
protivi tužbenom zahtjevu, osporava sve navode tužitelja te spori okolnost da bi
tužitelji predmetni stan stekli za cijelo kupoprodajnim ugovorom zaključenim sa
prodavateljima A., V. i P. S. dana 20. siječnja 1982. godine,
navodi da tužitelji moraju dokazati vjerodostojnost potpisa prodavatelja i svjedoka
Z. Š., da trebaju dokazati i to da su prodavateljima isplatili čitavu kupoprodajnu
cijenu. Poziva se na sporazum između A. i V. S. od 18. listopada 1979.
godine, ukratko, tuženik ad. 2 osporava sve navode iz tužbe i to precizno elaborira.

Tuženik ad. 2 (ranije tuženik ad. 3) podnio je i protutužbu, po njegovoj
protutužbi formiran je spis pod brojem P. 1059/18, dana 9. svibnja 2018. godine u
tom predmetu koji nije spojen sa ovim predmetom doneseno je rješenje kojim se
tužba A. S. protiv tuženika (ovdje tužitelja) odbacuje, ovo rješenje je
pravomoćno i taj predmet je priložen ovom spisu.

1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450

3 P. 1645/21

Tuženici D. S. i M. S. u svom odgovoru na tužbu naveli su da
u odnosu na kupoprodajni ugovor priznaju valjanim i istinitim, predmetna nekretnina
da je tim ugovorom u cijelosti pripala tužiteljima, ne poriču navode tužbe i priznaju
zahtjev.

Tijekom postupka tužena ad. 1 D. S. je preminula, ta činjenica je
utvrđena i sud je zbog toga ranijim rješenjem utvrdio prekid postupka. Protiv ovog
rješenja tuženik A. S. podnio je žalbu, dana 6. siječnja 2020. godine
doneseno je rješenje Županijskog suda u Splitu Gž-932/19 kojim je njegova žalba
odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je utvrđen prekid
postupka radi činjenice smrti D. S.. Rješenjem ovog suda od dana 19.
ožujka 2021. godine pozvani su tuženici M. S. i A. S. da kao
zakonski nasljednici pokojne D. S. preuzmu postupak u ovoj pravnoj stvari,
koji je zbog njene smrti prekinut, postupak je nastavljen, to rješenje je postalo
pravomoćno i sada su tuženici M. S. i A. S., M. S. ne spori
tužbeni zahtjev, tuženik ad. 2 A. S. se zahtjevu protivi u cijelosti, dakle,
tuženici su nasljednici kako svog oca pok. A. S., tako i svoje pok. majke
D. S. i pasivno su legitimirani u ovoj pravnoj stvari.

Iza smrti pok. A. S. pok. M. vodio se ostavinski postupak pod
brojem O-1619/05, prednik tuženika A. S. preminuo je 27. svibnja 2003.
godine, dana 31. listopada 2013. godine u tom predmetu doneseno je rješenje kojim
je nastavljen prekinuti ostavinski postupak iza pok. A. S. pok. M., ranije je
rješenjem bio upućen nasljednik A. S. pokrenuti parnicu protiv nasljednika
D. S. i M. S. radi utvrđenja da oporuka ostavitelja od 21. svibnja

2000. godine nije istinita i pravno valjana. Taj postupak vodio se pod brojem Pst.
13/11 pravomoćno je okončan presudom od 11. siječnja 2013. godine kojom je
utvrđeno da je neistinita i pravno nevaljana ta oporuka jer je A. S. nije napisao
niti potpisao. Dakle, tuženici su nasljednici A. S. i svoje majke D.
S..

U ovom postupku valjalo je utvrditi jesu li tužitelji stekli pravo vlasništva
predmetnog stana položenog u zgradi u S. anagrafske oznake …
za cijelo, jesu li valjanim pravnim poslom stekli pravo vlasništva čitavog stana, pa i
onog dijela koji je bio upisan na pok. prednika tuženika A. S.. Tuženik ad. 2
spori da su tužitelji stekli pravo vlasništva čitavog stana te navodi da njegov prednik
svoj dio nije otuđio tužiteljima valjanim pravnim poslom, a da je on bio suvlasnik za
2/3 dijela, a ne 1/3 dijela, temeljem sporazuma sa bratom V. S..

U zemljišnim knjigama su tužitelji upisani kao suvlasnici predmetnog stana za
2/3 dijela, a pok. A. S. za 1/3 dijela, tužitelji su aktivno legitimirani za vođenje
ovog postupka i valjalo je utvrditi jesu li valjanim pravnim poslom sa braćom S.
stekli predmetni stan u cijelosti.

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom kupoprodajnog ugovora
zaključenog između S. A., V. i P. kao prodavatelja i tužitelja kao kupaca
dana 20. siječnja 1982. godine; izvatka iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu
na dan 13. siječnja 2016. godine; rješenja ovog suda broj O-1619/05 od 31. listopada

4 P. 1645/21

2013. godine i 28. lipnja 2010. godine; punomoći M. S. A. S. od

16. listopada 1970. godine; fotografija zgrade u kojoj je smješten predmetni stan;
I. D. S. (list 46 spisa) koja je ovjerena u potpisu dana 21. veljače 1994.
godine; Sporazuma zaključenog između braće S. dana 18. listopada 1979.
godine u nazočnosti svjedoka E. S. i Z. Š.; kupoprodajnog ugovora od

18. listopada 1979. godine sa potvrdom braće S. (list 56 spisa); presude
Općinskog suda u Splitu broj III. P-564/85 od 1. studenog 1985. godine; dosudnice
Kotarskog suda u Visu broj O-107/52; sporazuma o diobi zaključenog između braće
S. dana 23. prosinca 1960. godine s prilogom; kupoprodajne pogodbe
zaključene dana 30. lipnja 1951. godine između A. S. i J. L.;
rješenja Kotarskog suda u Splitu Z-395/54 od 16. travnja 1954. godine; priloga spisa
ovog suda II. P-566/87; punomoći D. S. ispuštene M. S. 23. lipnja

2008. godine; izvatka iz zemljišnih knjiga za predmetnu nekretninu na dan 25. rujna

2020. godine; rodnog lista za pok. D. S. na dan 26. listopada 2021. godine;
punomoći pok. A. S. pok. M. tuženiku ad. 2 od 11. lipnja 1984. godine;
rješenja S.U.– S. od 12. rujna 1958. godine; rješenja K. za
nacionalizaciju pri NO O. S. broj N-1182/59 od 15. ožujka 1960. godine;
presude u predmetu ovog suda Pst-13/11 od 11. siječnja 2013. godine; saslušanjem
tužitelja ad. 1 i ad. 2 i saslušanjem tuženika ad. 2 u svojstvu parničnih stranaka;
saslušanjem svjedoka Z. Š.; pregledom predmeta ovog suda II. P-566/87; O-
3737/19 i O-2241/14.

Tužitelji su popisali parnični trošak.

Zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

Vezano za pravni osnov stjecanja predmetnog stana u S., valjalo je razriješiti okolnost da su priložena dva kupoprodajna ugovora koja bi bila
zaključena za taj stan sa braćom S. (A., V. i P.), onaj koji je
priložen tužbi i datiran sa 20. siječnja 1982. godine, kao i onaj koji je datiran sa 18.
listopada 1979. godine i na kojem su potpisi svjedoka i braće S., ali nema
podataka o kupcima (navedeno je samo prezime S.). Tužitelji su tijekom
postupka razriješili ovu dilemu navodeći, kako tužitelji u svom iskazu, tako i svjedok
Z. Š. (majka tužiteljice ad. 2 i punica tužitelja ad. 1), tužitelji navode, a
svjedokinja Z. Š. potvrđuje da je u biti pravni posao kupoprodajne predmetnog
stana između braće S. i obitelji S. ugovorena 1979. godine i da su tada
braća S. potpisali jedan ugovor (ovaj na kojemu je na mjestu kupaca bilo
navedeno S.), a isto tako i još jedan primjerak kada bude realiziran i plaćen
porez da kupci sami stave datum i navedu točno osobe kupaca iz obitelji S.,
dakle, da su braća S. za isti stan potpisali ugovor iz 1979. godine i iz 1982.
godine. Tužitelji i svjedok Z. Š. precizno su obrazložili kronologiju događaja u
pogledu pregovora sa braćom S. za kupnju predmetnog stana, potpisivanje
ugovora i plaćanje kupoprodajne cijene.

Tužitelj ad.1 Z. S. u svom iskazu navodi da je sin pokojne E. S.,
jedini njen nasljednik, ista da je preminula u dobi od 86 godina, 2013. ili 2014.
godine. Predmetni stan u S., da se nalazi na visokom prizemlju
sa istočne strane zgrade, oni da su imali stanarsko pravo na tom stanu, u stan da su
uselili još 1958. godine, a vlasnici stana da su bili tri brata S., A., P. i V.

5 P. 1645/21

S. koji su imali namjeru prodati ovaj stan odnosno taj stan da su mogli prodati
kao neuseljiv i uglavnom sve zna po priči svoje majke jer je ona vodila ove poslove,
to da su ponudili njima, da njima to nije bilo posebno bitno jer su već imali stanarsko
pravo, ali kada su doveli drugog kupca, onda da su odlučili stan kupiti. Navodi da ne
zna točno kupoprodajnu cijenu, ugovor da je zaključen 1979. godine, da je on već
tada bio oženjen, da je rođen 1951. godine. Po majčinoj priči da zna, da nije osobno
bio nazočan pregovorima niti sastancima sa S., da su oni živjeli u … majka da je sastavila ugovor i taj ugovor da je od strane sva tri brata Sviličića u
nazočnosti svjedoka potpisan kod njih u stanu. Sa njihove strane (obitelji tužitelja) da
je svjedok je bila Z. Š., a sa strane S. neki čovjek kojemu se ne može
sjetiti imena, da je na ugovoru navedeno njegovo ime i prezime. Navodi da je
S. tada plaćena prva rata kupoprodajne cijene, a nakon 20 dana ostatak
kupoprodajne cijene. U to vrijeme da je obveza plaćanja poreza na promet
nekretnina bila na prodavateljima, ali da se majka s njima dogovorila da ona i obitelj
plate porez koji je tada bio jako velik, preko 50 % i da nisu odmah imali novca za
porez, navodi da su oni u stanu već bili i da su u stanu ostali, kupoprodajna cijena da
je plaćena u potpunosti. Drugi ugovor, taj vezano za porez, da je zaključen po prilici
godinu dana nakon prvog, da ne zna gdje je to bilo, lokaciju potpisivanja tog ugovora,
da misli da su sa strane S. tome bili nazočni V. i P., njih dvojica, po
njegovom mišljenju A. da ugovor nije potpisao tada, navodi da su se uknjižili na
2/3 stana, i to je vodila majka, a zašto je ovoliko vremena prošlo vezano za uknjižbu i
na A. dio da ne zna, A. da je kasnije živio u A., da je A. neposredno
nakon što su od njih dobili novce odselio u A.. Na posebno pitanje tuženika
ad. 2 da se tužitelju ad. 1 predoči sporazum S. 18. 10. 1979. godine" tužitelj ad. 1
pregledava ovaj sporazum i čita ga i na pitanje čiji je to rukopis na sporazumu ukoliko
tužitelj ad. 1 to zna, tužitelj ad. 1 navodi da mu taj rukopis sliči na materin.

Tužiteljica ad. J. S., supruga tužitelja ad. 1, u svom iskazu navodi
da je sa tužiteljem ad. 1 zaključila brak 1974. godine, sada pok. E. S. da je
njena svekrva, uglavnom da je točno ono što je tužitelj ad. 1 iskazao po pitanju
dogovora i pregovora za kupnju predmetnog stana, međutim, da ona osobno po priči
svoje pokojne svekrve da zna kako je kupoprodajna cijena bila 200.000 dinara, da
zna da su sa braćom S. bili u dobrim odnosima i ništa da između njih nije bilo
sporno. Navodi da je njen svekar V. S., koji je također preminuo, sa
svekrvom je bio u zategnutim odnosima, bio protiv kupnje predmetnog stana, da nije
bio za tu ideju odnosno da to nije htio i upravo radi toga da je svekrva na onom
prvom kupoprodajnom ugovoru pod kupce stavila samo S. Dakle, da je trebalo
vremena da se dogovore između sebe tko će od njih biti određen kao kupac, da zna
da je svekrva pričala da su se našli sa braćom S., svom trojicom u njihovom
stanu u … koja je bila blizu predmetnog stana, tu da su bili i svjedoci,
jedan svjedok s strane obitelji S., a drugi svjedok s njihove strane, tada da su
S. potpisali ugovor, sva trojica i da im je isplatila polovinu kupoprodajne cijene,
a za 20 dana ostatak kupoprodajne cijene, dakle, u dva navrata po 100.000 dinara.
To da je bilo 1979. godine i navodi da je bio problem sa plaćanjem poreza, svekrva
da je s njima dogovorila da ona plati porez na promet nekretnina koji je bio jako visok
i da to u biti bude i dio kupoprodajne cijene odnosno kupoprodajna cijena koja je
plaćena plus obveza kupaca na plaćanje poreza. Kako je novac trebalo prikupiti sa
strane obitelji, a da su između sebe dogovorili da tužitelji sudjeluju u tome, odmah, to
da su dogovorili i da tužitelji budu kupci tog stana. Dvije godine da se prikupljao

6 P. 1645/21

novac za porez, da se sjeća da je PU procijenila stan na 250.000 dinara,
veći od onoga koji je plaćen na ime kupoprodajne cijene. Navodi da su ove 1979.
godine braća S. potpisali jedan ugovor na kojemu je na mjestu kupaca bilo
navedeno S., sa datumom, a da su dali i još jedan primjerak kada bude realiziran
i plaćen porez da kupci sami stave datum i kako su se dogovorili da kao kupci budu
tužitelji, da su to nadopisali na ugovoru, tako da je jedan ugovor iz 1979. godine, a
jedan iz 1982. godine. Navodi da ništa nije bilo sporno između njih, oni da su platili
porez na promet nekretnina i potvrdu o tome predali braći S. kao dokaz o tome
da su platili porez, uglavnom, da je prošlo još dosta vremena i kako je suprugu radi
bavljenja njegovim poslom fotografa u tom stanu trebala obrtnica, a tražili su im
vlasnički list za stan, to da je svekrva potražila S. radi ovjere njihovih potpisa, to
da je bilo 1993. godine, P. da je živio u S. i on da je to obavio, V. da je bio
pokojni, a isti da je do smrti bio na V., da je pronašla njegovu suprugu D. i ona
da je također obavila svoj dio, dok je A. živio u A. i do njega da nije mogla
doći. Radi toga da su uknjiženi na 2/3 dijela stana, da se sjeća da je svekrva išla do
A. i preko ambasade, da je to bilo skopčano sa brojnim problemima, međutim,
kako je obrtnica bila odobrena i sa ovih 2/3 dijela stana, to da je svekrva na tome
stala i opet da su počeli misliti o ovome problemu kada je krenulo buduće etažiranje
zgrade, da su se mislili baviti turističkom djelatnošću, stupili u kontakt sa A.
nasljednicima i našli se i sa tuženikom ad. 2 i njegovom suprugom koji je naveo da
će izdati tabularnu ispravu, to da nije napravio i nakon toga da su ustali ovom
tužbom. Svjedokinja Z. Š. da je inače njena majka. Na posebno pitanje
tuženika ad. 2 navodi da troškove pričuve za čitav stan plaćaju ona i suprug, a
komunalije su prije dolazile na svekra V., da su to ona i njen suprug prebacili na
sebe i da to oni plaćaju.

Tuženik ad.2 A. S. naveo je da iskazi tužitelja nisu točni, da je njegov
sada pok. otac A. S. predmetni stan kupio još 1951. godine, stan da tada nije
bio nacionaliziran, stan da je iznajmljivao, a čitava obitelj da je bila iznimno
dobrostojeća. Međutim, 1960. godine ovaj stan da je nacionaliziran što je njegovog
oca jako pogodilo, on da se razočarao i 1961. godine da je po trećinu stana darovao
svojoj braći P. i V.. Navodi da je od 1961. godine u stanu bila nositeljica
stanarskog prava J. S., ista da je preminula 1980. godine, a ona da je majka
V. S. i svekrva E. S.. Navodi da je ona u stanu već bila kao stanar
kada je njegov otac darovao po trećinu stana braći. V. S. da je preminuo

2016. godine, da je on radio vani, uglavnom pok. A. S. da je u S. bio do
kraja 60-ih godina, kada je emigrirao u A., kako otac, tako i majka tuženika i
tuženik ad.1 M.. Otac da se povremeno vraćao ovdje, članovi obitelji S. da su
stanovali u stanu, nakon smrti svoje majke V. S. da je postao nositelj
stanarskog prava, a tužitelji u stanu da nisu stanovali, nikako. Navodi da je V.
S. preminuo 2016. godine, a između njega i gospođe E. S. da su nastali
problemi i u konačnici da je došlo do razvoda njihovog braka. Navodi da je upravo on
kao sin vodio poslove pok. oca ovdje, da je bio njegov zastupnik za apsolutno sve
njegove poslove, tako da su mu sva njegova postupanja poznata. Gospođa E. da
je željela kupiti predmetni stan i više puta da je tuženiku ad.2 dolazila sa tom idejom i
namjerom, međutim, da je imala ideju kupoprodajnu cijenu stana plaćati onako kako
V. S. bude iz inozemstva slao novac, što da nije dolazilo u obzir. Prodaja
stana da je zaista dolazila u obzir, ali na takav način nikako. Navodi da je jedne
prigode upravo E. S. tražila da se nađu radi prodaje stana, navodeći da ima

7 P. 1645/21

novac za kupoprodajnu cijenu, sastanak je bio kod njega u stanu u kući S., sastanku da je bio nazočan on, njegov otac i stričevi. Tu da je bila E.
S., te isto tako njena prijateljica Z. Š. kao svjedok. Taj sastanak da je
organiziran isključivo iz razloga da se zaključi kupoprodajni ugovor i da se stan proda
E. S., V. da je zbog ovog došao s V., međutim, kada je to trebalo
napraviti, E. da nije imala novac odnosno da je izvadila formular ugovora bez
novca, da će kupoprodajnu cijenu platiti naknadno, ponovno da to nije dolazilo u
obzir, da je čak on osobno ponudio da će on od svojih otkupiti taj stan i postati jedini
vlasnik stana, njegov stric P. da se tome usprotivio, da je to tuženiku ad.2 bilo
čudno, da bi stan E. S. prodao bez novca odnosno odmah plaćanja, a tuženiku
ad. 2 kao nećaku uz plaćanje odmah. Navodi da su tu nastupili problemi i u konačnici
da su njegovi postigli dogovor da se oni između sebe podijele odnosno riješe
imovinu, kako onu koja se nalazi na V., tako i predmetni stan. Tu da je gospođa
E. S. pisala ovaj tekst sporazuma od 18. listopada 1979. godine (list 48 spisa),
da su ga potpisali A. i V., a P. da je supotpisnik da se slaže s time na V.
zahtjev. Kao svjedoci da su potpisani E. S. i Z. Š., ovaj sporazum da je
ispunjen, A. da su pripale 2/3 predmetnog stana, a P. 1/3 i tvrdi da je to jedino
što je njegov otac A. zaključivao u pogledu stana i da je on vlasnik stana za 2/3
dijela čitavo vrijeme. Dakle, ni za kakvu kasniju kupoprodaju da ne zna, to osporava i
navodi da je to precizno elaborirao kroz svoje podneske. Navodi da je moguće da je
njegov otac nešto potpisao 1994. godine kada je došao u S. iz A., tuženik
ad.1 M. da ga je doveo, ali da mu otac nikada nije kazao što je to bilo, niti da je to
saznao. Navodi da je njegov pok. otac A. preminuo u A. 2003. godine,
majka u A. također nedavno, što da ne može tvrditi, majka da je za nega
formalno i po zakonu još uvijek živa. Navodi da je u tijeku još uvijek ostavinski
postupak iza smrti njegovog oca, tu da krivi brata M. da je sve lažirao, a inače da
mu je branio kontakte sa ocem, isključio telefon i s ocem da tuženik ad. 2 nije dugo
kontaktirao. Navodi da zadnje dvije ili tri godine prije očeve smrti zbog bratovog
postupanja nije mogao ni s majkom ni s ocem ostvariti kontakt.

Svjedok Z. Š., punica tužitelja ad. 1 i majka tužiteljice ad. 2, nesrodna
sa tuženicima, stara 88 godina, iskazuje da je njena kćer sa svojim suprugom brak
zasnovala 1974. godine i da je njena svekrva sada pok. E. S., dakle E.
S. da joj je postala prijateljica, da su bile u dobrim odnosima i u stanu u S.,
predmetnom stanu da su stanovali E. S. sa suprugom, svojom svekrvom i do
vjenčanja sa tužiteljicom ad. 2 da je tu živio i tužitelj ad. 1. Nakon toga da je Z. iz
stana otišao, ali da je u stanu držao radnju, između njih je bilo sve složno i da se
sjeća da joj je E. kazala kako su vlasnici stana odlučiti prodati stan, da su već
počeli dolaziti njihovi kupci u stan i da se ona odlučila na kupnju stana. Svjedokinja
da tada braću S. nije poznavala, da ih je upoznala onda kada ju je E. S.
zamolila da pođe s njom kao svjedokinja jer će se naći sa prodavateljima radi kupnje
stana i zaključenja ugovora. Navodi da se sjeća, suprug da joj je preminuo 1978.
godine, to ljeto da je bila na B., a nakon ljeta, pa skoro do nekih godinu dana
nakon smrti supruga, da je pošla sa E. u stan tih S., na dno …., da je bila neka starija kuća, da se upoznala sa S., ali da se ne
sjeća detalja u vezi toga, da su bile i neke gospođe nazočne i još jedan svjedok sa
strane. Navodi da se sjeća da je bilo dosta tih ugovora koje je potpisala, nekoliko
ugovora, jer je E. odlučila odnosno s njima dogovorila da uzme na sebe plaćanje
poreza za kupnju tog stana, tako da misli da su neki ugovori bili bez datuma, a ona je

8 P. 1645/21

tada ispred svjedokinje S. predala novac na ime kupoprodajne cijene
odnosno dio te cijene u iznosu od 100.000 dinara i da su oni to brojali i tu da nije bilo
problema, da im je trebala u kratkom vremenu dati ostatak kupoprodajne cijene u
iznosu od narednih 100.000 dinara, to je trebala napraviti u kratkom vremenu jer je
jedan od ove braće S. trebao ići živjeti u A.. E. da joj je kazala da je to
napravila, da je svjedokinja ovaj jedan jedini put bila nazočna njihovom susretu. E.
da je trebalo dugo vremena da prikupi novac za plaćanje poreza, da je prošlo i
nekoliko godina do tog trenutka, te navodi da su joj pomagali sa svoje strane, nakon
tih nekoliko godina da joj je kazala da je platila porez i da ništa nije bilo sporno,
uglavnom, da zna da je kasnije bilo nekih problema u pogledu ovjere potpisa baš za
tog brata S. koji je otišao živjeti u A. pa da su pokušavali i preko
veleposlanstva, uglavnom, sa S. da nije bilo nikakvih problema do ovog
trenutka kada je saznala za ovaj postupak. Nakon što je upitana jesu li navedene
prigode kada sam bila svjedok kupoprodaje, braća S. između sebe dijelili svoju
imovinu i postigli nekakav sporazum, navodi da se sjećam da je jedan od braće, baš
taj koji je trebao putovati u A. imao više dijela na predmetnom stanu, i to da je
ono čega se mogu sjetiti, a da se ne sjeća da su se tada između sebe dogovarali u
pogledu diobe svojih nekretnina i svojih imovinsko pravnih odnosa, da se ne sjeća se
da je išta potpisivala u pogledu njihovih dioba. Navodi da u predmetnom stanu njena
kćer nije stanovala, u tom stanu njen suprug Z. da ima i dalje svoju radnju
odnosno stan koristi u tu svrhu. Svjedokinji se predočava sporazum S. 1. 1., list 48 i 49 spisa, svjedokinja navodi da je na istom njen vlastoručni potpis, to
potvrđuje, navodi da se ovog sporazuma ne sjeća, a nakon što su joj predočeni
kupoprodajni ugovori potvrđuje da su na istima njeni vlastoručni potpisi, ponavlja da
je bilo više toga što je ona potpisala predmetne prigode. Nakon što je upitana za
B. A., navodi da je to očito taj drugi svjedok, da njega ne poznaje i da ga nije
tada poznavala, a da je taj čovjek tamo bio nazočan. Na posebno pitanje pun.
tužitelja, svjedokinja navodi da na jednom ugovoru zaista na mjesto kupca stoji –
S., jer E. u tom trenutku još nije bila odlučila na koga će glasiti kupoprodajni
ugovor, u tom trenutku sada pok. E. nije bila u dobrim odnosima sa svojim također
pokojnim suprugom V.. Radi navedenog da je na jednom ugovoru
navedeno samo S.. Navodi da su te prigode o kojoj je iskazivala bila trojica braće
S., njih trojica kao prodavatelji.

Kada se analiziraju iskazi stranaka i svjedokinje Š., dovedu u vezi sa svim
izvedenim dokazima, sud drži utvrđenim da je u bitnom svjedokinja Š. potvrdila
iskaze tužitelja, tužiteljici ad. 2 je očito bolje poznato ono što joj je pričala svekrva
E. S., a svjedokinja Š. je i nazočila pregovorima i kupoprodajnoj pogodbi sa
prodavateljima, braćom S.. Iskazi tužitelja u bitnom su logični, uvjerljivi i životni,
iskaz svjedokinje Š. sud prihvaća kod presuđenja kao logičan i uvjerljiv, ista je
ostavila dojam vjerodostojne osobe, dakle, kada se sagledaju iskazi tužitelja i
svjedokinje Š., sud zaključuje da je čitava situacija oko prodaje stana logična, to
treba sagledati vezano za prilike koje su tada vladale u društvu, dakle, logična je
priča tužitelja, koja je i potkrijepljena čitavom priloženom dokumentacijom, a jedini
koji uopće išta spori od ovog sa strane šire obitelji S. je tuženik ad. 2, ni njegova
majka ni brat M., a očito ni pokojni A. S. za života nije polagao apsolutno
nikakva prava na predmetni stan, jednostavno rečeno, zato što je znao da je svoj dio
stana otuđio E. S., da je ona platila čitavu kupoprodajnu cijenu stana, odnosno
tužiteljima po izboru E. S. i po dogovoru tužitelja sa njom. Svakako bi bilo tko,

9 P. 1645/21

pa i formiranjem R. H., da drži da je suvlasnik sada vrijedne nekretnine
(koja to nije bila u vrijeme prodaje, jer je stan bio neuseljiv i u njemu su vezano za
stanarsko pravo bili upravo članovi obitelji S.) tražio to svoje pravo, to ovdje nije
bio slučaj. Dakle, i supruga pok. A. S. i njegov sin M., svi sa strane P. i
V. S., potvrđuju da je E. S. kupila čitav stan, svi potvrđuju da su braća
S. kao suvlasnici čitav stan prodali, da je kupoprodaja izvršena, osim tuženika
ad. 2, koji u jednom od svojih podnesaka izražava volju da to i on prizna, da bi
ponovno ustrajao u protivljenju zahtjevu tužitelja. Svjedokinja Z. Š. uopće ne
spominje da bi tuženik ad. 2 bio nazočan sastanku u …, za njegovu nazočnost
tamo nema dokaza, a sam tuženik ad.2 uopće i ne spominje drugog svjedoka na
ugovorima –B., sa strane braće S., nije o njemu ništa naveo, je li danas
među živima, tko je taj čovjek, ne problematizira uopće njegovo postojanje, kao
svjedoka pravnog posla, koji je imenom i prezimenom na ugovorima naveden kao
svjedok i koji je ugovore vlastoručno i potpisao, kako onaj iz 1979, tako i onaj iz
1982, a radi se u biti o jednom jedinom, valjanom kupoprodajnom ugovoru. Iskaz
tuženika ad. 2 u bitnom nije uvjerljiv, nije logičan, tuženik ad.2 nije ničim doveo u
sumnju utvrđenje da su tužitelji valjanim pravnim poslom stekli predmetni stan upravo
od suvlasnika stana, da je prednik tuženika ad. 2 A. S. tada uredno prodao
tužiteljima čitav svoj udio na predmetnom stanu, da mu je ta prodaja trebala radi
odlaska u A., iseljenja i to A. S. tužiteljima i E. S. nikada nije
sporio, kao niti P. ni V., a niti supruga A. S. za života, pa ni njegov
drugi sin M. S. – tuženik ad. 1.. Logično je i životno da su braća S. željeli
prodati predmetni stan upravo obitelji S., jer je stan za S. bio "neuseljiv"
stan, a obitelj S. je već u stanu bila temeljem stanarskog prava na stanu, ova
prodaja stana od strane braće S. je za E. S. stvorila i problem jer je trebala
iznaći sredstva da prodavateljima plati stan (pa je logično da za plaćanje poreza nije
odmah imala novca i da je to odgođeno kada novce namakne) kao i priliku da E.
S., odnosno tužitelji po njenom izboru postanu vlasnici stana u kojem je ona već
stanovala u tom trenutku temeljem stanarskog prava. Sve ovo je zaista i logično,
životno i u skladu sa prilikama koje su tada postojale.

Iz svih izvedenih dokaza proizlazi da su članovi obitelji S. u predmetnom
stanu stanovali kao nositelji stanarskog prava i članovi obiteljskog domaćinstva
nositelja stanarskog prava prije zaključenog posla sa braćom S. kao vlasnicima
stana. Dakle, radilo se o neuseljivom stanu za braću S., opće poznato je da je u
to vrijeme cijena takvih stanova bila mala, danas se radi o stanu velike vrijednosti, pa
je potrebno radi razjašnjenja okolnosti sagledati prilike u vrijeme zaključenja
predmetnog pravnog posla i prije toga. Bez obzira tko je izvorno od braće S.
mnogo prije predmetnog pravnog posla kupio i platio predmetni stan, braća S.
su u trenutku dogovora sa obitelji S. bili formalno suvlasnici predmetnog stana za
1/3 dijela svaki od njih, stan su imali namjeru prodati bilo članovima obitelji S. koji
su već bili u stanu, bilo trećoj osobi, prednik stranaka A. S. je imao namjeru
iseliti se u A., pa je očito ova prodaja bila plod dogovora između braće S.
i kao takva je zaista i realizirana. Temeljem svih izvedenih dokaza sud drži utvrđenim
da je majka tužitelja ad. 1 E. S., imajući namjeru kupiti predmetni stan od braće
S., zajedno sa majkom svoje nevjeste Z. Š., pristupila dogovoru sa
prodavateljima braćom S. i da je to bilo 1979. godine. E. S. je sa
prodavateljima braćom S. dogovorila kupoprodaju, obvezu plaćanja poreza na
promet nekretnina na svoje ime, logično je da u to vrijeme nije imala čitavu

10 P. 1645/21

kupoprodajnu cijenu i iznos koji je trebala platiti na ime poreza, te je logično da su
dogovorili da će E. S. naknadno staviti datum na kupoprodajnom ugovoru, što
je i napravljeno. Dakle, pregledom dokumentacije koja prileži sudskom spisu i
primjeraka kupoprodajnog ugovora za predmetnu nekretninu, sud drži utvrđenim da
su zaista braća S. potpisali nekoliko primjeraka kupoprodajnog ugovora,
međutim da je kupoprodajna pogodba zaključena te 1979. godine, u nazočnosti E.
S., svjedoka tom pravnom poslu i sve trojice braće S.. Prema suglasnosti sa
braćom S. E. S. je imala ovlaštenje upisati datum kupoprodajnog ugovora
naknadno, kada stekne sredstva za plaćanje poreza na promet nekretnina, to je očito
bilo 1982. godine i u suglasnosti sa tužiteljima (svojim sinom i nevjestom) ispunila je
onaj ugovor koji su braća S. već potpisali 1979. godine, upisala je datum 20.
siječnja 1982. godine i to je podneseno nadležnom tijelu radi razreza i plaćanja
poreza. Sve ovo je zaista logično i uvjerljivo, iskazi tužitelja i svjedoka Z. Š. su
logični i uvjerljivi, u skladu su sa svim ostalim izvedenim dokazima, sud drži
utvrđenim da je prilikom zaključenja kupoprodajne pogodbe sa braćom S. E.
S. isplatila njima iznos od 100.000 dinara, braća S. u tom pravcu nisu imali
nikakvih primjedbi te je dogovoreno da će im ostatak kupoprodajne cijene u iznosu
od 100.000 dinara isplatiti u roku od 20 dana. Spisu je priložena potvrda od 6.
studenog 1979. godine koja je potpisana od sve trojice braće S., isti potvrđuju
da im je E. S. isplatila preostali iznos kupoprodajne cijene, dakle, sud drži
utvrđenim da je kupoprodajna cijena za predmetni stan trojici braće S. isplaćena
u cijelosti, kupac je već bio u posjedu predmetnog stana, kupoprodajni ugovor je
realiziran i izvršen u cijelosti, a tužitelji su temeljem valjanog pravnog posla upisali
pravo vlasništva predmetnog stana za 2/3 dijela na svoje ime u zemljišnim knjigama,
a preostalih 1/3 dijela očito nisu uspjeli upisati na svoja imena jer se radi o onom
dijelu koji je bio upisan na ime prednika tuženika, sada pok. A. S. pok. M.
koji je nakon zaključenja kupoprodajne pogodbe i primanja dijela kupoprodajne cijene
odselio u A. i očito tužitelji nisu mogli doći do njega. Priložena je
dokumentacija iz koje je razvidno da niti P. S. niti V. S., kao ni
supruga V. S., kupoprodaju predmetnog stana nisu osporavali, nisu
osporavali niti da je kupoprodajna cijena plaćena u cijelosti. To ne spore niti su
osporavali sada pok. majka tuženika i supruga pok. A. S., to ne spori ni
tuženik ad. 1, dakle, nitko osim tuženika ad. 2, koji to osporava neosnovano. Interni
odnosi braće S. u pogledu svih njihovih nekretnina pa i predmetnog stana,
razriješeni su između njih dogovorom i između braće S. ništa nije bilo sporno,
dakle, oni su bili suglasni u pogledu prodaje predmetnog stana obitelji S. u
cijelosti, bez obzira koliki je bio udio kojeg od njih na predmetnom stanu. Sve svoje
odnose su braća S. razriješili sporazumom i u tom pravcu Sporazum koji je
datiran 18. listopada 1979. godine između A. S. pok. M. i V. S.
pok. M. nije u koliziji sa činjenicom da su prodavatelji čitav stan otuđili E. S.,
odnosno po njenom izboru tužiteljima. Pregledom tog Sporazuma utvrđeno je da su
A. i V. S. između sebe dogovorili tko će kome prepustiti svoj dio nekretnina
u S. i na V., iz ovog sporazuma proizlazi da je predmetni stan vlasnosti trojice
braće za po 1/3 dijela, A. da pripadaju 2/3 dijela, a P. 1/3 dijela, A. i V. su
između sebe dogovorili tim Sporazumom da A. pripadne i V. dio na ovom
stanu, a V. svoj dio kuće na V.. Sva trojica braće S. su ovaj Sporazum
potpisali kao i svjedoci E. S. i Z. Š., a sud drži utvrđenim i logičnim da su
prije prodaje čitavog stana obitelji S. braća S. između sebe razriješili samo
svoje interne odnose po pitanju vlasništva i očito diobe kupoprodajne cijene koju

11 P. 1645/21

S. plati za predmetni stan. Formalno su sva trojica braće bili upisani kao
suvlasnici predmetnog stana za 1/3 dijela, ali su u stvarnosti V. i A. dogovorili
da V. dio pređe A. i to nema utjecaja na valjanost kupoprodajne pogodbe sa
obitelji S., jer su suvlasnici čitavog stana prodali obitelji S. u cijelosti. Dakle,
ovaj Sporazum ne utječe na valjanost kupoprodajnog ugovora koji je izvršen u
cijelosti, logično je da su braća S. radi A. odlaska u A. ugovorili
raspodjelu imovine i novčanih sredstava, ovaj Sporazum predstavlja interni dogovor
braće, upravo kako je iskazala tužiteljica ad. 2, vezano za raspodjelu njihove imovine
i utanačenja, očito i vezano za razdiobu postignute kupoprodajne cijene od strane
E. S., pa je i u ovom dijelu logična priča tužitelja, dakle, braća u navedene
prigode između sebe utanačili što kome od njih u stvarnosti pripada, zaključili i ovaj
Sporazum, te nakon toga sva trojica braće čitav stan otuđili valjanim pravnim poslom
obitelji S., ovaj Sporazum nije protivan zaključku suda da je kupoprodajni ugovor
valjan, ovaj Sporazum i sve okolnosti slučaja se savršeno uklapaju u logični slijed
događaja u pogledu zaključenja predmetnog pravnog posla. Sve i da je A. S.
po Sporazumu postao suvlasnikom stana za 2/3 dijela, a V. za ostalih 1/3 dijela,
nakon toga i A. i V. uredno prodaju čitav stan, dakle, svoje dijelove E. S.,
odnosno tužiteljima po izboru E. S. i internom dogovoru tužitelja i E. S.,
kao članova jedne obitelji. Svakako, trojica braće S. uredno su i potpisala i
potvrdila primanje cjelokupne cijene, ništa njima od toga nije bilo sporno, do
podnošenja ove tužbe, koju su tužitelji bili prisiljeni podnijeti, i podnošenja odgovora
na tužbu od strane tuženika ad. 2.. Tuženik ad. 2 očito ovo problematizira radi
internih problema sa članovima svoje obitelji, ali to zaista nema apsolutno nikakve
veze sa valjanim pravnim poslom koji je izvršen u cijelosti, a kojim su tužitelji stekli
pravni temelj za upis predmetnog stana na svoja imena u cijelosti, stan je prodan od
strane tadašnjih vlasnika, nema apsolutno nikakve sumnje u to, to su tužitelji uredno
u ovom postupku dokazali i to proizlazi iz svih izvedenih dokaza.

Za navesti je da su članovi obitelji S. još i prije zaključenja predmetnog
kupoprodajnog ugovora bili u posjedu predmetnog stana, osobno i preko E. S. i
njenog tadašnjeg supruga. B. S. u posjedu predmetnog stana nisu bili,
dakle, kupoprodajna pogodba iz 1979. godine je u cijelosti izvršena već tada, braća
S. primili su kupoprodajnu cijenu za čitav stan i stan je već bio u posjedu
kupaca, a onim ugovorom od 20. siječnja 1982. godine je ova kupoprodajna pogodba
dobila valjanu formu i ugovor je uredno prijavljen P. U. radi plaćanja
poreza na promet nekretnina, već prije je pogodba proizvodila pravne učinke. Dakle,
valjan je kupoprodajni ugovor za čitav predmetni stan i nedvojbeno je utvrđeno da je
pok. A. S. u cijelosti otuđio odnosno prodao svoj dio na tom stanu, kako onaj
na koji je bio upisan, tako i onaj za koji bi moguće bio suvlasnikom temeljem
dogovora sa V. S.. Niti u jednom dijelu nakon 1979. godine A. S.
nije ostao suvlasnikom predmetnog stana, niti A. S. i njegova supruga D.
za života niti njihov sin M. S. to nisu sporili i ne spore. Da je A. S.
držao kako svoj dio stana nije otuđio tužiteljima, logično bi bilo da kao upisani
suvlasnik predmetnog stana traži svoja prava kroz razvrgnuće suvlasničke zajednice
nekretnine, A. S. je uredno držao da je čitav stan i svoj suvlasnički dio otuđio
tužiteljima, a tako su postupali i njegova supruga i sin M., kao i ostala dvojica
braće S. (P. i V.). Tek podnošenjem ove tužbe od strane tužitelja koji
žele srediti zemljišnoknjižno stanje za preostalih 1/3 dijela stana, tuženik ad. 2
suprotstavlja se zahtjevu tužitelja i spori apsolutno sve u ovom postupku. Sud drži da

12 P. 1645/21

su svi navodi tuženika ad. 2 neosnovani, bitni navodi za ovaj postupak, jasno je da je
njegov prednik otuđio čitav svoj dio vlasništva predmetnog stana tužiteljima, da je
kupoprodaja izvršena u cijelosti i da su tužitelji vlasnici predmetnog stana preko 40
godina, u cijelosti. Tuženik ad. 2 traži da tužitelji dokažu vjerodostojnost potpisa
braće S. na ugovorima koje su oni potpisali, tuženik ad. 2 nije predložio
izvođenje dokaza grafološkim vještačenjem potpisa, sud je stava da su potpisi
prodavatelja i kupaca kao i svjedoka na ugovoru iz 1982. godine, kao i na onom iz

1979. godine vjerodostojni, izvođenje ovog dokaza nije niti predloženo i teret dokaza
bio bi na tuženiku ad. 2, a sve i da je tuženik ad. 2 predložio izvođenje ovog dokaza,
sud ovaj dokaz ne bi izveo jer je to suvišno u svjetlu svih izvedenih dokaza, svi
potpisi braće S. su vjerodostojni, radi se o njihovim vlastoručnim potpisima i
njihovoj pravoj volji da predmetni stan otuđe tužiteljima, što su i napravili.

Dakle, valjalo je prihvatiti u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, tužitelji su
valjanim pravnim poslom stekli pravni temelj za upis prava vlasništva u zemljišnim
knjigama i za preostalih 1/3 dijela predmetnog stana, svaki od njih za 1/6 dijela, koji
je upisan za 1/3 dijela na ime prednika tuženika pok. A. S. pok. M..
Tužitelji temeljem ove presude, tako to drži ovaj sud, imaju ovlaštenje da upišu ovo
svoje pravo u zemljišnim knjigama na svoja imena, odnosno, da budu upisani kao
suvlasnici čitavog stana, jer to i jesu, pravni temelj su stekli vezano za vlasništvo
čitavog stana temeljem pravnog posla kupoprodaje sa svom trojicom braće S.
prije više od 40 godina, radi se o valjanom pravnom poslu koji je u potpunosti izvršen.
Pravo vlasništva nekretnine se stječe na temelju pravnog posla, valjani pravni posao
je temelj za stjecanje prava vlasništva nekretnine, kako prema Zakonu o osnovnim
vlasničkopravnim odnosima (Sl.list 6/80, 36/90, NN 53/91 i 91/96) koji je bio na snazi
od 1.rujna 1980.godine, tako i prema Zakonu o prometu zemljišta i zgrada
(»S. list SFRJ«, br. 43/65, 57/65, 17/67, 11/74), koji je bio na snazi do 1.rujna

1980.godine. Kako je valjana kupoprodajna pogodba zaključena i izvršena još

1979.godine, to je osnažena ugovorom iz 1982.godine koji u formalnom smislu ima
sve značajke valjanog pravnog posla i proizvodi pravne učinke između ugovornih
stranaka, tužitelja i braće S., pa je za zaključiti da pravni posao valjan i da
predstavlja valjan temelj za stjecanje prava vlasništva predmetnog stana na imena
tužitelja za cijelo, dakako, i ovog dijela koji je ostao formalno upisan na sada
pokojnog A. S..

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Kako se tuženik ad. 1 nije usprotivio zahtjevu tužitelja, to isti tužiteljima ne
treba naknaditi parnični trošak. Situacija po pitanju tuženika ad. 2 je drugačija,
tuženik ad. 2 usprotivio se zahtjevu tužitelja i obvezan je naknaditi tužiteljima parnični
trošak koji im je prouzročio. Odluka o parničnom trošku spram tuženika ad. 2 temelji
se na odredbi čl. 154. st. 1 i čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN
broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,
57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), obistinjeni trošak tužiteljima ad. 1 i
ad. 2 u odnosu na tuženika ad. 2 odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava
podnesaka od 15. ožujka 2018. godine i 27. lipnja 2022. godine, zastupanja na
ročištima održanim dana 28. veljače 2018. godine, 29. studenog 2018. godine, 26.
listopada 2021. godine, 17. veljače 2022. godine, 7. lipnja 2022. godine i 24.
studenog 2022. godine; ukupno 900 bodova sa cijenom boda od 15,00 kn po bodu,

13 P. 1645/21

što daje iznos od 13.500,00 kn, koji je valjano uvećati za 10% na ime zastupanja
dvije osobe, odnosno iznos od 1.350,00 kn; što sve zbrojeno daje iznos od 14.850,00
kn odnosno 1.970,93 eura, koliko je valjalo obvezati tuženika ad. 2 da na ime
parničnog troška koji je bio potreban za vođenje postupka isplati tužiteljima ad. 1 i ad.
2, ukupno.

U Splitu, 10. veljače 2023. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika ad. 1

3. Tuženiku ad. 2