Pristupanje sadržaju
OPĆINSKI SUD U SPLITU P. 2344/21
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, u pravnoj stvari
tužitelja ad. 1 A. M. iz S., O.: …, tužitelja
ad. 2 D. T. iz S., O.: …, tužitelja ad. 3
M. M. iz S., O.: …, tužitelja ad. 4
I. M. iz S., O.: …, tužitelja ad. 5
A. Z. iz S., O.: …, tužitelja ad. 6 K.
T. iz S. i tužitelja ad. 7 M. G. iz S., O.: …, svi zastupani po pun. S. Č.,
odvjetniku u P., protiv tuženika G. S., S.,
O.: ..., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene
dana 23. studenog 2022. godine u nazočnosti pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 10.
veljače 2023. godine,
p r e s u d i o j e
I. Dužan je tuženik G. S. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe
isplatiti tužitelju ad.1 A. M. iznos od 8.193,01 eura / 61.730,21 kn 1
sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi
koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju
je ESB primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana
tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se za više zatražene
zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od 1.kolovoza
2015.godine do presuđenja zahtjev tužitelja ad.1 odbija kao neosnovan.
II. Dužan je tuženik G. S. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe
isplatiti tužitelju ad.2 D. T. iznos od 8.193,01 eura / 61.730,21
kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi
koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju
je ESB primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana
1 Fiksni tečaj konverzije 7,53450
tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se za više zatražene
zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od 1.kolovoza
2015.godine do presuđenja zahtjev tužitelja ad.2 odbija kao neosnovan.
III. Dužan je tuženik G. S. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe
isplatiti tužitelju ad.3 M. M. iznos od 8.193,01 eura / 61.730,21
kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi
koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju
je ESB primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana
tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se za više zatražene
zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od 1.kolovoza
2015.godine do presuđenja zahtjev tužitelja ad.4 odbija kao neosnovan.
IV. Dužan je tuženik G. S. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe
isplatiti tužitelju ad.4 I. M. iznos od 8.193,01 eura / 61.730,21
kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi
koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju
je ESB primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana
tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se za više zatražene
zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od 1.kolovoza
2015.godine do presuđenja zahtjev tužitelja ad.4 odbija kao neosnovan.
V. Dužan je tuženik G. S. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe
isplatiti tužitelju ad.5 A. Z. iznos od 4.533,84 eura / 34.160,24 kn
sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi
koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju
je ESB primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana
tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se za više zatražene
zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od 1.kolovoza
2015.godine do presuđenja zahtjev tužitelja ad.5 odbija kao neosnovan.
VI. Dužan je tuženik G. S. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe
isplatiti tužitelju ad.6 K. T. iznos od 4.533,84 eura / 34.160,24
kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi
koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju
je ESB primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana
tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se za više zatražene
zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od 1.kolovoza
2015.godine do presuđenja zahtjev tužitelja ad.6 odbija kao neosnovan.
VII. Dužan je tuženik G. S. u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe
isplatiti tužitelju ad.7 M. G. iznos od 4.533,84 eura / 34.160,24
kn sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi
koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju
je ESB primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana
tekućeg polugodišta za tri postotna poena; dok se za više zatražene
zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu od 1.kolovoza
2015.godine do presuđenja zahtjev tužitelja ad.7 odbija kao neosnovan.
VIII. Tužitelji, istodobno sa ispunjenjem obveze tuženika iz
tč.I,II.,III.,IV.,V.,VI. i VII. ove presude, prepuštaju u vlasništvo tuženiku,
cjelokupno vlasničko pravo tužitelja na odvojenom dijelu
čest.zem.2458/1 (kat.čest.3270/1) k.o. S. i to upravo na odvojenom
dijelu na Skici vještaka P. Č. S. 01.12.2017." u ovom
predmetu, označen slovima H-I-J-K-L-M-N-H, u površini od 101 m2,
koja Skica čini sastavni dio izreke ove presude; kao i za cijelo (1/1)
čest.zem.2458/4 (kat.čest.3270/4) k.o. S., pa se ovlašćuje tuženik
postići uknjižbu tog prva u zemljišnim knjigama.
IX. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi
tužiteljima ad.1, ad.2, ad.3, ad.4., ad.5., ad.6. i ad.7 ukupan parnični
trošak u iznosu od 21.977,14 eura / 165.586,76 kn sa zakonskim
zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje,
za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg
polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Dana 29. srpnja 2016. godine zaprimljena je tužba tužitelja i prednika
sadašnje tužiteljice ad. 7 – B. G. koji je preminuo tijekom postupka, u
tužbi se navodi da su do stupanja na snagu Zakona o cestama (NN 82/11) tužitelji bili
vlasnici nekretnina na kojima je stupanjem na snagu tog zakona proglašena
nerazvrstana cesta, tužiteljima da nikada nije isplaćena naknada za nerazvrstanu
cestu koja je oduzeta. U slučaju da vlasnik nekretnine na kojoj je izgrađena
nerazvrstana cesta za istu nije ostvario naknadu u skladu sa propisima, svoje pravo
da može ostvariti pred nadležnim sudom sukladno odredbi čl. 33. Zakona o
vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koja jamči vlasnicima pravo na naknadu u
slučaju oduzimanja odnosno ograničenja prava vlasništva, pa da se s tog osnova,
podredno stjecanja bez osnove, podredno naknade štete, podnosi ova tužba.
Tužitelji da su dana 2. studenog 2007. godine sklopili Ugovor o diobi suvlasničke
zajednice, tim ugovorom da su ugovorili da su suvlasnici čest. zem. 2458/1 (kat. čest.
3270/1) k. o. S. upravo tužitelji ad. 1, ad. 2, ad. 3 i ad. 4 za po ¼ dijela, a svi
tužitelji da su suvlasnici čest. zem. 2458/4 (kat. čest. 3270/4) k. o. S., svi za po 1/7
dijela. U zemljišnoj knjizi na čest. zem. 2458/1 i 2458/4 da su upisani N. P. –
Č. i I. J., na njihovim nasljednicima na čest. zem. 2454/4 protiv kojih su
tužitelji pokrenuli spor radi utvrđenja prava vlasništva koji se vodi pred ovim sudom
pod brojem P2-9457/09, u tom postupku da je donesena pravomoćna presuda –
djelomična, u odnosu na 5 tuženika, postupak da se vodi još u odnosu na dva
tuženika. U postupku da je omaškom naznačeno da su tužitelji ad. 1-ad. 4 suvlasnici
čest. zem. 2458/4 svaki za po ¼ dijela, među tužiteljima da nije sporno da je to
omaška jer su oni suvlasnici za po 1/7 dijelova. Cijela čest. zem. 2458/4 da je
Zakonom o cestama proglašena kao nerazvrstana cesta, a nerazvrstanom cestom da
je proglašen dio čest. zem. 2458/1 i to upravo omeđeni dio uz čest. zem. 9978/2 k. o.
S., što će se prikazati na terenu te identificirati po vještaku geometru. Tužitelji traže
isplatu za čitavu čest. zem. 2458/4 i to svaki za po 1/7 dijela, a tužitelji ad. 1 do 4 za
dio čest. zem. 2458/1, svaki od ta četiri tužitelja po ¼. Tužitelji postavljaju zahtjev
tako da tužitelji ad. 1 do ad. 4 potražuju od tuženika iznos od po 110.000,00 kn sa
zakonskim zateznim kamatama od 29. srpnja 2011. godine, a tužitelji ad. 5 do 7
iznos od po 55.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 29. srpnja 2011.
godine pa do isplate, tužitelji potražuju naknadu parničnog troška od tuženika.
U svom odgovoru na tužbu tuženik ističe kako je tužbeni zahtjev neosnovan,
protivi se istom i predlaže da sud donese presudu kojom će tužbeni zahtjev odbiti i
odlučiti da mu tužitelji naknade parnični trošak, prvenstveno predlaže da sud tužbu
odbaci. Tužitelj ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i pogrešne pasivne
legitimacije te prigovor zastare potraživanja. Navodi da iz priloženog zk. izvatka za
predmetne nekretnine proizlazi da tužitelji nisu uknjiženi vlasnici predmetnih
nekretnina, niti ovaj tuženik, već treće osobe. Nepravomoćna presuda Općinskog
suda u Splitu broj P2-9457/09 od 3. kolovoza 2009. godine da nije dokaz aktivne
legitimacije niti osnovanosti tužbenog zahtjeva, da to nije niti priloženi Ugovor o diobi
suvlasničke zajednice. Provjerom u evidenciju S. za imovinsko pravne poslove,
izgradnju i geodeziju tuženika da je utvrđeno kako predmetne nekretnine nikada nisu
bile oduzimane njihovim vlasnicima za potrebe izgradnje prometnice, dokaz o tome
da je i zk. upis. Priloženom dokumentacijom tužitelji da nisu dokazali da bi predmetne
nekretnine u naznačenim suvlasničkim udjelima tužiteljima bile oduzimane odnosno
da iste predstavljaju nerazvrstane ceste. Odluka o popisu nerazvrstanih cesta
tuženika od 23. siječnja 2013. godine da ne sadrži evidenciju predmetnog puta kao
ceste koja služi većem broju ljudi za prijelaz kako to neosnovano navode tužitelji. Iz
priloženog prerisa katastarskog plana DGU da je vidljivo da
ukoliko put jest formiran, tada da služi vlasnicima obližnjih objekata kao pristupni put
njihovim nekretninama, ne i većem broju ljudi za prijelaz i prijevoz. Ortofoto snimak iz
2008. godine da potvrđuje kako je put formiran i isključivo služi za potrebe dvije
obližnje kuće, ne i za veći broj ljudi. Pretpostavka tuženika da je kako su vlasnici
obližnjih objekata samoinicijativno napravili put i prije 2008. godine radi pristupa
svojim kućama, za potrebe legalizacije objekata, taj put kao takav da je postojao i
prije stupanja na snagu Zakona o cestama iz 2011. godine te da bi stoga pod
pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, taj zahtjev zastario. Naime, od
trenutka prenamjene nekretnine u put da teče i opći zastarni rok od pet godina za
naknadu štete, a tužba da je podnesena 2016. godine. Potraživanje s osnova
neisplaćene naknade da je pogrešno budući je to predmet upravnog postupka u
sklopu izvlaštenja. Tuženik se protivi i visini tužbenog zahtjeva koja je postavljena
paušalno i samoinicijativno, bez dokaza o stvarnoj vrijednosti nekretnina.
Tužitelj u svom podnesku od 5. travnja 2017. godine navodi da je potrebno
utvrditi jesu li predmetne čestice stekle status cesta po Zakonu o cestama, tužiteljima
da nesporno nije isplaćena naknada niti provedeno izvlaštenje. Temeljem čl. 101.
Zakona o cestama tuženik da je stekao pravo vlasništva na predmetnim česticama,
originarno, dostavlja Zaključak tuženika od 12. veljače 2013. godine kojim je tuženik
prvi put utvrdio popis nerazvrstanih cesta, u tom zaključku da su deklarirane dvije
ceste: …. označene brojem 258 i 399, tužitelji da su predmetne čestice
koristili kao svoj privatni pristupni kolni put te da nisu htjeli odnosno namjeravali da se
one izvlaste ili postanu cesta. Početkom 2016. godine na predmetnim česticama da
je od strane investitora EKO K.Z. i V. i K. d.o.o. S.,
započeli sa izgradnjom kanalizacijske i vodovodne mreže kao i javne rasvjete na
području K., temeljem građevinske dozvole izdane od strane tuženika dana 11.
studenog 2015. godine. Iz građevinske table proizlazi da su obje predmetne čestice
bile u obuhvatu izgradnje pod tim građevinskim dozvolama, u naravi da se radilo o
izgradnji kanalizacijske mreže. Prilikom ishođenja građevinske dozvole voditelj tog
upravnog postupka da po službenoj dužnosti vodi računa jesu li svi vlasnici čestica
dali suglasnost na gradnju, je li provedeno nepotpuno izvlaštenje. Ukoliko se tuženik
deklarirao kao vlasnik predmetnih čestica kao nerazvrstanih cesta, zbog toga se ne
bi trebalo provesti djelomično izvlaštenje u korist fizičkih osoba kao vlasnika tih
čestica. Prilikom izvođenja radova tužitelji da su se pobunili da se kopa na njihovom
vlasništvu bez njihove suglasnosti, osoba koja se predstavila kao nadzorna
inženjerka (pretpostavljeno A. B.) da je izvijestila tužitelje da je to gradsko
vlasništvo, da se radi o nerazvrstanoj cesti te da isti nemaju pravo postavljati bilo
kakve zahtjeve, taj razgovor da je eskalirao do te mjere da je ista pozvala policiju i
udaljila sina tužitelja ad. 6 T. G. sa lica mjesta. U najbitnijem, tuženik da
smatra da je predmet obuhvata iz tužbe cesta kada mu to odgovara i kada ima
koristi, a kada mu ne odgovara vezano za plaćanje izvlaštenja da onda tu činjenicu
opovrgava. Navode nadalje da je već ranije Ustavni sud dao jasne upute sudovima
da se ima primijeniti čl. 33. i 130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te
da je nadležan sud.
Sud je izveo dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje sudskog vještaka
geometra P. Č., sudski vještak izradio je pisani nalaz i mišljenje, nakon toga
je proveden dokaz vještačenjem po sudskom vještaku za graditeljstvo D.
S., isti je izradio pisani nalaz i mišljenje, a nakon toga tužitelji su uredili svoje
zahtjeve tako da tužitelji od ad. 1 do ad. 4 potražuju iznos od po 61.730,21 kn sa
zakonskom zateznom kamatom od 29. srpnja 2011. godine, a tužitelji od ad. 5 do ad.
7 potražuju iznos od po 34.160,24 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 29.
srpnja 2011. godine. Tužitelji istodobno sa ispunjenjem obveze tuženika na isplatu
prepuštaju vlasništvo tuženiku na odvojenom dijelu 2458/1 po skici vještaka P.
Č. u površini od 101 m2, te za cijelo čest. zem. 2458/4 i ovlašćuju tuženika na
upis prava vlasništva prepuštenih nekretnina odnosno dijela jedne nekretnine na ime
tuženika.
Tuženik je prigovorio preciziranom tužbenom zahtjevu navodeći da se radi o
objektivnoj preinaci nakon zaključenja prethodnog postupka, sud je stava da su
tužitelji ovlašteni preinačiti tužbu na navedeni način nakon provedenog dokaza
vještačenjem po vještacima geometru i vještaku za graditeljstvo.
Tuženik navodi i to da lik u vještvu sudskog vještaka kao dio čest. zem. 2458/4
uopće u naravi ne predstavlja cestu, da je ovaj dio pristupni put kućama tužitelja i da
je napravljen neposredno nakon kupnje 1985. godine što je u svom iskazu potvrdio i
tužitelj ad. 3 te da nije razvidno da bi se ovaj dio koristio kao javna površina. U
odnosu na čest. zem. 2458/1 tužitelj ad. 2 da navodi kako isti predstavlja proširenje
već postojećeg puta koji je tuda prolazio već u vrijeme kada je on stekao nekretninu
1985. godine, suvlasnici da su je nasipali i uređivali kroz vrijeme, asfaltiranje da je
bilo prije 20 godina, a predmetni dio nekretnine da je asfaltiran prije 4-5 mjeseci, do
tada da su ga koristili za parkiranje vozila te da su ispod njega ukopavane instalacije.
Već je navedeno kako je tijekom postupka tužitelj ad.7. B. G.
preminuo i postupak je nastavljen jer je na njegovo mjesto kao nasljednik stupio
sadašnji tužitelj ad. 7 – M. G..
Tužitelji u svom podnesku od 13. siječnja 2022. godine navode da je pravni
stav tuženika o zastari zahtjeva za isplatu u suprotnosti sa praksom ESLJP, to
tužitelji precizno obrazlažu u ovom svom podnesku.
Tužitelji su podneskom od 15. travnja 2022. godine uredili svoje tužbene
zahtjeve tako da isti glase kao u izreci ove presude, a podneskom od 8. rujna 2022.
godine zatražene iznose iskazuju i u valuti euro po fiksnom tečaju konverzije. Tužitelji
uređuju zahtjeve po pitanju isplate, u ostalom ustraju u ranije postavljenim
zahtjevima.
Tuženik se usprotivio i ovako uređenim tužbenim zahtjevima, navodi da
ustraje u prijedlogu za dopunu vještva sudskog vještaka geometra kako je to
zatraženo podneskom od 27. lipnja 2018. godine na način da izvrši preklop
sadašnjeg stanja na terenu sa ortofoto snimkama iz 2000. i 2008. godine, sve radi
prigovora zastare potraživanja.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom izvatka iz zemljišnih knjiga ovog
suda za čest. zem. 2458/1 ZU 21091 i čest. zem. 2458/2 ZU 8881, sve k. o. S., na
dan 27. srpnja 2016. godine; prerisa katastarskog plana na dan 13. siječnja 2012.
godine; predmeta ovog suda broj P2-9457/09; Ugovora o diobi suvlasničke zajednice
zaključenog između tužitelja (prednika tužiteljice ad. 7) dana 12. studenog 2007.
godine; fotografija lica mjesta i table vezano za prijavu početka građenja na dan 10.
studenog 2015. godine; povijesnih zk. izvadaka za predmetne nekretnine; Zaključka
tuženika o utvrđivanju popisa nerazvrstanih cesta na području G. S. od 12.
veljače 2013. godine; predmeta G. S., U. odjela za prostorno uređenje
i graditeljstvo, O. za prostorno uređenje K.: U./I-361-03/15-01/000020 i
Klasa: UP/I 361-03/13-04/000080; vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za
geodeziju P. Č. i stalnom sudskom vještaku za graditeljstvo D. S.;
saslušanjem tužitelja ad. 2 i ad. 3 u svojstvu parničnih stranaka; rješenja o
nasljeđivanju ovog suda broj O-4355/18 od 28. siječnja 2019. godine iza pok.
B. G.; saslušanjem svjedoka A. B. i T. G..
Tužitelji su popisali parnični trošak.
Zahtjevi tužitelja su djelomično osnovani.
Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužitelja kao suvlasnika
čest.zem.2458/1 i 2458/4 k.o. S., radi isplate spram tuženika, jer su iste postale
nerazvrstana cesta odnosno dio takve ceste, tužiteljima da su iste oduzete, da nije
proveden postupak izvlaštenja, da na istima ne mogu vršiti vlasnička ovlaštenja i da
im je stoga tuženik obvezan isplatiti naknadu koja se odražava u tržišnoj vrijednosti
oduzetih kvadrata, uz istovremeno priznanje tužitelja tuženiku da tuženik može steći
pravo vlasništva nad istima, tim površinama. Među strankama je sporna aktivna
legitimacija tužitelja, pasivna legitimacija tuženika i istaknut je prigovor zastare
potraživanja. Za navesti je da je tuženik dana 21.siječnja 2013.godine tuženik donio
Zaključak o utvrđivanju Popisa nerazvrstanih cesta na području G. S., u tom
popisu nalazi se cesta … ukupne površine 1129,38 metara, dakle, jasno
je da je ta cesta upravo nerazvrstana cesta.
Tužitelj ad.2 D. T. u svom iskazu navodi da je poznato kojih je
nekretnina suvlasnik na predmetnom području, što se tiče dva sporna dijela
predmetnih nekretnina, da može kazati da se izvorno radilo o jednoj velikoj parceli,
da je on kupio nešto malo više od 300 m2 i da je situacija takva na terenu da su i
ostali suvlasnici također kupili svoj realni dio, to da je bilo negdje 1985. godine,
naknadno da su se između sebe podijelili, tako da se točno zna što je čiji realni dio.
Navodi da su dva sporna dijela parcela točno utvrđena na licu mjesta, te da se radi o
ovom sjevernom dijelu i o južnoj dijelu. Što se tiče sjevernog dijela navodi da on u biti
predstavlja proširenje već postojećeg puta koji je tuda prolazio već u vrijeme kada je
on stekao nekretninu, tužitelji kao suvlasnici i ostali s ovog područja da su sporni dio
nasipali kroz vrijeme, uređivali, taj dio da se koristio za parkiranje automobila i to da
je mogao raditi bilo tko, tko je htio, jednostavno da su bile takve prilike, uglavnom,
navodi da nitko nikome nije branio da se time koristi, a što se njega tiče da je njegova
kuća baš onaj objekt koji je položen krajnje sjeverozapadno na skici lica mjesta i to
pokazuje. Navodi da je on ovaj betonski zid kao sjevernu granicu svog realnog dijela
napravio osobno, a što se tiče načina korištenja ovog dijela, spornog dijela, navodi
da su neki radnici tu počeli postavljati vodovodne cijevi i neke instalacije, da ne zna
tko je bio investitor, uglavnom, da nije bilo mogućnosti da se to spriječi, pa da je tako
došlo i do asfaltiranja čitave ove ceste odnosno zaslona ceste kako je to danas
postojeće. Navodi da je ovo asfaltiranje bilo prije 20-ak godina kako je sada stanje,
da je ponovno na ovom sjevernom dijelu rađena kanalizacija i da je ponovno
navučen asfaltni zaslon koji je spušten sve do zida, prekrivena čitava površina, a to
da je bilo prije 4-5 mjeseci. Što se tiče južnog spornog dijela, taj dio da je takav jer su
suvlasnici između sebe dogovorili da se isti formira kao pristupni put, te da tako mogu
pristupati do svojih kuća odnosno dijelova nekretnina, isti da je tako napravljen još
neposredno nakon kupnje, dogovorom između suvlasnika, da misli da je isti asfaltiran
prije otprilike 4-5 mjeseci, točno u onim gabaritima u kojima se koristio kao put do
njihovih kuća. Na posebno pitanje pun. tužitelja, tužitelj navodi da je do prije 4-5
mjeseci sporni dio na sjeveru bio makadam, nije imao betonski odnosno asfaltni
zaslon, nego je do tog trenutka bila asfaltirana samo cesta sjeverno od tog dijela.
Ovaj makadamski dio predmetne nekretnine da se koristio za parkiranje vozila i tome
slično, a kroz vrijeme da su ispod tog dijela ukopavane električne instalacije,
vodovodne cijevi i instalacije za telefoniju, a kada je to bilo da ne zna, da je to bilo
kroz vrijeme odnosno određeni vremenski period. Dakle, prije 4-5 mjeseci da je
napravljen ovaj asfaltni zaslon na način da je isti prevučen i preko ranije asfaltirane
ceste i preko spornog dijela sa sjevera i da je to ono što su napravili neki izvođači,
pretpostavlja L. …. Navodi da taj dio asfaltiranja nisu ni naručili ni poduzeli
tužitelji kao suvlasnici ove nekretnine, da ne zna da bi bilo tko od tužitelja tražio
suglasnost da može asfaltirati i sporni dio, da njega osobno apsolutno nitko nije
kontaktirao po ovom pitanju i da je to jednostavno napravljeno. Što se tiče južne
sporne površine navodi da je ista asfaltirana također prije 4-5 mjeseci, točno u širini
koja je već prije postojala kao makadam, da je ta površina asfaltirana, ne od strane
tužitelja kao suvlasnika, ponovno da od njega nitko nije za to tražio suglasnost.
Navodi da sada na ovom sjevernom dijelu ne smije parkirati, jer ih sa tog dijela
odstranjuju i upozoravaju komunalni redari, da je parkiranje na tom dijelu koji je sada cesta kažnjiv.
Tužitelj ad.3 M. M. u svom iskazu navodi da su svi tužitelji kupili jednu
površinu odnosno parcelu, negdje 1985. godine, između sebe da su se točno
podijelili za realni dio i točno da su znali što kome pripada, te da su od tada na taj
način isto i koristili. Na svom dijelu da je napravio stambenu zgradu, koju sada na
skici koja prileži spisu označava slovom B, navodi da je situacija, što se tiče južnog
spornog dijela od same kupnje nekretnina bila takva da su oni kao suvlasnici između
sebe dogovorili da od njihove parcele koja je kupljena odvoje taj dio tako da njima
služi kao pristupni put do realnih dijelova. Dakle, na ovakav način da su od svoje
nekretnine ostavili dio njima na korištenje, ne bilo kome trećem i navodi da je to bila
zemljana, odnosno neasfaltirana površina koja se koristila sa njihove strane kao
pristup, suvlasnicima odnosno vlasnicima realnih dijelova. Tako da je bilo kroz sve
ove godine, da bi otprilike prije 4-5 mjeseci došlo do toga da se na ovom području
uvodi kanalizacija, kako za njih tako i za susjede, te da su zaista dozvolili da se u
zemlju na ovom dijelu ukopaju cijevi i da se na taj način uredi kanalizacijska mreža
za ovaj dio, međutim, ono što nisu dozvolili to je da izgube pravo vlasništva tog dijela,
jer da su im poslije branili da ovu površinu koriste kao svoju, istu su, bez njihovog
sudjelovanja asfaltirali, i sada da se to koristi kao javna površina, tako da ne treba
biti, jer je ovo dio nekretnine tužitelja. Što se tiče sjeverne sporne površine navodi da
je u vrijeme kada su tužitelji kupili nekretninu postojala asfaltirana cesta odnosno
asfaltirani put u smjeru istok-zapad, a koja je bila do sjeverne granice nekretnine
tužitelja, ispod te površine, te ceste, da su ukopane cijevi odnosno instalacije, a
neposredno uz ovu cestu koja je prije postojala da je južno položen sporni dio
čitavom dužinom njihove parcele. Taj dio svoje nekretnine da su oni kao suvlasnici
kroz vrijeme nasipali, kako bi im preostalo materijala ili šuta, to da su tako napravili i
to koristili za parkiranje, uostalom, to da je bilo njihovo, ispod ove površine, njihovog
dijela, makadamske površine, da ništa nije bilo ukopano u smislu nekakvih cijevi ili
instalacija, i tu da se ne slaže s tužiteljem ad. 2. Dakle, taj dio da je bio čist, jer su
cijevi prolazile ispod ranije asfaltirane ceste, međutim, također prije 4-5 mjeseci, u
isto vrijeme kada i južni dio, da je došlo do asfaltiranja čitavog kolničkog zaslona na
način da je asfaltni zaslon prevučen i preko ranije ceste koja nije bila njihova, skroz
preko spornog dijela, pa do ove granice koju je označio vještak na skici. Dakle, sada
da je ova cesta jednostavno proširena, mimo volje tužitelja, i tužitelji da se više
svojom površinom ne mogu koristiti. Navodi da su kroz vrijeme zaista napravili zidiće
sa južne strane ove površine, ali da to ne znači da su se odrekli vlasništva spornog
dijela, nego da su na takav način uredili situaciju na terenu, a spornim dijelom do
asfaltiranja da su se koristili za ostavljanje vozila i svoje potrebe. Drugim građanima
da nisu branili da oni tu ostavljaju svoje automobile, jer se tako nešto s strane
tužitelja i nije moglo braniti, jer to nisu htjeli, iako da su na to mali pravo, ali da se
tužiteljima brani korištenje njihovog dijela pa da su ustali ovom tužbom. Na posebno
pitanje pun. tuženika, tužitelj navodi da im u nikakvom upravnom postupku dva
predmetna sporna dijela nisu oduzimana, niti je doneseno rješenje o izvlaštenju.
Navodi da se nisu obraćali tuženiku radi reguliranja načina korištenja spornog dijela.
Svjedok A. B., nesrodna sa tužiteljima, nije zaposlenica tuženika,
dipl. ing. građevine, u svom iskazu navodi da je odgovorna osoba društva R.
d.o.o. , da inače surađuju sa tuženikom, obavljaju poslove za istog, da je bila glavni
nadzorni inženjer za uređenje odnosno zahvate postavljanja kanalizacije i vodovoda
te javne rasvjete na području K. u S.. Investitor radova na vodovodu i
kanalizaciji da je bilo društvo V. i K. d.o.o. S., a javne rasvjete
tuženik. Naovodi da se sjeća da je bilo problema sa vlasnicima zemljišta na tom
području, više puta da su nastajali problemi, da je reagiralo i komunalno redarstvo, a
sporne da su im bile granice parcela. Navodi da je to bilo negdje 2015. godine i ono
što tvrdi i što je važno za njen iskaz, jest to da se postupalo upravo po građevinskoj
dozvoli i da je sve rađeno po tome tako da odstupanja nije ni bilo, iako su npr. neki
od ovih vlasnika tražili da se izmijeni budući položaj stupova javne rasvjete, pa tako i
da se maknu u prostor tuđih parcela, ništa od toga da nije bilo moguće niti
dopušteno, navodi da društvo R. nije postavljalo asfalt odnosno gradilo cestu, a
da se radilo tamo gdje je asfalt već postojao, da nije bilo premještanja ogradnih
zidova, ukoliko je neki zid srušen prilikom radova, da su napravili zid na istom mjestu,
da nisu rađeni novi zidovi na način da su ranije postojeći izmicani u parcele. Dakle,
navodi da je prilikom jednog spora na drugom dijelu K., vezano za jednog vlasnika
nekretnine, bilo protumačeno od strane investitora da je prema propisu iz 2011.
godine, ono što je pod asfaltom zatečeno upravo cesta i da se na tome može raditi.
Nakon što je svjedokinji predočena skicu lica mjesta u vještvu sudskog vještaka,
navodi da nema posebnih navoda u pogledu tog dijela odnosno predmeta spora, te
da je iskazala ono što zna i čega se sjeća. Pojašnjava da su radovi na ovom
području počeli 2015. godine i trajali negdje do listopada 2017. godine. Na posebno
pitanje pun. tužitelja svjedoku je li svjedoku poznat T. G., svjedokinja navodi
da jest i da je on bio jedan od stanara koji su negodovali po pitanju radova, ali da se
detalja njegovih zahtjeva ne sjeća. Navodi da se ne može sjetiti što je sa kime pričala
2016. godine, da ona nije pravne struke i da se u to nije mogla posebno niti dirati, ali
da je situacija bila takva da je sa sobom na teren stalno nosila elaborat nepotpunog
izvlaštenja, a vezano za situaciju da same granice na terenu nisu bile jednake onima
koji su bile ucrtane.
Svjedok T. G., pok. B. (ranijeg tužitelja ad. 7) i tužiteljice ad. 7,
u svom iskazu navodi te to predočava na skici vještva koja mu je predočena iz spisa,
da su on i njegov brat odrekli te nekretnine u korist svoje majke, a nakon smrti oca
B.. Navodi da imaju obiteljsku kuću koja je položena prema zapadu na tom
području i da se ista ne vidi na ovoj skici vještva, a kako su se bavili uzgojem
karanfila odnosno cvijeća, to da su ovu predmetnu nekretninu uzeli u zakup, bili u
zakup 10-ak godina i nakon toga da je taj realni dio pok. otac i kupio. Čitavo ovo
područje odnosno ova velika parcela da je bila prije od jednog vlasnika i svi da su
sadašnji vlasnici kupili svoj realni dio i između sebe se točno podijelili na način da je
svakome u vlasništvo pripao njegov dio, pa tako i njima. Prilikom dogovora da su
postigli sporazum da za ovaj donji put, prema jugu, a koji je položen pokraj majčine
čestice, daju po 2 metra širine, kako parcele sa juga tako i ovi međašnici odnosno
vlasnici sa sjevera, tako da se dođe do 4 metra širine što je realno i normalno za
korištenje. Tako da je postupano i dogovoreno, da je u biti to njihovo privatno
vlasništvo, a da se radi o slijepoj ulici. Međutim, jedne prigode da je baš tamo sreo
odnosno zatekao svjedokinju A. B., da je tada ona bila zadužena za
radove, da se radilo na izgradnji vodovoda odnosno postavljanju cijevi i to baš na
ovom putu tužitelja odnosno ispod njega. Istu da je pitao o čemu se tu radi jer je
vidio prvenstveno da se postavlja cijev, a da se njih kao vlasnike nije ništa pitalo i da
se postavlja neadekvatna cijev promjera od 2 cola, da je pitao ovu gospođu, između
njih da je tada došlo do koškanja odnosno da je prijetila policijom i rekla da radi svoj
posao i da tako radi kako treba, u konačnici tvrdi da to nisu mogli raditi jer su radili na
vlasništvu tužitelja i od njih nisu dobili suglasnost. Navodi da prije ovog kopanja za
cijev to nije bio asfaltirani put nego makadam, a nakon što su ukopali tu cijev i to
napravili, tuženik da je taj put odnosno tu površinu asfaltirao. Što se tiče gornjeg puta
odnosno gornjeg spornog dijela, kao svjedok da može navesti da je tu ranije prolazila
uska cesta, a ovaj sporni dio koji je predočen na skici i slikama da je bio površina
koja nije pripadalo toj cesti nego da je to bilo vlasništvo ovih južnih dijelova odnosno
vlasnika, tu da su igrali kao djeca, ti vlasnici da su parkirali svoja vozila i u konačnici
da je došlo do toga da se zahvati asfaltom i to područje, tako da je stanje danas
onako kako prikazuju fotografije. Dakle, jednostavno rečeno ova ranije postojeća
cesta da je proširena prema jugu i na to područje. Prije da je tu bio suhozid kao
granica tog spornog dijela prema jugu, taj suhozid da je bio potporni zid, a već od
prije da su ti suvlasnici odnosno vlasnici napravili betonski zid kao potporni na mjestu
gdje je bio taj suhozid. Navodi da njegovi majka odnosno otac sa ovim gornjim
dijelom predmeta spora nemaju ništa u smislu vlasništva, po njemu da su vlasnici tog
dijela po diobi, a prije kupoprodaje D. T. da je bio vlasnik i to ovog zapadnog
dijela, a do njega prema istoku A. M..
Pregledom zk izvatka ovog suda priloženih tužbi utvrđeno je da su na dan
27.srpnja 2016.godine kao vlasnici čest.zem.2458/1 ZU 21091 k.o. S., ukupne
površine 1707 m2 bili upisani I. J., S. J., K. A., K.
A. i N. P.-Č., sa na čest.zem. 2458/4 Z. 8881 k.o. S. ukupne
površine 219 m2 N. P.-Č. i I. J.. Protiv upisanih vlasnika i
njihovih prednika tužitelji su podnijeli tužbu, pregledom predmeta ovog suda broj P2-
9457/09 utvrđeno je da je u odnosu na N. P.-Č. tužba odbačena; u
odnosu na ostale tuženike donesena je djelomična presuda zbog ogluhe dana 3.
kolovoza 2012. godine kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja, utvrđen je prekid
postupka rješenjem u odnosu na tuženu K. A.. Tom spisu su priložene
tabularne izjave i uknjižbena očitovanja, dakle, jasno je da su tužitelji temeljem
valjanog pravnog posla sa vlasnicima postali stvarni vlasnici dvije predmetne čestice,
to proizlazi i iz iskaza saslušanih tužitelja, svakako, stvarni vlasnici su tužitelji, upravo
su njihovi prednici upisani u zemljišnim knjigama, što ne utječe na aktivnu legitimaciju
tužitelja u ovom postupku i njihovo stvarno pravo vlasništva, tužitelji su izvanknjižni
vlasnici predmetnih nekretnina. Tuženik je u ovom postupku pasivno legitimiran jer je
jasno da je upravo tuženik izvršio radove na asfaltiranju predmetnih površina,
predmetne površine su u korist tuženika kao jedinice lokalne samouprave postale
nerazvrstane ceste, odnosno javne površine na upotrebu svima. Tužitelji su priložili
fotografiju table kao prijave gradilišta (list 37 spisa), datum prijave početka građena je
10. studenog 2015. godine, razvidno je da su investitori tuženik i društvo V. i
K. d.o.o. S. (u vlasništvu tuženika), što je bitno vezano za pasivnu
legitimaciju tuženika i istaknuti prigovor zastare u pogledu početka zahvata na
predmetnim nekretninama. Pribavljeni su i pregledani predmeti G. S.,
U. odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo, O. za prostorno uređenje
(iz kojih su preslikani bitni dijelovi, originali predmeta su vraćeni jer se radi o iznimno
opsežnoj dokumentaciji te zadržavanje tih predmeta u ovom predmetu nije potrebno
niti moguće), iz istih su razvidne građevinske dozvole iz 2015. godine za područje
K. i opisane radove (kojima su zahvaćene i predmetne nekretnine), razvidno je da
je tuženik investitor određenih radova, u ovom slučaju bitnih za ishod ovog postupka,
jer je po završetku radova izveden asfaltni zaslon preko predmetnih površina i iste su
postale cesta u općoj uporabi.
Tužitelji su kao stvarni suvlasnici predmetnih nekretnina dana 12. studenog
2007. godine zaključili Ugovor o diobi suvlasničke zajednice, vezano za predmetne
nekretnine, čestice, kao i druge čestice, koje su ranije bila jedna površina. Iz istog
proizlazi da je na istima upisan I. J. za ¼ dijela, te N. P.-Č. za
¾ dijela, a da je I. J. od P. kupio tih ¾ dijela, što da je razvidno iz
javnobilježničkog akta od 2.rujna 1944.godine. Temeljna čest. zem. 2458 je cijepana
na više čestica, između ostalih i na dvije predmetne, oranicu i put. Upravo je I.
J. izdao tabularne izjave tužiteljima da je uknjiže na svim česticama, dakle,
tužitelji su valjanim pravnim poslom stekli te čestice, ranije, prije cijepanja temeljnu
česticu. Čest. zem. 2458/1 pripala je tim ugovorom tužiteljima ad.1, ad.2, ad.3 i ad.4.,
dok je čest. zem. 2458/4 kao put pripao svim tužiteljima za 1/7 dijela svakom od njih.
Dakle, jasno je da su tužitelji ad.1 do ad.4 suvlasnici za po ¼ dijela prve čestice, a svi
tužitelji za po 1/7 dijela druge čestice, stoga su aktivno legitimirani kao vlasnici u ovoj
pravnoj stvari tražiti od tuženika isplatu naknade za oduzete površine, na kojima
postupanjem tuženika tužitelji više ne mogu vršiti vlasnička ovlaštenja, već su u tom
pravcu izjednačeni sa svim prolaznicima i građanima.
Iz svih izvedenih dokaza proizlazi da su tužitelji, svih 7 suvlasnika, de facto
čest. zem. 2458/4 napravili da im služi kao pristupni put, dakle, dali su tu površinu u
navedenu svrhu, radilo se o de facto njihovom privatnom putu za pristup do svojih
realnih dijelova temeljne nekretnine, još do 1985. godine pa nadalje. Međutim, za
navesti je da iz iskaza svjedoka A. B., odgovorne osobe društva R.
d.o.o., glavnog nadzornog organa na postavljanju vodovoda i kanalizacije te javne
rasvjete na području K. u S. (gdje se nalaze predmetne nekretnine), proizlazi da
je bilo problema sa stanovnicima na tom području, da je postupala sukladno
građevinskoj dozvoli, ali, ovaj sud zaključuje temeljem tog iskaza i svih ostalih
izvedenih dokaza, da je u korist građana, vezano za nalog investitora ukopana
vodovodna cijev upravo ispod puta, odnosno nekretnine vlasnosti svih tužitelja za po
1/7 dijela, svjedok T. G. iskazuje, a sud njegovom iskazu poklanja vjeru, da
prije tog ukopavanja cijevi površina puta nije bila asfaltirana, da je bila makadamska,
a da je nakon ukopane cijevi asfaltirana i to je sada put koji služi svima, kao
nerazvrstana cesta, odnosno javna površina koja može biti isključive vlasnosti
tuženika kao jedinice lokalne samouprave. I tužitelji saslušani u ovom postupku
iskazuju kao svjedok T. G., dakle, sud drži utvrđenim da je tužiteljima
predmetna površina bila put, čestica u njihovom vlasništvu na jednake dijelove, da taj
put nije bio asfaltiran, a da je upravo nakon ukapanja vodovodne cijevi ispod tog
puta, koji je bio vlasnosti samo tužitelja i služio samo tužiteljima, došlo do asfaltiranja
istog, očito po nalogu tuženika i da je ta površina izgubila kvalitetu privatnog
vlasništva tužitelja i postala javno dobro u općoj uporabi, u biti nerazvrstana cesta. Iz
iskaza svjedokinje B. proizlazi ono što su tužitelji navodili, a to je da se tuženik
deklarirao prilikom izgradnje vodovodne mreže, rasvjete i asfaltiranja, kao vlasnik
predmetnih čestica kao nerazvrstanih cesta i na taj način se izvlaštenje uz naknadu
nije niti provodilo, a moglo se postupati u pogledu zahvata bez suglasnosti tužitelja,
što je i bilo, a to proizlazi iz iskaza svjedokinje B. i svjedoka G.. Svakako, na
ovaj način dogodila se situacija, postupanjem tuženika, kao da je ova čestica
izvlaštena, ali postupak izvlaštenja nije proveden, a tužiteljima tuženik nije platio
nikakvu naknadu. Dakle, većinski vlasnik društva V. i K. d.o.o. S.
je upravo tuženik, izgradnja vodovodne odnosno kanalizacijske mreže napravljena je
u korist građana po nalogu jedinice lokalne samouprave, a asfaltiranje površine
predmetne čestice koja sada služi kao nerazvrstana cesta svima, napravio je tuženik,
sud drži da je tuženik pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari i da je upravo tuženik
napravio opisane zahvate. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka geometra P.
Č. proizlazi da čest. zem. 2458/4 površine 219 m2 predstavlja asfaltirani put omeđen betonskim zidovima i rubom asfaltiranog puta sa svih strana.
Asfaltirani put proteže se u smjeru istok-zapad, na istoku ima pristup preko
betoniranog puta položenog na čest. zem. 2459/1, a na zapadu završava betonskim
zidom prikazanim kao linija A,B. Asfaltirani put služi kao prilaz stambenim objektima
položenim na južnom dijelu čest.zem.2458/1, čest.zem.2458/6 te zemljanoj površini
čest. zem. 2458/5, sve k.o. S.. Dakle, ovo vještvo je sud prihvatio kao logično i
uvjerljivo, jasno je da je ranije postojeća čestica asfaltirana, ne od strane tužitelja
nego od strane tuženika i da je to put, ne samo za upotrebu tužiteljima, sada se time
može koristiti bilo tko, a očito i svakodobni vlasnici čestica prema zapadu, koje nisu
vlasnosti tužitelja, a vezano za gradnju objekata na ovom području, očito će potreba
za tim putem biti sve veća od strane građana, manja nikako.
U pogledu čest. zem. 2458/1, položene sjeverno od ranije navedene čestice
(čest. zem. 2458/4), ista je veće površine, na njoj su izgrađena četiri objekta, a prema
diobenom ugovoru zaključenom između tužitelja, pripala je tužiteljima ad. 1, ad. 2,
ad. 3 i ad. 4, koji su izvršili diobu vezano za točno određene realne dijelove iste.
Predmetna površina koja je (kao i čest. zem. 2458/4) identificirana od strane sudskog
vještaka geometra P. Č., položena je južno od asfaltirane ceste, nerazvrstane
ceste i radi se o liku iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka označenog slovima
H,I,J,K,L,M,N,H, površine 219 m2, omeđen betonskim zidovima i rubom asfaltiranog
puta. Jasno je iz vještva sudskog vještaka, a posebno je to razvidno
iz priloženih fotografija koje čine sastavni dio vještva da je predmetni realni dio ove
čestice u biti pripojen cesti i da ima jedan jedini, zajednički asfaltni zaslon, realni dio
čestice vlasnosti tužitelja u biti sada predstavlja sastavni dio nerazvrstane ceste postupanjem tuženika. Vještvo sudskog vještaka je stručno, logično i
kvalitetno obrazloženo, sud ga prihvaća kod presuđenja i nije trebalo isto dopuniti niti
na kakav način, vještak je, s obzirom na tužbeni zahtjev, odgovorio precizno i
kvalitetno na zadatak vještačenja. Dakle, iz iskaza tužitelja, svjedoka G. i svih
ostalih izvedenih dokaza, jasno je da su ovu površinu navedene čestice, koristili
tužitelji odnosno suvlasnici čitave nekretnine, odmah nakon kupnje, radi konfiguracije
terena, ova površina bila je zidom odvojena od ostatka čest. zem. 2458/1, ali je i dalje
predmetna površina bila vlasnosti tužitelja, a nakon njihove diobe, pripala je na
jednake dijelove tužiteljima ad. 1, ad. 2, ad. 3 i ad. 4. Ova površina koristila se očito,
opet radi konfiguracije terena i pristupa kućama tužitelja, kao parking i površinu za
odlaganje njihovih stvari i materijala kod gradnje njihovih objekata, to je bila površina
isključivo vlasnosti tužitelja i oni su sa tim mogli uredno raspolagati. Kako je smještaj
te površine u odnosu na cestu uz koju se nalazi sa južne strane iste, takav da je
potpornim zidom odvojena od južne površine iste čestice, očito je od strane tuženika
izvršeno asfaltiranje te površine i ista je de facto spojena sa nerazvrstanom cestom
i služi svima kao parking, mjesto za mimoilaženje i zaustavljanje, u biti
tužitelji više ne mogu jedini vršiti na toj površini vlasnička ovlaštenja, tuženik im je u
biti ovu površinu oduzeo. Tužitelji su očito svjesni potrebe za napretkom čitavog
područja, ovog dijela grada, koji se širi i napreduje, dolazi do ubrzane gradnje, što
prije nije bio slučaj, tuženik kao jedinica lokalne samouprave ima i obvezu i interes
urediti stanje u svim dijelovima grada, ali to ne može biti na štetu privatnog
vlasništva, bez postupka u kojem bi suvlasnicima pripala naknada od strane
tuženika. To bi predstavljalo uzurpaciju, a na ovaj način tuženik može izjavom
tužitelja istodobno sa isplatom naknade postati vlasnikom i zatražiti cijepanje čest.
zem. 2458/1 i upis predmetnog dijela iste na svoje ime kao isključivog i jedinog
vlasnika iste. To tužitelji vezano za istovremenost obveza tuženiku i priznaju, ali u
isto vrijeme zahtijevaju naknadu štete koja bi bila u onoj visini koju bi tužitelji kod
izvlaštenja dobili. Dakle, ova površina vlasnosti tužitelja ad. 1 do ad. 4 je
postupanjem tuženika pripojena nerazvrstanoj cesti i u biti predstavlja sastavni dio te
ceste, a jasno je po pozitivnim propisima što to znači i koja tuženik ovlaštenja u tom
pravcu ima, ali, ovaj sud drži, uz istovremene obveze prema privatnim vlasnicima.
Pitanje je propisa koji se na ovu situaciju treba primijeniti radi razrješenja
pravnih odnosa među strankama, kako izvlaštenje nije provedeno, primjenjuju se
propisi o naknadi štete, a analogno čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima (NN 91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 37/09,
153/09, 143/12, dalje: ZV), kao da se radi o izvlaštenju, jer, kao i kod stvari od općeg
interesa RH, u ovom slučaju se radi o postupanju tuženika vezano za opći interes
jedinice lokalne samouprave i građana, dakle, ponovno općem interesu.
Temeljem odredbe čl. 30. ZV-a, pravo vlasništva je stvarno pravo na
određenoj stvari koja ovlašćuje svog nositelja da sa tom stvari i koristima od nje čini
što ga je volja te da svakog drugog od toga isključi ako to nije protivno tuđim pravima
i zakonskim ograničenjima. U konkretnom slučaju je jasno kako je tužiteljima
protivnoj citiranoj odredbi onemogućeno ostvarenje onih vlasničkih prava koja im
zakon omogućuje na jednoj čestici i određenoj površini druge čestice, dvije
predmetne nekretnine koje su tužitelji suvlasnici, a tužitelji su svoju aktivnu
legitimaciju dokazali u ovom postupku.
Odredba čl. 33. ZV-a propisuje da pravo vlasništva može u interesu R.
H. biti zakonom oduzeto (potpuno izvlaštenje) ili ograničeno osnivanjem za
drugoga nekoga prava glede vlasnikove stvari (nepotpuno izvlaštenje), u kojem
slučaju vlasnik ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju. Bude li
zakonom nekoj vrsti stvari oduzeta sposobnost da bude objekt prava vlasništva, to za
dotadašnje vlasnike takvih stvari proizvodi jednake pravne učinke kao da je glede tih
stvari provedeno potpuno izvlaštenje. Ako je vlasnik glede neke svoje stvari
podvrgnut ograničenjima radi zaštite interesa i sigurnosti R. H.,
prirode, ljudskoga okoliša ili zdravlja ljudi, koja od njega, ali ne i od svih ostalih
vlasnika takvih stvari, zahtijevaju težu žrtvu, ili ga inače dovode u položaj nalik na
onaj u kojem bi bio da je provedeno izvlaštenje - on ima pravo na naknadu kao za
izvlaštenje. Ne bude li razlog radi kojega je bilo provedeno neko izvlaštenje ostvaren
u propisanom, odnosno razumnom roku, izvlaštenik ima pravo zahtijevati da se
uspostavi prijašnje pravno i faktično stanje koliko je to najviše moguće, ali tada smije
zadržati samo onoliko od primljene naknade koliko je na gubitku u odnosu na stanje
kakvo bi prema redovitom tijeku stvari bilo bez izvlaštenja.
Prema Zakonu o cestama (NN 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14,
110/19, 144/21 i 114/22), nerazvrstane ceste su ceste koje se koriste za promet
vozilima, koje svatko može slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim tim
Zakonom i drugim propisima, a koje nisu razvrstane kao javne ceste u smislu tog
Zakona. Članak 131. Zakona o cestama propisuje upis nerazvrstanih cesta u
zemljišne knjige, ceste koje se na dan stupanja na snagu tog Zakona koriste za
promet vozila po bilo kojoj osnovi i koje su pristupačne većem broju korisnika, a koje
nisu razvrstane kao javne ceste, u smislu tog Zakona, postaju nerazvrstane ceste. U
ovom slučaju radi se o površini dvije čestice (jednoj čitavoj i drugoj u određenoj
površini) koje čine nerazvrstanu cestu i dio takve ceste, površinu pripojenu takvoj
cesti, a na kojim površinama tužitelji više ne mogu vršiti nikakva vlasnička ovlaštenja,
ove površine sada su postupanjem tuženika u korist svih žitelja, dostupne svima na
korištenje i upotrebu, a ranije su bile, prije asfaltiranja i zahvata u tom pravcu,
dostupne bile samo tužiteljima i onima kojima su to oni dopustili. Svakako, površina
zemljišta je bila privatno vlasništvo tužitelja i time se u biti radi o situaciji da tuženik
sada može jednu česticu upisati na svoje ime u zemljišnim knjigama i izvršiti, a to mu
je i dužnost, parcelaciju druge, veće čestice na način da se na novostvorenoj čestici
upiše kao vlasnik, dakle, to je neotuđivo vlasništvo tuženika kao jedinice lokalne
samouprave, dostupno svima, jer se radi o općem interesu građana i analognoj
primjeni čl. 33. ZV-a, uz obvezu tuženika da tužiteljima plati naknadu štete, kao da je
izvlaštenje provedeno, a što se odražava u tržišnoj vrijednosti oduzetih m2
predmetnih površina.
Dakle, vezano za odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,
125/11 i 78/15, dalje: ZOO), odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a, budući da se primjenjuje
ovaj zakon vezano za vrijeme otcijepljenja površina, odredbom čl.1045. ZOO-a
propisano je da tko drugome prouzroči štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da je
šteta nastala bez njegove krivnje. Tuženik je površine zemljišta otcijepio od
nekretnina vlasnosti odnosno suvlasnosti tužitelja, bez sudjelovanja vlasnika, pa za
to treba platiti tužiteljima naknadu, odnosno naknaditi mu štetu jer tužitelj više ne
može biti vlasnikom tih površina niti vršiti vlasnička prava i ovlaštenja. U ovom
pravcu, bi se primijenio ZOO vezano za naknadu štete, a svakako bi tužiteljima
pripadalo pravo i temeljem analogne primjene čl. 33. ZV-a, kao kod izvlaštenja, jer se
sadržajno radilo o izvlaštenju, de facto se radi o istoj situaciji, posezanjem za
površinom u privatnom vlasništvu radi postizanja cilja od općeg dobra i značaja, od
strane tuženika kao jedinice lokalne samouprave.
Sud je izveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za
graditeljstvo D. S., isti je u svom pisanom nalazu i mišljenju, koje je
opsežno i potpuno obrazloženo pa ga sud prihvaća kod presuđenja, ukratko naveo
da tržišna cijena predmetnog zemljišta po m2 iznosi 1.091,88 kn po m2. Tužitelji su
svojim podneskom od 10. travnja 2019. godine uredili svoje zahtjeve, prihvaćajući
cijenu kvadrata iz vještva vještaka S., tako da svaki od tužitelja ad. 1, ad. 2,
ad. 3 i ad. 4 potražuje od tuženika iznos od 61.730,21 kn, jer je oduzeta površina
čitave čest. zem. 2458/4 (219 m2) i dio čest. zem. 2458/1 (101 m2). Kako je
tužiteljima ad. 1 do 4 oduzeto od čest. zem. 2458/1 svakome po ¼ od oduzete
površine, a od čest. zem. 2458/4 svakome od ovih tužitelja po 1/7 od oduzete
površine, to tužiteljima od ad. 1 do ad. 4 zaista pripada onoliko koliko je zahtjevom
svaki od njih zatražio-61.730,21 kn. Tužiteljima ad. 5 do ad. 7 oduzeto je po 1/7 dijela
od čest. zem. 2458/4, odnosno po 1/7 od 219 m2 oduzete površine, što zaista iznosi
zatraženih 34.160,24 kn, koliko pripada svakom od tuženika ad.5, ad.6 i ad.7. Točno
su tužitelji postavili svoje zahtjeve za isplatu naknade, za navesti je da je sud njihove
zahtjeve prihvatio radi svega navedenog, po pitanju zatražene glavnice.
Svojim podneskom od dana 15. travnja 2022. godine tužitelji su uredili svoje
tužbene zahtjeve na način da su iste iskazali u važećoj valuti euro i u kunama
vezano za dvojno iskazivanje iznosa, sve po fiksnom tečaju konverzije, zahtjevi
tužitelja su osnovani po pitanju glavnice, ali samo djelomično po pitanju zateznih
kamata na dosuđenu glavnicu. Za navesti je i to da tužitelji tuženiku, istodobno,
prepuštaju vlasništvo čest.zem.2458/4 i realni dio čest.zem.2457/1, po vještvu
sudskog vještaka Č., ispuštaju tabularnu ispravu tuženiku za upis na ime
tuženika u zemljišnim knjigama, što je osnovano, a to bi pravo tuženik imao i prema
Zakonu o cestama, s obzirom da se radi o nerazvrstanim cestama, svakako, isplatom
naknade tužiteljima, prestaje pravo vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama,
prvoj u potpunosti, a drugoj za realni dio iste. Tuženik je predložio da se vještvo
sudskog vještaka geometra dopuni na način da se izvrši preklop starih i novih
katastarskih mapa na način kako bi se točno utvrdile granice puta, ne samo kako
danas izgledaju nego kako je to bilo ranije, sagledavajući ortofoto snimke iz 2000. i
2008.godine. Sud je stava da nije trebalo izvesti dokaz dopunom vještva vještaka
Č. u ovom pravcu, vještak je vještačio stanje na terenu u trenutku očevida, a svi
ostali izvedeni dokazi ukazali su na okolnost da je površina čest.zem. 2458/4 bila
dugi niz godina ista i to je ranije po dogovoru tužitelja predstavljao njihov put u
suvlasništvu za 1/7 dijela, a realni dio čest.zem.2458/1 od 101m2 ranije je također
bio iste površine, služio je tužiteljima kao parking i za odlaganje stvari i materijala, a
sada je ta ista površina jednostavno postupanjem tuženika i asfaltiranjem postala dio
ceste, koja u biti predstavlja komunikacijsku cestu za čitavo to
područje, odnosno naselje. Dakle, sud drži da su izvedeni svi potrebni dokazi i da
nije bilo mjesta za dopunu vještva vještaka geometra jer je izvođenje tog dokaza
suvišno.
Što se tiče prigovora zastare istaknutog od strane tuženika, sud je stava da isti
nije osnovan, ukoliko bi se radilo o isplati naknade vezano primijenio bi se opći
zastarni rok od pet godina, a kod naknade štete trogodišnji zastarni rok (što
ispravnim drži ovaj sud), ali bi zastara počela teći kada su obavljeni radovi na
asfaltiranju predmetnih površina, jer je to trenutak kada su površine de facto oduzete
od vlasničkih ovlaštenja samih tužitelja i stavljene na raspolaganje svima,
postupanjem tuženika. Svjedok, a što proizlazi i iz ostalih dokaza, A. B.
navodi da su radovi započeli početkom 2015.godine, a završeni 2017.godine, dakle,
kako je tužba podnesena 29.srpnja 2016.godine to je jasno da prigovor zastare nije
osnovan. Sami tužitelji i svjedok G. navode da su reagirali tužbom nakon
nekoliko mjeseci od izvršenog asfaltiranja, taj čin sud drži trenutkom kada dospijeva
pravo tužitelja na isplatu odnosno naknadu štete tužiteljima.
Na dosuđene glavnice tužiteljima pripada pravo na zakonske zatezne kamate,
ali ne od 1.kolovoza 2015.godine od kada su kamate tražili nego od presuđenja jer je
visina naknade utvrđena po cijenama u vrijeme presuđenja. Dakle, za period od
1.kolovoza 2015.godine do presuđenja zahtjeve tužitelja vezano za tražene kamate
valjalo je odbiti kao neosnovane.
Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-
a, vezano za v.p.s od 349.401,56 kn; sud je odlučio da tuženik naknadi tužiteljima
sav potreban trošak jer isti nisu uspjeli u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva radi
čega nisu nastali posebni troškovi. Obistinjeni trošak tužiteljima odnosi se na trošak
sastava tužbe u iznosu od 9.750,00 kn (sa zatraženim uvećanjem od 30% za
zastupanje više osoba i vrijednosti boda od 15,00 kn); sastava podnesaka od
10.travnja 2019.godine i 13.siječnja 2022.godine u iznosu od po 9.750,00 kn;
zastupanja na dva ročišta u iznosu od po 2.437,50 kn (25% - ročišta od 5.travnja
2017.godine i 13.lipnja 2019.godine); zastupanja na 9 ročišta u iznosu od po
9.750,00 kn (27.lipnja 2017.godine, 17.studenog 2017.godine, 6.veljače 2018.godine,
17.travnja 2018.godine, 3.srpnja 2018.godine, 13.siječnja 2022.godine, 31.ožujka
2022.godine, 8.rujna 2022.godine i 23.studenog 2022.godine); 25% PDV-a u iznosu
od 30.468,75 kn; troška izlaska suda na lice mjesta u iznosu od 375,04 kn; troška
vještačenja u iznosima od 2.600,00 kn i 2.580,00 kn; sudske pristojbe tužbe u iznosu
od 3.844,00 kn i sudske pristojbe presude u istom iznosu; što ukupno zbrojeno daje
iznos od 165.586,76 kn odnosno 21.977,14 eura, pa je sud obvezao tuženika da ovaj
iznos u eurima na ime naknade cjelokupnog troška isplati tužiteljima, sve sa
zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
U Splitu, 10. veljače 2023. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti
žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom
županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je
uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava
presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje
smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Tuženiku